Ukazanje Fatimske Gospe 13. svibnja 1917.

Troje djece pastira bili su nakon anđeoskog ukazanja i po svojoj revnoj praksi u krepostima dobro pripravljeni, kada im se 13. svibnja 1917. ukazala Majka Božja.

Gospino ukazanje

Majka Božja najavila je svoj dolazak po dvama svjetlosnim zrakama sličnima munji, tako da su djeca naslutila da dolazi nevrijeme i povela ovce prema špilji. Ondje su vidjeli nebesko ukazanje u jasnom svjetlu iznad hrastovog stabla.

Ona im je progovorila: ,,Ne bojte se, neću vam nauditi“.

Lucija je započela sljedeći razgovor: ,,Odakle dolazite, milostiva[1]?“.

,,Ja sam iz neba“.

,,I što želite od mene, milostiva gospođo?“

,,Došla sam vas zamoliti da svakog 13. u sljedećih 6 mjeseci dođete ovamo u isto vrijeme. Tko sam i što želim, reći ću vam kasnije. Potom ću doći i sedmi puta“.

,,A ja, hoću li i ja doći u nebo?“ - ,,Da, doći ćeš tamo.“

,,A Jacinta?“ - ,,I ona.“

,,A Franjo?“ - ,,I on, ali mora moliti puno Krunica.“

Onda je Lucija pitala u vezi dviju djevojčica, koje su umrle nedugo prije.

,,Je li Maria das Neves već u nebu?“ - ,,Da, ondje je.“ Ona je umrla s 16 godina.

,,A Amelia?“ - ,,Ona je u čistilištu sve do kraja svijeta.“ Ona je bila malo starija od 18 godina[2]. Lucija je, kada je to čula, počela plakati.

Onda je Majka Božja iznijela svoju veliku molbu: ,,,Želite li se prikazati Bogu[3] da ćete nositi sve patnje koje će vam poslati kao čin zadovoljštine za grijehe kojima ga se vrijeđa i kao molitvu za obraćenje grješnika?“

Lucija je odgovorila bez oklijevanja: ,,Da, želimo“

,,Trebat ćete, dakle, puno patiti, ali će vam milost Božja biti snaga i utjeha.“

Promatrajmo ukazanja i njihove riječi

Lucija izvješćuje u svojem 4. memoaru:

,,Vidjeli smo iznad hrastovog stabla jednu gospođu odjevenu posve u bijelo, svjetliju od Sunca. Ona je isijavala svjetlo koje je bilo svjetlije i jače od kristalnog stakla kroz koje svijetle najjače sunčeve zrake. Iznenađeni ukazanjem, stajali smo mirno. Bili smo joj tako blizu da smo se našli u svjetlu koje ju je okruživalo i koje je iz nje izlazilo, udaljeni od nje oko metar i pol. - Ovo Gospino ukazanje ponovno nas je uronilo u nadnaravno ozračje (usp. ukazanje anđela), ali na jedan puno blaži način. Umjesto onog poništenja pred božanskom prisutnošću koja nas je tada oborila na zemlju i tjelesno oslabila, ovo nam je dalo duboki mir, neizmjernu radost koja nas nije sprječavala da istovremeno međusobno razgovaramo o onomu što se dogodilo.“

Već kod njezinog prvog obraćanja: ,,Ne bojte se“, prepoznajemo majčinsku ljubav naše drage Gospe. Ona se ukazuje svojoj djeci u najnježnijoj blagosti, koja proizvodi povjerenje i nebesku radost. Kako bi nam ona mogla išta učiniti nažao?

A njezin prvi odgovor: ,,Ja sam iz Neba“, ima duboko značenje. Mogla je ona reći: ,,Dolazim s Neba“. No želi nam posvijestiti da je ona kao bitni dio Neba, UKRAS Neba, kao onaj stvor koji Boga proslavljuje više nego svi sveci i anđeli.

Gospa djeci potom nudi da će dolaziti onamo do listopada svakog 13. u mjesecu jer je njezina poruka tako značajna i sadržajna da je može priopćiti samo postepeno. Djeca time doista ulaze u školu Majke Božje.

Ukazanja vode djecu k nebeskome i zato postavljaju odlučujuća pitanja o njihovom vječnom spasenju. Ova djeca prožeta kršćanskim duhom molila su Boga svaki dan da jednom dođu u Nebo.

Majka Božja pokazuje i bez okolišanja ozbiljnost životne borbe. Govori se o posljednjim stvarima: smrti, Nebu i čistilištu. Dok je po Njezinoj izjavi Maria das Neves već primila zasluženu plaću u Nebu, Amelia je za svoj prijestup strašno kažnjena u čistilištu; lakoumno griješiti nosi sa sobom teške posljedice!

Obratimo pažnju na Franjin uvjet za nebesku plaću: ,,On mora moliti puno Krunica“. Dječaci u toj dobi imaju uobičajeno manje sklonosti prema vjerskim stvarima od djevojčica. Po oduševljenoj Franjinoj reakciji možemo ipak iščitati koliko ga je milost Majke Božje potaknula. Lucija izvješćuje: ,,Kada smo Franji ispričali[4] što je Gospođa rekla, bio je veoma sretan, izrazivši svoju radost o obećanome – da će doći u Nebo. Prekrižio je svoje ruke na prsima i uskliknuo: ,,O, draga Gospo, molit ću toliko puno Krunica, koliko želite!“ I otada je imao naviku da se od nas udalji te tiho i revno moli svoju Krunicu.“

Želite li se prikazati Bogu?

Vrijedno je primijetiti kako Majka Božja odmah na početku počinje govoriti o najbitnijemu u svojoj poruci. Ona traži najprije ne molitve, nego prije svega žrtvu i spremnost prihvatiti patnju poslanu od Boga. Zašto ta spremnost na vlastitu žrtvu i patnju? I naš Gospodin nas je po svojoj muci i smrti otkupio od grijeha, a mi, kao njegovi učenici i prijatelji, možemo u tome sudjelovati. Sv. Ljudevit Marija Montfort označuje križeve i patnju ovdje na zemlji kao najveće milosti i znakove naklonosti Neba[5].

Poziv da čine zadovoljštinu po patnjama koje će im Bog poslati i tako sudjeluju u spašavanju duša, bio je ipak ozbiljan ispit za djecu. Patnje su ipak bolne, i kao takve ih se ne može voljeti. No ako promatramo njihov plod – da po njima možemo iskazati utjehu Bogu i spašavati besmrtne duše, prihvaćamo ih iz ljubavi prema Kristu. Zadivljujuće je da su djeca to shvatila i da je Lucija u ime sviju odlučno odgovorila: ,,Da, želimo“.

Djeca su već bila ušla u praksu prikazivanja žrtava, jer anđeo je kod svojeg drugog ukazanja upotrijebio iste riječi: ,,Prikazujte sve što možete Bogu kao žrtvu, kao čin zadovoljštine za grijehe koji ga vrijeđaju i kao molitvu za obraćenje grješnika... osobito primajte i nosite predano sve patnje koje će vam Gospodin poslati.“ Već tada su bili spoznali ,,koliko nas Bog ljubi i koliko želi biti ljubljen i da Bog po žrtvama obraća grješnike“.

Iz tog gledišta možemo dobro razumjeti spontani i duboko uvjereni Lucijin odgovor: ,,Da, želimo“. Opazimo da i ovdje Majka Božja ponovno moli ponajprije za zadovoljštinu za uvrede protiv Boga, a tek u drugom redu za žrtvu za obraćenje grješnika! Naša draga Gospa potvrđuje ovdje odmah taj 'da' s navještajem patnje, no istovremeno im obećaje i potrebnu milost kao snagu i utjehu. Kada Bog dopušta iskušenja ili patnju, nudi nam uz to kao Otac koji ljubi potrebnu pomoć milosti, ali mi moramo u molitvi isprositi Njegovu pomoć.

Viđenje Boga

Lucija izvješćuje u svojem 4. memoaru: ,,Kada je izrekla posljednje riječi: 'Milost Božja bit će vam snaga i utjeha', otvorila je prvi puta ruke i zasjala nam tako jakim svjetlom, kao odbljesak koji je izlazio iz njezinih ruku. Ono nas je udaralo u prsa i u dubinu duše, tako da smo se mogli vidjeti u Bogu, koji je bio to svjetlo, puno jasnije nego u najboljem ogledalu. - Po unutarnjem poticaju, koji nam je također bio dan, pali smo potom na koljena i na poseban način u svojoj nutrini ponavljali: 'Presveto Trojstvo, klanjam Ti se, moj Bože, ljubim te u Presvetom Sakramentu'. - Bacili smo se nice pred otajstvom Božjim. Bili smo ispunjeni tako snažnom spoznajom Boga da se o tome ne može jednostavno govoriti.“

Ovaj prikaz je sadržajno veoma bogat u različitim vidicima

1. Tu je, očito, poveznica između viđenja i dobrovoljne spremnosti djece da trpe sve patnje za Boga. Potpuno predanje djece je kao uvjet da bi i Bog sa svoje strane mogao njima sve dati. Tako je dakle ovo viđenje s jedne strane dokaz da će ih Bog ojačati, ali i nagrada za njihovo predanje.

2. Viđenje božanstva djeci se daje, sasvim jasno, Marijinim posredstvom, što je vidljivo po milosnim zrakama koje izlaze iz Njezinih prečistih ruku. Ona ima moć da nam dade svjetlo spoznaje Boga i da nas dovede Bogu kao posrednica svih milosti Božjih.

3. To je viđenje Boga, ali sasvim drukčije, nego si mi to predstavljamo, ili kao što to, npr., prikazuje u Starom zavjetu prorok Izaija koji je gledao uzvišeno božanstvo na Njegovom prijestolju (usp. Iz, 6. pogl.). On su gledali Boga u dubinu svoje duše i spoznali sami sebe u Bogu kao u ogledalu. Nije li to iskustvo kako Presveto Trojstvo stanuje u našoj duši? Isus to tako objašnjava: ,,Tko ljubi mene, držat će riječ moju, i Otac moj ljubit će njega, i k njemu ćemo doći i u njega ćemo se nastaniti“ (usp. Iv 14,23).

4. Majka Božja želi nam objaviti Boga kakav je on u svojoj biti: kao Presveto Trojstvo u beskrajnom otajstvu njegove svetosti i njegove trojstvene ljubavi. Jedini ispravan odgovor treba biti: vjera, čuđenje, strahopoštovanje i klanjanje.

5. Marija nam otvara i pogled na najveći izraz Njegove ljubavi: Njegova živa prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Na tu ljubav možemo odgovoriti poniznošću, klanjanjem, zahvalnošću, ali prije svega ljubavlju i predanjem samih sebe.

6. Franjo je bio pod posebnim dojmom ovog viđenja: ,,Ono što sam najviše volio bilo je vidjeti našega Gospodina u svjetlu koje nam je naša draga Gospa poslala u grudi. Ja Boga toliko ljubim; ali on je toliko žalostan zbog mnogih grijeha. Ne smijemo više počiniti nijedan grijeh.“.

Majka Božja pokazuje nam Boga u Njegovoj ,,žalosti“ zbog naših grijeha. To je potaknulo ova djetinja srca prema još većoj revnosti u ljubavi prema Bogu i zadovoljštini, da bi Boga tješili. Tada se moglo stvarno vidjeti Franju u seoskoj crkvi u Fatimi uronulog satima pred Spasiteljem u klanjanju punom ljubavi.

7. Začuđujuće je da djeca pri ovoj 'snažnoj spoznaji Boga' nisu osjetili strah, nego naprotiv ljubav i sreću. To je zasigurno dokaz da su njihove duše bile posve čiste i očišćene, oni su bili posve u Bogu, sasvim posvećeni! Prije nego je Majka Božja djecu napustila, zamolila ih je da dnevno mole Krunicu da bi isprosili mir svijetu i kraj rata.

Krunica je sredstvo koje nas treba stalno voditi sve bliže Mariji i da zadobijemo Njezino milosno svjetlo, da i nama dade razumjeti velike tajne božanskog Trojstva, Presvetog Oltarskog Sakramenta, kao i pojam zadovoljštine. Tako nas se potiče da većom revnošću u ljubavi prema Bogu i po predanju naših srdaca popravimo teške uvrede protiv Božje svetosti i ljubavi i da pomognemo Bezgrješnom Srcu Marijinom spašavati duše.

p. Heinrich Mörgeli

Izvor: Mitteilungsblatt - službeni glasnik Austrijskog distrikta FSSPX-a, svibanj 2017.

[1] Porugalski: Vossemecę.

[2] Prema istraživanjima p. Martinsa dos Reisa, Amelia je umrla u žalosnim okolnostima. Dala se zavesti od jednog mladića te je izgubila djevičanstvo. Mogla se doduše ispovijediti, ali se nije dostatno razriješila od ovoga grijeha te ga nije okajala.

[3] Portugalski: Quereis ofercer-vos a Deus...

[4] Franjo je samo gledao ukazanje i u konačnici čuo što je Lucija govorila, dok je Jacinta čula i ono što je Majka Božja govorila. Samo je Lucija razgovarala s ukazanjem.

[5] Sv. Ljudevit Marija objašnjava: ,,Ako prava pobožnost prema Presvetoj Djevici olakšava put Kristu, zašto onda Njezini najvjerniji sluge trebaju toliko puno patiti? Odgovaram da najvjerniji sluge Presvete Djevice kao Njezini najveći miljenici dobivaju od Nje i najveće milosti i znakove naklonosti Neba, a to su upravo križevi. Ali tvrdim i to da upravo Marijini sluge te križeve nose s većom lakoćom, s više zasluga i s većom budućom slavom. Jer ova dobra Majka čini sve te križeve podnošljivijima, ona čini svaki križ slatkim.“ (usp. Rasprava o pravoj pobožnosti, br. 153-154).