Stanje u Crkvi u jeku Biskupske sinode (predavanje mons. Fellaya u Zagrebu, 2. X. 2015.)

Za nekoliko dana će u Rimu početi jedna sinoda, kojoj je prethodila jedna prije godinu dana i na toj sinodi čuli smo ne samo neobične, već zaista zastrašujuće stvari. Slušamo kako biskupi i kardinali daju izjave koje uopće nisu katoličke, koje su izravno protivne Isusovim riječima i njegovom nauku, odnosno nauku Božjem i nauku njegove Crkve. I oni žele to dalje i dalje širiti. To se može učiniti neobičnim, međutim nije tako jer je to samo rezultat jednog dužeg razvoja. I stoga bih vam želio to pojasniti jer jer se postavlja pitanje: kako je takvo nešto uopće moguće?.

Mislim da se trebamo vratiti daleko u prošlosti i želio bih početi otprilike s prosvjetiteljstvom. Tj., s onim trenutkom kada se u filozofiji, u načinu razmišljanja dogodio kopernikanski obrat; naime, prešlo se s objektivizma na subjektivizam. Ukratko rečeno, premda rado govorim o ovoj temi, ali moram dati kratak i jednostavan odgovor na pitanje: što je to objektivizam? To znači: čovjek ima sposobnost spoznaje, ima oči, ima uši, ima razum i na taj način može nešto spoznati. Ali da bi nešto spoznao, treba izvanjski predmet; objekt koji je izvan njega i o kojemu spoznaja ovisi. Posve jednostavno: ja imam oči. Oči mogu vidjeti, ali ako nemam predmet, onda ništa ne vidim. Ja ne mogu vidjeti sat ovdje na stolu, ako tog sata nema.

I tako se cijela normalna filozofija uvijek temeljila na ovoj ovisnosti nas, našega razuma o izvanjskoj stvarnosti, a na poseban način ponajprije o Bogu. Subjektivizam ide na drugu stranu i kaže: ja imam oči. Sada sam vidio ovaj sat. Mogu zatvoriti oči, ja imam tu jedan sat. Tu postoje dva usmjerenja. Jedni kažu: ja ne mogu izići izvan sebe. Ja imam misli, ali ne mogu reći da je to stvarnost. To se naziva agnosticizam. Drugi idu puno dalje i kažu: ja, ja određujem stvarnost. Ja činim realnost. Navest ću vam jedan kratki primjer. Održao sam predavanje u Francuskoj na kojemu je bio jedan student koji me je upitao: ,,Je li Bog stvorio čovjeka ili je čovjek stvorio Boga?". Tu imamo objektivizam i subjektivizam.

Korijen krize – modernizam

Ova katastrofa koju sada proživljavamo u tome ima svoje korijenje. To vidimo prije sto godina u vrijeme sv. Pija X. koji je osudio modernizam. Može se reći da su do tada ove zablude bile vani, izvan Crkve; s modernizmom su one ušle unutra. Sv. Pio X. je modernizam doduše osudio, međutim isto tako je jasno rekao: "Neprijatelj je u kući!“ I još k tome se ovaj neprijatelj skriva. Taj neprijatelj radi u sjeni i ne pokazuje se. A sada kad čujemo kako biskupi iznose loš i krivi nauk, i to otvoreno, to znači da se oni pokazuju; misle da su toliko jaki da se usuđuju pokazati. Sveti Pio X. je poduzeo konkretne mjere i tim mjerama je uspio gotovo pedeset godina omesti i zaustaviti neprijatelja.

Papa Pio XII. je morao opet učiniti istu stvar. Napisao je okružnicu Humani Generis u kojoj osuđuje moderne zablude, isto kao i sv. Pio X. Tu on osuđuje i modernu filozofiju, ali i pojedine ljude. Jedan od najpoznatijih koji je osuđen godine 1950. bio je teolog Henri de Lubac zbog svoje knjige „Surnaturel“ - "Nadnaravno". Dvije godine kasnije osuđen je dominikanac Yves Congar zbog svoje knjige: „Vraie et fausse réforme dans l'Église“- "Istinska i kriva reforma Crkve". 1954. godine osuđen je Amerikanac Courtney Murray zbog svoje teze o vjerskoj slobodi. Jedan poznati isusovac nije doduše izravno osuđen, ali bio je pod sumnjom – ništa nije mogao objaviti, bez odobrenja Kongregacije za nauk vjere; to je bio Karl Rahner. Sva ova imena koja sam naveo, to su imena ljudi koji su bili ili jasno osuđeni ili su bili pod sumnjom. Manje od deset godina kasnije ove je ljude pozvao papa Ivan XXIII. na II. vatikanski sabor.

I ne samo to. Ta su imena bila vodeća, velika imena na Koncilu. I to znači da moramo primijetiti da tu nešto nije u redu. I zaista, to i govorimo – ali ne govorimo mi to tek tako napamet, nego proučavamo tekstove i kažemo da je II. vatikanski sabor ove zablude unio u Crkvu i to vrlo, vrlo profinjeno i lukavo. To je unijelo jedan novi mentalitet u Crkvu, mentalitet prilagođavanja svijetu. Veliki problem koji se u to vrijeme vidio bio je da Crkva gubi kontakt s pukom. Govorilo se: ljudi će otići sa socijalistima, s radnicima; Crkva gubi utjecaj i stoga nešto moramo poduzeti. A ono što su učinili, upravo je suprotno od onoga što je trebalo učiniti. Točnije rečeno, oni su birali ljudska sredstva, a to nije djelo Crkve; Crkva djeluje nadnaravnim sredstvima, ona djeluje vjerom i milošću.

Obilježja krize

Koliko je to pametno, želim vam navesti maleni primjer. Pokušao sam objasniti kardinalu Castrillónu Hoyosu ovo o čemu vam upravo sada govorim, dakle loše posljedice Koncila. I nakon što sam mu naveo primjere, rekao je: "Ne, ali to ne dolazi od Crkve. To dolazi od svijeta." To je točno, ali je problem da je Crkva otvorila prozore kad je došla oluja. Na početku Koncila Papa je rekao: "Mi želimo otvoriti vrata i prozore!" To je i vaše vlastito iskustvo. Ako kod kuće imate tepih koji je posve mokar – zašto? – jer ste otvorili prozore, a došla je oluja i sada je sve mokro. Onda ne kažete: „Nevrijeme je krivo za to!“, već pitate: "Tko je ostavio otvorene prozore?"

To se baš na posve tragičan način dogodilo u Crkvi. Rezultati se već vide – ali ne svagdje na isti način. Mislim da su u zemljama koje je bio zaposjeo komunizam ove stvari kasnije došle. A rezultati, pogledate li primjerice jednu zemlju kao Francusku ili SAD, Njemačku, Austriju ili Švicarsku, što vidimo? Pustinju! Nema više svećenika!

Sada je u Francuskoj posve normalno da jedan svećenik ima deset, petnaest, dvadeset župa – i to sam! Prije nekoliko godina sam osobno poznavao jedan slučaj župnika koji je imao 84 godine, a morao se brinuti o 92(!) sela. 92. Dobio je župnog vikara koji je imao 64 godine. To čovjek ne može niti zamisliti – za cijelu Francusku su ove godine zaređena 82 svećenika, za cijelu Francusku 82 dijecezanska svećenika, a zajedno s redovnicima broj ne dostiže čak ni 140. Ako uzmemo u obzir da je to za preko 90 biskupija – to znači jedva jedan dijecezanski svećenik po biskupiji. I to nije novo. Već 10-20 godina broj ređenika u Francuskoj je oko 100. To je jako loše. Ali kako sam rekao, uzmite primjer Francuske, Belgije, uzmite Nizozemsku, Švicarsku, Austriju, svugdje je isto stanje. To je tragično!

Kod časnih sestara situacija je još gora. U redu koji se najviše raširio po Francuskoj, kod Kćeri milosrđa, prije dvadeset godina je broj sestara koje su imale više od sto godina bio veći od broja sestara koje su imale manje od pedeset godina. To je kraj! I što čine prelati, što čini Rim da se to promjeni? Ništa! Mi im pokušavamo pokazati: postoje rješenja, situacija nije tako beznadna. A oni to ne žele jer rješenje, to znači: povratak Tradiciji.

Sveta Misa – srce Crkve

Mislim da je pitanje liturgije, pitanje Mise jedan dobar sažetak problema. Što je srž istinske Mise, što je nauk Crkve o svetoj Misi? Kad se danas obične ljude, katolike pita što je to sveta Misa, oni odgovaraju: to je proslava, to je gozba, veliko svečano jelo itd., i ništa više. Gotovo nikada nećete čuti da je sveta Misa žrtva, Sacrificium. I to ne samo bilo koji Sacrificium, to je Žrtva Isusa Krista na Križu! I to je uistinu dogma, to je nauk Crkve. Sveta Misa je identična s Isusovom Žrtvom na Križu! Kada dolazimo na Misu, onda smo u podnožju Križa. Isti Isus je i Žrtva i svećenik. Isti onaj Isus s Kalvarije je nazočan na oltaru, na žrtveniku i kao svećenik i kao žrtva. Kao svećenik je prisutan preko vidljivog svećenika, a kao žrtva u posvećenoj hostiji.

To je uistinu ona strašna, ali i divna Žrtva križa. Mi se mučimo s time, nama je svima teško razumjeti koliko je velika svaka pojedina Misa, koliko svaka pojedina Misa vrijedi. Vi znate da je Kristova Žrtva na križu bila zadovoljština za sve grijehe, od početka, od Adama i Eve do kraja svijeta. Spasitelj je prinio zadovoljštinu za sve grijehe. On je uistinu platio, on se je žrtvovao za sve grijehe. On ih je popravio, i on je također zaslužio sve milosti, zbilja sve milosti koje čovjek prima na zemlji, zaslužio ih je na križu. I ovu neizmjernu snagu, silu koja dolazi samo od Boga imamo u svakoj svetoj Misi.

Razlika prema Žrtvi Križa je da smo mi nazočni na Misi. A volja Božja, volja Isusa Krista je da imamo dioništvo u toj svetoj Žrtvi. Tridentski sabor kaže da je Spasitelj dao Crkvi ovu Žrtvu kako bi Crkva Bogu mogla prinositi dostojnu žrtvu. I tako je svaka sveta Misa, čak i kada bi svećenik bio sam, javno djelo cijele Crkve. I vi kao krštenici biljegom krštenja imate tu snagu koja se sastoji u tome da vam je to Bog dao da imate dioništvo u toj Žrtvi. To svećenik čak i kaže u ofertoriju: „Orate fratres, ut meum ac vestrum sacrificium acceptabile fiat apud Deum Patrem omnipotentem.» - „Molite braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu Svemogućemu“. Dakle, svećenik govori u svetoj Misi i kaže: „To je moja žrtva i to je vaša žrtva“. A mi znamo: to je Isusova žrtva. To je naša i vaša žrtva samo ako se vi sjedinite s Isusovom žrtvom. I Crkva daje tu dobrobit da ako to ne znate i ne činite, onda to svećenik čini za vas. Dakle, svećenik prinosi žrtvu u svoje ime, također i u vaše ime.

Ali kao što je rečeno, ono temeljno što se ne smije zaboraviti, da je to Isus i da je to Žrtva – ali ako mi ne želimo prinositi žrtvu, ako ne želimo činiti pokoru, ako ne želimo podnositi žrtve, ako je to samo proslava, zabava, sve lako i svečano, onda je sveta Misa laž. Laž u tom smislu da tvrdimo da imamo dioništvo s njim, a mi to ne činimo. Vidite, to je sve sažeto u onoj malenoj kapljici vode u kaležu tijekom Prikazanja. Ono važno u kaležu je vino koje se pretvara u Predragocjenu Krv Kristovu. Međutim, u to vino se dodaje još i kapljica vode. To je prije Žrtve, a nakon Žrtve dolazi otprilike isto: sveta Pričest. Istina je, mi primamo Isusa i taj dio nazivamo gozbom. Ali prije toga valja naglasiti da je sveta Pričest manducatio victimae, to znači da se mi sjedinjujemo sa žrtvenim prinosom, zaklanim Jaganjcem, žrtvovanim Jaganjcem. Vjernici nisu dužni ići na svetu Pričest; svećenik se mora svaki put pričestiti na Misi koju služi jer on opet u ime Crkve sve sažima.

Zašto želim sve to naglasiti? Jer je to srž kršćanske vjere. To je zbilja srce naše vjere. Protestanti kažu: „Da, Isus je prinio zadovoljštinu za sve naše grijehe. On se prinio kao Žrtva za sve naše grijehe.“ To je istina. A onda oni kažu: „Mi ništa ne moramo činiti.” Luther je išao još dalje i govorio da je bogohulno govoriti da mi još nešto možemo učiniti. I tako vidite da kod protestanata ne postoji ovaj duh žrtve, a to je nestalo i u Novoj Misi. Novu se Misu htjelo prilagoditi protestantima. Istina je to što vam sada govorim: prvo izdanje Rimskog Misala je imalo definiciju koja je bila potpuno protestantska i potpuno krivovjerna. Nijekalo se žrtvu, ulogu svećenika i stvarnu prisutnost. Zato se moralo povući to izdanje pa je izdana nova definicija, a uz nju novi misal. Definicija je promijenjena, ali ne i Misa.

Rezultat toga možemo vidjeti. Toliko mnogo, mnogo svećenika – ne govorim o vjernicima – svećenici ne vjeruju više u stvarnu Prisutnost. Brojevi su nevjerojatni. Ništa ne izmišljam. Prije dvije godine generalni vikar biskupije Trier u Njemačkoj rekao je jednoj poglavarici časnih sestara da 80% svećenika u njegovoj biskupiji ne vjeruje u stvarnu prisutnost! U biskupiji Liège u Belgiji razgovarali smo s jednim svećenikom koji je rekao da tamo imaju još trojica svećenika koji vjeruju. U Australiji, u biskupiji Sydney bila je jedna anonimna anketa među svećenicima i 78% svećenika se izjasnilo da ne vjeruje u stvarnu Prisutnost. Kod novih, mlađih svećenika se primjećuje neko poboljšanje - ali brojevi su nevjerojatni. U Njemačkoj se prije mjesec dana pitalo svećenike tko od njih svaki dan moli. Malo više od polovice njih je reklo: „Ja ne molim svaki dan.” Svećenici imaju obvezu moliti časoslov! Ja sam to predočio Rimu, Kongregaciji za nauk vjere: “Vidite, svećenici ne vjeruju u stvarnu Prisutnost. Problem je sveta Misa, Pričest na ruku, bez strahopoštovanja pred svetom Hostijom itd”. Oni su odgovorili: "Ne, ne. Problem je da su oni (svećenici) imali lošu formaciju."

Mi ne činimo ništa posebno; mi samo činimo ono što je Crkva uvijek činila. I mi kad tako činimo, vidimo: to su sredstva za preživljavanje u ovom nevjerojatnom svijetu. Dakle, to nije teško. Ali nas košta. To iziskuje žrtvu. To zahtjeva da plivamo protiv struje. Da nas se ismijava pa čak i osuđuje. Ali ako mi to činimo, onda vidimo da postoje plodovi. Onda ima zvanja, katoličkih obitelji. Vidimo da postoje mnogi problemi u današnjem svijetu; toliko ih je mnogo da postaju opasnostima za djecu, za obitelji, za mladež itd. No tko moli, tko u svojoj obitelji moli svetu Krunicu, tko želi ugoditi dragom Bogu, dobiva zaštitu protiv nevjerojatnih iskušenja svijeta. A vidimo da stara Misa ima veliku moć. Ona je zbilja izvor svetosti. Svaka milost, osobito bitna milost, koju nazivamo milost posvetna; milost koju smo dobili kod svetog Krštenja i koju dalje dobivamo kod svakog sakramenta: sve one izviru iz svete Mise. Stoga Misu trebamo ozbiljno shvatiti.

Vjerski nauk i misije

Prije se vjernike na to pripravljalo. Također, a to je sada druga tema koja ipak teži prema istome, to je problem katekizma, problem vjeronauka. Mi znamo, a to je i nauk Crkve, da samo onaj tko umre u Katoličkoj vjeri, može doći u Nebo. I to je nužno, jer u svetom Pismu stoji: „Bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu.”A vjera nije neki opći pojam. I protestant kaže: "Ja vjerujem", ali razlika između svih drugih i katolika je: Zašto katolik vjeruje? Jer je Bog govorio i jer je Bog istina i on nas ne može prevariti. I to čak kažemo i u činu vjeru: Bog se ne može prevariti niti prevaren biti. Ti si istina i stoga vjerujem. Protestant kaže: "To mi se sviđa, dakle vjerujem. Ono mi se ne sviđa, dakle ne vjerujem." To nije više vjera. On dolazi sa svojim razumom, i on svoj razum izdiže iznad Boga. Ali i svi katolici koji primjerice kažu: “Pakao ne postoji” ili koji kažu: ”Marijino Začeće, to nije ništa”, ili koji kažu: “Isus nije u Hostiji”, oni čine istu stvar – uzdižu svoj razum iznad Boga, zapravo kažu da je Bog lažac.

I stoga je vrlo važno da vjera ostane posve neokrnjena i da mi prihvatimo cijelu ovu vjeru. A samo je poradi toga dragi Bog Crkvi dao nezabludivost. Crkva je od dragog Boga prihvatila Tradiciju kao blago vjere i ona to treba prenositi, stoga nezabludivost. Čak u definiciji nezabludivosti stoji da Duh Sveti nije obećan da Papa govori nešto novo. I tako vidimo da je tijekom svih stoljeća, do II. vatikanskog sabora, prva, najveća briga Crkve bila braniti i prenositi vjeru. A danas se kaže: “Svatko je dobar, i svatko će doći u nebo” – a to nije istina! I tu se vidi, a to je isto dio toga, da se od Koncila prestalo prenositi djeci ovu vjeru. Briga za čistoću vjere, dakle učenje katekizma, napamet, točno, s pitanjima itd., to je sada uništeno. Sada se djeca na vjeronauku igraju, crtaju itd., uče nešto o muslimanima i drugim religijama; o svemu – ali ne o vjeri. A to je zastrašujuće jer se vidi da ovaj gubitak dovodi do toga da se više ne zna koliko je to važno.

I to je tako u posljednjih 50 godina svagdje u Crkvi, ali poglavito u Zapadnoj Europi, u Americi, ali i u Južnoj Americi, ali posebice tu, u Zapadnoj Europi. Nestala je također briga da se ljude obrati, da ih se dovede u Crkvu. Misije – čak je promijenjen i sam pojam misija. Sada se kaže: svjedočanstvo – čovjek se pokazuje, ali obraćati se više ne želi. Vidite: to situaciju čini tragičnom, međutim plodove vidimo već sada, osobito kod ove Sinode. Mislim da je su to plodovi, to su rezultati, no nije neki početak, to je na neki način posljedica cijele ove situacije, dekadencije u Crkvi – a to je posve tragično.

Podijeljenost u samome Rimu

A ja mislim da je jedna od najtragičnijih točaka da se uopće ne zna što Papa misli. Kaže ovo, pa kaže opet ono. On je prouzročio ovu situaciju. On kaže: "Ne, ne, brak je nerazriješiv. Ne može se ići na Pričest (u nezakonitoj vezi)." A onda kaže jednoj ženi da se treba ispovjediti i da onda ide na Pričest. Ali ona to ne može jer živi u preljubu. To je čak i u samom Rimu dovelo do nevjerojatne zbrke, do kaosa – u samom Rimu. Mogu vam navesti jedan primjer, a to je naša situacija. Kada se sada primjerice pita Rim: “Kakva je situacija Svećeničkog bratstva?” – kad sada pitate jednu osobu, ona će vam reći: “Sve je u redu!”. Kad upitate neku drugu osobu, ona će reći: “Katastrofa, raskolnici, krivovjernici, izopćenici!”. Rekao bih, situacija je još zamršenija. Prije godinu dana ili malo više, recimo godinu i pol, Kardinal Müller je htio da nas Papa izopći. On je na Papin pisaći stol stavio papir s našim izopćenjem. Istu stvar je već učinio i tijekom pontifikata pape Benedikta. Papa Benedikt XVI. je rekao: "Ne!" I Papa Franjo je rekao: "Ne!" Kardinal Müller kaže: "Oni su raskolnici." A papa Franjo kaže: "Ne, oni nisu raskolnici." I tako nismo izopćeni. A opet u pitanju braka, kardinal Müller brani katolički brak protiv Pape. I najedanput uzima nas kao saveznike protiv Pape.

Dakle, situacija je zbilja, ali zbilja zamršena. To je tragično. Još sam 2009. godine tražio sastanak s vatikanskim Državnim tajnikom jer stojim pred ovim proturječjem: jedan u Rimu kaže jedno, a netko drugi kaže posve suprotnu stvar. I to na svim razinama, zbilja na svim razinama. Primjerice glede sakramenata: određeni prelati kažu da su sakramenti nevaljani; drugi kažu da su valjani. I tako je kod važnih stvari, primjerice: znate da postoje veliki grijesi, a ove velike grijehe može odriješiti samo Papa, odnosno Sveta Stolica. Na primjer, ako imamo svetogrđe protiv Svete Hostije, to ni jedan svećenik ni biskup ne može odriješiti – nego samo Papa. To se naziva pridržani grijeh. Ali u praksi se to događa ovako: svećenik će odriješiti; ali onda ima obvezu da u roku od mjesec dana to pošalje u Rim. Svaki put kad su naši svećenici dali odrješenje, svaki put smo mi poslali u Rim da su naši svećenici dali nekome odrješenje od tih grijeha. Ali to nije novo, tako radimo već dvadeset godina. I svaki put je nadležna instanca rekla: “To je bilo jako dobro. Dobro ste to učinili, bilo je valjano, bilo je u redu“. Ponekad bi rekli: „Pokora nije bila dovoljna. Morate još nešto nadodati.” Ali su tako odgovorili. Onda postoje druge instance kao Ecclesia Dei koje tvrde da naša ispovijed nije valjana.

A vjerojatno ste čuli – sada nam je to Papa izravno povjerio. A to je sad opet problem jer Rim kaže da smo mi neregularni, nismo u normalnoj situaciji. A svećenik koji je u neregularnoj situaciji ne smije dijeliti sakramente. A Papa kaže: "Ne, ne, sve je to u redu." Mi opravdavamo ono što činimo stanjem nužde, stanjem urgenza. Primjerice, kada jedna kuća gori, a vatrogasaca nema, svakome je tada jasno: tko god može, mora pomoći gasiti vatru. Vatrogasci ne mogu reći: "Samo mi to smijemo. Samo mi smijemo gasiti". Oni su profesionalci, ali ako njih nema, onda se svatko drugi tu mora umiješati i pripomoći. A mi kažemo da je situacija u Crkvi tragedija. Mi kažemo da duše više ne dobivaju pomoć koju bi trebali dobivati od normalnih svećenika. I stoga mi priskačemo u pomoć. Papa Benedikt mi je rekao: "Vi opravdavate svoje djelovanje u Crkvi ovom situacijom nužde. Ali to nije ispravno. Jer ja pokušavam riješiti probleme." Kad je on to rekao, ja sam sebi rekao: "Hvala lijepa, Sveti Oče, ali Vi ste upravo priznali da postoje problemi; da ih Vi samo pokušavate riješiti. Dakle, problemi još postoje." A on je tada sam rekao: "Da, možda je stanje nužde u Francuskoj, Njemačkoj." A ja sam pomislio: "A zašto ne u drugim zemljama?" Vidite, svi kažu, pa čak i Papa: Da, tragično je. Situacija je tragična, ali nije beznadna. Nije beznadna.

Bog uvijek ima rješenja

I stoga bih želio završiti jednim primjerom nade. Dakle, svijest da je situacija tragična jako je važna. Ne smijemo spavati, odmarati. Zbilja je krajnje vrijeme. Istina je da postoje veliki problemi, ali dragi Bog nije izgubio kontrolu. Kad govorimo o dobru i zlu, onda ih uglavnom stavljamo na istu razinu. Mi vidimo neprijatelje Crkve, vidimo Crkvu, vidimo borbu; ali to je sve na istoj razini. Zaboravljamo da je Bog puno viši od svih stvorenja; da zlo postoji samo na razini stvorova, ali ne na Božjoj razini. Zaboravljamo da jedna vlas kose može otpasti samo s Božjim dopuštenjem. I svako zlo koje se na zemlji dogodi može se dogoditi samo sa Božjim dopuštenjem. Tako kada Bog kaže: „Ne!”, onda je to zbilja ne. On to dopušta, a mi ne razumijemo zašto On to dopušta. No znamo da On to dopušta samo stoga što On iz toga može proizvesti veće dobro. To je On sam sažeo u ovoj riječi: “Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani” – Omnia cooperantur in bonum his qui secundum propositum vocati sunt sancti.”

Kad Bog stvara čovjeka, onda je to samo s jednom svrhom: da ta duša dođe u nebo. Ali On pušta čovjeku da bude slobodan. A nebo se mora zaslužiti. Dakle, čovjek se nalazi pred kušnjama gdje mora pokazati da više voli dragog Boga. A dragi Bog mu daje milosti kako bi pobijedio. To moramo ovako reći: svaki put kada od dragog Boga dobijemo križ, to je uvijek jer nas ljubav Božja želi uzdići, dakle učiniti svetijima, a nikada da bi nas oborio. I mi to vidimo: svakome tko želi biti Božji, tko želi doći u nebo, tko se moli da dođe u nebo – ova se molitva uslišava. I kako bi se to ostvarilo, dragi Bog je spreman čak i činiti čuda ako ne preostaje ništa drugo. Ja poznajem takve slučajeve. I zbilja vjerujem da su tu posrijedi bila čuda. Nevjerojatni događaji.

Jedan takav događaj ću vam ispričati. To se zbilo u Americi, u Denveru. Čovjek kojemu se to dogodio je to meni izravno ispričao. Čovjek je svaki dan molio 3 Krunice. Molio je u katedrali s jednom malenom skupinom molitelja svete Krunice. Ono što je on vidio na oltaru, bila je Nova Misa i on se pitao: “Je li to zbilja Crkva?” Upao je u nevjerojatnu krizu, krizu vjere: “Gdje je Crkva?” Njegova skupina koja je molila svetu Krunicu izbačena je iz katedrale jer se više nije prihvaćalo da se moli sveta Krunica u katedrali. Rekao mi je da se tijekom dvije godine osobito molio Majci Božjoj i gajio je veliku pobožnost prema Gospi Guadalupskoj koja se štuje u Meksiku. Jednog dana je na nekom sprovodu susreo jednog našeg vjernika koji mu je govorio o nama. Ali kad je čuo Lefebvre, rekao je: "Ne, ne, to su raskolnici - s njima ne želim imati nikakve veze." I tako je to išlo dalje s njegovom kušnjom. Jednog dana se vozio autocestom i posve kratko je zatvorio oči za jednu kratku strelovitu molitvicu kao primjerice: "Marijo, pokaži mi put." Za kratku molitvu. Kad je otvorio oči, nije više bio tu, bio je na drugog strani. Bio je tako potresen da je morao napustiti autocestu na prvom izlazu i rekao je: "Najedanput sam se našao pred vašom kapelicom." Bilo je puno parkiranih automobila i ostalo je samo jedno jedino prazno mjesto. Tu je parkirao, ušao je u crkvu u kojoj se upravo služila sveta Misa. On to nije znao, ali bila je to mlada Misa. Kad je on vidio tu Misu, bio je jako radostan. Rekao je: "Majko Božja Guadalupska! Ako je to pravo mjesto, daj mi znak!" Još nije bilo dostatno sve što je doživio. Svi znate da na kraju mlade Mise mladomisnik daje svoj blagoslov, mladomisnički blagoslov i sličicu. I tako je on išao primiti blagoslov i na sličici koju je mladomisnik podijelio, bila je – Majka Božja Guadalupska.

To je samo jedan događaj, a mogao bi ih ispričati još puno. Ako želite doći k dragom Bogu, dragi Bog vam nikada neće dopustiti da padnete. Stoga morate imate veliko povjerenje u dragog Boga. Iako je situacija tragična, a ona zaista to jest, kako smo već rekli, dragi Bog je iznad svega toga. I ako pokažete hrabrost, ako ste velikodušni prema dragom Bogu, onda dragi Bog neće dopustiti da ga se nadmaši u velikodušnosti. I posve jasno. On vam je dao svoju Majku – idite k Majci Božjoj!

(Tekst je prilagođen pisanoj formi)