Sveti Antun
ispovijeda
“Magna
sententia… ut sit in hominis anima amor ut pereat, odium ne
pereat…” “Felices qui oderunt custodiendo, ne perdant amando…”
Sveti Augustin na gotovo poetski način govori o posvećenju! Moramo
voljeti u sebi ono što je Bog učinio, a mrziti ono što je naše,
tj. grijeh. Onaj tko ljubi vlastiti život na neuredan način,
tražeći vlastitu sreću samo na ovoj zemlji ili u čisto osjetilnim
ugodama, ozbiljno se izlaže pogibelji da iz vida izgubi cilj radi
kojega je stvoren i da ga ne dostigne…
Kolike
se osobe isključuju iz beskrajne sreće, odabirući prolazno dobro i
predodređujući se tako za vječne kazne! Moramo u sebi ukloniti
plodove istočnoga grijeha, ubiti „staroga čovjeka“ da bismo
dopustili „novomu“ da živi i raste! To znači da se moramo
boriti se protiv loših nagnuća, neurednosti u duši i nastojati
dopustiti milosti da u nama raste! Valja dakle mrziti u nama sve ono
što se tiče grijeha, a voljeti ono što se tiče milosti.
To je naše veliko poslanje, razlog zbog kojeg se nalazimo ovdje na
zemlji!
Jasno,
obeshrabrili bismo se kad bismo trebali samo vlastitim snagama
dostići ovaj cilj koji je toliko iznad naših sposobnosti jer sami
ne možemo pribaviti nužna sredstva. Bog nam je pak u ruke dao ova
sredstva…Na nama je služiti se njima s pouzdanjem i revnošću,
hraneći trajno u našim dušama želju za rajem. I najveći grješnik
može dostići svetost ako se skrušena srca obrati Bogu, ispovjedi
svoje grijehe i počne živjeti kršćanskim životom! Primjer je
upravo gore citirani sveti Augustin; bijaše daleko od vjere, a
postade velikim svetcem!
Glavna
su sredstva posvećenja sakramenti i sveta Misa! A ta sredstva moramo
popratiti molitvom i pokorom! Presveta je Djevica u velikim
ukazanjima u Lourdesu i Fatimi ponavljala nužnost molitve i vršenja
pokore radi obraćenja grješnika.
Možemo
se okoristiti korizmenim vremenom za napredovanje u vlastitom
posvećenju, na osobit način molitvom i pokorom! Uzimajući u obzir
svoju bijedu i zahtjeve Majke Božje s jedne strane i velikih plodova
koje možemo postići s druge, morali bismo prigrliti ovo sveto
vježbanje radosna srca, kao Božji dar i vrijeme velikih milosti.
Sveti
Bernard tvrdi: „Mrtvljenje je suobličenje Kristu, to je nužno
svagdašnje mučeništvo onoga koji razapinje svoje neuredne strasti
na veću slavu Božju.“
„Treba
umrijeti kako bi Bog u nama živio. Nemoguće je dospjeti do
sjedinjenja
duše s Bogom nekim drugim putem koji nije mrtvljenje. To su tvrde
riječi, ali će nakon njih uslijediti velika slatkoća jer ne
umiremo samima sebi, nego da bismo se ovom smrću ujedinili s Bogom“.
(kardinal Mercier)
Moramo,
dakle, oduševljeno ući u korizmeno vrijeme znajući da će nas
učiniti sličnima našemu Gospodinu. Veliki svetci Staroga zavjeta
kao Mojsije i Ilija koji su postili 40 dana i 40 noći prethode
budućem Otkupitelju
koji će opet postiti 40 dana kako bi bio primjerom i pokazao nam
sigurno sredstvo spasenja. Možemo i moramo ga nasljedovati da mu
postanemo sličnima, znajući da je Utjelovljena Riječ posvetila ovu
vježbu!
Nasljeduj
Krista nas poučava: „Tko hoće da dobro napreduje, neka se živo
prihvati posla.“
Kršćansko
je mrtvljenje pravo pravcato obogaćenje. Odrecimo se samih sebe jer
nismo drugo doli prah i pepeo i načinimo mjesto Isusu Kristu.
Odrecimo se prolaznih stvari da zadobijemo vječnu nagradu.
don
Elias Stolz
Izvor:
www.sanpiox.it