Prema Katoličkoj novinskoj
agenciji, papa Franjo je prošle nedjelje u povodu pedesete obljetnice prve
papinske Mise na narodnom jeziku slavio liturgiju u naslovnoj crkvi kardinala
Kaspera Ognissanti u jugozapadnom
dijelu Rima. I zbilja, papa Pavao VI. je 7. ožujka 1965. točno u toj crkvi prvi
put celebrirao Misu na talijanskom jeziku.
Tom prigodom hvalio je papa
Franjo narodni jezik kao jednu ,,veliku duhovnu pomoć" rekavši da on
iznova oživljuje vezu čovjeka s Bogom. Dodao je da je liturgijska reforma nakon
II. vatikanskog sabora smjerokaz za Crkvu. Autentična liturgija je poglavito
izvor života i svjetla za naš put vjere.
S obzirom na propadanje
bogoslužja i vjerskog života uopće, svjesni katolik zbog takvih tvrdnji trlja
oči i pita se da li možda sanja. No onda mora priznati da je pri svijesti i da
s obzirom na poražavajuće činjenice riječi Vrhovnog pastira svjedoče prije o
priželjkivanjima i uljepšavanjima, u svakom slučaju, o gubitku doticaja sa
stvarnošću. Potkrijepimo naše tvrdnje najprije kvalitativno, a onda
kvantitativno:
1. Kvalitativno
a. Već su 1969. kardinali
Ottaviani i Bacci napisali u svojem predgovoru Kratkom kritičkom pregledu Novog reda Mise da on „s obzirom na nove
elemente za koje izgleda da su ondje uklopljeni i implicirani (premda ih se
može različito vrjednovati), predstavlja kako u cjelini, tako i u
pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi,
kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskog sabora“. Ovdje se dakle radi
o propadanju, a ne o obnovi.
b. Liturgija je bitno
teocentrična, Žrtva svete Mise je žrtva hvale, zahvale, zadovoljštine i
prošnje. Ona ima i poučni karakter, koji ipak dolazi na drugo mjesto. U novoj
liturgiji, koja stavlja pouku na prvo mjesto, ne može se previdjeti utjecaj
protestantskih pastora kod njezine izradbe.
U novoj liturgiji otpočinje
antropološki zaokret, pritajeno udaljavanje od Boga i očito priklanjanje
čovjeku, karakteristično predstavljeno u oltaru prema puku o kojemu papa Pijo
XII. u enciklici Mediator Dei od 20.
studenog 1947. još kaže da se udaljuje od pravoga puta „tko oltaru želi ponovno
dati stari oblik menze“.
U istoj enciklici kaže isti
Prvosvećenik o narodnom jeziku u liturgiji sljedeće: „No svakako se mora osuditi
nepromišljena smionost onih koji namjerno uvode nove liturgijske običaje (…). A
da se to i događa,dragi sinovi i časna braćo, to znamo i silno žalimo, i to ne
samo u neznatnim stvarima, nego i u vrlo važnima. Ima ih, na primjer, koji se
kod vršenja svete euharistijske žrtve služe živim narodnim jezikom”. On označuje latinski jezik kao
„jasan i plemeniti
znak jedinstva i zgodno sredstvo protiv bilo kojega iskrivljavanja pravog
nauka“. Stoga su se svi narodi svih vremena u kultu služili posebnim kultnim
jezikom kako bi u bogoslužju istupili iz profanog područja i svagdašnjice.
Kardinal Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., napisao je u
zborniku posvećenom Klausu Gamberu 1989. godine važne riječi: „Ono što se
dogodilo nakon Koncila nešto je sasvim drugo: umjesto izrasle liturgije imamo
skrojenu, fabriciranu liturgiju. Napustili smo organski, životni proces rasta i
razvoja tijekom stoljeća, i zamijenili ga – prema uzorku tehničke proizvodnje –
fabrikacijom, banalnim proizvodom hira trenutka“.
I zbilja je liturgija nakon II.
vatikanskog sabora te poglavito Novim obredom Mise većim dijelom izgubila svoj
sakralni karakter. Pojam žrtve morao je ustupiti mjesto pojmu bratske gozbe,
veličajne stare prikazne molitve zamijenjene su židovskim blagoslovom kod
stola. Time je liturgija izgubila svoj odlučujući utjecaj za kršćanski i Bogu
posvećen život koji je uvijek žrtva. Karakteristično za ovu desakralizaciju i
profaniranje, za gubitak duha klanjanja jesu Pričest stojeći i Pričest na ruku.
Uz sva ova zla pridružuju se još i bezbrojne zloporabe i stranputice kao
primjerice karnevalske mise ili mise za mlade s čipsom i Coca-colom. Time se
vjerski život u kršćanskom puku sve više smanjivao jer i danas vrijedi stara
važna izreka: Zakon molitve je zakon vjere.
2. Kvantitativno
Čudimo
li se stoga da se dolazak na svetu Misu nakon II. vatikanskog sabora drastično
smanjio? O tome neke brojke: u vrijeme Koncila u Njemačkoj je vjeru
prakticiralo još 50% katolika; danas je to još 10%. 1970. u Njemačkoj je bilo
26089 svećenika, danas ih je otprilike 14000. 1970. bilo je u Njemačkoj 320
svećeničkih ređenja, danas ih je oko 100. 1970. ovdje u Njemačkoj je živjelo i
djelovalo 82166 časnih sestara; 1998. ih je bilo još 41257; godine 2011. još
samo 20202. Isto vrijedi i za časnu braću: 1970. bilo ih je 4363; godine 2011.
bilo ih je još 1207. 1970. bilo je u Njemačkoj 2630 bogoslova, danas ih je još
650. 1970. pred katoličkih svećenikom su 165924 para izrekli svoju ženidbenu
privvolu; 1998. ih je bilo još 81416; danas ih je još otprilike 44 000.
Što
je dakle nastalo od velike duhovne pomoći? Liturgijska reforma je zbilja
smjerokaz u životu Crkve, ali ne obnove vjerskog života, nego sušice i stečaja.
Dodajmo još da liturgijska reforma nije bez krivnje i glede nestanka otajstva
Crkve kao mističnog Tijela Kristova. Ona je potpomogla pokret prema nacionalnim
crkvama s odvajanjem od Rima.
Zaključak:
Obnova
Crkve u glavi i udovima, danas potrebnija više nego ikada, može nastati samo iz
dubokog vjerskog života koji crpi i hrani se iz izvorā svetosti tradicionalne liturgije
p. Franz
Schmidberger
Zaitzkofen, 11.
ožujka 2015.