Među našim
suvremenicima široko je prošireno mišljenje da je čovjek samo
najrazvijenija životinja i ono što nazivamo duhom dade se u
stvarnosti svesti na čisto materijalnu funkciju mozga. Prema tome ne
bi postojala duša koja i dalje živi nakon čovjekove tjelesne
smrti.
Nasuprot
tome Sveto nas pismo poučava da čovjek ima dušu. Već u knjizi
Postanka stoji da je Bog čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku.
No čovjek s obzirom na svoje tijelo nije stvoren prema slici Božjoj
jer Bog je čisti duh. Čovjek je slika
Božja samo s obzirom na
svoju duhovnu dušu po kojoj je on osoba obdarena
razumom i slobodnom voljom, slično kao Bog. To se u izvješću o
stvaranju slikovito predstavlja kada
se opisuje kako je Bog čovjekovom tijelu načinjenom od zemlje
udahnuo životni dah. Ali Sveto pismo
na mnogim mjestima izričito poučava i postojanje duše. Tako je
Krist rekao: "Ne
bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se
više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu"
(Mt 10,28). Sukladno tome sveti je Ivan u svojim
viđenjima o kojima izvješćuje Otkrivenje vidio duše mučenika na
nebu: "Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom
duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga
imahu" (Otk 6,9).
Postojanje duhovne
duše nije pak samo istina vjere. I naš naravni razum može već
spoznati da u čovjeku mora postojati duhovno načelo i stoga su čak
i mnogi poganski filozofi bili uvjereni u postojanje ljudske duše.
No kako se onda
može spoznati čovjekovu duhovnu dušu? Budući da je duhovna, ne
možemo je ni vidjeti ni dokazati nekakvim znanstvenim mjernim
aparatima jer oni uvijek mogu samo utvrditi
nešto očigledno i tvarno. A postojanje duše možemo izvrsti
iz činjenice čovjekovih duhovnih sposobnosti. Čovjek se može
naime uzdići do čisto duhovnih i apstraktnih stvari koje nemaju
nikakve veze s tvarnim i očitim. Već sposobnost rješavanja
jednostavnih zadataka iz matematike pokazuje postojanje duhovnog
načela u nama jer ovdje su posrijedi veličine koje su posve
nematerijalne. Doduše možemo
sebi ilustrirati ovaj zadatak, zbrajajući primjerice jabuke i
kruške, ali već dijete školskog uzrasta normalno dospije do toga
da se pozabavi s različitim računskim zadacima s posve apstraktnim
brojevima. Čovjek promatra stvari oko sebe ne samo pod vidikom jesu
li korisne ili štetne njegovu osjetilnom zdravlju. On jednu biljku
primjerice može promatrati ne samo sa stajališta je li jestiva ili
otrovna, nego se diviti i radovati zbog njezine
ljepote. No još nikada nitko nije vidio kravu ili konja koji
promatraju ljepotu cvijeća na njihovoj livadi ili psa koji bi uživao
u ljepoti krajolika. Čovjek ne prihvaća samo tako stvarnost, nego
uvijek pita za razlog stvari. Već malena djeca često živciraju
svoje roditelje stalnim pitanjem zašto je nešto takvo. Spoznaja da
je jedna stvar uzrok jedne druge, također je duhovna spoznaja jer
naša osjetila percipiraju samo vremenski slijed dvaju događaja.
Pitanje
o razlogu svih stvari stoga čovjeka uvijek dovodi i do pitanja o
Bogu i do pitanja o smislu njegova života. Životinja, naprotiv,
sebi nikada ne postavlja pitanje o smislu vlastitog života. Ona je
posve zadovoljna kada može
dovoljno jesti i kada joj
ništa drugo ne nedostaje. Više životinje imaju nedvojbeno već
"praktičnu inteligenciju", kako je to primjerice Max
Scheler nazivao. No ona stoji u službi tvarnoga. Inteligencija se
samo porabi da se dobije hrana i da ih se mazi. Ni kod viših
sisavaca ne može se ustvrditi zanimanje za znanje kao takvo. Čovjek
pak nije zadovoljan kad je samo zdrav i kada su zadovoljene njegove
osjetilne potrebe. On traži
više: smisao svoga života, ljubav, znanje, koristan zadatak.
Čovjek se bavi
trajno i duhovnim vrijednostima, kao primjerice
pravednošću, hrabrošću ili prijateljstvom. Lav se ne pita smije
li usmrtiti antilopu. I zec
ne razmišlja o tome bi li bio hrabriji kad bi se suprotstavio
psu. Životinje jednostavno slijede svoje instinkte. I čovjek doduše
ima instinkte, ali on njima nije posve određen. Za njega se uvijek
postavlja pitanje treba li ih i u kojoj mjeri slijediti ili im se
treba opirati. Kada psu pružimo kobasicu, onda se on ne pita bi li
sada radije trebao podnijeti
žrtvu. Čovjek se pak može zbog viših, duhovnih razloga odreći
zadovoljenja osjetilnog poriva. Stoga kršćanska askeza baš nije
neprirodna, nego posve odgovara čovjekovoj naravi.
Čak je i čovjek koji ne
želi ništa znati o moralu stalno suočen s
moralnim pitanjima i uvijek traži opravdanje za svoje djelovanje. U
glasovitom romanu Quo vadis, primjerice, skeptik Petronije primjećuje
da je čudna stvar s krjepošću da čak i čovjek kao Neron koji na
zemlji nikomu višemu nije
dužan polagati račun stalno pokušava prikriti svoje zločine i
prikazivati se krjeposnim.
To su neka
promišljanja po kojima možemo vidjeti da čovjek posjeduje duh.
Doduše, duša u ovom životu u kojemu je povezana s tijelom u
jedinstvo za svoje djelovanje treba mozak. Duša nije samo u tijelu
kao da s njime nema nikakve
veze (tako je to zamišljao
Platon), nego su duh i materija u čovjeku povezani u posve
zapanjujuće i divno jedinstvo. Stoga smetnje u tijelu doduše mogu
ometati i dušu u njezinu djelovanju. Kod mnogih takozvanih
"duševnih" bolesti riječ je jednostavno o poremaćaju
transmitera mozga – stoga se one mogu liječiti
medikamentozno. Budući da je duša duhovna, ona je također po
svojoj naravi besmrtna. Samo se materijalne stvari mogu uništiti i
raspasti na dijelove. Duh se ne može raspasti ili uništiti u
nesreći ili pak oružjem.
Novi prigovor protiv
postojanja duše sada se nalazi u razvoju takozvane umjetne
inteligencije. U početcima razvoja računala bilo je široko
prošireno mišljenje da ćemo nekada moći graditi računala čija
će inteligencija odgovarati ljudskoj inteligenciji ili će je čak i
nadmašiti. U međuvremenu su glasovi za ovo mišljenje postali
rjeđi. Današnja računala mogu šahovske prvake svijeta dovesti
u velike probleme, ali su miljama udaljena od onoga što nazivamo
"razumijevanjem" i "sviješću". Računalo nema
svijest što već imaju i više
životinje i ono nema nikakvo razumijevanje činjenica. Ono samo
slijepo slijedi pravila koja su mu zadana. U ovome području doduše
može nadmašiti čovjeka (npr. munjevitom brzinom riješiti
komplicirane računske radnje), ali ne uspijeva svugdje ondje gdje je
potrebno razumijevanje stvari, usporedba
argumenata i djela, što se ne može računalno pretvoriti u
elekroničke impulse. Stoga računala danas npr. nisu ni približno
kadra posve simulirati čovjekove jezične sposobnosti.
p. Matthias
Gaudron