Što je krivo u karizmatskom pokretu?

Prema svjedočanstvu Djela apostolskih i poslanica svetog Pavla, Duh je Sveti u prvim desetljećima kršćanstva često na vidljiv
način silazio nad vjernike i mnogima je davao izvanredne darove kao govor u jezicima (jedna vrsta ekstatične molitve), dar liječenja bolesnih, ili također darove koji su bili nužni za vođenje zajednica. Time se trebalo poticati brzo širenje kršćanstva jer su još nevjerni židovi i pogani po tome lako mogli prepoznati božansko podrijetlo kršćanske vjere. To također objašnjava činjenicu da su apostoli jednu zajednicu napuštali već nekoliko tjedana po njezinu utemeljenju i kako su joj mogli pisati tako teška pisma. Duh Sveti je očito u određenom smislu sam preuzeo vođenje zajednica dajući po karizmama pojedinim kršćanima što je bilo nužno za dobro zajednice.

Međutim, vrlo skoro su ovi darovi opet nestali ili su još samo rijetko darivani. Već u 2. stoljeću poslije Krista ne čujemo ništa više o njima. Sveti Grgur Veliki o tome kaže: „U početku Crkve oni su [karizmatski darovi] bili nužni. Kako bi naime mnoštvo vjernika raslo u vjeri, moralo ga se hraniti čudesima. Jer i mi, kad sadimo grmlje, zalijevamo ga toliko dugo vodom dok ne vidimo da je već pustilo korijenje u zemlji. A kada je jednom izgradilo korijenje, popuštamo s navodnjavanjem“ (Hom. 29 in Evang.; PL 76, 1215).

Čudesa i izvanredni fenomeni u određenoj su mjeri nužni da vjera može počivati na razumskom temelju. Tako je sam Krist činio čuda i upućivao na njih: „Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte“ (Iv 14,11). Ali bjesomučna trka za čudima i ukazanjima Bogu se ne sviđa jer nas on želi dovesti do toga da sve više živimo iz čiste vjere.

K tomu, Prva poslanica Korinćanima pokazuje da karizme u prvoj Crkvi nisu imale samo dobre posljedice, nego su bile povod za nedaće jer su vjernici zlorabili darove kako bi se osobno profilirali te su stoga osobito željeli najupadljivije darove i zavidjeli su onima koji su ih imali.

Takozvani karizmatski pokret koji je nastao oko godine 1900. u protestantskom području, a koji je u međuvremenu zastupljen i u Katoličkoj Crkvi, sada tvrdi da iznovice oživljuje ove darove Duha Svetoga. To je krivo već u samom početku jer čovjek ne može sam odlučiti hoće li imati ove darove ili ne, nego ih Duh Sveti dijeli komu i kako on hoće (usp. 1 Kor 12,11). Ako bolje promotrimo, na karizmatskim okupljanjima ne nailazimo ni na što zbiljski nadnaravno. To su naprotiv određene tehnike kao poletne pjesme, pljeskanje, ekstatični pokreti itd., kojima se ljudi pokušavaju dovesti u ugođaj radosti i oduševljenja. To onda tumačiti kao radost koju daruje Duh Sveti, zbilja je besmisleno. Mnogi se također pokušavaju odviknuti upravljanja nad vlastitim govorom i mucati i tepati koješta, što se onda prikazuje kao „govor u jezicima“. Uopće se svaka pomisao koja sudioniku karizmatskog okupljanja prođe glavom brzopleto i nepromišljeno tumači kao nadahnuće Duha Svetoga. Posve općenito se može kazati da se pomoću psihičkih tehnika pokušava izazvati fenomene koji su slični mističnim fenomenima. No prava je mistika nešto posve drugo.

Karizmatici doduše tvrde da se u njihovim krugovima događaju čuda. Ni ova tvrdnja se ipak ne može održati nakon pomnog istraživanja. Navodna ozdravljenja koja se kod karizmatika događaju jesu naprotiv učinak sugestije. Svatko je već čitao o zadivljujućem blagotvornom učinku koji mogu imati prividni lijekovi, takozvani placebo. Zbog povezanosti tijela i duše duševni utjecaj može imati osjetne učinke na tijelo. Zacijelo se sugestijom uništeni organ ne može za čas ponovno načiniti kao što je to posvjedočeno kod pravih čuda jer za to je potrebna Stvoriteljeva moć – ali simptomi jedne bolesti mogu se bitno poboljšati ili čak i nestati. Ako dakle nakon jedne Mise za ozdravljenje mnogi izjavljuju da su prestali njihovi bolovi ili se poboljšalo stanje oduzetosti, to uopće nije znak nadnaravnog uzroka. Nerijetko takvi pacijenti onda umru nekoliko tjedana kasnije od bolesti od koje su navodno izliječeni – oni dakle nisu izliječeni, samo su bili nestali simptomi bolesti.

François Reckinger o tome piše: „Pogled u literaturu od 1950. pokazuje da, koliko se god puta u spomenutim krugovima jasno utvrdilo organsko oboljenje, navodno je ozdravljenje bilo samo prolazno poboljšanje, a 'izliječeni' su nakon kratkog vremena ili umrli ili su isto onako bili bolesni kao prije.“ Djelomično i sami zagovornici karizmatske obnove priznaju da se ozdravljenja koja se kod njih događaju ne mogu usporediti s medicinski ispitanim i crkveno priznatim čudima.

Zacijelo kod katoličkih karizmatika ima vjernika koji su vjerni katoličkom nauku, koji se mnogo mole i uistinu žele voditi život s Bogom. Nažalost, na ovom putu nikada neće doći do dubljeg odnosa s Bogom jer put k Bogu vodi preko vjere, a ne preko osjećaja i emocija. „Bog je duh“ (Iv 4,24), na osjećajnoj razini mu se stoga ne možemo približiti. Osim toga, vjernicima karizmaticima se čak savjetuje da žele karizme i ukazanja što jasno proturječi uputama velikih duhovnih učitelja kao jednoga Ivana od Križa ili jedne Terezije Avilske koji neprestance opominju da postoje velike obmane na ovom području i drže znakom oholosti i taštine željeti za sebe izvanredne darove.

Emocionalno oduševljenje uopće ne može biti postojano zbog čega karizmatski pokret kod mnogih bude poput vatre od slame. Kod drugih dovodi do jedne vrste dvostrukog života: u svojoj skupini izigravaju kršćane koji zrače radošću, a kod kuće imaju iste poteškoće kao i svi drugi koje pak ne smiju otkriti jer ako nisu uvijek radosni, to bi im se protumačilo kao nedostatak vjere. Istinska se vjera naprotiv mora potvrditi upravo u duhovnoj suhoći i pod teškim križevima kao što to možemo vidjeti po životu svih svetaca.

p. Matthias Gaudron