Protestantizam
je sa svojim načelom slobodnog tumačenja Svetog pisma religiju
pretvorio u čisto subjektivan čimbenik lišavajući je time bilo
kakvog utjecaja na politički život; baštinu toga prevrata požela
je Francuska revolucija koja će joj razviti klice tako da dospije do
državnog laicizma
Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina u kolovozu 1789. godine
koja postavlja temelje jednog novog društvenog i političkog
uređenja, dijametralno oprečnoga uređenju kršćanske
civilizacije.
Tako
se tvrdi da vlast ne dolazi od Boga, nego od naroda, od „Nacije“
(članak III). Čovjek postaje zakon sebi samomu preko izraza opće
volje i onda je većina onih koji imaju izborno pravo ta koja
odlučuje što je istinito i što je dobro, bez ikakvog odnosa prema
naravnom i božanskom zakonu (članak IV i VI).
Napoleon
će proširiti ova revolucionarna načela svojim osvajanjima po
cijeloj Europi i ona će i dalje ostati, i nakon pseudo-restauracije
1815. godine koja je uslijedila nakon Bečkog kongresa, uporišnom
točkom za sve liberale i za sve one koji su željeli izgraditi novo
sociokulturno uređenje, čisto zemaljsko koje se temelji na čovjeku,
uništavajući staro koje se temelji na kršćanstvu.
Pape
su odmah osudili te zablude [1] i pokušavali su se protiv njih
boriti svim snagama, shvativši odmah katastrofalne posljedice do
kojih su nužno dovodile: ako vlast ne dolazi od Boga onomu kojemu je
povjerena, on nije više obični predstavnik veće vlasti koja njime
vlada; ako se onaj koji drži vlasti ne mora više podložiti višem
zakonu koji je temelj društvenog života, onda se izlaže najgorim
zloporabama. Otvara se put vlasti onoga koji ima sredstva za
manipuliranje masama i nudi se dakle slobodan put diktaturi čovjekove
oholosti i njegovih najnižih strasti, niskosti koje će pokušati
opravdati namećući ih zakonski.
Moralne
posljedice do kojih dospijevamo danas nisu drugo nego primjena ovih
revolucionarnih načela. Kada većina odlučuje glasovanjem u korist
pobačaja, onda ubojstvo nedužnog djeteta u krilu svoje majke
postaje državnim zakonom koji financiraju porezni obveznici. Onda
kada onaj tko ima u ruci sredstva društvenog priopćivanja uspije
utjecati na mnoštvo da prihvati transplantaciju organa dok srce još
kuca, eutanaziju, ili pak protunaravne
zajednice izjednačavajući ih s brakom s pravom na posvajanje, onda
to postaje dopušteno i moralno jer ne postoji drugi zakon nego onaj
da narod odlučuje.
Zar
i takozvana „rodna teorija“ nije posljedica tih načela? Čovjek
odlučuje što želi biti: muško ili žensko ili pak samo biti
ljudsko biće ili životinja [2], a da više ne vodi brigu ni na
kakav način o objektivnoj naravi koju se drži nametanjem i dakle
ograničavanjem slobode izbora: „Ja sam ono što odlučim da ću
biti“.
Ali
vlastita narav se nameće na isti način kao zakon koji je određuje
i ako je se ne slijedi, dolazi se do samouništenja.
Rimski
prvosvećenici, boreći se protiv ovih lažnih načela i njihovih
društvenih i religijskih posljedica suprotstavili su se snažno tom
pokretu koji se nazivao katoličko-liberalnim, a koji je tražio
nemoguću pomirbu između katoličanstva i načela revolucije da bi
ovim posljednjima prožeo duhove i ponašanje naroda koji je još bio
duboko katolički.
Vrlo
često su u svojem oštrom opažaju upozorili pastire kako bi
zaštitili povjereno im stado.
Grgur
XVI. će napisao encikliku Mirari
Vos (15. kolovoza
1832.) radi izričite osude teza liberalnog katoličanstva koja je
širio Felicité de Lammenais (1872.-1854.), svećenik koji će se
potom odvojiti od Crkve. Papa govori o „zavjeri bezbožnika“ koji
žele oplijeniti i razasuti sveti poklad vjere.
Pio
IX. u svojoj enciklici Quanta
Cura upozorava na
„sramna rovarenja prijetvornih ljudi“ koji se trude „razoriti
temelje katoličke religije i građanskog društva“; potom osuđuje
jasno i glasno takozvanu „volju naroda“ koja bi za njezine
podupiratelje predstavljala „vrhovni zakon, razriješen od bilo
kojeg ljudskog i božanskog prava“.
Na
koncu, okomljuje se na liberalna načela primijenjena u vjerskom
području i ponavljajući učenje Grgura XVI., slobodu savjesti i
vjeroispovijesti osuđuje kao „ludilo“ nazivajući je „slobodom
propasti“. Potom zaključuje svoju encikliku dodajući Syllabus
osuđenih rečenica koje označavaju nepremostivu graničnu točku
između liberalizma i katoličanstva u svojim vjerskim i političkim
implikacijama.
Sveti
Pio X. u svojoj programskoj enciklici E
supremi apostolatus
govori o „bogohulnom ratu koji se sada, možda na svakom mjestu,
pokreće i vodi protiv Boga“ i pita se „je li takva iskvarenost
duhova gotovo predokus ili početak zala koja su pridržana
posljednjim vremenima; da je već u svijetu sin propasti o kojemu
govori Apostol (to jest antikrist – nap.
prev.)“ (II Solunjanima
2,5).
Potom
će snažno osuditi modernizam, najviši i najpodmukliji izričaj
revolucionarne misli koji se želio infiltrirati u Crkvu. Dekret
Lamentabili
(3. srpnja 1907.) i nadasve enciklika Pascendi
(8.rujna 1907.) predstavljaju utvrdu
za katoličku vjeru protiv zabluda koju je ugrožavaju. Papa izričito
osuđuje napad na Crkvu iznutra: „Počinitelje zabluda ne treba
sada tražiti među deklariranim neprijateljima, nego se oni, a to
pobuđuje veliku bol i strah, kriju u samom krilu Crkve, i to su
pogubniji što su manje vidljivi.“ (br,
2).
Ova
borba protiv modernih zabluda nastavila se revno sve do pontifikata
Pija XII. koja je sa svojom enciklikom Humani
generis (12. kolovoza
1950.) osudio novu teologiju i neomodernizam i s njom i širenje
lažnih teorija koje prijete prevratom temelja katoličkog nauka.
Velika
promjena će se dogoditi tijekom pontifikata Ivana XXIII. i osobito
Drugim vatikanskim saborom koji je on sazvao.
U
svom uvodnom govoru [3] Prvosvećenik službeno uvodi novi crkveni
stil i snažno napada one koji vide samo zator i pustoš u našem
vremenu kao da prijeti propast svijeta, osobe koje on naziva
„prorocima nesreće“. [4]
Inzistirajući
na „pretežito pastoralnoj“ naravi koncilskog učiteljstva Papa
tvrdi da Kristova Zaručnica, kako bi izišla ususret današnjim
potrebama, umjesto da prihvati „oružje strogosti“ više voli
primijeniti lijek milosrđa „više snagom svojega nauka negoli
osuđivanjem“. A to jer se kriva mišljenja prema Papinu mišljenju
„tako očito protive pravim načelima čestitosti i poštenja, a
urodilo je to već pogubnim i zatornim plodovima te se čini da ih
danas ljudi sami od sebe osuđuju“.
Dakle,
propovijedanje istine na nov način, a da se više ne osuđuju
zablude kao u prošlosti jer čovjek sam od sebe shvaća zlokobne
posljedice ovih posljednjih.
Usporedimo
li takav nauk s naukom papa koji su mu prethodili moramo konstatirati
naivni optimizam utemeljen na praktičnom nepoznavanju posljedica
istočnog grijeha i istinskog vršenja ljubavi koja je sažeta u
djelima milosrđa koja nas uče da ukorimo grješnike.
Kada
se tako preda oružje protiv neprijatelja, daje mu je slobodan prolaz
da dođe do svojih ciljeva, a prvi korak liberalizma jest upravo to
da se da pravo suživota zabludi i da mu se dopusti da koegzistira s
istinom: i zbilja, svaki nauk koji prihvaća ovo načelo osuđuje se
na relativizam i da se sam rastakne. To je pokazano na rječit način
tvrdnjama pape Franje Scalfariju[5].
Kako
bi se tome suprotstavio jedini mogući put jest cjelovito
naviještanje katoličke istine na vjerskom i društvenom polju i
hrabra i javna osuda zabluda koje joj se protive, bez straha da se
izazove svijet medija i javno mnijenje. Neka nam Bog da osim laika i
bezbrojne klerike koji imaju ovu hrabrost.
don Pierpaolo Petrucci
Izvor:
La Tradizione Cattolica, broj 4 – 2013., uvodnik
[1] Pio VI.
[2] Dennis Avner se
želio pretvoriti u tigra. Imao je 14 operacija.
http://www.totalita.it/articolo.asp?articolo=2093&categoria=4&sezione=46&rubrica=
[3] Gaudet Mater
Ecclesia, 11. prosinca 1962.
[4] Neki, možda i s
pravom, u ovome test su željeli vidjeti aluziju na Fatimsku poruku i
osobito na Treću tajnu koju je prema Lucijinim riječima
trebalo objaviti najkasnije 1960. godine jer bi onda trebala biti
jasnija. Ivan XXIII. ju je pročitao i odlučio da je neće objaviti.
[5] “Svatko od nas
ima svoje viđenje dobra i također i zla. Ljude trebamo poticati da
streme prema onome što drže Dobrim.“ Intervju sa Scalfarijem 1.
listopada 2013.