Povratak normalnoj situaciji

Budući da je riječ o budućnosti koja, kako znamo, pripada Bogu, teško je praviti prognoze. Ipak, najprije ustvrdimo da stanje pomutnje u Crkvi nije poteklo od nas, nego od onih koji su se revno trudili nametnuti Crkvi novo usmjerenje; usmjerenje koje je u suprotnosti s Tradicijom i koje je čak osudilo crkveno Učiteljstvo.

Ako se naše stanje čini nenormalnim, onda stoga što oni koji danas imaju vlast u Crkvi spaljuju ono što su ranije štovali, a štuju ono što je ranije spaljivano. Oni koji su se udaljili od uobičajenoga i tradicionalnoga puta, morat će se vratiti onomu što je Crkva uvijek učila i što je uvijek činila.

Kako bi se to moglo dogoditi? Ljudski govoreći čini se da će samo i jedino Papa – ili recimo tako: jedan papa – biti kadar ponovno uspostaviti uništeni red na svim područjima. No ipak, ove stvari bi radije trebalo prepustiti Božjoj providnosti.

U svakom slučaju imamo dužnost učiniti sve da zadržimo poštovanje prema hijerarhiji dok joj njezini članovi još zbilja pripadaju, i svjesno razlikovati između božanske ustanove s kojom moramo biti veoma povezani i zabluda koje mogu naučavati loši pastiri. Moramo činiti sve što je u našoj moći da ih osvijestimo i obratimo svojim molitvama i primjerom blagosti i ustrajnosti.

Molitva ranjenomu Srcu Isusovu

O, moj najljubljeniji i najnježniji Isuse, ja žudim sa svom naklonošću svoga srca da se sva bića stvorena i nestvorena, mole Tebi, časte Tebe, slave Tebe, vječno zbog te svete rane kojom je Tvoje božanstvo bilo izranjeno.

Ja se polažem, prilažem, skrivam, u tu ranu Tvoga srca i u nju stavljam svoje srce i sva svoja osjećanja, misli, želje, nakane i sve sile svoje duše. Usrdno se molim Tebi, s Predragocjenom Krvlju i vodom što potekoše iz najljubljenijeg Srca da uzmeš mene cijelog, da me vodiš u svim stvarima. Prožmi me u plamtećoj vatri svete ljubavi, tako da budem opijen i pretvoren u Tebe, da budem jedno s Tobom. Amen.

Lanspergius, kartuzijanac

Intervju s mons. Tissierom de Malleraisom o Papinom videozapisu

U jednom intervjuu od 9. ožujka mons. Bernard Tissier de Mallerais, pomoćni biskup Bratstva sv. Pija X,. odlučno progovara o Papinom videozapisu od 6. siječnja i očituje svoje ogorčenje.

Mons. Tissiera de Malleraisa posvetio je za biskupa mons. Lefebvre 1988. godine. Pristao je odgovoriti na pitanja MPI-a (Média Presse Info) glede prvog Papinog videozapisa objavljenoga u mjesecu siječnju 2016. Zahvaljujemo mu za njegove jasne nedvosmislene riječi kakve i trebaju biti riječi katoličkog biskupa.

Preuzvišeni, papa je Franjo objavio jedan videozapis kako bi izrekao svoje želje i molitvene nakane. U ovome videozapisu vide se jedan musliman, budistica, židov i katolički svećenik. Svatko u rukama drži simbole vlastite vjere. Što treba reći katolički biskup glede takvog videozapisa?

Katolički biskup treba biti duboko zgranut videozapisom pape Franje od 6. siječnja 2016. To je nedopustivo. Nisu toliko sablažnjive Franjine riječi, nego snaga slika koje je on sam stvorio, sablažnjivih u pravom smislu riječi, koje vode u zabludu, u krivovjerje. Ponajprije lažno zajedništvo u vjeri u Boga, tog katoličkog svećenika, tog rabina, tog muftije i te budistice izrečeno je slikama kao da je to Papino mišljenje.

Pa kakvo to zajedništvo može postojati između jedinog Boga, Presvetoga Trojstva, Boga koji je postao čovjekom i onih koji niječu trojstvenost božanskih osoba, utjelovljenje Boga Sina, Otkupljenje po Njegovu Križu kao i samo Božje postojanje?

S druge strane, muftija očituje svoju vjeru u „Boga, Alaha“, jasno označavajući razliku, opreku između njegovog Boga i pravoga Boga, kršćanskoga Boga. Budistica kaže samo: „pouzdajem se u Budu“, jer Buda nije Bog i za nju ne postoji Bog. Ovo se lažno zajedništvo dakle samo od sebe rasplinjuje. No ono gledatelju daje uvjerenje u mogućnost pomirbe ovih religija. Simboli koje svatko nosi na koncu prizora: katolički svećenik Dijete Isusa, židovski rabin svoju menoru (sedmokraki svijećnjak koji simbolizira Stari zavjet za koji mi kršćani znamo da je dokinut), muslimanski muftija: svoju brojanicu Alahovih imena; a budistica: svojega Budu; po svojoj su usporedbi ispovijedanje vjerskoga indiferentizma preko slika, a to čini Papa.

Vjerovanje

sv. Ćiril Jeruzalemski

Kod učenja i ispovijedanja vjere prihvati i čuvaj samo onu vjeru koju ti sada predaje Crkva a koja je utvrđena u cijelom Svetom pismu. Budući da svi ne mogu čitati Sveto pismo, jer su neki neuki, drugi su prezaposleni pa su spriječeni da ga upoznaju, pa da duša ne bi propala zbog neznanja, u samo nekoliko redaka Vjerovanja imamo sav poklad vjere.

Zapovijedam da tu vjeru imaš poput popudbine u svakom trenutku života te da osim te vjere nikakvu drugu ne prihvaćaš; pa ni onda kad bismo se mi sami izmijenili te bismo govorili protivno onome što sada učimo, pa ni onda kad bi te anđeo protivnik preobražen u anđela svjetla htio uvesti u zabludu. Jer kad bismo vam mi ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko drugo evanđelje mimo onoga koje vam mi sada navijestismo, neka je proklet!

I što si do sada samo riječima slušao, to drži u sebi pamćenjem. U zgodno vrijeme izvuci iz božanskih Pisama tvrdnju o pojedinim dijelovima. Nije sažetak vjere složen da se nešto ljudima oduzme, već preporučena poglavlja izabrana iz cijelog Svetog pisma usavršavaju i nadopunjuju jedan nauk vjere. I kao što sjeme gorušičino u malenom zrnu obuhvaća mnoge grane, tako i vjera u tih malo riječi u sebi, kao u krilu obuhvaća svu spoznaju sadržanu kako u Starom tako i u Novom savezu.

Sveti Josip - zaštitnik umirućih

Jedan misionar iz Zapadne Afrike, točnije iz Senegala, pričao je da je jednog dana na konju bio u posjetu mjestu kojim nikada nije prošao, na otvorenom polju kada je najedanput stigao pred privatnu kuću. Ugazivši na prag, začuo je glas:

• Tko to ide?
• Pater misionar.
• Onda ste dobrodošli!

Bio je to francuski vojnik koji je imao groznicu i ležao u krevetu. On je ovako govorio: Treći put me uhvatila groznica i teško ju je nadvladati. Želim očistiti savjest u Ispovijedi; želim umrijeti vedar. Primivši odrješenje, reče: bio sam siguran da će ovamo doći svećenik. Nosim medaljicu svetog Josipa; štujem ovoga Sveca koji je zaštitnik dobre smrti. Uvijek sam tražio da imam svećenika uz uzglavlje prije nego što umrem. Sveti Josip me je uslišio!

Misionar je završio pripovijedanje događaja rekavši: dva sata kasnije taj čovjek je izdahnuo.

[Odlomak iz knjige: „San Giuseppe – Mese in suo onore“ don Giuseppea Tomasellija, Imprimatur Messanae, 30.studenog 1963. Can Panteleon Minutoli Pr.V.G.]

Časopis Christus Rex br. 8

Predgovor

Dragi vjernici, dragi prijatelji,

službeno glasilo Svećeničkog bratstva sv. Pija X. na hrvatskom jeziku želi vas što je bolje moguće obavješćivati o novostima u crkvenom i društvenom životu, ali i dati duhovnu hranu u vašoj gladi i žeđi. Čitajte u ovome broju na poseban način intervju s pomoćnim biskupom Athanasiusom Schneiderom iz Kazahstana. On pokriva sve novosti.

Držite se u sadašnjoj krizi blizu Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. koje ustrajno brani katoličku vjeru i zastupa potpuno dosljednu poziciju – to nazivamo cjelovitim stajalištem: nauk i vjera – duhovnost i stega – liturgija u svom časnom drevnom obliku. Ovo djelo je danas spasonosna korablja usred bezbožnosti i ćudoredne iskvarenosti. Iskustvo pokazuje: one koji su s njime povezani i to izvanjski ispovijedaju, Bog obilato blagoslivlja. To postaje posebno očito kod dvaju družbi časnih sestara: Sestre tješiteljice Presvetog Srca Isusovog u Italiji i Sestre klanjateljice Duha Svetoga u Niedaltdorfu u Njemačkoj. Ove su družbe procvale pošto su se povezale s Bratstvom.

To nas ne iznenađuje: u svako vrijeme daje Bog Spasitelj tom vremenu odgovarajuće milosti. U vrijeme arijanstva šalje sv. Atanazija; kao odgovor donatistima, manihejcima i pelagijancima poziva sv. Augustina. U stoljeću protestantskog otpada podiže puno svetaca: poput sv. Ignacija Lojolskog, sv. Terezije Avilske, sv. Karla Boromejskog, sv. Pija V. - da spomenemo samo nekoliko malo-brojnih. Katolička religija je upravo religija otkupljujućeg utjelovljenja: Bog objavljuje svoju slavu, daje svoju milost prema konkretnim okolnostima. Je li onda začuđujuće kada on usred tzv. autonomije čovjeka, diktature relativizma, otpada od vjere po cijelom svijetu, nijekanja nadnaravnog spasenjskog poretka, poziva jednog čovjeka – govorim o nadbiskupu Lefebvreu – koji okuplja oko sebe mlade borce da bi se odlučno suprotstavili tim zabludama vremena i ponovno zasadili opustošeni vinograd Gospodnji. U 4. stoljeću obrana Kristovog božanstva ovisila je o povezanosti sa sv. Atanazijem. Danas se radi o tome da započnemo posao oko izgradnje spasonosne korablje usred općeg potopa novog poganstva. Govorimo li u prilog našeg vlastitog djela ili čak naše koristi? Nikako; nama leži na srcu samo čast Božja, dobro Crkve i spasenje duša. Ne radi se kod podrške naših nastojanja o morati, nego o moći. Raditi danas na djelu izgradnje spasonosne korablje jest milost, poziv, odlikovanje.

Ne, dragi prijatelji, milost Božju treba prihvatiti onako kako je Bog nudi i kada. Želimo li je prihvatiti sutra ako je on nudi danas, to bi moglo biti prekasno: ,,Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda“, poziva nas Crkva u ovom vremenu muke Gospodnje. Vratimo se, dakle, svi siromašnom, poniznom, raspetom Gospodinu Isusu Kristu. Raširite posvuda, svim svojim snagama i prema mogu-ćnostima letak ,,Je li Isus Krist Sin Božji“, kojeg dobivate kao prilog časopisu. Pridonesite time da Hrvatska upozna i prizna svog Gospodina.

Od srca vam želim milosno, plodonosno vrijeme Muke Gospodine i već danas puno radosti u uskrsnuću našeg Gospodina na uskrsno jutro.

p. Stefan Frey,

Poglavar Distrikta

Časopis možete pročitati i besplatno skinuti s naše stranice na ovoj poveznici.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

christusrexhrvatska(et)gmail.com

Četvrta fatimska tajna

Objavom Treće fatimske tajne fatimske objave su po želji Vatikana trebale pripadati prošlosti. No posljednjih se godina moglo jasno dokazati što su mnogi kritični glasovi već duže tvrdili: postoji još jedna tajna koja dosada nije objavljena – „Četvrta“ fatimska tajna.

Službena Treća fatimska tajna

U lipnju 2000. godine Kongregacija za nauk vjere pod vodstvom kardinala Ratzingera objavila je Treću fatimsku tajnu. U viđenju se najprije opisuje anđeo koji poziva: „Pokora, pokora, pokora“. Dalje se opisuje kako se jedan biskup odjeven u bijelo, kojega vidioci drže papom, skupa s klerom uspinje na planinu i korača razorenim gradom punim leševa. Na brdu je pogubljen u podnožju križa skupa s biskupima, redovnicima i vjernicima.

U tumačenju tajne kardinal je Ratztinger napisao: „U viđenju možemo prepoznati proteklo stoljeće kao stoljeće mučenika, kao stoljeće patnji i progonā Crkve, kao stoljeće svjetskih ratova… Ako se predstavljaju pojedinačni događaji, oni sada pripadaju prošlosti.“ Kao papa je pak 13. svibnja 2010. pred više od pola milijuna hodočasnika rekao: „Zavaravaju se oni koji misle da je završena proročka misija Fatime“. Barem nakon ove izjave čovjek počinje sumnjati.

Druga omotnica

Već kod objave Treće tajne mnogi su istraživači Fatime na temelju dosadašnjih spoznaja posvjedočili da tajna nije cjelovita. No ovi se glasovi općenito nisu ozbiljno uzimali. Antonio Socci, poznati talijanski novinar, uzeo je sebi za zadatak u jednoj knjizi dokazati da je tajna cjelovito objavljena. „Fatimiste“ je trebalo konačno ušutkati. Tako je otpočeo svoje temeljito istraživanje – i uskoro je bio uvjeren u suprotno. Time je od kritičara postao najprominentnijim zastupnikom teze o postojanju još jedne tajne i o tome je napisao knjigu koja je u Vatikanu mnogima stvorila probleme, a nikada nije opovrgnuta. Ukratko, Socci je mogao dokazati da Treća tajna sadrži dva dijela koja su od početka čuvana u različitim omotnicama. Jedna omotnica, sada poznati dio, koja opisuje viđenje uvijek je čuvana u arhivu Vatikanskog državnog tajništva. Druga omotnica sadrži kao i kod prve i druge tajne riječi Gospe Fatimske. Ona je kod svakog viđenja također govorila djeci.

Marijina poruka u ovoj Trećoj tajni tako je eksplozivna da su pape od Pija XII. ovu omotnicu čuvali u posebnoj kutiji u pisaćem stolu papinske spavaće sobe gdje se ona otada očito nalazi.

U ime svih dokaza navest ćemo ovdje svjedočanstvo umirovljenog nadbiskupa Lorisa Capoville. Capovilla je bio osobni tajnik Ivana XXIII. Bio je nazočan kada je jedna omotnica iz Papine sobe prvi put otvorena 1959. godine i kada je Papa pročitao tajnu. I on sam ju je tada pročitao. Dr. Solideo Paolini koji se već godinama bavio Fatimom, stupio je 2006. godine s Capovillom u kontakt. Nakon više razgovora Nadbiskup je na pitanje je li Treća tajna pohranjena u dvjema različitim omotnicama, dao sljedeći visoko eksplozivan odgovor: „Točno tako.“ Više nije mogao ili smio o tome reći, ali to je također bilo dostatno.

Fotografija koju je snimio Robert Serrou, a koju je objavio Paris-Match, pokazuje drvenu škrinju u papinskim odajama u kojoj se čuvala Treća tajna.

To kažu svjedoci

Ne poznajemo doslovan tekst Tajne – inače to onda ne bi bila više tajna – no ipak iz izjava malobrojnih osoba koje su pročitale Tajnu mogu se izvući neke spoznaje. Druga tajna završava riječima: „U Portugalu će se sačuvati dogma vjere itd.“ Dakle, očito je da ovdje Majka Božja nastavlja govoriti i to – na što sve upućuje – o otpadništvu od vjere i krizi u Crkvi.

Sestra Lucija rekla je 1957. ocu Fuentesu: „Oče, đavao se upravo sprema zametnuti odlučujuću bitku protiv Blažene Djevice. A đavao zna što ponajvećma vrijeđa Boga i što će mu u kratko vrijeme pribaviti najveći broj duša. Tako đavao sve čini da zavlada dušama Bogu posvećenima jer zna da će na ovaj način duše vjernika, ostavljene bez vodstva, lakše pasti u njegove ruke.“

Istinita i lažna ukazanja

Bog ne uobičava intervenirati na izvanredan način bez očitog razloga. Ako je poruka koja se prima banalna i ne donosi ništa novo, nego ponavlja opća mjesta i riječi iz prošlih ukazanja, tada je sumnjiva. Prisjetimo se k tome da autentično ukazanje mora biti istinito, dobro i dostojno Boga u svakome svojemu dijelu, iluzorno ili đavolsko ukazanje naprotiv nikada nije posve zlo. Obmana katkad ide vrlo daleko i oponašanje i krivotvorenje može pokazati bitne sličnosti s autentičnim božanskim očitovanjima.

Crkvena nam povijest daje poznate primjere. Takav je bio u XVI. stoljeću primjer jedne Aimée Pignolet de Fresnes, redovničkog imena Magdalena od Križa – Madeleine de la Croix (1810. – 1889.), franjevke iz Cordobe koja se od djetinjstva zavjetovala đavlu i koja je trideset i osam godina obmanjivala najveće teologe, biskupe, kardinale izigravajući osobu s izvanrednim karizmama.

Blažena Marija od Utjelovljenja

Magdalena od Križa

 

Primjer Nicole Tavernier u Parizu, tijekom nevolja s Ligom (udrugom francuskih katolika u XVI. stoljeću; napomena prevoditelja), može biti možda još  više zapanjujući. „Ona je imala ugled svetice i čudotvorke. I zbilja, proricala je budućnost, imala je ekstaze, viđenja i objave i činila je neporeciva čudesna djela. Postila je i govorila bez pozerstva o nužnosti vršenja pokore kako bi se izišlo iz uvjeta u kojima se čovjek nalazio. Nagoviještala je da će se, ako se ljudi pokaju za vlastite grijehe, vidjeti kraj nedaća u javnom životu. Na njezine poticaje ljudi su se ispovijedali i pričešćivali. U raznim francuskim gradovima čak su se organizirale procesije. I ona sama dala je organizirati jednu takvu procesiju u Parizu na kojoj je sudjelovao parlament koji je pratio dvor i velik broj građana. Ali brzo ju je blažena Marija od Utjelovljenja (1566. – 1618.) uspjela demaskirati, pokazujući da je zloduh bio autor svega toga; vidjele su se čudesne stvari jer je on znao izgubiti malo da zaradi puno.

Nakon terorističkih napada crkve se opet pune

Francuska: Hoće li teroristički napadi ljude vratiti Crkvi?

Prema izvješću francuskog katoličkog lista La Croix od 20. siječnja 2016. „crkve su nakon terorističkih napada u Francuskoj opet punije“. Ne spominjući određene brojke, francuske su novine pisale o „anonimnim ljudima“ koji dolaze „u strahopoštovanju i tišini“ kako bi „tražili svoje korijene“ ili „pronašli utočište“. Oni izviru „iza stupova crkava koje su tijekom dana tihe i napuštene.“ Tijekom bogoslužja ostaju po strani, „pale svijeće, diskretno se mole i opet nestaju.“

Župnik Bernard Brien, svećenik iz Perreuxa (Val-de-Marne) opisuje u istome članku jednu crkvu koja je za dvije nedjelje nakon napada u Bataclanu bila puna kao na Božić. „Otada nema isti broj ljudi, ali još uvijek vidim nove glave.“

I župnik Jean-Hubert Thieffry, župnik u Antibesu (Alpes-Maritimes) primjećuje „novo propitivanje o onome što je od temeljnog značenja; ljudi koji sada jače ćute osjetljivost života, koji se čude djelima koja se navodno čine u ime Božje.“ Bračni par, umirovljenici iz Toursa koji je počeli redovito ići u crkvu osjećaju potrebu primiti Pričest s ostalima i priznaju da ih „Evanđelje smiruje“ i pomaže im „otresti se od mlitavosti televizijskih vijesti“.

Srce Isusovo, kopljem probodeno

Kopljem probodeno Srce našega Spasitelja znamen je beskrajne ljubavi njegove prema nama grješnim ljudima. Tu je istinu sv. Crkva tako divno iskoristila u sv. liturgiji, kad nam na Veliki petak, na spomendan probadanja Presvetog Srca Isusova, stavlja Spasitelja pred oči, gdje tuži gorko: „Puče moj, što učinih tebi? Ili u čemu te ražalostih? Odgovori mi. Ja sam tebe izveo iz Egipta: a ti si priredio križ Spasitelju svomu. Ja sam te vodio kroz pustinju četrdeset godina, i hranio te manom i uveo te u zemlju vrlo dobru: pripremio si križ Spasitelju svomu. Što sam ja mogao učiniti tebi a ne učinih? Ja sam te zbilja zasadio kao najljepši vinograd svoj: a ti si mi postao odviše gorak: octom si me napojio; kopljem si probo bok Spasitelju svomu. Ja sam poradi tebe bičevao Egipat s prvorođencima njegovim: a ti si mene predao bičevanog. Ja sam tebe izveo iz Egipta, potopivši faraona u Crvenome moru, a ti si mene predao poglavarima svećeničkim. Ja sam pred tobom otvorio more; a ti si otvorio kopljem bok moj (i Srce moje). Ja sam išao pred tobom u stupu oblaka: a ti si mene poveo u sudnicu Pilatovu. Ja sam tebe hranio manom kroz pustinju: a ti si mene udarao ćuškama i bičevima. Ja sam tebe pojio vodom spasenja iz pećine: a ti si mene napojio žuči i octom. Ja sam zbog tebe pobio kraljeve kananejske: a ti si trskom udarao glavu moju. Ja sam tebi dao kraljevsko žezlo: a ti si dao mojoj glavi trnovu krunu. Ja sam tebe uzvisio velikom snagom: a ti si mene objesio na drvu križa.“

A ono što predbacuje Spasitelj narodu izabranom, zar ne vrijedi i za svakog drugog grješnika? Zar ne probada i svaki drugi grješnik njegovo Presveto Srce na svoj način? Što je drugo nego probadanje Presvetog Srca njegova grijeh nečistoće? Što je drugo nego probadanje Presvetog Srca njegova grijeh neposluha roditeljima, poglavarima? Što je drugo nego probadanje Presvetog Srca njegova grijeh klevete kojim se ubija tuđi dobar glas? Što je drugo nego probadanje Presvetog Srca njegova psovanje Boga, Bogorodice?

Kolika ljubav s jedne strane, kolika grdna nezahvalnost s druge strane! Kad promatramo ovo Presveto Srce, kopljem probodeno, možemo doista pjevati:

O Srce probodeno – Ti nosiš znamen drag

To ljubavi je Tvoje – a mojih grijeha trag!

[Uzeto iz: Blaženi Alojzije Stepinac, Propovijedi o Presvetom Srcu Isusovu, Zagreb 2009.,str. 198-199.]

Digitalni post – koristiti vrijeme za dobra djela i molitvu!

Dragi prijatelji i dobročinitelji!

,,Pronosimo uvijek umiranje Isusovo u tijelu da se i život Isusov u tijelu našem očituje.“ (1). S ovom jezgrovitim izrekom daje nam sv. apostol Pavao zasigurno jednu misao vodilju za korizmeno vrijeme. Ovdje je jezgrovito izražen smisao i svrha svetog pokorničkog vremena. Nasljedujmo našeg Spasitelja u njegovom primjeru mrtvljenja da bi u nama ojačao njegov božanski život. Ali ipak, što bi to trebalo mrtviti da nastane život? Ne zapliće li se sv. Pavao ovdje u protuslovlje? Kako to može iz smrti izrasti život?

Rješenje zagonetke je začuđujuće jednostavno, ali već desetljećima palo u zaborav (2). Kao što je dobro sjeme u opasnosti da ga zaguše korov i trnje, tako se događa i sa sjemenom božanskog života koji je u krštenju, posvetnom milošću, uronjen u našu dušu. Ono je takoreći okruženo nebrojenim grješnim sklonostima koje su posljedice naše naravi ranjene istočnim grijehom kao i osobnim grijesima. Popušta li čovjek tim iskvarenim nagonima, oni počinju sve više i više bujati, pritiskati ono božansko u nama, da bi ga konačno ugušili. Protiv njih se treba dakle odlučno boriti i iskorijeniti ih. To je zadaća pokore, odnosno kršćanskog mrtvljenja. I tako uistinu omogućava pokora neslućeno veliko čudo da kršćanin kroz umiranje samom sebi uskrsne u slavu Kristovog života.

A sada prijeđimo na konkretno. Duboki poznavatelj čovjeka i Boga, evanđelist Ivan, nabraja u svojoj Prvoj poslanici tri kategorije grešnih sklonosti koje se protive ljubavi prema Bogu te su s njome nespojivi: požuda očiju, požuda tijela i oholost života (3). Protiv ovog trostrukog neprijatelja u našoj duši vrijedi trajno voditi borbu mrtvljenja, posebno snažno sada u korizmi.

1) Protiv požude očiju

Svi mi primjećujemo u nama sklonosti prema svjetskim ispraznostima koje nam možda mediji nude preko slike i tona kao neprestanu vatru koja očima priređuje požudu. Isto tako stvaraju trgovački centri na nas privlačnu moć koja nas zavodi kupovati stvari koje ne trebamo. Materijalizam, lakomost i konzumeristički mentalitet oznake su našeg vremena. Našu dušu tako natrpavamo da u njoj često više ne ostaje mjesta za istinska dobra.

Biskup de Galarreta: "Mislim da će Papa ići putem jednostranog priznanja"

Biskup Alfonso de Galarreta održao je predavanje na Bailliju, u blizini Versaillesa, 17. siječnja 2016. Izložio je trenutnu situaciju Crkve i obavijestio slušatelje o trenutnom stanju odnosa između Rima i Svećeničkog bratstva sv. Pija X. On je bio na čelu teološke komisije Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u doktrinarnim raspravama s Rimom između 2009. i 2011. god. Ovdje su najznačajniji izvatci iz njegovog predavanja koje je zapisao DICI.

Pogoršanje vjerske krize koja izaziva javne reakcije

U prvom dijelu, biskup de Galarreta primjećuje da se u Rimu razvija „želja za izvlačenjem svih zaključaka sadržanih u načelima Drugog vatikanskog sabora." Budući da su saborske ideje ekumenizma, vjerske slobode i kolegijalnosti sada prihvaćene, rimske vlasti smatraju da je već i nauk o moralu zahvaćen nekim oblikom evolucionizma: "To već vrijedi za dogmu, za istinu (prema progresivcima); to već vrijedi za ekumenizam, vjersku slobodu, kolegijalnost, sav liberalni revolucionarni duh ... pa zašto ne i za nauk o moralu? U osnovi, nedosljedno je ne primjenjivati evoluciju i na moral", i potonji je pozvan na prilagođavanje "ljudskom životu, običajima, zakonima, mijeni stvari...".

Ipak je argentinski prelat priznao da se u suočavanju s tom katastrofom pojavljuje reakcija: "Sada se, u današnjoj službenoj Crkvi, počinju javljati reakcije. I to reakcije koje idu u dubinu jer neki počinju shvaćati da ipak postoji doktrinarni problem, pitanje vjere. Oni shvaćaju da je problem u pokoncilskom i koncilskom Učiteljstvu. Oni počinju postavljati pitanja i, što je vrlo važno, oni razumiju da je radi suprotstavljanja ovom potpunom raskidu s tradicijom potrebno reagirati i nužno se suprotstaviti vlastima koje su promicatelji takvih zabluda. Tako vidimo kardinale, biskupe, svećenike i laike koji počinju reagirati na dobar način i u vrlo dobrom smislu pa čak ponekad i vrlo čvrsto."

Dvostruki rimski prijedlog: doktrinarni i kanonski

Biskup de Galarreta onda pokazuje da je Kongregacija za nauk vjere u ljeto 2015. godine dala prijedlog osobne prelature uz prijedlog doktrinarne izjave. On je obznanio da je "Generalni poglavar poslao dva rimska teksta svim visokim poglavarima i nekim teolozima Bratstva kao i biskupima, kako bi napravili analizu i dali mu svoja mišljenja".

Što se tiče prijedloga doktrinarne izjave, argentinski biskup priznaje: "Ono što vidimo u doktrinarnoj izjavi je da nema ispovijesti vjere kardinala Ratzingera. Rimske vlasti od nas zahtijevaju Ispovijest vjere Pija IV., to jest, ispovijed vjere Tridentskog sabora. Zatim je u prethodnom prijedlogu bio odlomak o vjerskoj slobodi. Uklonili su taj uvjet. Ekumenizam je maknut. Za [novu, op. ur.] Misu su od nas tražili da priznamo valjanost i zakonitost. Sada traže da priznamo valjanost novih sakramenata, nove Mise, u skladu s tipskim izdanjem, izvornog latinskog izdanja. To je Bratstvo uvijek priznavalo. Vidite, oni uklanjaju uvjete da bi pokušali doći do sporazuma."

Zatim biskup de Galarreta navodi da je Generalni poglavar želio na rimski prijedlog da se Bratstvo prizna "takvo kakvo jest" odgovoriti unaprijed poslanim odgovorom koji neće biti neodređen: "Biskup Fellay je rekao: „prije nego što odgovorim na prijedlog Kongregacije za nauk vjere, pisat ću im, prilično iscrpno, kako bih pojasnio kakvi smo i kako djelujemo, što propovijedamo, što činimo, što ne činimo i što nismo spremni učiniti“ - da bismo znali je li Bratstvo prihvaćeno "kakvo doista jest“."