Christus Rex

Otvoreno pismo zbunjenim katolicima



S radošću objavljujemo da je iz tiska izašao prijevod jednog od glavnih djela nadbiskupa Lefebvrea: Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, koje je odsad dostupno na hrvatskom jeziku. Knjiga će se moći nabaviti kod sutrašnje Mise i predavanja, ili pak narudžbom na mail adresu našeg bloga (christusrexhrvatska(ET)gmail.com). Iz predgovora knjige:


Ova knjiga već u svom naslovu jasno navodi adresata. Čitatelj koji nije toliko upućen u problematiku aktualnog stanja u Crkvi postavit će si zato pitanje, tko je taj zbunjeni katolik? Kako nadbiskup Lefebvre navodi već u prvom poglavlju, sami postkoncilski pape priznali su u Crkvi postojanje ozbiljne zbunjenosti. Priznali su da postoje široko rasprostranjene stvari koje ugrožavaju vjeru katolika – krivovjerja, zablude, zlouporabe svoje službe od strane pastira i svećenika. To je činjenica koju će svatko već na svom primjeru moći ustanoviti jer se zasigurno bar ponegdje morao susresti s nečim čudnim, stranim, bilo u naučavanju crkvenih pastira bilo u bogoštovlju. No ta zbunjenost seže još dalje. Ona nas vodi dotle, da se suočimo s činjenicom kako onaj redovni život Crkve koji svugdje nalazimo – njezino naučavanje, propovijedanje, bogoštovlje, način postupanja, običaji, nekako ne možemo spojiti s onim životom koji ili poznajemo otprije Koncila, ili naprosto odstupa od onog trajnog mjerila Katoličke crkve, koji nalazimo izražen u dokumentima povijesnih crkvenih sabora, izjavama rimskih prvosvećenika, onoj nekadašnjoj latinskoj liturgiji, starim katekizmima i molitvenicima.


Nešto se očito promijenilo. Uočavamo da je onaj nadnaravni duh koji je prožimao sve ove vjekovne crkvene izvore, negdje naprosto nestao. U novim stvarima jednostavno ga ne možemo pronaći, već svugdje susrećemo samo jednu naturaliziranu atmosferu. A ipak, svjesni smo da to ne može biti mjerilo Katoličke crkve. Njezin cilj nije ovaj svijet, već je njezin cilj nebo. I ako nas sredstva koja nam se danas nude naprosto do tog cilja više izričito ne upućuju, i još više ako nam se ta sredstva žele nametnuti, što trebamo činiti? To je upravo stanje zbunjenosti s kojim se katolik danas suočava – da je u Crkvi nametnuto jedno usmjerenje koje nikako ne odgovora i drastično odstupa od onog vjekovnog katoličkog usmjerenja. Još više, da nas na to usmjerenje prisiljavaju oni isti autoriteti koji su postavljeni od samog Gospodina i kojima dugujemo poslušnost. Stoga je katolik stavljen pred mučnu nužnost opredjeljenja: poslušnost autoritetima u razvodnjenoj, modernistički koncipiranoj religiji uz napuštanje vjekovne tradicije, ili pak stigma neposlušnosti autoritetima, uz pristajanje na katoličanstvo svih vjekova prožeto nadnaravnom vjerom? Na to pitanje odgovor nam želi dati čovjek, koji je kao bogoslov, svećenik, biskup, u svoj apostolski život usadio oboje: čist i nepomućen katolički nauk, koji je primio u samom središtu Crkve, kao i besprijekornu poslušnost i odanost crkvenim autoritetima, napose Kristovom namjesniku na zemlji. Čovjek koji je u onim kritičnim trenucima za svoje providonosno djelo, kada je morao donijeti tu odluku koja se stavlja pred svakog od nas, izgovorio riječi: radije bih dao da umrem nego da se moram suprotstaviti papi. Ali odluku je morao donijeti; a ona stoji i danas pred svakim od nas.

Kritični čitatelj možda će prigovoriti da slika koju nadbiskup Lefebvre po brojnim primjerima iz Francuske i drugih zapadnih zemalja daje kao pokazatelj stanja u Crkvi, za naše prilike ipak nije realna pa time ni mjerodavna. U prvoj tvrdnji možda će i imati pravo. Neke zlouporabe koje su ondje postale standard te se događaju na redovnoj bazi, ipak se, srećom, kod nas još ne mogu susresti, ili je to barem veoma rijetko. No to nipošto ne vodi do drugog zaključka, naime da se u Crkvi na općoj razini ne radi o istim principima, koji su uzrok takvih pojava. Baš naprotiv, sama notorna činjenica da se kod nas kao uzor za provedbu Drugog vatikanskog sabora uzimaju autoriteti upravo iz tih zemalja, već nas upućuje na jasne zaključke. Svaka revolucija napreduje korak po korak, iz jedne u iduću susljednu fazu. Sreća je u nesreći što su kod nas povijesne okolnosti - nedostatak resursa i slobodne mogućnosti djelovanja usred komunističke represije, zakočile taj razvoj. No dovoljno je samo pogledati kako se u novim uvjetima taj razvoj ostvaruje, da bi nam bilo jasno da je isti revolucionarni proces na snazi i u Hrvatskoj, gdje je još u fazi razvoja, i u zapadnim zemljama u kojima je on napredovao do svojih vrhunaca. Dovoljno je samo pogledati izvedbe tih novih inicijativa kod nas pošto je i Crkva postizanjem državne samostalnosti dobila slobodu djelovanja, kako bismo se jednostavno uvjerili, da se radi o potpuno istom usmjerenju.


Kakav se nauk predaje na našim teološkim učilištima – obilježen sveopćim napuštanjem ili suprotstavljanjem tradiciji, prožet neomodernističkom teologijom jasno osuđenom prije Koncila, koja vodi do nijekanja temeljnih vjerskih istina, poput dogme da izvan Crkve nema spasenja, nezabludivosti sv. Pisma, nijekanja Kristovog kraljevanja nad društvom i promicanja vjerske slobode – jednakosti svih religija, i drugih zabluda. Na koji se način odgaja buduće svećenike – po liberalnim principima autoformacije, posvjetovnjačenosti u nastupu, govoru, izvanjskom držanju, usmjerenosti prvenstveno na socijalne sposobnosti i aktivnosti umjesto na nadnaravnu dimenziju – spasenje duša koje ovisi prvenstveno o milosti Božjoj. Na koji se način služi liturgija – s nebrojenim svetogrđima i zlouporabama koje su naravni plodovi Nove mise, u brutalnoj bezobličnosti novoizgrađenih crkvi, s jeftinim pomodnim pjesmama, gdje ono ljudsko dolazi na isti rang ili čak dobiva prednost pred božanskim. Kako se svećenikov autoritet neprestano umanjuje stvaranjem nebrojenih beskorisnih vijeća i odbora koji su plod mentaliteta kolegijalnosti i demokratizma, a njegovo propovijedanje ograničava političkom korektnošću, koja je plod ekumenizma i vjerske slobode. Već samo to dovoljan nam je pokazatelj da je kod nas modernistička revolucija uzela maha, i da punom snagom teži prema onoj općoj destrukciji i kaosu koji je svakome očevidan u onim zemljama gdje su barem postojali svi mogući uvjeti za provedbu Koncila.


No na tim konstatacijama ovo otvoreno pismo ne želi nipošto stati i ostaviti čitatelja u beznađu – to za istinskog katolika nikako ne bi bilo moguće; već nam nadbiskup iz svog bogatog apostolskog života, prožetog dubokom vjerom, želi dati jasne upute, gdje se nalazi rješenje za ovu krizu. I to je upravo konačni cilj i poruka ovog ,,pisma“ – voditi svakog vjernog katolika prema ostvarenju zahtjeva koje sam Gospodin stavlja pred nas u ovom povijesnom trenutku, za naše vlastito spasenje i izgradnju Crkve.

Arhiva bloga

Glasnik: