Prigodom
posvećenja crkve Saint-Joseph u francuskom Montréal-de-l’Audeu u
nedjelju 1. svibnja 2016. biskup Bernard Fellay je u propovijedi
govorio o duhovnom značenju ovog veličanstvenog liturgijskog
obreda. Pred kraj je spomenuo sadašnje stanje u odnosima između
Bratstva i Rima.
Usprkos svoj
ljudskoj bijedi vidjeti prisutnost beskonačno dobrog Boga
…Zamolimo
Boga da nam pomogne shvatiti malo bolje ovo otajstvo, shvatiti da
usprkos svoj ljudskoj bijedi, usprkos činjenici da sada čak i papa
izjavljuje nevjerojatne stvari o moralu pokušavajući nam reći da
je grijeh stanje milosti – što danas čujemo je nevjerojatno,
nečuveno – dakle, usprkos tome, ovaj papa može još uvijek činiti
stvari koje posvećuju i spašavaju. Bog mu nije oduzeo moć vezanja
i razrješivanja (usp. Mt 16,19). On može činiti dobro i čini to
još uvijek. Ista je stvar i s biskupima. To su velika otajstva. To
ne znači da mi odobravamo zlo koje je učinjeno; daleko od toga, mi
zlo odbacujemo i čuvamo ga se. Ali, istovremeno prepoznajemo da u
Crkvi postoji nešto jače i veće od onog vidljivog. Tu je Bog,
beskonačni Bog, beskonačno svet i beskonačno dobar. Jedan je put
koji nam je dan za naše spasenje jer nema drugoga. Ako želimo u
nebo, moramo ići kroz Crkvu, Rimokatoličku crkvu; nema drugog puta.
Možemo mi pokušavati smisliti štogod hoćemo: ne vrijedi nam. To
je jedini put. Zato ne smijemo napustiti Crkvu.
Ovih dana događaju
se sablažnjive stvari, istina je, jer ono što vidimo je situacija
rastuće pomutnje, situacija sve više i više kaotična. Pitaš
jednog biskupa što misli, onda pitaš drugoga što on misli i oni
daju kontradiktorne odgovore, čak u najbitnijim stvarima: vjeri i
što nam je činiti da se spasimo. Tako da je stanje izuzetno
ozbiljno. A kako vrijeme odmiče, situacija se širi.
Istovremeno vidimo
kako Bog djeluje u svojoj Crkvi. Istovremeno vidimo da se, osobito
među mladima, počinje događati reakcija, čak u visokoj
hijererhiji. Ima kardinala i biskupa koji počinju govoriti: “Ovo
je previše”. Oni počinju govoriti. Rekao bih da više nismo mi
jedini koji prosvjeduju i reagiraju; postoje i drugi. To je novo.
Pristajanje uz
Koncil više nije uvjet za pripadnost Crkvi
U
našim odnosima s Rimom ima još više začuđujućih stvari koje,
čini se, proizlaze iz ove kaotične situacije. Nedavno, po prvi
puta, rečeno nam je u Rimu da više nismo obvezni prihvatiti Koncil.
Shvaćate li? To
je veliko! Rečeno nam je: “Imate pravo zadržati to mišljenje”.
To još nije: “Bili smo u krivu”, još nije: “Koncil je bio
loš”, ali to je: “Koncil ne može biti obvezujući. Mi ne možemo
obvezati nekoga da prihvati Koncil da bi bio katolik”. A
upravo to su nam sve do sada govorili. Do unazad dvije godine bilo
je: “Ako hoćete biti katolici, morate prihvatiti da je nova Misa
dobra”. A sada nam kažu: ”Ne, ne morate, jer ona nema taj
stupanj obvezatnosti”; oni koriste nedovoljno precizne termine.
Kažu nam: “To nije doktrinarno, to je pastoralno”. Što je
upravo ono što smo mi govorili: ”Ovaj koncil je pastoralan i nije
imao namjeru biti obvezujući”. I sada odjednom oni potvrđuju:
“Istina je, ovaj koncil nije želio biti obvezujući”.
Što
nam to kazuje? Vidjet ćemo, no to je korak koji mi se čini
kapitalnim. Živimo u vremenu koje je, vjerujem, točka zaokreta u
crkvenoj povijesti, u ovom povijesnom trenutku u kojem živimo,
možemo čak reći u povijesti ovoga koncila. Ovo je prvi puta da nam
je rečeno – i to otvoreno – da neprihvaćanje vjerske slobode,
ekumenizma i nove liturgije nije kriterij za odbacivanje od strane
Katoličke crkve. Nitko nema pravo reći da onaj tko se ne slaže sa
Nostra Aetate i s odnosima prema nekršćanskim religijama,
ekumenizmom i vjerskom slobodom, više nije katolik. Ovo je prvi puta
u pedeset godina da to čujemo!
Za
nas se čini da već kroz ove ponude koje se čine prilično
snažnima, da je već moguće vidjeti koherentnu liniju misli unazad
godinu i pol dana, liniju misli koja je sasvim nova u ovim stvarima.
Je li ovo samo prolazni trenutak? Mi mislimo da nije. Sada kada su
popustili u toj točki, ne mogu natrag. Sada kad su sveli Koncil na
razinu mišljenja, ne mogu više odjednom reći da je on u stvari
obvezujući. Ove stvari što se događaju su vrlo važne.
To nipošto ne
znači, draga moja braćo, da smo trijumfirali. To je nova faza u
ratu. To ne znači da ako ovako govore da ćemo imati mir. Apsolutno
ne. Osim toga, išao bih tako daleko da kažem kako tek dio Rima to
govori, dok drugi dio i dalje nastavlja govoriti da smo raskolnici.
Papa to ne veli; on kaže da jesmo katolici. Ali drugi kažu da
nismo. Doista se nalazimo u nevjerojatnoj situaciji.
In te, Domine,
speravi: non confundar in aeternum
U ovakvoj situaciji
je dakle očigledno da moramo rasti u vjeri, ukorijeniti se u vjeri.
U tome nam pomažu obredi poput ovog. Moramo se uvijek vraćati Bogu,
nadnaravnim sredstvima, Blaženoj Djevici Mariji, svecima koji su
ondje i koji su pobijedili. Oni su pobijedili, oni vladaju bitkom,
ratom u kojem se mi nalazimo. Oni su pobjednici. Ako stojimo njima
blizu, blizu Blaženoj Djevici Mariji, ako tražimo njezinu zaštitu,
zaštitu svetaca, tada smo na pobjedničkoj strani. Svakako da nas to
ne oslobađa naših obveza, obveze da se borimo i da hranimo našu
vjeru. No, onaj koji ostaje povezan s Bogom ima tu utjehu, čak i
sigurnost koja dolazi od kreposti ufanja: taj se neće smesti. Na
kraju obreda pjevat ćemo Te Deum gdje u zadnjim riječima čujemo:
“Pouzdao sam se u Tebe, neću biti postižen u vječnosti”. Ako
se pouzdajemo u Boga, možemo biti sigurni da ćemo doći u nebo.
Svakako, moramo slijediti zapovijedi, moramo Ga slušati, ali možemo
biti sigurni da ćemo uspjeti doći u nebo. Jer Bog nam je obećao
svoju pomoć. Obećao nam je svoju milost i svatko tko tu milost želi
i moli je od Boga, taj će je zadobiti.
Mi
se ne nalazimo na zemlji gdje su izgledi za dobiti ili izgubiti
pola-pola! To nije istina: pedeset posto šansa da ćemo ići u
nebo, pedeset posto rizik da idemo u pakao. Apsolutno ne! Bog
apsolutno ne želi da budemo izgubljeni. On je taj koji dopušta sve
ove patnje, ova iskušenja, ne da bismo pali, nego da dođemo u nebo,
kako bismo kroz ove kušnje mogli rasti u kreposti. Svaki puta kada
dopusti kušnju, On nam
daje milost potrebnu
da budemo
pobjednici. On
želi da budemo
pobjednici. On ne
želi da izgubimo.
Ne popuštajmo
malodušnosti, zastrašujućim vizijama koje dolaze od đavla koji
nas jedini želi
obeshrabriti pokazujući nam
tvoje slabosti – a svi ih imamo. Ali Bog nam daje svoju milost da
bi nas učinio jakima i pobjednicima.
Zato danas uzdignimo
oči prema nebu: Crkva nije samo na zemlji. Kada posvećujemo ovu
crkvu, mi mislimo na Crkvu na nebu koju zovemo nebeski Jeruzalem.
Podignimo dakle svoje oči prema nebu. Mi smo na zemlji jedino i samo
zato da dođemo u nebo. Već je mnoštvo ljudi koji su bili ovdje na
zemlji poput nas, a koji su sada na nebu; oni su naši prijatelji i
kakva je naša sudbina im je sve prije nego svejedno. Zamolimo ih
opet za pomoć, osobito Djevicu Mariju. Ako je našla shodnim sići
dolje na zemlju podsjetiti svoju djecu na neodgodivu potrebu za
molitvom i pokorom, to je zato da mogu poći u nebo. Neka ovo mjesto
koje je danas posvećeno bude mjesto koje istinski otvara vrata raja,
koje vas vodi, sve vas koji dođete u ovu crkvu, u nebo gdje ćete se
svu vječnost diviti slavi Božjoj, slavi Presvetog Trojstva u
jedinstvu sa svim anđelima i svecima na nebu. Amen.
Kako bi ostao
sačuvana značaj propovijedi, zadržan je usmeni stil.
Izvor: FSSPX / MG
– DICI br. 335 – 6. svibnja 2016.
