Christus Rex

IZBORNIK

II. korizmena nedjelja


Nakon što nam je prošle nedjelje Crkva naznačila kojim putem trebamo ići u ovom korizmenom vremenu, danas nas upućuje na konačni cilj. Upućuje nas na razlog i smisao žrtve, odricanja i pokore, a to je vječna slava u nebu. Nju nam očituje Isus u svom preobraženju na gori Taboru. To je veliko otajstvo, velika sila kojoj smiju svjedočiti samo trojica odabranih učenika. Tim očitovanjem svoje božanske slave Gospodin želi ojačati svoje učenike. On im želi dati utjehu i razlog postojanosti u teškim trenutcima njegove muke, kada će njihova vjera biti stavljena na kušnju. Zato nam i Lukino evanđelje u ovom istom odlomku spominje kako je Isus razgovarao s Mojsijem i Ilijom upravo o svojoj muci. Jedno je s drugim nerazdruživo povezano – križ vodi prema nebeskoj slavi, koja se bez njega ne može ostvariti. Učenici će doduše u tim trenucima zatajiti, ali će zato nakon Kristovog odlaska u nebo biti pozvani da nastavljaju njegovo djelo šireći kršćansku vjeru po cijelom svijetu. Tada će postati istinski svjedoci Kristovog križa, kao i njegove slave jer će žrtva njihovih života postati sjeme iz kojeg će niknuti vjera novih kršćana, sjeme koje će proširiti Božje kraljevstvo po cijelomu svijetu.

A sveti Pavao nam u današnjoj poslanici pokazuje jedan od bitnih vidika tog puta koji vodi prema vječnoj slavi, a to je čistoća duše i tijela. To je uistinu jedno od Gospodinovih blaženstava koje nam je obznanio: blago čistima srcem, oni će Boga gledati. Čistoća je bitna i neizostavna krepost kršćanskog života u njegovoj cjelokupnosti, u svim staležima i životnim pozivima. U kršćanskom poretku stvari, u Crkvi, razlikujemo tri staleža ili poziva: 1. svećeništvo odnosno posvećeni stalež, 2. brak, i 3. predbračni stalež, odnosno posvećeni laikat. Sva ova tri staleža imaju svoju ćudorednu čistoću koju smo kao kršćani svečano obvezni čuvati. Prvo, možemo vidjeti da je Crkva od samog početka jasno prepoznala prikladnost i potrebu da svećenici i viši klerici žive u beženstvu. Ono je simbol najuže povezanosti između Krista i Crkve, koju sv. Pavao čak prikazuje ženidbenim vezom. Svećenik je onaj koji predstavlja drugog Krista, koji dapače jest drugi Krist, kada Gospodin u njegovoj osobi prikazuje svoju žrtvu Križa na oltaru, kada rađa krštenike na novi život, kada pokornicima udijeljuje milost oproštenja. I zato je potrebno da se svećenik potpuno preda u svojoj službi dušama, cijelim i nepodijeljenim srcem, koje ne smije biti navezano ni na što drugo, već posve predano Gospodinu. On treba poput Krista koji po njegovim rukama silazi na oltar postati živom žrtvom za Gospodina, da bi tako darivao novi život ovome svijetu.

Kršćansku ženidbu uspoređuje sv. Pavao sa ženidbenim vezom Krista i Crkve. Supružnici činom žendbene privole predaju jedno drugome ius ad corpus alterius – pravo na svoje tijelo. Oni više nisu dvoje, nego jedno tijelo i trebaju živjeti jedno za drugo. Prvi cilj njihove ženidbe je rađanje i odgajanje potomstva. Za to je Gospodin ustanovio ženidbu još u raju zemaljskom – da bi se u njoj rađalo novo potomstvo za nebesko kraljevstvo. A drugi je cilj uzajamna pomoć i lijek protiv požude. Oni se trebaju u nesebičnoj i velikodušnoj ljubavi jedno drugome darivati, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Kao što se Krist predao za sve nas podnijevši smrt na križu, tako se i oni trebaju žrtvovati jedno za drugo. U svim kušnjama i poteškoćama, oni ne smiju gledati svoju vlastitu korist, užitak ili udobnost, nego moraju brinuti za dobro supružnika, odnosno uzajamno dobro: najprije ono najviše dobro – spasenje duša, a onda i vremenito. S time je usko povezana i predbračna čistoća, koja čini plodno tlo budućeg zajedničkog života. Samo spremnost na odricanje i žrtvu prije braka može stvoriti čiste, zdrave, hrabre mlade ljude koji će postati simbol muževnosti i ženstvenosti u današnjem pokvarenom svijetu, a nečistoća je ta koja rađa mlitavošću, kukavičlukom i gubitkom vlastitog identiteta.

Neki su pak kao vjernici pozvani služiti Bogu u beženstvu u svijetu. To je služenje Gospodinu u onim najobičnijim potrebama, poput svetih žena koje su ga posluživale i koje su donijele pomasti na njegov grob. To je onaj neupadljivi i samozatajni rad čiju vrijednost mi često ne vidimo, ali će je zato Gospodin obilno naplatiti na drugome svijetu, kao što je i sam obećao: ,,Zaista kažem vam, ako vas netko napoji čašom vode zato što ste Kristovi, neće mu propasti plaća na nebesimaˮ.

Svećeničko beženstvo je veliki dar Crkvi, apostolska predaja koju je Crkva dužna beskompromisno čuvati. To je prepoznatljiva oznaka Katoličke crkve kao prave Kristove Crkve, nasuprot raskolničkim i krivovjerničkim crkvama koje su se od nje odijelile. Doista, to je bilo jedno od ranih očitovanja raskoličkog duha u istočnim crkvama, koje su se kasnije odijelile, a protestantski krivovjernici su celibat odmah odbacili. Crkva je doduše tolerirala takvo poviješću naslijeđeno stanje i prihvaćala u takvom stanju one zajednice koje su se željele vratiti u njezinu krilo, ali uvijek s jasnom sviješću da je to samo podnošenje jednog stanja koje proizlazi iz zablude. Zato se u istočnim katoličkim Crkvama jasno radilo na tome da se smanji to odstupanje od pravila, a da bude ređeno što više svećenika koji će živjeti u beženstvu. Bogu hvala da su i pokoncilski pape čuvali tu vrijednu apostolsku baštinu beženstva, međutim ona dolazi sve više na udar. Javljaju se sve ozbiljnija predviđanja da bi se i na tom području u Crkvi moglo napustiti apostolsku predaju i prilagoditi se željama krivovjernika. Ovaj nedavni papin pohod Meksiku izgleda da želi pridonijeti toj težnji.

Čistoća kršćanskog braka je pak već više desetljeća na strašnom udaru. Nakon Drugog vatikanskog sabora ušla je u Crkvu strašna zabluda, ma reći ćemo hereza kolegijalizma, kojom se papinska vlast zamišlja tako da se treba vršiti u ovisnosti o biskupima. Pošto je papa Pavao VI. izdao encikliku Humanae vitae u kojoj je potvrdio katolički nauk o regulaciji začeća, ustale su protiv cijele biskupske konferencije. Što je bila reakcija? Ništa! Svi ti modernistički biskupi nastavili su dalje vršiti svoju službu i širiti svoje zablude tako da cijelo ovo vrijeme vlada jedna velika pobuna protiv katoličkog nauka i vjernike se odgaja u krivom duhu, tako da se opravdava grijeh, a posljedica je ogromna šteta koja je učinjena kršćanskim brakovima. Brojni svećenici danas opravdavaju krivi nauk o dopuštenosti kontracepcijskih sredstava i tako poučavaju vjernike koji se sve više udaljavaju od katoličke vjere. Isto se tako moderni svećenici danas ne usuđuju više govoriti o predbračnoj čistoći. To se doživljava kao nešto nepopularno i nema hrabrosti da bi se suočilo s neprijateljstvom i porugom ovoga svijeta.

Možemo ustanoviti da danas općenito u Crkvi vlada duh mlakosti i uzmicanja od bilo kakve veće žrtve. A to nije ništa drugo nego posljedica duha Drugog vatikanskog sabora koji je išao za prilagođavanjem ovom svijetu, za dijalogom, kao da Bog već u raju zemaljskom nije navijestio da će njegovo potomstvo živjeti u trajnom neprijateljstvu s đavlovim. Biskupi, pa čak i pokoncilski pape, ne usude se suprotstaviti novovjekovnim zabludama. Radi lažnog poimanja slobode, oni radije toleriraju zablude, nego da zaštite vjernike od napadaja vukova. Papa sv. Pio V. izopćio je kraljicu Elizabetu zbog njeginog krivovjerja i štete nanesene Katoličkoj crkvi. Cijena toga je bio otpad jednog cijelog naroda od katoličke vjere. Papa sv. Pio X. nije htio pristati na kompromisne ponude francuske masonske vlade. Posljedice je bila gubitak cijele crkvene imovine u toj zemlji. A danas se iznose lažni razlozi da bi u Crkvi nastao raskol ako bi se osudile zablude. Taj raskol već postoji, on je latentan, kao što nam je to dobro pokazala nedavna Biskupska sinoda na kojoj se veliki broj biskupa zalagao za pripuštanje preljubnika sakramentu euharistije. Rak je naprotiv potrebno odsjeći iz tijela da bi se ono sačuvalo zdravim. U pitanju je spasenje duša i Gospodinu nije važan broj, nije važno ljudsko mišljenje, nego vjera koju treba zaštititi i očuvati.

Duh žrtve nestaje potom i u kršćanskim brakovima. Sve se više teži prema užitku, udobnosti, prema ljudskim željama, a ne Božjoj istini te se koriste grešna i nedopuštena sredstva. Zaboravlja se da supružnici trebaju živjeti jedno za drugo, žrtvovati se jedno za drugo da bi njihova ljubav bila istinski utemeljena na Kristovoj. Zatvara se put Božjem daru života i taj kontraceptivni mentalitet čini bolesnim i našu Crkvu i društvo. Duh žrtve nestaje i u odgoju djece jer se sve više teži ići lakšim putem. Zanemaruje se da loše društvo predstavlja veliku sablazan, da ono iskvaruje mlade i navodi ih na grijeh. Zato se uopće ne mari da bi se sve poduzelo da se djecu i mlade zaštiti od takvog okružja, nego se nažalost ide linijom manjeg otpora, iz straha od poruge ovog svijeta.

Dragi vjernici! Današnja je kriza u Crkvi ogromna. Vjera i ćudoređe napadnuti su sa svih strana i rješenje ove krize stoji izvan našeg domašaja. Potreban je veliki, čudesan Božji zahvat da bi Crkva ponovno dobila onaj lik koji treba imati, da bi se obnovile ruševine ove modernističke revolucije kroz koju prolazimo. Molimo zato Gospodina da nam podari prave pastire, Petrovog nasljednika koji će iz ljubavi prema Kristu poduzeti sve da odstrani zablude i jasno utvrdi pravi katolički nauk. Dragi supružnici i roditelji! Poduzmite sve što je u vašoj moći da bi se očuvala čistoća naših kršćanskih brakova, djece i mladih. Ta čistoća je jedan dragocjen biser koji je neprocjenjiv, koji je vrijedan svake žrtve da bi ga se očuvalo. Zaštitite na svaki način našu djecu i mlade od utjecaja ovog pokvarenog svijeta u kojemu napasti protiv čistoće vladaju na svakom koraku. Poduzmite svaki napor oko njihovog odgoja da bi očuvali čista srca jer o tome ovisi spasenje duša, budućnost naše Crkve i društva. Svaka poduzeta žrtva s nadnaravnim ciljem dioništvo je u Kristovoj žrtvi, njegovoj muci i križu iz kojega nam proizlaze sve milosti. Živimo trajno sjedinjeni s tom žrtvom, iščekujući u nadi slavu vječnoga života, kada ćemo preobražena tijela moći biti dionici njegove slave, a nju ćemo postići samo čistog srca i duše. Blaženi čista srca, oni će Boga gledati! Amen.

p. Marko Tilošanec