Tema
današnjeg predavanja može se činiti jako općenitom – nešto o
čemu se već toliko puta raspravljalo da izgleda kako se tu ništa
posebno više ne može reći. Nije li uostalom briga oko širenja
vjere prvi zadatak Crkve, nešto što treba ležati na srcu svakog
katolika, pa tu stvari trebaju biti jasne i nema potrebe za nikakvim
naročitim pojašnjenjima? No ipak, ako pogledamo na prilike u kojima
se Crkva danas nalazi – na izazove s kojima se ona suočava u
svojoj nutrini, vidjet ćemo da stvari ipak bitno drukčije
izgledaju. Ustanovit ćemo da nije sve tako jasno kako na prvi pogled
može izgledati, i da je itekako potrebno razlučivanje duhova da
bismo mogli doći do pravih rješenja i odgovora na naš problem. O
tome želimo danas govoriti – ispitati stanje prilika u današnjoj
Crkvi, analizirati koji su sve faktori tu na djelu, postaviti njihovu
dijagnozu, da bismo konačno došli do pravog lijeka, rješenja za
današnje zahtjeve po kojima Crkva može djelotvorno izgrađivati
Božje kraljevstvo, katoličku vjeru u hrvatskom narodu.
Naš
današnji predmet fokusira se na prilike u našem hrvatskom narodu.
To je pitanje koje treba razmotriti na adekvatan način – ne iz
izolirane perspektive, tako da bismo hrvatske prilike promatrali kao
jedinstveni slučaj, nego to treba biti nužno u okviru cjelokupne
situacije u današnjoj općoj Crkvi. Crkva je jedna i katolička –
što znači sveopća, u kojoj opća strujanja utječu na njezine
pojedinačne dijelove - mjesne Crkve, i bilo bi pretenciozno i
pogrešno Hrvatsku izuzeti od tog pravila. Naprotiv, uvidjet ćemo da
se zbivanja na općoj razini u Crkvi, a naročito u zapadnim zemljama
koje se kod nas promatraju kao uzor, itekako tiču našeg stanja, i
da ona oblikuju život naše mjesne Crkve. Imajući to na umu,
razmotrimo najprije u glavnim crtama stanje stvari u općoj Crkvi.
Kriza
u općoj Crkvi
Pogledamo
li razvoj zbivanja u Crkvi početkom ovog i u proteklom stoljeću,
možemo jasno uvidjeti jednu točku koja predstavlja prekretnicu,
koja će radikalno promijeniti daljnji tijek crkvenog života. Bio
je to Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) nakon kojeg će
uslijediti drastične promjene kako u životu Crkve, tako u nauku.
Drugi vatikanski sazvao je papa Ivan XXIII. u jednom vremenu koje je
bilo obilježeno općim optimizmom i vjerom u čovjekove neograničene
mogućnosti. Nakon Drugog svjetskog rata prionulo se materijalnoj
obnovi razrušenog društva – obnovi koja je bila uspješna i sve
više napredovala te se činilo da čovječanstvo priprema put za
svjetlu zemaljsku budućnost. Stvorio se dojam kao da čovjek svojim
radom, svojim silama može sve postići te se pritom zaboravilo na
ograničenost njegove naravi i onu temeljnu istinu da sve Bog vodi
svojom providnošću na jedan način stavilo u stranu. Kao što nam
psalam govori: ,,Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se trude
graditelji" (Ps
126,1). Osim toga,
društvo koje je prošlo kroz ratne strahote sada je nastojalo ići
više putem pomirenja. Tome su posebno željele doprinijeti vjerske
zajednice. Cijela ta atmosfera projicirala se na crkvenu situaciju.
Papa Ivan XXIII. bio je prvi koji će promicati to usmjerenje.
Prema njegovom uvjerenju, Crkva treba staviti u stranu sve ograde
koje je dijele od onih različitih, koji su izvan Crkve. Treba im se
što više približiti, i još dalje, treba staviti više čovjeka u
središte – brinuti se za njegove želje i potrebe. Pritom će,
sasvim razumljivo, ona eminentno nadnaravna preokupacija izgubiti
svoj prvi plan. U tim prilikama bit će sazvan Drugi vatikanski
sabor. Odmah u njegovom početku papa je izrazio načela koja trebaju
voditi sabor: da ne treba više koristiti lijek kazne, nego samo
lijek milosrđa. Također, osudio je tzv. proroke propasti i naznačio
da cilj Koncila treba biti promicanje jedinstva kršćana i čitave
ljudske obitelji. Tu možemo vidjeti u kojoj mjeri su one
općedruštvene prilike oblikovale razmišljanje pape Ivana XXIII., i
da im se on štoviše sasvim prilagodio. Ta će atmosfera uroditi
drastičnim posljedicama. Uklonit će se sve dotadašnje barijere,
ponajprije u samoj Crkvi. Papa će dati slobodan prostor onim
teolozima koji su prije bili osuđeni zbog krivih, modernističkih
nauka i ti teolozi izvršit će – u sjeni progresivno orijentiranih
biskupa, golemi utjecaj na tijek koncila.