Kao prvo, želim izraziti svoju duboku
zahvalnost na vašoj velikodušnosti što u ovoj godini želite biti istinski
„apostoli Fatime“, odgovarajući velikodušno na poziv Generalnog poglavara da se
pridružite Križarskoj vojni, koja se ovaj puta ne sastoji samo od molitve
krunice, nego i od prikazivanja mnogih žrtava našoj Gospi Fatimskoj, da njezin
svečani zahtjev napokon bude ispunjen. Na taj način ćete činiti ono što je
Gospa zatražila 19. kolovoza 1917. u Valinhosu: “Molite i činite žrtve; toliko
duša ide u pakao jer nitko ne moli niti čini žrtve za njih“. Ako promatramo tu
jednostavnu rečenicu, lako ćemo otkriti silnu žalost i patnju njezina Srca.
Ako se netko pita zašto je to Gospa rekla, odgovor je jednostavan: majka koja
voli svoju djecu skoro neizmjerno, mora sa silnom žalošću gledati kako mnoga od
njih zauvijek odlutaju s pravog puta. Ali možda je jedna druga vrsta žalosti
još dublja: Ona, djeliteljica svih milosti, stojeći pod križem, primila je od
svog raspetoga Sina sve milosti za obraćenje i posvećenje svih ljudi. Međutim,
prema Božjoj volji se te milosti mogu „osloboditi“ i poteći u duše samo ako Ona
pronađe sredstva ili kanale za prenošenje tih milosti iz njezina Bezgrješnoga Srca u te duše.
Koja je čast biti pozvan od naše Nebeske
Kraljice, biti izabran za takvu istaknutu povlasticu! Koja je čast dobiti takav
zadatak koji nadmašuje najveća i najvrednija djela koja može neko ljudsko biće
učiniti! Vladati svim zemljama, biti profesor najučenijim ljudima, biti liječnik
i dati svima dvadeset godina života više... svi takvi neostvarivi snovi ništa
su u usporedbi s činjenicom da jednom postanemo sredstvo Bezgrješne u davanju
besmrtnog života duši, u mijenjanju sudbine čovjeka iz vječnog prokletstva u
vječnu radost!
Ali jao! Koja je najdublja žalost naše Nebeske
Majke? Ona daje tolike milosti, bdije nad svojim voljenim djetetom, odgaja,
hrani, štiti, upravlja svoje nebeske oči danju i noću prema njemu, tako da mu
zlo ne može naškoditi. Ali dijete je često gluho na njezine ponizne zahtjeve,
njezina tjeskobna šaputanja, njezine suze: „Dijete moje, molim te, moli i čini
žrtve, jer mnogi idu u pakao! Pomozi mi spasiti duše!“.
Nije li Ona 50 godina nakon Fatime
dokazala svijetu i svim katolicima koliko mnogo cijeni velikodušnost svojih
instrumenata, legionara, vitezova, plave vojske? Nije li spasila milijune zbog
njihovih nastojanja i pobijedila u svim bitkama protiv đavala utjelovljenih u
tim komunističkim i masonskim zvjerima?
A posljednjih pedeset godina? Zar se ne
mogu sažeti kao potpuni prezir prema zahtjevima naše Majke i Kraljice? Njezine
vojske su udaljene, uništene. Vapaj Majke za spašavanjem njezine izgubljene
djece uglavnom se ignorira.
Ali zahvaljujući katoličkoj Tradiciji
njezin će glas ponovno biti poznat! Mi vitezovi želimo voljeti svoju Majku i
Kraljicu! Želimo da pobijedi njezino Bezgrješno Srce!
Da, teoretski! Ali u praksi, nismo li
beznadno lijeni u izvršavanju svoje dužnosti? Nismo li mi prvi koji ćemo
povrijediti i ražalostiti njezino Bezgrješno Srce kada trošimo svoje vrijeme s
tričarijama i sitnicama i kada samo ignoriramo njezin moleći glas? Umjesto da
smo ushićeni radošću što imamo takvu milost ubrojati se među njezine bliske
prijatelje i vitezove, uzdišemo i žalimo se da „imamo previše posla“?
Stoga, još jednom potvrdimo i provjerimo
svoje ovogodišnje odluke kao vitezovi u svjetlu njezina Žalosnoga Srca i
njezinih očiju punih suza. Da, nebeska Majko! Mogu učiniti više, puno više i
puno bolje! Pomozi mi utješiti tvoje Bezgrješno i Žalosno Srce.
p. Karl Stehlin
Izvor: Knight of the
Immaculate, br. 4 (travanj-svibanj) 2017.