Zaključno
izvješće drugog dijela zasjedanja Sinode o obitelji koje je
objavljeno 24. listopada, daleko od toga da pokazuje suglasje među
sinodskim ocima, izraz je kompromisa među posve različitim
stavovima. U njemu se zacijelo mogu pročitati ponavljanja nauka o
braku i obitelji, ali se zamjećuju i neugodne dvosmislenosti i
propusti te nadasve otvoreni udari na
stegu u ime relativističkog pastoralnog milosrđa. Opći
dojam koji se stječe o ovom tekstu jest dojam pomutnje koji će se
itekako iskoristiti u oprečnom smislu prema trajnom nauku Crkve.
Zbog
toga nam se čini potrebnim ponovno potvrditi istinu o funkciji Pape
i biskupa [1] te o obitelji i braku koju smo
dobili od Krista. Činimo to u istom duhu koji nas je potaknuo
da svetom ocu Franji pošaljemo usrdnu molbu prije drugog dijela
zasjedanjā ove Sinode.
1.
Funkcija Pape i biskupā
Kao
sinovi Katoličke Crkve vjerujemo da je Rimski biskup, nasljednik
svetoga Petra, Kristov namjesnik i istodobno Glava cijele Crkve.
Njegova vlast je vlast upravljanja
u pravom smislu i prema njemu pastiri kao i vjernici
partikularnih crkava, uzeti svaki posebno ili skupa ujedinjeni,
također i na koncilu, na sinodi ili u biskupskim konferencijama,
imaju obvezu hijerarhijske podložnosti i istinske poslušnosti.
Bog
je tako uredio stvari da držeći s Rimskim biskupom jedinstvo
crkvenog zajedništva i ispovijedanje prave vjere, Kristova Crkva
bude samo jedno stado sa samo jednim Pastirom. Sveta Crkva Božja
božanski je uređena kao hijerarhijsko društvo gdje vlast koja
upravlja vjernicima dolazi od Boga samomu Papi i preko njega
biskupima koji su mu podložni.
Kada
je Papinsko učiteljstvo dalo autentičan izričaj objavljene istine,
bilo u dogmatskim stvarima bilo u stegovnima, na crkvene organizme
koji su niže razine – kao biskupskim konferencijama – ne spada
uvoditi promjene.
Smisao
svetih dogmi koji se dovijeka mora čuvati jest ono što je Papinsko
učiteljstvo i biskupsko učiteljstvo proglasilo jednom
zauvijek i nije dopušteno od toga se udaljavati. Poradi toga
pastoral Crkve kada vrši milosrđe mora početi s izlječenjem
bijede vjerskog neznanja, tumačeći dušama smisao istine koja ih
spašava. [2]
U
takvoj hijerarhiji koju je postavio Bog na području vjere i
Učiteljstva, objavljene istine su povjerene kao božanska ostavština
apostolima i njihovim nasljednicima, naime Papi i biskupima, kako bi
oni ovaj poklad vjere vjerno čuvali i s vlašću poučavali. Ovaj
poklad, s obzirom na svoje izvore sadržan je u pisanim knjigama
Svetoga pisma i u nepisanim Predajama koji su sami apostoli primili
iz Kristovih usta ili koji su sami apostoli pod vodstvom Duha Svetoga
predavali gotovo iz ruke u ruku sve do nas.
Kada
Crkva koja poučava tumači smisao ovih istina sadržanih u Svetome
pismu i u usmenoj Predaji, onda ga ona vjernicima nameće s vlašću
kako bi ga prihvatili kao od Boga objavljen te je krivo reći da na
Papu i biskupe spada potvrditi ono što im govori sensus fidei
[vjersko shvaćanje] ili zajedničko iskustvo naroda Božjega.
Već
smo u svojoj Usrdnoj molitvi Svetomu Ocu pismeno to ovako izrekli:
„Naš nemir dolazi od osude koju je sveti Pio X. formulirao u
enciklici Pascendi, slične prilagodbe dogme zahtjevima koji
se danas iziskuju. Sveti Pio i Vi, Svetosti, dobili ste puninu vlasti
naučavanja, posvećivanja i upravljanja u poslušnosti Kristu koji
je Glava i Pastir stada u svakom vremenu i na svakom mjestu i kojemu
Papa mora biti vjerni namjesnik na zemlji. Predmet dogmatske osude ne
može vremenom postati praksa koja je pastoralno dopuštena.“
To
je ono što je napisao nadbiskup Marcel Lefebvre u svojem Proglasu od 21. 11. 1974.: „Nikakav autoritet, pa čak ni najviši autoritet u
hijerarhiji, ne može nas prisiliti da se odreknemo svoje vjere ili
da okrnjimo svoju vjeru koju je crkveno Učiteljstvo već devetnaest
stoljeća jednoznačno formuliralo i naviještalo. Sveti Pavao kaže:
'Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao
neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je
proklet!“ (Gal 1,8)!'[3]“
2.
Brak i katolička obitelj
Što
se tiče braka, Bog se pobrinuo za rast roda ljudskoga ustanovivši
brak koji je čvrsta i trajna veza jednoga muškarca i jedne žene
[4]. Brak krštenika je sakrament jer ga je Krist uzdigao na ovo
dostojanstvo. Brak i obitelj su dakle božanske i naravno-pravne
ustanove.
Prva
svrha braka je rađanje i odgoj djece i nikakva ljudska volja ne može
to isključiti vršeći radnje oprečne ovoj svrsi. Drugotna svrha
braka je uzajamna podrška koju supružnici pružaju jedno drugomu,
kao i lijek protiv požude.
Krist
je ustanovio jedinstvo braka kao konačno i za kršćane kao i za sve
ljude. Ovo jedinstvo ima
svojstvo nerazrješivosti
u toj mjeri da je nikada nitko ne može raskinuti, ni volja
obaju supružnika, a ni ljudski autoritet: “Što, dakle, Bog
združi, čovjek neka ne rastavlja.“ [5] U slučaju sakramentalnog
braka krštenika jedinstvo i nerazrješivost se objašnjava i po
činjenici da su oni znak jedinstva Krista sa svojom Zaručnicom,
Crkvom.
Sve
što ljudi mogu odrediti ili poduzeti protiv jedinstva i
nerazrješivosti braka, ne odgovara ni onome što zahtijeva narav, a
ni dobro ljudskoga društva. Osim toga, katolički vjernici imaju
tešku obvezu ne vezati se samo civilnim brakom, ne uzimajući u
obzir sklapanje braka pred Crkvom koja to propisuje.
Primanje
Euharistije, odnosno sakramentalna Pričest, zahtijeva stanje
posvetne milosti i jedinstva s Kristom po božanskoj ljubavi; ona
umnaža ovu ljubav i istodobno označava ljubav Kristovu za Crkvu
koja je s njim vjenčana kao jedina Zaručnica. Sukladno tome, one
koji po slobodnoj volji žive skupa izvan braka ili čak i u preljubu
– protivno Božjim i crkvenim zakonima – ne može se pripustiti
euharistijskoj Pričesti i valja ih promatrati javnim grješnicima
jer daju loš primjer ogrješenja o pravdi i ljubavi. „Tko otpusti
svoju ženu, pa se oženi drugom, čini preljub.“[6]
Kako
bi se dobio oprost grijeha u okviru sakramentalne ispovijedi, nužno
je imati čvrstu nakanu više ne griješiti. Prema tome, oni koji
odbijaju okončati svoju nezakonitu situaciju, ne mogu primiti
valjano odrješenje. [7]
Prema
Božjem zakonu čovjek ima pravo služiti se svojom spolnošću samo
u zakonitom braku i poštujući granice koje su određene moralom.
Stoga homoseksualnost proturječi naravnom i božanskom zakonu.
Zajedništva u koja se
ulazi izvan braka, bilo da su od dvoje ljudi koji žive skupa,
preljubnička ili čak homoseksualna, jesu nered protivan zahtjevima
božanskog naravnog zakona i time predstavljaju grijeh. U tome se ne
može utvrditi nikakvo
ćudoredno
dobro, čak ni manje
savršeno.
S
obzirom na trenutačne zablude i građanska zakonodavstva protiv
svetosti braka i čistoće običaja može se ustvrditi: naravni zakon
ne trpi iznimke jer Bog je u svojoj beskrajnoj mudrosti u
naviještanju svoga zakona predvidio sve slučajeve i sve okolnosti,
suprotno ljudskim zakonodavcima. Stoga se ne može dopustiti
takozvana situacijska etika kod koje se pravila ponašanja, onako
kako ih daje naravni zakon, želi prilagoditi promjenjivim
okolnostima raznih kultura. Rješenje problema na moralnom području
ne smije se podložiti savjesti supružnika ili pastira, naravni
zakon se štoviše nameće savjesti kao pravilo za djelovanje.
Brižnost
milosrdnog Samaritanca prema grješniku očituje se smilovanjem koje
ne pravi kompromise s grijehom, upravo kao što liječnik koji želi
djelotvorno pomoći bolesniku da ponovno ozdravi ne sklapa kompromise
s bolešću, nego mu pomaže nadvladati je. Nije se moguće
osloboditi evanđeoskog nauka u ime subjektivističkog pastorala
predstavljajući nauk općevažećim, a potom ga ukidati u
pojedinačnom slučaju. Biskupima se ne može dati dopuštenje da
zakon nerazrješivosti ženidbe dokidaju ad casum [u
pojedinačnom slučaju], a da se ne izložimo pogibelji značajnog
slabljenja evanđeoskoga nauka te komadanja crkvene vlasti. Što se
naime u jednom takvom krivom pogledu doktrinarno tvrdi, moglo bi se
pastoralno zanijekati; što je de jure [pravno] pak
zabranjeno, moglo bi se de facto [u praksi] dopustiti.
Usred
ove krajnje pomutnje odsada je na Papi – sukladno njegovoj službi
i u granicama koje mu je sam Krist postavio – naviještati jasno i
čvrsto katolički nauk quod semper, quod ubique, quod ab omnibus
[8] [što se uvijek, što se svagdje (vjerovalo) i što su svi
(vjerovali)] i spriječiti da se ovoj općevažećoj istini
proturječi u praksi i na raznim mjestima.
Slijedeći
Kristovu zapovijed: vigilate er orate [bdijte i molite],
molimo se za Papu: oremus pro pontifice nostro Francisco
[Pomolimo se za našega vrhovnog pastira Franju] i ostanimo budni:
non tradat eum in manus
inimicorum ejus [9] [neka ga on ne preda rukama neprijatelja
njegovih] da ga Bog ne prepusti vlasti njegovih neprijatelja. Utecimo
se Mariji, Majci Crkve da mu izmoli milosti koje će mu omogućiti
biti vjernim upraviteljem blagā njezina božanskog Sina.
Menzingen,
27. listopad 2015.
+ Bernard Fellay
Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X.
+ Bernard Fellay
Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X.
[1]
Mt, XVI, 18-19; Iv, XXI, 15-17; uredba
Pastor aeternus
Prvog vatikanskog sabora.
[2]
Tridentski sabor, 4. zasjedanje; I.
vatikanski sabor, uredba
Dei Filius;
dekret Lamentabili,
br. 6.
[3]
Gal 1, 8.
[4]
Post 2, 18-25.
[5]
Mt 19, 6.
[6]
Mt 19, 9.
[7]
Lav XIII., Arcanum divinae
sapientiae; Pio XI., Casti
connubii.
[8]
Vinko Lerinski, Commonitorium.
[9]
Molitva pro summo
Pontifice.