Za nekoliko dana će u Rimu početi jedna sinoda, kojoj
je prethodila jedna prije godinu dana i na toj sinodi čuli smo ne
samo neobične, već zaista zastrašujuće stvari. Slušamo kako
biskupi i kardinali daju izjave koje uopće nisu katoličke, koje su
izravno protivne Isusovim riječima i njegovom nauku, odnosno nauku
Božjem i nauku njegove Crkve. I oni žele to dalje i dalje širiti.
To se može učiniti neobičnim, međutim nije tako jer je to samo
rezultat jednog dužeg razvoja. I stoga bih vam želio to pojasniti
jer jer se postavlja pitanje: kako je takvo nešto uopće moguće?.
Mislim da se trebamo vratiti daleko u
prošlosti i želio bih početi otprilike s prosvjetiteljstvom. Tj.,
s onim trenutkom kada se u filozofiji, u načinu razmišljanja
dogodio kopernikanski obrat; naime, prešlo se s objektivizma na
subjektivizam. Ukratko rečeno, premda rado govorim o ovoj temi, ali
moram dati kratak i jednostavan odgovor na pitanje: što je to
objektivizam? To znači: čovjek ima sposobnost spoznaje, ima oči,
ima uši, ima razum i na taj način može nešto spoznati. Ali
da bi nešto spoznao, treba izvanjski predmet; objekt koji je izvan
njega i o kojemu spoznaja ovisi.
Posve jednostavno: ja imam oči. Oči mogu vidjeti, ali ako nemam
predmet, onda ništa ne vidim. Ja ne mogu vidjeti sat ovdje na stolu,
ako tog sata nema.
I tako se cijela normalna filozofija uvijek temeljila na
ovoj ovisnosti nas, našega razuma o izvanjskoj stvarnosti, a na
poseban način ponajprije o Bogu. Subjektivizam ide na drugu stranu i
kaže: ja imam oči. Sada sam vidio ovaj sat. Mogu zatvoriti oči,
ja imam tu jedan sat. Tu postoje dva usmjerenja. Jedni kažu: ja
ne mogu izići izvan sebe. Ja imam misli, ali ne mogu reći da je to
stvarnost. To se naziva agnosticizam. Drugi idu puno
dalje i kažu: ja,
ja određujem stvarnost. Ja činim realnost. Navest ću vam jedan
kratki primjer. Održao sam predavanje u Francuskoj na kojemu je bio
jedan student koji me je upitao: ,,Je li Bog stvorio čovjeka ili
je čovjek stvorio Boga?". Tu imamo objektivizam i
subjektivizam.
Korijen krize – modernizam
Ova katastrofa koju sada proživljavamo u tome ima svoje
korijenje. To vidimo prije sto godina u vrijeme sv. Pija X. koji je
osudio modernizam. Može se reći da su do tada ove zablude bile
vani, izvan Crkve; s modernizmom su one ušle unutra. Sv. Pio X. je
modernizam doduše osudio, međutim isto tako je jasno rekao:
"Neprijatelj je u kući!“ I još k tome se ovaj
neprijatelj skriva. Taj neprijatelj radi u sjeni i ne pokazuje se. A
sada kad čujemo kako biskupi iznose loš i krivi nauk, i to
otvoreno, to znači da se oni pokazuju; misle da su toliko jaki da se
usuđuju pokazati. Sveti Pio X. je poduzeo konkretne mjere i tim
mjerama je uspio gotovo pedeset godina omesti i zaustaviti
neprijatelja.
Papa Pio XII. je morao opet učiniti istu stvar. Napisao
je okružnicu Humani Generis
u kojoj osuđuje moderne zablude, isto kao i sv. Pio X. Tu on osuđuje
i modernu filozofiju, ali i pojedine ljude. Jedan od najpoznatijih
koji je osuđen godine 1950. bio je teolog Henri de Lubac zbog svoje
knjige „Surnaturel“ -
"Nadnaravno". Dvije godine kasnije
osuđen je dominikanac Yves Congar zbog svoje knjige: „Vraie
et fausse réforme dans l'Église“-
"Istinska i kriva reforma Crkve".
1954. godine osuđen je Amerikanac Courtney Murray zbog svoje teze o
vjerskoj slobodi. Jedan poznati isusovac nije doduše izravno osuđen,
ali bio je pod sumnjom – ništa nije mogao objaviti, bez odobrenja
Kongregacije za nauk vjere; to je bio Karl Rahner. Sva ova imena koja
sam naveo, to su imena ljudi koji su bili ili jasno osuđeni ili su
bili pod sumnjom. Manje od deset godina kasnije ove je ljude pozvao
papa Ivan XXIII. na II. vatikanski sabor.
I
ne samo to. Ta su imena bila vodeća, velika imena na Koncilu. I to
znači da moramo primijetiti da tu nešto nije u redu. I zaista, to i
govorimo – ali ne govorimo mi to tek tako napamet, nego proučavamo
tekstove i kažemo da je II. vatikanski sabor ove zablude unio u
Crkvu i to vrlo, vrlo profinjeno i lukavo. To je unijelo jedan novi
mentalitet u Crkvu, mentalitet prilagođavanja svijetu. Veliki
problem koji se u to vrijeme vidio bio je da Crkva gubi kontakt s
pukom. Govorilo se: ljudi će otići sa socijalistima, s radnicima;
Crkva gubi utjecaj i stoga nešto moramo poduzeti. A ono što su
učinili, upravo je suprotno od onoga što je trebalo učiniti.
Točnije rečeno, oni su birali ljudska sredstva, a to nije djelo
Crkve; Crkva djeluje nadnaravnim sredstvima, ona djeluje vjerom i
milošću.
Obilježja
krize
Koliko je to pametno, želim vam navesti maleni primjer.
Pokušao sam objasniti kardinalu Castrillónu Hoyosu ovo o čemu vam
upravo sada govorim, dakle loše posljedice Koncila. I nakon što sam
mu naveo primjere, rekao je: "Ne, ali to ne dolazi od Crkve.
To dolazi od svijeta." To je točno, ali je problem da je
Crkva otvorila prozore kad je došla oluja. Na početku Koncila Papa
je rekao: "Mi želimo otvoriti vrata i prozore!" To
je i vaše vlastito iskustvo. Ako kod kuće imate tepih koji je posve
mokar – zašto? – jer ste otvorili prozore, a došla je oluja i
sada je sve mokro. Onda ne kažete: „Nevrijeme je krivo za to!“,
već pitate: "Tko je ostavio otvorene prozore?"
To se baš na posve tragičan način dogodilo u Crkvi.
Rezultati se već vide – ali ne svagdje na isti način. Mislim da
su u zemljama koje je bio zaposjeo komunizam ove stvari kasnije
došle. A rezultati, pogledate li primjerice jednu zemlju kao
Francusku ili SAD, Njemačku, Austriju ili Švicarsku, što vidimo?
Pustinju! Nema više svećenika!
Sada je u Francuskoj posve normalno da jedan svećenik
ima deset, petnaest, dvadeset župa – i to sam! Prije nekoliko
godina sam osobno poznavao jedan slučaj župnika koji je imao 84
godine, a morao se brinuti o 92(!) sela. 92. Dobio je župnog
vikara koji je imao 64 godine. To čovjek ne može niti zamisliti –
za cijelu Francusku su ove godine zaređena 82 svećenika, za cijelu
Francusku 82 dijecezanska svećenika, a zajedno s redovnicima broj ne
dostiže čak ni 140. Ako uzmemo u obzir da je to za preko 90
biskupija – to znači jedva jedan dijecezanski svećenik po
biskupiji. I to nije novo. Već 10-20 godina broj ređenika u
Francuskoj je oko 100. To je jako loše. Ali kako sam rekao, uzmite
primjer Francuske, Belgije, uzmite Nizozemsku, Švicarsku, Austriju,
svugdje je isto stanje. To je tragično!
Kod časnih sestara situacija je još gora. U
redu koji se najviše raširio po Francuskoj, kod Kćeri milosrđa,
prije dvadeset godina je broj sestara koje su imale više od sto
godina bio veći od broja sestara koje su imale manje od pedeset
godina. To je kraj! I što čine prelati, što čini Rim da se to
promjeni? Ništa! Mi im pokušavamo pokazati: postoje rješenja,
situacija nije tako beznadna. A oni to ne žele jer rješenje, to
znači: povratak Tradiciji.
Sveta Misa – srce Crkve
Mislim da je pitanje liturgije, pitanje Mise jedan dobar
sažetak problema. Što je srž istinske Mise, što je nauk Crkve o
svetoj Misi? Kad se danas
obične ljude, katolike pita što je to sveta Misa, oni odgovaraju:
to je proslava, to je gozba, veliko svečano jelo itd., i ništa više.
Gotovo nikada nećete čuti da je sveta Misa žrtva, Sacrificium.
I to ne samo bilo koji Sacrificium, to je Žrtva Isusa Krista
na Križu! I to je uistinu dogma, to je nauk Crkve. Sveta Misa je
identična s Isusovom Žrtvom na Križu! Kada dolazimo na Misu, onda
smo u podnožju Križa. Isti Isus je i Žrtva i svećenik. Isti onaj
Isus s Kalvarije je nazočan na oltaru, na žrtveniku i kao svećenik
i kao žrtva. Kao svećenik je prisutan preko vidljivog svećenika, a
kao žrtva u posvećenoj hostiji.
To je uistinu ona strašna, ali i divna Žrtva križa.
Mi se mučimo s time, nama je svima teško razumjeti koliko je velika
svaka pojedina Misa, koliko svaka pojedina Misa vrijedi. Vi znate da
je Kristova Žrtva na križu bila zadovoljština za sve grijehe, od
početka, od Adama i Eve do kraja svijeta. Spasitelj je prinio
zadovoljštinu za sve grijehe. On je uistinu platio, on se je
žrtvovao za sve grijehe. On ih je
popravio, i on je također zaslužio sve milosti,
zbilja sve milosti koje čovjek prima na zemlji, zaslužio ih
je na križu. I ovu neizmjernu snagu, silu koja dolazi samo od Boga
imamo u svakoj svetoj Misi.
Razlika prema Žrtvi Križa je da smo
mi nazočni na Misi. A volja Božja, volja Isusa Krista je da imamo
dioništvo u toj svetoj Žrtvi. Tridentski sabor kaže da je
Spasitelj dao Crkvi ovu Žrtvu kako bi Crkva Bogu mogla prinositi
dostojnu žrtvu. I tako je svaka sveta Misa, čak i kada bi svećenik
bio sam, javno djelo cijele Crkve. I vi kao krštenici biljegom
krštenja imate tu snagu koja se sastoji u tome da vam je to Bog dao
da imate dioništvo u toj Žrtvi. To svećenik čak i kaže u
ofertoriju: „Orate
fratres, ut meum ac vestrum sacrificium acceptabile fiat apud Deum
Patrem omnipotentem.» -
„Molite braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu
Svemogućemu“. Dakle, svećenik govori u svetoj Misi i kaže: „To
je moja žrtva i to je vaša žrtva“. A mi znamo: to je Isusova
žrtva. To je naša i vaša žrtva samo ako se vi sjedinite s
Isusovom žrtvom.
I Crkva daje
tu
dobrobit
da
ako to ne znate i ne činite, onda to svećenik čini za vas. Dakle,
svećenik prinosi žrtvu u svoje ime, također i u vaše ime.
Ali kao što je rečeno, ono temeljno
što se ne smije zaboraviti, da je to Isus i da je to Žrtva – ali
ako mi ne želimo prinositi žrtvu, ako ne želimo činiti pokoru,
ako ne želimo podnositi žrtve, ako je to samo proslava, zabava, sve
lako i svečano, onda je sveta Misa laž. Laž u tom smislu da
tvrdimo da imamo dioništvo s njim, a mi to ne činimo. Vidite, to je
sve sažeto u onoj malenoj kapljici vode u kaležu tijekom
Prikazanja. Ono važno u kaležu je vino koje se pretvara u
Predragocjenu Krv Kristovu. Međutim, u to vino se dodaje još i
kapljica vode. To je prije Žrtve, a nakon Žrtve dolazi otprilike
isto: sveta Pričest. Istina je, mi primamo Isusa i taj dio nazivamo
gozbom. Ali prije toga valja naglasiti da je sveta Pričest
manducatio victimae,
to znači da se mi sjedinjujemo sa žrtvenim prinosom, zaklanim
Jaganjcem, žrtvovanim Jaganjcem. Vjernici nisu dužni ići na svetu
Pričest; svećenik se mora svaki put pričestiti na Misi koju služi
jer on opet u ime Crkve sve sažima.
Zašto
želim sve to naglasiti? Jer je to srž kršćanske vjere. To je
zbilja srce naše vjere. Protestanti kažu: „Da, Isus je prinio
zadovoljštinu za sve naše grijehe. On se prinio kao Žrtva za sve
naše grijehe.“ To je istina. A onda oni kažu: „Mi ništa ne
moramo činiti.” Luther je išao još dalje i govorio da je
bogohulno govoriti da mi još nešto možemo učiniti. I tako vidite
da kod protestanata ne postoji ovaj duh žrtve, a to je nestalo i u
Novoj Misi. Novu se Misu htjelo prilagoditi protestantima. Istina je
to što vam sada govorim: prvo izdanje Rimskog Misala je imalo
definiciju koja je bila potpuno protestantska i potpuno krivovjerna.
Nijekalo se žrtvu, ulogu svećenika i stvarnu prisutnost. Zato se
moralo povući to izdanje pa je izdana nova definicija, a uz nju novi
misal. Definicija je promijenjena, ali ne i Misa.
Rezultat toga možemo vidjeti. Toliko
mnogo, mnogo svećenika – ne govorim o vjernicima – svećenici
ne vjeruju više
u stvarnu Prisutnost. Brojevi su nevjerojatni. Ništa ne izmišljam.
Prije dvije godine generalni vikar biskupije Trier u Njemačkoj rekao
je jednoj poglavarici časnih sestara da 80%
svećenika u njegovoj biskupiji ne vjeruje u stvarnu prisutnost! U
biskupiji Liège
u Belgiji razgovarali smo s jednim svećenikom koji je rekao da tamo
imaju još trojica svećenika koji vjeruju. U Australiji, u biskupiji
Sydney bila je jedna anonimna anketa među svećenicima i 78%
svećenika se izjasnilo da ne vjeruje u stvarnu Prisutnost. Kod
novih, mlađih svećenika se primjećuje neko poboljšanje - ali
brojevi su nevjerojatni. U Njemačkoj se prije mjesec dana pitalo
svećenike tko od njih svaki dan moli. Malo više od polovice njih je
reklo: „Ja ne molim svaki dan.”
Svećenici imaju obvezu moliti časoslov! Ja sam to predočio Rimu,
Kongregaciji za nauk vjere: “Vidite,
svećenici ne vjeruju u stvarnu Prisutnost. Problem je sveta Misa,
Pričest na ruku, bez strahopoštovanja pred svetom Hostijom itd”.
Oni su odgovorili: "Ne, ne. Problem
je da su oni (svećenici) imali lošu formaciju."
Mi ne činimo ništa posebno; mi samo
činimo ono što je Crkva uvijek činila. I mi kad tako činimo,
vidimo: to su sredstva za preživljavanje u ovom nevjerojatnom
svijetu. Dakle, to nije teško. Ali nas košta. To iziskuje žrtvu.
To zahtjeva da plivamo protiv struje. Da nas se ismijava pa čak i
osuđuje. Ali ako mi to činimo, onda vidimo da postoje plodovi. Onda
ima zvanja, katoličkih obitelji. Vidimo da postoje mnogi problemi u
današnjem svijetu; toliko ih je mnogo da postaju opasnostima za
djecu, za obitelji, za mladež itd. No
tko moli, tko u svojoj obitelji moli svetu Krunicu, tko želi ugoditi
dragom Bogu, dobiva zaštitu protiv nevjerojatnih iskušenja svijeta.
A vidimo da stara Misa ima veliku
moć. Ona je zbilja izvor svetosti. Svaka milost, osobito bitna
milost, koju nazivamo milost posvetna; milost koju smo dobili kod
svetog Krštenja i koju dalje dobivamo kod svakog sakramenta: sve
one izviru iz svete Mise. Stoga Misu trebamo ozbiljno shvatiti.
Vjerski
nauk i misije
Prije se vjernike na to pripravljalo.
Također, a to je sada druga tema koja ipak teži prema istome, to je
problem katekizma, problem vjeronauka. Mi znamo, a to je i nauk
Crkve, da samo onaj tko umre u Katoličkoj vjeri, može doći u Nebo.
I to je nužno, jer u svetom Pismu stoji: „Bez
vjere nemoguće je omiljeti Bogu.”A
vjera nije neki opći pojam. I protestant kaže: "Ja
vjerujem", ali razlika između
svih drugih i katolika je: Zašto katolik vjeruje? Jer je Bog govorio
i jer je Bog istina i on nas ne može prevariti. I to čak kažemo i
u činu vjeru: Bog se ne može prevariti niti prevaren biti. Ti si
istina i stoga vjerujem. Protestant kaže: "To
mi se sviđa, dakle vjerujem. Ono mi se ne sviđa, dakle ne
vjerujem." To nije više vjera. On
dolazi sa svojim razumom, i on svoj razum izdiže iznad Boga. Ali i
svi katolici koji primjerice kažu: “Pakao
ne postoji” ili koji kažu: ”Marijino
Začeće, to nije ništa”, ili koji
kažu: “Isus nije u Hostiji”,
oni čine istu stvar – uzdižu svoj razum iznad Boga, zapravo kažu
da je Bog lažac.
I stoga je vrlo važno da vjera
ostane posve neokrnjena i da mi prihvatimo cijelu ovu vjeru. A samo
je poradi toga dragi Bog Crkvi dao nezabludivost. Crkva je od dragog
Boga prihvatila Tradiciju kao blago vjere i ona to treba prenositi,
stoga nezabludivost. Čak u definiciji nezabludivosti stoji da Duh
Sveti nije obećan da Papa govori nešto novo. I tako vidimo da je
tijekom svih stoljeća, do II. vatikanskog sabora, prva, najveća
briga Crkve bila braniti i prenositi vjeru. A danas se kaže: “Svatko
je dobar, i svatko će doći u nebo”
– a to nije istina! I tu se vidi, a to je isto dio toga, da se od
Koncila prestalo prenositi djeci ovu vjeru. Briga za čistoću vjere,
dakle učenje katekizma, napamet, točno, s pitanjima itd., to je
sada uništeno. Sada se djeca na vjeronauku igraju, crtaju itd., uče
nešto o muslimanima i drugim religijama; o svemu – ali ne o vjeri.
A to je zastrašujuće jer se vidi da ovaj gubitak dovodi do toga da
se više ne zna koliko je to važno.
I
to je tako u posljednjih 50 godina svagdje u Crkvi, ali poglavito u
Zapadnoj Europi, u Americi, ali i u Južnoj Americi, ali posebice tu,
u Zapadnoj Europi. Nestala je također briga da se ljude obrati, da
ih se dovede u Crkvu. Misije – čak je promijenjen i sam pojam
misija. Sada se kaže: svjedočanstvo – čovjek se pokazuje, ali
obraćati se više ne želi. Vidite: to situaciju čini tragičnom,
međutim plodove vidimo već sada, osobito kod ove Sinode. Mislim da
je su to plodovi, to su rezultati, no nije neki početak, to je na
neki način posljedica cijele ove situacije, dekadencije u Crkvi –
a to je posve tragično.
Podijeljenost
u samome Rimu
A ja mislim da je jedna od
najtragičnijih točaka da se uopće ne zna što Papa misli. Kaže
ovo, pa kaže opet ono. On je prouzročio ovu situaciju. On kaže:
"Ne, ne, brak je nerazriješiv. Ne
može se ići na Pričest (u nezakonitoj vezi)."
A onda kaže jednoj ženi da se treba ispovjediti i da onda ide na
Pričest. Ali ona to ne može jer živi u preljubu. To je čak i u
samom Rimu dovelo do nevjerojatne zbrke, do kaosa – u samom Rimu.
Mogu vam navesti jedan primjer, a to je naša situacija. Kada se sada
primjerice pita Rim: “Kakva je
situacija Svećeničkog bratstva?” –
kad sada pitate jednu osobu, ona će vam reći: “Sve
je u redu!”. Kad upitate neku drugu
osobu, ona će reći: “Katastrofa,
raskolnici, krivovjernici, izopćenici!”.
Rekao bih, situacija je još zamršenija. Prije godinu dana ili malo
više, recimo godinu i pol, Kardinal Müller
je htio da nas Papa izopći. On je na Papin pisaći stol stavio papir
s našim izopćenjem. Istu stvar je već učinio i tijekom
pontifikata pape Benedikta. Papa Benedikt XVI. je rekao: "Ne!"
I Papa Franjo je rekao: "Ne!"
Kardinal Müller
kaže: "Oni su raskolnici."
A papa Franjo kaže: "Ne, oni nisu
raskolnici." I tako nismo
izopćeni. A opet u pitanju braka, kardinal Müller
brani katolički brak protiv Pape. I najedanput uzima nas kao
saveznike protiv Pape.
Dakle, situacija je zbilja, ali
zbilja zamršena. To je tragično. Još sam 2009. godine tražio
sastanak s vatikanskim Državnim tajnikom jer stojim pred ovim
proturječjem: jedan u Rimu kaže jedno, a netko drugi kaže posve
suprotnu stvar. I to na svim razinama, zbilja na svim razinama.
Primjerice glede sakramenata: određeni prelati kažu da su
sakramenti nevaljani; drugi kažu da su valjani. I tako je kod
važnih stvari, primjerice: znate da postoje veliki grijesi, a ove
velike grijehe može odriješiti samo Papa, odnosno Sveta Stolica. Na
primjer, ako imamo svetogrđe protiv Svete Hostije, to ni jedan
svećenik ni biskup ne može odriješiti – nego samo Papa. To se
naziva pridržani grijeh.
Ali u praksi se to događa ovako: svećenik će odriješiti; ali onda
ima obvezu da u roku od mjesec dana to pošalje u Rim. Svaki put kad
su naši svećenici dali odrješenje, svaki put smo mi poslali u Rim
da su naši svećenici dali nekome odrješenje od tih grijeha. Ali to
nije novo, tako radimo već dvadeset godina. I svaki put je nadležna
instanca rekla: “To je bilo jako dobro. Dobro ste to učinili, bilo
je valjano, bilo je u redu“. Ponekad bi rekli: „Pokora nije bila
dovoljna. Morate još nešto nadodati.” Ali su tako odgovorili.
Onda postoje druge instance kao Ecclesia
Dei koje tvrde da naša ispovijed nije
valjana.
A vjerojatno ste čuli – sada nam
je to Papa izravno povjerio. A to je sad opet problem jer Rim kaže
da smo mi neregularni, nismo u normalnoj situaciji. A svećenik koji
je u neregularnoj situaciji ne smije dijeliti sakramente. A Papa
kaže: "Ne, ne, sve je to u redu."
Mi opravdavamo ono što činimo stanjem nužde, stanjem urgenza. Primjerice, kada jedna kuća
gori, a vatrogasaca nema, svakome je tada jasno: tko god može, mora
pomoći gasiti vatru. Vatrogasci ne mogu reći: "Samo
mi to smijemo. Samo mi smijemo gasiti".
Oni su profesionalci, ali ako njih nema, onda se svatko drugi tu mora
umiješati i pripomoći. A mi kažemo da je situacija u Crkvi
tragedija. Mi kažemo da duše više ne dobivaju pomoć koju bi
trebali dobivati od normalnih svećenika. I stoga mi priskačemo u
pomoć. Papa Benedikt mi je rekao: "Vi
opravdavate svoje djelovanje u Crkvi ovom situacijom nužde. Ali to
nije ispravno. Jer ja pokušavam riješiti probleme."
Kad je on to rekao, ja sam sebi rekao: "Hvala
lijepa, Sveti Oče, ali Vi ste upravo priznali da postoje problemi;
da ih Vi samo pokušavate riješiti. Dakle, problemi još postoje."
A on je tada sam rekao: "Da, možda
je stanje nužde u Francuskoj, Njemačkoj." A
ja sam pomislio: "A zašto ne u
drugim zemljama?" Vidite, svi
kažu, pa čak i Papa: Da, tragično je. Situacija je tragična, ali
nije beznadna. Nije beznadna.
Bog
uvijek ima rješenja
I
stoga bih želio završiti jednim primjerom nade.
Dakle, svijest da je situacija tragična jako je važna. Ne smijemo
spavati, odmarati. Zbilja je krajnje vrijeme. Istina je da postoje
veliki problemi, ali dragi Bog nije izgubio kontrolu. Kad govorimo o
dobru i zlu, onda ih uglavnom stavljamo na istu razinu. Mi vidimo
neprijatelje Crkve, vidimo Crkvu, vidimo borbu; ali to je sve na
istoj razini. Zaboravljamo da je Bog puno viši od svih stvorenja; da
zlo postoji samo na razini stvorova, ali ne na Božjoj razini.
Zaboravljamo da jedna vlas kose može otpasti samo s Božjim
dopuštenjem. I svako
zlo koje se na zemlji dogodi može se dogoditi samo
sa Božjim dopuštenjem. Tako kada Bog kaže: „Ne!”,
onda je to zbilja ne. On to dopušta, a mi ne razumijemo zašto On to
dopušta. No znamo da On to dopušta samo stoga što On iz toga može
proizvesti veće dobro. To je On sam sažeo u ovoj riječi: “Bog
u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su
odlukom njegovom pozvani” –
Omnia cooperantur in bonum his qui secundum propositum vocati sunt
sancti.”
Kad Bog stvara čovjeka, onda je to
samo s jednom svrhom: da ta duša dođe u nebo. Ali On pušta čovjeku
da bude slobodan. A nebo se mora zaslužiti. Dakle, čovjek se nalazi
pred kušnjama gdje mora pokazati da više voli dragog Boga. A dragi
Bog mu daje milosti kako bi pobijedio. To moramo ovako reći: svaki
put kada od dragog Boga dobijemo križ, to je uvijek jer nas ljubav
Božja želi uzdići, dakle učiniti svetijima, a nikada da bi nas
oborio. I mi to vidimo: svakome tko želi biti Božji, tko želi doći
u nebo, tko se moli da dođe u nebo – ova se molitva uslišava. I
kako bi se to ostvarilo, dragi Bog je spreman čak i činiti čuda
ako ne preostaje ništa drugo. Ja poznajem takve slučajeve. I zbilja
vjerujem da su tu posrijedi bila čuda. Nevjerojatni događaji.
Jedan takav događaj ću vam
ispričati. To se zbilo u Americi, u Denveru. Čovjek kojemu se to
dogodio je to meni izravno ispričao. Čovjek je svaki dan molio 3
Krunice. Molio je u katedrali s jednom malenom skupinom molitelja
svete Krunice. Ono što je on vidio na oltaru, bila je Nova Misa i on
se pitao: “Je li to zbilja Crkva?”
Upao je u nevjerojatnu krizu, krizu vjere: “Gdje
je Crkva?” Njegova skupina koja je
molila svetu Krunicu izbačena je iz katedrale jer se više nije
prihvaćalo da se moli sveta Krunica u katedrali. Rekao mi je da se
tijekom dvije godine osobito molio Majci Božjoj i gajio je veliku
pobožnost prema Gospi Guadalupskoj koja se štuje u Meksiku. Jednog
dana je na nekom sprovodu susreo jednog našeg vjernika koji mu je
govorio o nama. Ali kad je čuo Lefebvre, rekao je: "Ne,
ne, to su raskolnici - s njima ne želim imati nikakve veze." I
tako je to išlo dalje s njegovom kušnjom. Jednog dana se vozio
autocestom i posve kratko je zatvorio oči za jednu kratku strelovitu
molitvicu kao primjerice: "Marijo,
pokaži mi put." Za kratku
molitvu. Kad je otvorio oči, nije više bio tu, bio je na drugog
strani. Bio je tako potresen da je morao napustiti autocestu na prvom
izlazu i rekao je: "Najedanput sam
se našao pred vašom kapelicom."
Bilo je puno parkiranih automobila i ostalo je samo jedno jedino
prazno mjesto. Tu je parkirao, ušao je u crkvu u kojoj se upravo
služila sveta Misa. On to nije znao, ali bila je to mlada Misa. Kad
je on vidio tu Misu, bio je jako radostan. Rekao je: "Majko
Božja Guadalupska! Ako je to pravo mjesto, daj mi znak!"
Još nije bilo dostatno sve što je doživio. Svi znate da na kraju
mlade Mise mladomisnik daje svoj blagoslov, mladomisnički blagoslov
i sličicu. I tako je on išao primiti blagoslov i na sličici koju
je mladomisnik podijelio, bila je – Majka Božja Guadalupska.
To je samo jedan događaj, a mogao bi
ih ispričati još puno. Ako želite doći k dragom Bogu, dragi Bog
vam nikada
neće dopustiti da padnete. Stoga morate imate veliko povjerenje u
dragog Boga. Iako je situacija tragična, a ona zaista to jest, kako
smo već rekli, dragi Bog je iznad svega toga. I ako pokažete
hrabrost, ako ste velikodušni prema dragom Bogu, onda dragi Bog neće
dopustiti da ga se nadmaši u velikodušnosti. I posve jasno. On vam
je dao svoju Majku – idite k Majci Božjoj!
(Tekst je prilagođen pisanoj formi)