Proteklog 8. travnja objavljena je
dugo iščekivana posinodska pobudnica pape Franje. Papa ovdje nije
udijelio opće dopuštenje za podjelu pričesti rastavljenima i
ponovno oženjenima, a nije dao ni ovlast biskupskim konferencijama
za uredbe o iznimnim slučajevima. Ponovio je i riječi protekle
Biskupske sinode, da ,,nema nikakvog temelja za stvaranje usporedbi
između homoseksualnih životnih zajednica i plana Božjeg s obzirom
na brak i obitelji, čak ni u širem smislu“
(br. 251). Zaključno je pronašao i jasne riječi protiv
dženderističkog nauka i označio ga kao ideologiju koja stoji u
suprotnosti sa stvorenim poretkom (usp. br. 56). Zbog svega toga je
papa Franjo razočarao puno nominalnih katolika i liberalni svijet.
Unatoč tome, ,,Amoris laetitia“
predstavlja potkopavanje bedema koje stavlja u pitanje cjelokupni
katolički ćudoredni (moralni) nauk. U 8. poglavlju ,,Pratiti,
razlikovati i povezivati slabost“
papa Franjo otvorio je put koji će u budućnosti dopuštati da
se pozivanjem na papinsku uputu zaobiđe katolički ćudoredni nauk.
Papa ne samo da ponavlja upitne izjave posljednje Biskupske sinode,
prema kojima su rastavljeni i ponovno oženjeni 'živi članovi'
Crkve preko kojih Duh Sveti izlijeva ,,darove i karizme radi spasenja
sviju“ (br.
299), nego ide i dalje od toga. Katolički nauk o braku i sve
dosadašnje norme ostaju doduše dalje valjane; dakle i dalje je
zabranjeno onima koji žive u nebračnoj vezi ili samo građanskom
braku podijeliti odrješenje i svetu Pričest, ali – postoje
iznimke!
Trebalo bi, kaže Papa, izbjegavati
sudove ,,koji ne uzimaju u obzir zamršenost različitih situacija“
(br. 286). Opće norme su doduše dobre, ,,ali ne mogu ipak u svojim
formulacijama nikako obuhvatiti sve posebne situacije“
(br. 304). To možda vrijedi za mnoge ljudske propise, ali božanski
zakoni, prema kojima je spolno sjedinjenje muškarca i žene
dopušteno samo u valjanom braku i sakramentalnu i izvršenu ženidbu
ne može rastaviti nijedna svjetska moć – dakle ni papa, ne
poznaju izuzetke i vrijede neovisno o svim okolnostima.
O tome je Crkva zajedno s mnogim
nekršćanskim filozofima dosad uvijek naučavala da osim moralno
indiferentnih čina postoje također čini koji su u sebi dobri ili u
sebi loši, da je ćudorednost jednog čina dakle nešto objektivno,
a ne naprosto ovisno o okolnostima ili osobnim namjerama. Ubiti
nevinoga, zlostavljati dijete ili nekoga oklevetati je uvijek i pod
svim okolnostima loše i ne može stoga postati ćudoredno dobrim ni
pod kojom dobrom osobnom namjerom. Tko zbog neznanja i iskrivljene
savjesti smatra da bi bilo dopušteno ubiti nevinoga da bi se spasilo
drugoga, ili da bi bilo dopušteno oklevetati protivnika da bi se
postiglo nešto dobro, može eventualno biti subjektivno ispričan od
grijeha, ali objektivno ostaje njegov čin loš. A naprotiv, uvijek
je dobro pomoći potrebitomu ili čuvati vjernost bračnom drugu. Ako
bi netko činio nešto dobro samo zato da bi ga zbog toga drugi
hvalili ili radi plaće, njegova bi se osobna zasluga umanjila ili
izgubila, ali njegov bi čin ostao u sebi dobar. Naravni ćudoredni
zakon nije dakle samo jedan ,,izvor nadahnuća za pronalaženje
odluke“ (tako u br. 305), nego apodiktički zabranjuje ili nalaže
određene čine.
To uopće nema veze s ,,vjerom da je
sve bijelo ili crno“
(br. 305). Možemo itekako imati razumijevanje da je netko zbog
nevjere ili nemilosrdnosti svog partnera bio primoran ući u novu
vezu, može se i prihvatiti da je u takvom slučaju krivnja umanjena,
ali unatoč tome, činjenica preljuba ostaje lošom.
A papa Franjo tvrdi da ,,ne možemo
više tvrditi da
se svi koji žive u nekoj tzv. 'neragularnoj' situaciji, nalaze u
stanju smrtnog grijeha i da su izgubili posvetnu milost“,
i to ne samo zbog nepoznavanja božanskih normi, nego i zbog velike
teškoće ,,u poznavanju vrijednosti koje se odnose na božansku
normu“. Netko
bi se čak mogao ,,naći u konkretnom stanju koje mu ne dopušta
djelovati drukčije i donijeti drukčiju odluku, bez da se optereti
novom krivnjom“
(br. 301). Papa dakle sa svom ozbiljnošću tvrdi da bi se moglo
dogoditi da netko tko se nađe u vezi koja je objektivno grješna,
mora u njoj ostati, jer bi se inače opteretio novom krivnjom. Jedini
slučaj koji bi ovdje bio zamisliv jest kada čovjek i žena ostanu
zajedno zato što imaju zajedničku maloljetnu djecu. Taj slučaj je
Crkva već prije odobrila pod uvjetom da par mora živjeti u potpunoj
uzdržljivosti kao brat i sestra.
Uzmimo dakle da jedan par živi u
nebračnoj vezi, ali imaju ,,veliku poteškoću“
prepoznati u tome nešto grješno. Taj par želi u svojoj vezi Boga
ljubiti i služiti mu i pritom je subjektivno mirne savjesti. Moguće
je da se jedan takav slučaj dogodi zbog pomutnje koju stvaraju
mediji, javno mnijenje i svećenici koji se ne obaziru na nauk Crkve.
Bio dakle takav par i subjektivno ispričan od grijeha, njegov odnos
se ipak objektivno protivi Božjoj volji. Pravi pastir koji ima
zadaću vratiti zalutale na put Božji ne može stoga takvu situaciju
odobravati i tim ljudima podjeljivati sakramente kao da su kršćanski
bračni par. Ali upravo na to upućuju
papina razmišljanja. On piše da bi bilo
moguće ,,živjeti u milosti Božjoj usred objektivno grješne
situacije – koja nije subjektivno grješna, ili barem ne u
potpunosti; ljubiti i rasti u životu milosti i ljubavi, kada tome
pridolazi pomoć Crkve“ (br. 305). Kako
se izričito napominje u fusnoti br. 351, ta pomoć Crkve se ,,u
izvjesnim slučajevima“
može sastojati u ,,sakramentalnoj pomoći“
jer Euharistija ,,nije nagrada za savršene, nego moćni
lijek i hrana za slabe“ (1).
Time
je Papa napustio tlo katoličkog ćudorednog nauka i upravo je
drskost pozivati se za takve sofizme još i na nauk o raspoznavanju
sv. Tome Akvinskog.
Papa Franjo
može puno uvjeravati da ,,treba izbjegavati svako zavodljivo
tumačenje“ i da treba ,,izlagati savršeni ideal braka... u
njegovoj cijeloj veličini“, kao i izbjegavati ,,svaki oblik
relativizma“.
Budući da je sada
zadaća svakog
pastira doći do
,,odgovornog osobnog i pastoralnog razlikovanja svakog posebnog
slučaja“ (br.
302) u forum
internum, prepušta se de facto
osobnoj prosudbi pojedinog dušobrižnika hoće li u takvim
slučajevima podjeljivati sakramente ili ne. Osim toga, koji će se
dušobrižnik usuditi jednomu
paru zbog njegove naročite situacije podjeljivati sakramente, a
drugim neoženjenim parovima naprotiv uskratiti?
Papina argumentacija dade se osim
toga bez problema primijeniti na druge slučajeve. Kada se jedan
istospolni par istinski voli i jednostavno ne može razumjeti da je
njegov način života grješan, može li mu se onda podjeljivati
pričest?
K tome, što treba reći o izjavi:
,,nikoga se ne smije zauvijek osuđivati jer to nije logika
Evanđelja“
(br. 297)? U Evanđelju kaže Sin Čovječji zločincima:
,,Odlazite od mene, prokleti, u vječni oganj, pripravljen đavlu i
anđelima njegovim“
(Mt 25,41). Onoga tko dakle ne želi
napustiti grješno stanje, već ustraje u grijehu do kraja, Bog će
zauvijek osuditi. A čini se da Papa kaže da se jednome paru koji
živi u grijehu ne može zauvijek uskratiti pričest. Ne smije li se
onda ni razbojnika koji ne želi vratiti svoj plijen, zauvijek
osuditi? Hoće li njegov nezakonit posjed s vremenom
postati zakonitim? To bi točno odgovaralo Papinoj logici.
Ne treba ovdje prešutjeti da u
,,Amoris laetitia“
ima i vrlo lijepih odlomaka. Papa se uistinu trudi privoljeti za
ideal kršćanskog braka, on utemeljuje vezu između muškarca i žene
u braku kao naravno nerazrješivom, ocrtava lijepu sliku kršćanske
obitelji, govori o velikom daru djece, daje savjete kako nadvladati
krize i odgajati djecu. Nasuprot široko rasprostranjenoj
džender-ideologiji on piše: ,,svako dijete ima pravo primiti ljubav
majke i oca; oboje su nužni za cjelovito i skladno sazrijevanje“
(br. 172). Naglašava da djeca posebno u prvim mjesecima života
trebaju prisutnost majke (br. 173), ali pokazuje i važnu ulogu oca i
opasnosti ,,bezočinskog društva“
(br. 175 sl). Franjo nadalje podsjeća na to da je odgoj djece
,,prvorazredno pravo roditelja“
i da država tu ima samo jednu supsidijarnu zadaću (br. 84).
Svakako se i u tim odlomcima stalno
nameću kritične misli. Je li, primjerice, doista prikladno u
papinski tekst o braku i obitelji stavljati dugi citat Martina
Luthera Kinga, poznatog preljubnika i plagijatora? I
noć prije njegovog umorstva proveo je s dvije žene i kasnije se
otkrilo da je za svoj doktorski rad i svoje knjige prepisao stvari iz
drugih knjiga bez navođenja izvora.
Sasvim usput, ispada da se Papi
potkrala kristološka zabluda kada piše da se Isus ,,izgrađivao u
vjeri svojih otaca sve dok je nije učinio
plodonosnom u otajstvu Kraljevstva“
(br. 65). Kao naravni Sin Božji Isus nije imao vjeru jer je gledao
svog Oca i
božanske stvari i zato mu nije bilo nužno izgrađivati se u vjeri.
Više puta se nalazi izvjesno
miješanje naravno i nadnaravnog reda, kada se neko naravno dobro
ishitreno hvali kao djelo Duha Svetoga. Tako Franjo tvrdi da u svakoj
obitelji u kojoj se djeca odgajaju prema dobrome živi Duh Sveti, i
to sasvim svejedno kojoj religiji pripadaju (br. 72, usp. tak. br. 47
i 54).
Ponajviše
8. poglavlje svrstava ,,Amoris laetitia“
među najžalosnije papinske spise novije crkvene povijesti. Možemo
se samo nadati da će se kardinali, biskupi i teolozi, koji su u
posljednje dvije godine crkveni nauk o braku ustrajno branili protiv
razvodnjavanja, sada usuditi usprotiviti.
p. Matthias Gaudron
(1) Također se u br. 302 u vezi s
fusnotom 336 govori da posljedice jedne norme ,,i u sakramentalnom
poretku“ ne
moraju nužno uvijek biti iste.