,,Da
bismo mogli izraziti zlo, stvorili smo si simboličke figure poput
đavla“. Ovim riječima je nedavno izazvao pozornost Arturo Sosa
Abascal, isusovački general. Takva izjava iz ustiju jednog od
najviših crkvenih ljudi može zapanjiti, ali nažalost u stvarnosti
nije iznenađujuća jer odražava stav koji je u teološkim krugovima
vrlo raširen. Ozbiljne vjerske istine potisnuti u svijet legendi
vrijedi danas kao moderno, up-to-date i prosvijećeno; jer, konačno,
ne želimo da nam se cijeli svijet smije. Ljubav prema svijetu je,
uostalom, nespojiva s ljubavlju prema istini. Jer postojanje demona
kao i pakao koji je za njih stvoren, su od Boga objavljene istine
koje su u Svetom Pismu naročito potkrijepljene te od Crkve
definirane kao dogme. Ne moći ili ne htjeti uvidjeti ono očito
naziva se sljepoća duha, koja je prema sv. Tomi Akvinskom jedna od
četiriju rana duše uzrokovanih istočnim grijehom. Sljepoća duha
ne znači u prvom redu nedostatak spoznajne moći – njome su
pogođeni i visoko inteligentni ljudi, nego se ona sastoji u jednoj
čudnoj kratkovidnosti koja ne uviđa daljnje, duhovne i nadnaravne
zbiljnosti onkraj materijalnog svijeta. U kojoj je mjeri ta sljepoća
zahvatila čovjeka spoznajemo na činjenici da moderna misao počiva
na filozofskom načelu agnosticizma, koji osporava svaku nadosjetilnu
spoznaju istine. Za agnosticiste su posebice pitanja o onostranom
životu i čovjekovoj sudbini jednom zauvijek zapečaćena knjiga.
Pri čemu je za njih i za agnosticistički zadahnute teologe,
paradoksalno, jedno ipak istinito: nema pakla!
Ako je ikada bilo opasne politike zabijanja glave u pijesak (poput noja), onda je to ta. Ljudi vjeruju da kada zatvore oči pred tom neugodnom zbiljnošću, da su je se tada oslobodili. Od antike se noju pripisivalo da u opasnosti zabija glavu u pijesak, što on u stvarnosti ne čini. Ali ljudi da! A koliko tek katolika to čini!
Ova 'nojeva metoda' posebno obilježava stav duha u današnjem vremenu. Još se nikada nisu neizbježne zbiljnosti, naročito briga oko vječnog spasenja i opasnosti vječne propasti, tako sustavno izbjegavale kao danas.
Zato bi trebala biti nužna zadaća Crkve da otupjele ljude uputi na te ozbiljne zbiljnosti, da im jasno posvijesti da imaju dušu koju trebaju spasiti za svoj vječni život. Ali događa se upravo suprotno! Ako se pojedini svećenici i odvaže podsjetiti na ozbiljnost života, upast će u nevolje ili čak biti otpušteni. Ako si nebrojeni crkveni pastiri moraju predbaciti da zakazuju u kojoj od svojih obveza, onda je to ova krivična nebriga za vječno spasenje ljudi i tlačenje onih koji još uistinu žele voditi duše prema Nebu.
Kada
se Majka Božja ukazala u Fatimi, željela nam je, unaprijed
spoznajući tu strašnu sljepoću duha, dati lijek. Prije točno 100
godina, 13. srpnja 1917., troje djece vidjelaca vidjelo je pakao. To
je viđenje za njih bilo tako strašno, da bi po izjavi sestre Lucije bili umrijeli, da ih posebna Božja milost nije uzdržala na životu.
Samo da bi nas izliječila od te sljepoće, upozorava nas tako snažno naša preljubezna nebeska Kraljica o opasnosti pakla i neprestano opominje da molimo i žrtvujemo se za obraćenje grešnika, da ne propadnu. Sestra Lucija zato je sasvim dosljedno rekla: ,,Nije moja zadaća svijetu navijestiti materijalne kazne, koje će ga sigurno snaći, ako svijet ne bude molio i činio pokoru. Ne, moja je zadaća svima pokazati prijeteću opasnost u kojoj se svi nalazimo – opasnost da zauvijek izgubimo naše duše ako ostanemo tvrdokorni u grijehu“.
Kako uz to Majka Božja poznaje tvrdokornost nevjere, ona naviješta istog 13. srpnja jedno čudo kao božanski dokaz istinitosti ukazanja: ,,U listopadu ću učiniti veliko čudo da bi svi vjerovali“. Kada je ona 13. listopada ispunila svoje obećanje, palo je skoro 100.000 očevidaca pogođeni silom čuda Sunca na koljena, bili to vjernici, ateisti ili sumnjičavi. Nijedan razboriti čovjek nije mogao opovrgnuti činjenične dokaze.
Neka Gospa Fatimska u godini ,,njezine“ velike obljetnice ponovno izlije svoje svjetlo na čovječanstvo, otvori mu oči za čudesni svijet Božji te ga izliječi od njegove sljepoće duha, da bi (po mogućnosti) svi koji su vođeni milošću, s radošću i revnošću koračali putem prema Nebu.
p. Stefan Frey
Izvor:
Mitteilungsblatt – službeni glasnik Austrijskog distrikta, srpanj
2017.