Izvadak
iz ekskluzivnog intervjua s mons. Tissierom de Malleraisom
Mons.
Tissier de Mallerais, francuski pomoćni biskup i nekadašnji rektor
Bogoslovije u Ecôneu kao i teološki savjetnik nadbiskupa Lefebvrea
u pregovorima potkraj osamdesetih godina, očitovao se na kraju
intervjua povodom 25. obljetnice smrti preuzvišenog nadbiskupa
Lefebvrea o sporazumu s Rimom.
Porte
latine:
Sada, 25 godina nakon smrti nadbiskupa Lefebvrea, kako izgleda
budućnost Bratstva?
Mons.
Tissier de Mallerais:
Stvari postaju sve jasnije. Tijekom našeg hodočašća u Rim 2000.
godine doživjeli smo izuzetno topao doček od strane kardinala
Castrillona Hoyosa, koji je poticao Ivana Pavla II. na jednostrano
priznavanje Bratstva. Onda
nam je Benedikt XVI. priznao naša dva 'preduvjeta': priznanje
slobode služenja stare Mise i povlačenje (manje ili više sretno za
nas kao i za njega) 'izopćenja' iz 1988. god.
U 2010. i 2011. imali smo planske doktrinarne rasprave: i potpuno
neslaganje! Naš generalni poglavar Mons. Fellay je smatrao da treba
nastaviti pregovore, što je kod nas izazvalo priličnu zabrinutost,
do trenutka kada je postalo jasno, u svibnju i lipnju 2012., da
Benedikt uvijek postavlja kao uvjet, kako je na početku otvoreno
rekao, prihvaćanje Koncila i zakonitosti njegovih reformi. To je bio
neuspjeh. Ali sada, očito je sa strane pape Franje raspoloženje da
nas prizna bez tih uvjeta. I kažemo: Naprijed! Jer stvari idu
naprijed i trebaju još napredovati.
Nadbiskup
Lefebvre nikada nije postavio kao uvjet da
nas Rim
ponovno prizna, to da Rim napusti koncilske zablude i reforme. Čak i
ako je on rekao nešto takvo Andreu Cagnonu 1990., on to nikada ne bi
učinio, jer to nikada nije bila njegova politika, strategija s
modernističkim Rimom. On je bio jak u vjeri, on nije popuštao u
svojim doktrinarnim stavovima, ali u praksi je znao biti fleksibilan,
strpljiv, pažljiv. Da bi postigao svoje ciljeve, razboritost ga je
tjerala da vrši pritisak na protivnika, da ga uznemiri, da ga
natjera na uzmak, uvjeri ga, ali da ga ne blokira zahtjevima koje još
uvijek smatra neprihvatljivim. Nije odbijao dijalog i bio je spreman
iskoristiti svaka vrata koja je sugovornik ostavio otvorenima. U tom
smislu se upućivalo
na njegov određeni oportunizam, govorilo se o 'pragmatizmu', i to je
istina: to je mala dodatna krepost uz stožernu krepost
razboritosti – oštroumnost, ta praktična mudrost, bliska
solertii,
o kojoj je govorio Aristotel, sv. Toma (2-2, q. 48, a. unicus)
i
"Gaffiot'',
što
je sposobnost primjene sredstava za postizanje svojih ciljeva.
Nadbiskup
Lefebvre je sa svojom oštroumnošću tražio "da nas se barem
tolerira". "To će biti veliki napredak", rekao je on.
I "da
nas se
prihvati
onakve
kakvi jesmo", to jest, s našom praksom koja proizlazi iz naših
doktrinarnih stavova. Pa, danas možemo vidjeti iz Rima raspoloženje
kojim
se podržava
naše postojanje
i naši teoretski i praktični stavovi.
Kažem 'podržava' kako bi se izbjeglo 'tolerira', jer se tolerira
zlo!
Doktrinarno,
više nas se ne prisiljava da priznamo 'cijeli koncil' ili vjersku
slobodu; neke zablude koje osuđujemo naši sugovornici će uskoro
razmotriti kao predmet za slobodnu raspravu, odnosno
raspravu
koja se nastavlja. To je napredak. Mi razgovaramo, ali moramo
priznati da se ne mijenjamo i da je malo vjerojatno da ćemo se
mijenjati. A u praksi, od Rimljana tražimo ovo: "Priznajte naše
pravo da vjernicima uvjetno ponovo podijelimo sakrament potvrde",
i opet: "Priznajte valjanost naših ženidbi!" Vidite, ovo
je ozbiljan kamen spoticanja. Trebalo bi nam priznati te stvari.
Inače kako da budemo zahvalni?
To
može potrajati, ali postoji Bog! I moćna
Posrednica!