Nakon Luciferove pobune jedini je realistični pogled na povijest da je ona beskrajna bojišnica između sila dobra i zla: Bog koji u svojem planu ljubavi želi da razumna stvorenja imaju dioništvo u njegovom blaženstvu, Sotona koji naprotiv pokušava da ih odvuče u propast.
U
svom padu anđeo buntovnik povlači „trećinu zvijezda nebeskih“
(Otk 12,4), sjajna bića, čisto duhovna koja pripadaju svakom
Anđeoskom koru i
koja, zbog oholosti, postaju strašni zlodusi.
Sotonino
djelovanje će se javno očitovati nakon stvaranja čovjeka, koji je
pozvan zauzeti mjesto pobunjenih anđela u Nebeskom kraljevstvu,
navodeći ga na istočni grijeh.
Sukladno
Otkupiteljevom
obećanju će
pali anđeli,
koje pokreće mržnja prema Bogu i zavist na ljude, raditi
žestoko protiv jadnih sinova Evinih, baštinika naravi koja je
izgubila posvetnu milost i koja je ranjena posljedicama istočnoga
grijeha.
Otkupljenjem
koje je Isus izvršio svojom smrću na križu gdje našu zadužnicu
„on ukloni pribivši je na križ“ (Kol 2,15), Sotona doživljava
strašan poraz, ali ne odustaje od svojeg pogubnog djelovanja –
ometati
Crkvu
koja je rođena iz Isusova otvorenog boka da ljudima donosi plodove
spasenja.
Izazvat
će nasilne progone protiv Kristove Zaručnice, najprije od židova
koji, odbacujući Mesiju, stvaraju novu religiju s potpunim prekidom
sa Starim zavjetom koji je ispunjen u našemu Gospodinu. Farizejske
tradicije koje je Isus žigosao postat će temeljem nove religije
koja je sintetizirana u Talmudu, novoj „svetoj“ knjizi koja će
istisnuti riječ Božju.
Potom
će doći na red rimski carevi koji će pokušati fizički uništiti
Crkvu Božju. Ali krv mučenika će biti sjeme novih kršćana i
Crkva će,
herojskim svjedočanstvom svojih članova, zaslužiti
obraćenje poganskoga carstva.
Onda
zloduh će preko hereza pokušati uništiti objavljeni nauk koji je
sam kadar voditi spasenju pojedince i narode: arijanstva,
nestorijanstva, monofizitizma…
Međutim,
Crkva koju vodi Papa, ekumenskim saborima uspjet će izbaciti otrov
zablude iz svojeg krila i sve će više produbljivati objavljeni
nauk.
Veliki
napad na kršćanstvo društveno uređenje utemeljeno na evanđeoskim
načelima donijet će protestantska revolucija koja će uspjeti
odvojiti od Crkve polovinu Europe.
Od
tog trenutka otpočinje proces koji teži za tim da iščupa temelje
kršćanskog društva radi ostvarenja novog
svjetskog poretka utemeljenog na novim načelima koja su razrađena
najprije u ložama te potom eksplodirala s Francuskom revolucijom
čija će Magna Charta biti Deklaracija
o pravima čovjeka i građanina iz
kolovoza 1789., gdje se odbacuje Božja vlast nad društvom i
proglašava se autonomija od svakog zakona, bilo naravnoga bilo
objavljenoga, zastupajući načelo demokratizma: odsada će većina
(kojom na prikladan način upravljaju oni koji drže poluge vlasti)
odlučivati što je istinito i dobro.
Knez
tame pokušat će ubaciti ove zablude u unutrašnjost mističnog
Tijela Kristova: djelo takozvanog liberalnog katoličanstva pokušat
će
oženiti Crkvu s revolucionarnim načelima. Prvosvećenici, kao Grgur
XVI. i Pio IX., otvoreno će stati protiv takvog pokušaja opetovano
ga osuđujući.
Sveti
će Pio X. sa svojim pastoralnim i učiteljskim djelovanjem omesti
infiltraciju modernizma u Crkvu, sinteze svih revolucionarnih ideja.
Iz
ovog djelovanja Rimskih prvosvećenika vidi se temeljna uloga
papinstva u borbi protiv vlasti tame: i zbilja, kako nas uči sveti
Pavao, otajstvo bezakonja ne će se moći pojaviti u svojim krajnjim
posljedicama dok ne bude uklonjena prepreka koja ga zadržava (2 Sol
2,3-7). Sada ova prepreka, kako uči sveti Toma, … jest Crkva, a
ponaosob njezina glava, Papa. (Opusc. 68, De Antichrist.)
U
svakoj krizi papinstva Sotona je pokušavao u potpunosti ostvariti
svoje djelo koje će, kako naviješta Sveto pismo, završiti
vladavinom Antikristovom.
U
trenutačnom poteškoćama Crkve, plod prihvaćanja revolucionarnih
načela koje su potvrdili službeni tekstovi posljednjeg Koncila i
koje su širili i sami prvosvećenici, Sotonino djelo teži što je
moguće više razviti ovu situaciju tomu u prilog i ako ne dođe do
zaokreta unutar Crkve, u tomu će i uspjeti. No čini se da mu
Gospodin sprema zapanjujući poraz, barem prema Gospinom obećanju u
Fatimi: „Na kraju će moje Bezgrješno Srce pobijediti“.
Unatoč
krizi koju proživljava, Crkva još i danas pokazuje svoju
božanstvenost u sposobnosti koju ima – i
to da
se pomlađuje, čak i u najtežim situacijama. Čak i danas, kada se
vjerno slijedi objavljeni nauk, vidi se kako se kršćansko tkivo
ponovno rađa oko svećenika koji su vjerni Tradiciji Crkve.
Posljednje hodočašće Bratstva sv. Pija X. u Lourdes dalo je
prelijepu sliku o tome.
Isus
Krist želi još vladati u dušama i u društvu, a
ovo će kraljevstvo utemeljiti Marija Bezgrješna koja će se
poslužiti ljudima koji su spremni vojevati pod njezinim stijegom.
Kako
se pripraviti na učinkovit način da budemo kovko oruđe u rukama
Presvete Djevice u njezinom djelu obnove?
Još
u počecima revolucionarnog procesa koji se razvio protiv Crkve i
kršćanskoga društva Bog je podigao veliko sredstvo da mu se
suprotstavi u svetom Ignaciju Lojolskome i u njegovim Duhovnim
vježbama.
Nakon
obraćenja ovaj mladi bojovnik kreće na hodočašće u svetište
Montserrat gdje na koncu cjelonoćnog molitvenog bdijenja odlaže do
Djevičinih nogu svoj mač i povlači se u samoću.
„Povukavši
se u spilju u Manresi – govori nam papa Pio XI. – poučen od same
Majke Božje u umijeću kako se boriti u Gospodinovim bitkama, primi
kao iz Njezinih ruku onaj savršeni zakonik kojim se treba služiti
svaki dobar Kristov bojovnik.“ (Meditantibus nobis, 3.12.1922.).
Sveti
Pio je shvaćao današnju važnost Duhovnih vježbi svetog Ignacija u
borbi protiv zabluda koje su pustošile Crkvu:
„Metoda
svetog Ignacija osobito je prikladna da duše i srca unaprijed
zaštiti od skrivenih zamki modernizma“ (sveti Pio X., Exercitiorum
spiritualium,
8. 12. 1904.)
U
raskršćanjenom svijetu duhovne vježbe pomažu izgradnji nutarnjeg
života koji se temelji na razmatranju vječnih istina kako bi nam
pomogle živjeti u svjetlu vjere i izbjeći smrtni stisak
materijalizma. Papa Pio XII. tvrdi: „S obzirom na asketiku knjige
Vježbi mogli bismo pomisliti da ju je sveti Ignacije napisao baš za
naše vrijeme“.
U
Duhovnim vježbama temeljno razmatranje je o dvije zastave koje
sažima borbu u povijesti između Krista i Sotone, razotkrivajući
taktiku kojom se neprijatelj služi kako bi duše povukao u propast i
očitujući pravi put koji je pokazao Spasitelj.
U
početku XX. stoljeća Bog je u osobi oca Françoisa Valleta
(1884.-1947.) podigao apostola Duhovnih vježbi.
On
je razumio njihovu nadnaravnu snagu i uspio je u pet dana sažeti,
sačuvavši im bitne dijelove, ignacijansku metodu koja je bila
zamišljena da se propovijeda mjesec dana da se tako omogući da je
se lako prati.
p.
François de Paule Vallet (1884.-1947.)
Držanje duhovnih
vježbi u Španjolskoj u početku tridesetih godina prošlog stoljeća
bila je prava epopeja obraćenja i formacije borbenih kršćana koji
su, izišavši preobraženi s vježbi, vršili za njih izvanrednu
propagandu. U samo nekoliko godina tisuće ljudi su ih mogle
slijediti i za mnoge od njih je to bila providonosna milost.
Otprilike osam tisuća muževa pripravljeno je vježbama
na mučeništvo koje su podnijeli tijekom protukršćanskih progona
koji su se dogodili u građanskom ratu koji je poharao Španjolsku od
1936.-1939. (Les
Exercices de St Ignace Trésor céleste,
Ed. Les
Amis de St François de Sales,
str. 27).
Nažalost,
kongregacija koju je on utemeljio s ciljem vođenja ovih vježbi
podnijet će posuvremenjenje (aggiornamento) koje je želio Koncil. A
onda je jedan sin o.
Valleta, o.
Ludovic Maie Barielle, imao hrabrosti napustiti svoju duhovnu obitelj
da ne sudjeluje u njezinu uništenju i priključio se mons. Lefebvreu
u borbi za obranu Tradicije. On je Bratstvu sv. Pija X. prenio baklju
ovih vježbi koje se sada održavaju po cijelome svijetu s velikom
koristi za duše, stvarajući istinsku obnovu kršćanskog društva
oko svećenika, oko svete Mise, utemeljenu na obitelji.
Ove vježbe su bez
daljnjega izvrsno oruđe za formaciju Marijinih bojovnika i bitno je
sudjelovati na njima, radi spasenja vlastite duše i kako bismo
postali oruđa u Marijinim rukama u ostvarenju kraljevstva njezina
Bezgrješnog Srca.
don
Pierpaolo Maria Petrucci