Troje djece
pastira bili su nakon anđeoskog ukazanja i po svojoj revnoj praksi u
krepostima dobro pripravljeni, kada im se 13. svibnja 1917. ukazala
Majka Božja.
Gospino ukazanje
Majka Božja
najavila je svoj dolazak po dvama svjetlosnim zrakama sličnima
munji, tako da su djeca naslutila da dolazi nevrijeme i povela ovce
prema špilji. Ondje su vidjeli nebesko ukazanje u jasnom svjetlu
iznad hrastovog stabla.
Ona im je
progovorila: ,,Ne bojte se, neću vam nauditi“.
Lucija
je započela sljedeći razgovor: ,,Odakle dolazite, milostiva[1]?“.
,,Ja
sam iz neba“.
,,I što želite od
mene, milostiva gospođo?“
,,Došla sam vas
zamoliti da svakog 13. u sljedećih 6 mjeseci dođete ovamo u isto
vrijeme. Tko sam i što želim, reći ću vam kasnije. Potom ću doći
i sedmi puta“.
,,A
ja, hoću li i ja doći u nebo?“ - ,,Da,
doći ćeš tamo.“
,,A Jacinta?“ -
,,I ona.“
,,A Franjo?“ - ,,I
on, ali mora moliti puno Krunica.“
Onda je Lucija
pitala u vezi dviju djevojčica, koje su umrle nedugo prije.
,,Je
li Maria das Neves već u nebu?“ - ,,Da,
ondje je.“ Ona je umrla s 16 godina.
,,A
Amelia?“ - ,,Ona je u čistilištu sve
do kraja svijeta.“ Ona je bila malo
starija od 18 godina[2]. Lucija je, kada je to čula, počela
plakati.
Onda
je Majka Božja iznijela svoju veliku molbu: ,,,Želite
li se prikazati Bogu[3]
da ćete nositi sve patnje koje će vam poslati kao čin
zadovoljštine za grijehe kojima ga se vrijeđa i kao molitvu za
obraćenje grješnika?“
Lucija
je odgovorila bez oklijevanja: ,,Da, želimo“
,,Trebat
ćete, dakle, puno patiti, ali će vam milost Božja biti snaga i
utjeha.“
Promatrajmo
ukazanja i njihove riječi
Lucija
izvješćuje u svojem 4. memoaru:
,,Vidjeli
smo iznad
hrastovog stabla jednu
gospođu odjevenu posve u bijelo, svjetliju od Sunca. Ona je
isijavala svjetlo koje je bilo svjetlije i jače od kristalnog stakla
kroz koje svijetle najjače sunčeve zrake. Iznenađeni ukazanjem,
stajali smo mirno. Bili smo joj tako blizu da smo se našli u svjetlu
koje ju je okruživalo i koje je iz nje izlazilo, udaljeni od nje oko
metar i pol. - Ovo Gospino ukazanje ponovno nas je uronilo u
nadnaravno ozračje (usp. ukazanje anđela), ali na jedan puno blaži
način. Umjesto onog poništenja pred božanskom prisutnošću koja
nas je tada oborila na zemlju i tjelesno oslabila, ovo nam je dalo
duboki mir, neizmjernu
radost koja nas nije sprječavala da istovremeno međusobno
razgovaramo o onomu što se dogodilo.“
Već
kod njezinog prvog obraćanja: ,,Ne bojte se“, prepoznajemo
majčinsku ljubav naše drage Gospe. Ona se ukazuje svojoj djeci u
najnježnijoj blagosti, koja proizvodi povjerenje i nebesku radost.
Kako bi nam ona mogla išta učiniti nažao?
A
njezin prvi odgovor: ,,Ja
sam iz Neba“,
ima duboko značenje. Mogla je ona reći: ,,Dolazim s Neba“.
No želi nam posvijestiti da je ona kao bitni dio Neba, UKRAS Neba, kao onaj stvor koji Boga proslavljuje više nego svi sveci i anđeli.
Gospa djeci potom
nudi da će dolaziti onamo do listopada svakog 13. u mjesecu jer je
njezina poruka tako značajna i sadržajna da je može priopćiti
samo postepeno. Djeca time doista ulaze u školu Majke Božje.
Ukazanja vode djecu
k nebeskome i zato postavljaju odlučujuća pitanja o njihovom
vječnom spasenju. Ova djeca prožeta kršćanskim duhom molila su
Boga svaki dan da jednom dođu u Nebo.
Majka
Božja pokazuje i bez okolišanja
ozbiljnost životne borbe. Govori se o posljednjim stvarima: smrti,
Nebu i čistilištu. Dok je po Njezinoj izjavi Maria das Neves već
primila zasluženu plaću u Nebu, Amelia je za svoj prijestup strašno
kažnjena u čistilištu; lakoumno griješiti nosi sa sobom teške
posljedice!
Obratimo pažnju na
Franjin uvjet za nebesku plaću: ,,On mora moliti puno Krunica“.
Dječaci u toj dobi imaju uobičajeno manje sklonosti prema vjerskim
stvarima od djevojčica. Po oduševljenoj Franjinoj reakciji možemo
ipak iščitati koliko ga je milost Majke Božje potaknula. Lucija
izvješćuje: ,,Kada smo Franji ispričali[4]
što je Gospođa rekla, bio je veoma sretan, izrazivši svoju radost
o obećanome – da će doći u Nebo. Prekrižio je svoje ruke na
prsima i uskliknuo: ,,O, draga Gospo, molit ću toliko puno Krunica,
koliko želite!“ I otada je imao naviku da se od nas udalji te tiho
i revno moli svoju Krunicu.“
Želite li se
prikazati Bogu?
Vrijedno je
primijetiti kako Majka Božja odmah na početku počinje govoriti o
najbitnijemu u svojoj poruci. Ona traži najprije ne molitve, nego
prije svega žrtvu i spremnost prihvatiti patnju poslanu od Boga.
Zašto ta spremnost na vlastitu žrtvu i patnju? I naš Gospodin nas
je po svojoj muci i smrti otkupio od grijeha, a mi, kao njegovi
učenici i prijatelji, možemo u tome sudjelovati. Sv. Ljudevit
Marija Montfort označuje križeve i patnju ovdje na zemlji kao
najveće milosti i znakove naklonosti Neba[5].
Poziv da čine
zadovoljštinu po patnjama koje će im Bog poslati i tako sudjeluju u
spašavanju duša, bio je ipak ozbiljan ispit za djecu. Patnje su
ipak bolne, i kao takve ih se ne može voljeti. No ako promatramo
njihov plod – da po njima možemo iskazati utjehu Bogu i spašavati
besmrtne duše, prihvaćamo ih iz ljubavi prema Kristu. Zadivljujuće
je da su djeca to shvatila i da je Lucija u ime sviju odlučno
odgovorila: ,,Da,
želimo“.
Djeca
su već bila ušla u praksu prikazivanja žrtava, jer anđeo je kod
svojeg drugog ukazanja upotrijebio iste riječi: ,,Prikazujte sve
što možete Bogu kao žrtvu, kao čin zadovoljštine za grijehe koji
ga vrijeđaju i kao molitvu za obraćenje grješnika... osobito
primajte i nosite predano sve patnje koje će vam Gospodin poslati.“
Već tada su bili spoznali ,,koliko
nas Bog ljubi i koliko želi biti ljubljen i da Bog po žrtvama
obraća grješnike“.
Iz
tog gledišta možemo dobro razumjeti spontani i duboko uvjereni
Lucijin odgovor: ,,Da, želimo“. Opazimo da i ovdje Majka Božja
ponovno moli ponajprije za zadovoljštinu za uvrede protiv Boga, a
tek u drugom redu za žrtvu za obraćenje grješnika! Naša draga
Gospa potvrđuje ovdje odmah taj 'da' s navještajem patnje, no
istovremeno im obećaje i potrebnu milost kao snagu i utjehu. Kada
Bog dopušta iskušenja ili patnju, nudi nam uz to kao Otac koji
ljubi potrebnu pomoć milosti, ali mi moramo u molitvi isprositi
Njegovu pomoć.
Viđenje Boga
Lucija izvješćuje
u svojem 4. memoaru: ,,Kada je izrekla posljednje riječi: 'Milost
Božja bit će vam snaga i utjeha', otvorila je prvi puta ruke i
zasjala nam tako jakim svjetlom, kao odbljesak koji je izlazio iz
njezinih ruku. Ono nas je udaralo u prsa i u dubinu duše, tako da
smo se mogli vidjeti u Bogu, koji je bio to svjetlo, puno jasnije
nego u najboljem ogledalu. - Po unutarnjem poticaju, koji nam je
također bio dan, pali smo potom na koljena i na poseban način u
svojoj nutrini ponavljali: 'Presveto Trojstvo, klanjam Ti se, moj
Bože, ljubim te u Presvetom Sakramentu'. - Bacili smo se nice pred
otajstvom Božjim. Bili smo ispunjeni tako snažnom spoznajom Boga da
se o tome ne može jednostavno govoriti.“
Ovaj
prikaz je sadržajno veoma bogat u različitim vidicima
1.
Tu je, očito, poveznica između viđenja i dobrovoljne spremnosti
djece da trpe sve patnje za Boga. Potpuno predanje djece je kao uvjet
da bi i Bog sa svoje strane mogao njima sve dati. Tako je dakle ovo
viđenje s jedne strane dokaz da će ih Bog ojačati, ali i nagrada
za njihovo predanje.
2.
Viđenje božanstva djeci se daje, sasvim jasno, Marijinim
posredstvom, što je vidljivo po milosnim zrakama koje izlaze iz
Njezinih prečistih ruku. Ona ima moć da nam dade svjetlo spoznaje
Boga i da nas dovede Bogu kao posrednica svih milosti Božjih.
3.
To
je viđenje Boga, ali sasvim drukčije, nego si mi to predstavljamo,
ili kao što to, npr., prikazuje u Starom zavjetu prorok Izaija koji
je gledao uzvišeno božanstvo na Njegovom prijestolju (usp. Iz, 6.
pogl.). On su gledali Boga u dubinu svoje duše i spoznali sami sebe
u Bogu kao u ogledalu. Nije li to iskustvo kako Presveto Trojstvo
stanuje u našoj duši? Isus to tako objašnjava: ,,Tko
ljubi mene, držat će riječ moju, i Otac moj ljubit će njega, i k
njemu ćemo doći i u njega ćemo se nastaniti“
(usp.
Iv 14,23).
4. Majka Božja želi
nam objaviti Boga kakav je on u svojoj biti: kao Presveto Trojstvo u
beskrajnom otajstvu njegove svetosti i njegove trojstvene ljubavi.
Jedini ispravan odgovor treba biti: vjera, čuđenje,
strahopoštovanje i klanjanje.
5. Marija nam otvara
i pogled na najveći izraz Njegove ljubavi: Njegova živa prisutnost
u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Na tu ljubav možemo odgovoriti
poniznošću, klanjanjem, zahvalnošću, ali prije svega ljubavlju i
predanjem samih sebe.
6. Franjo je bio pod
posebnim dojmom ovog viđenja: ,,Ono što sam najviše volio bilo je
vidjeti našega Gospodina u svjetlu koje nam je naša draga Gospa
poslala u grudi. Ja Boga toliko ljubim; ali on je toliko žalostan
zbog mnogih grijeha. Ne smijemo više počiniti nijedan grijeh.“.
Majka Božja
pokazuje nam Boga u Njegovoj ,,žalosti“
zbog
naših grijeha. To je potaknulo ova djetinja srca prema još većoj
revnosti u ljubavi prema Bogu i zadovoljštini, da bi Boga tješili.
Tada se moglo stvarno vidjeti Franju u seoskoj crkvi u Fatimi
uronulog satima pred Spasiteljem u klanjanju punom ljubavi.
7.
Začuđujuće je da djeca pri ovoj 'snažnoj spoznaji Boga' nisu
osjetili strah, nego naprotiv ljubav i sreću. To je zasigurno dokaz
da su njihove duše bile posve čiste i očišćene,
oni su bili posve u Bogu, sasvim posvećeni! Prije nego je Majka
Božja djecu napustila, zamolila ih je da dnevno
mole Krunicu
da bi isprosili mir svijetu i kraj rata.
Krunica je sredstvo
koje nas treba stalno voditi sve bliže Mariji i da zadobijemo
Njezino milosno svjetlo, da i nama dade razumjeti velike tajne
božanskog Trojstva, Presvetog Oltarskog Sakramenta, kao i pojam
zadovoljštine. Tako nas se potiče da većom revnošću u ljubavi
prema Bogu i po predanju naših srdaca popravimo teške uvrede protiv
Božje svetosti i ljubavi i da pomognemo Bezgrješnom Srcu Marijinom spašavati duše.
p. Heinrich Mörgeli
Izvor:
Mitteilungsblatt - službeni glasnik Austrijskog distrikta FSSPX-a,
svibanj 2017.
[1] Porugalski:
Vossemecę.
[2]
Prema istraživanjima
p. Martinsa
dos Reisa, Amelia je umrla u žalosnim
okolnostima. Dala se zavesti od jednog mladića te je izgubila
djevičanstvo. Mogla se doduše ispovijediti, ali se nije dostatno
razriješila od ovoga grijeha te ga nije okajala.
[3]
Portugalski: Quereis ofercer-vos a Deus...
[4]
Franjo je samo gledao ukazanje i u
konačnici čuo što je Lucija govorila, dok je Jacinta čula i ono
što je Majka Božja govorila. Samo je Lucija razgovarala s
ukazanjem.
[5]
Sv. Ljudevit Marija objašnjava: ,,Ako
prava pobožnost prema Presvetoj Djevici olakšava put Kristu, zašto
onda Njezini najvjerniji sluge trebaju toliko puno patiti? Odgovaram
da najvjerniji sluge Presvete Djevice kao Njezini najveći miljenici
dobivaju od Nje i najveće milosti i
znakove naklonosti Neba, a to su upravo križevi.
Ali tvrdim i to da upravo Marijini sluge te križeve nose s većom
lakoćom, s više zasluga i s većom budućom slavom. Jer ova dobra
Majka čini sve te križeve podnošljivijima, ona čini svaki križ
slatkim.“ (usp. Rasprava o pravoj pobožnosti, br. 153-154).