,,Uzdamo
se u Gospodina da će onaj, koji je u vama započeo dobro djelo i
dovršiti ga do dana Isusa Krista“.
Ove
riječi današnje poslanice govore nam o stvarnostima koje smo
obilježili prethodnih dana, koje promatramo cijeli mjesec studeni –
posljednje stvari, sudbine čovjekove duše nakon njegove smrti.
Djelo čovjekova spasenja počinje krštenjem, ono se razvija i jača
primanjem sakramenata i to djelo – ako čovjek ostane vjeran –
bit će dovršeno u vječnosti. Ako postignemo savršeno sjedinjenje
s Bogom, ako na nama ne bude nikakve ljage grijeha, ono će biti
dovršeno odmah nakon naše smrti, bit ćemo odmah pripušteni u
blaženo zajedništvo s Bogom u nebu. Budemo li pak trebali dati
zadovoljštinu za naše grijehe, to djelo bit će dovršeno nakon
naše smrti, kada ćemo morati proći kroz patnje čistilišta. U
četvrtak smo obilježili Dušni dan – spomen svih vjernih mrtvih i
zapravo je cijeli mjesec studeni posvećen molitvi za naše pokojne,
razmatranju posljednjih stvari i zato ćemo pokušati promotriti
stvarnost čistilišta – mjesta u kojemu se nalaze duše koje su
umrle u Božjoj milosti, ali ipak ne mogu odmah ući u nebo, nego
moraju dati zadovoljštinu Božjoj pravednosti za svoje grijehe,
zadovoljštinu koju su propustili učiniti na zemlji.
Čuli
smo riječi današnje poslanice – Bog će djelo spasenja u nama
dovršiti do dana Isusa Krista, odnosno do Njegova drugog dolaska. To
znači da ono neće nužno biti dovršeno odmah nakon smrti, da
nećemo nužno odmah biti pripušteni u nebo. Krunu vječne slave u
nebu postići će odmah oni koji su dali potpunu zadovoljštinu –
poput mučenika koji su svojom krvlju okajali sve svoje grijehe, oni
na kojima nije bilo nikakve ljage grijeha, koji su umrli u savršenoj
svetosti, duhovnom sjedinjenju s Bogom. No taj stupanj je teško
postići jer imamo iskustvo, osjećamo kako smo slabi, kako često
griješimo – makar i u onim malim stvarima, a Bog će tražiti da
damo zadovoljštinu njegovoj pravednost za svaki, pa i najmanji
prijestup Njegove božanske volje. A ako to ne učinimo na zemlji, u
ovome životu, morat ćemo u drugome. To je biblijsko, teološko,
razumsko utemeljenje nauka o čistilištu – koji je od Boga
objavljeni nauk, nasuprot protestantskim krivovjerjima koja taj nauk
odbacuju.
Prije
pet dana oni su slavili obljetnicu početka reformacije (zapravo
pobune protiv Crkve) i prilika je ovo da se osvrnemo na to njihovo
krivovjerje i damo opsežniji odgovor. O čistilištu se govori na
više mjesta u sv. Pismu. Sv. Pavao govori nam jasno u Prvoj
poslanici Korinćanima (3, 13-15): ,,Svačije
će djelo izaći na vidjelo; jer će dan Gospodin pokazati, jer će
se ognjem otkriti, i oganj će iskušati, kakvo je čije djelo. Ako
ostane čije djelo, što je nazidao, primit će plaću. A čije djelo
izgori, bit će mu na štetu, a sam će se spasiti, ali tako kao kroz
oganj.“.
Bog
će dakle ispitati naša djela i kakva god nesavršenost se pronađe
na nama, on će je morati pročistiti. Ovdje se govori o ognju
pročišćenja koji će spaliti sve nesavršenosti na nama. Doista to
je izraz koji upotrebljava i Crkva u svome govoru o čistilištu –
govori se o čistilišnoj vatri koja pročišćava, kroz čije patnje
duša mora proći da bi dala zadovoljštinu. Zatim u Matejevu
evanđelju (5, 25-26) čitamo Isusove riječi: ,,Sporazumi
se bez otezanja s protivnikom svojim, dok si još usput s njim. Inače
mogao bi te protivnik predati sucu i sudac slugi sudskome, i onda bi
te bacili u tamnicu. Zaista,
kažem ti, nećeš izaći odanle, dok ne platiš posljednjega
novčića.“.
Sudac
ovdje naravno predstavlja Boga kao vrhovnoga suca živih i mrtvih
koji će nam suditi i dati plaću prema našim djelima. A tamnica je
izraz za čistilište – mjesto u kojemu su duše lišene Božje
prisutnosti (koju će tek uživati u raju) i u kojoj ispaštaju kaznu
za svoje prijestupe. Kao što se za prijestupe pred zemaljskim,
državnim zakonima mora odgovarati i kao što se oni kažnjavaju –
oni teži i zatvorom, tako je i za prijestupe prema nebeskim, Božjim
zakonima, gdje Bog od nas traži da moramo dati zadovoljštinu
Njegovoj pravednosti. Također u Lukinu evanđelju (12, 47-48)
čitamo Isusove riječi o lošim slugama: ,,A
onaj sluga, koji zna volju gospodara svojega, ali ne radi i ne
upravlja po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A
koji ga ne zna i radi što zaslužuje kaznu, dobit će malo
udaraca.“.
Bog
dakle kažnjava sve prijestupe protiv Njegova zakona, traži da se
ispuni Njegova pravednost – jer svaki grijeh je uvreda Njegovu
božanskom veličanstvu, i tko tu zadovoljštinu ne učini na ovome
svijetu, morat će to učiniti u budućemu. Kao kad netko ošteti
imovinu svoga bližnjega. Kada netko, primjerice, razbije prozor –
makar i slučajno – nije dovoljno samo da se ispriča zbog učinjene
štete. Oštećeni mu može oprostiti, ali će tražiti i da
nadoknadi štetu koju je počinio. Tako nam i Bog oprašta grijehe
ako se za njih kajemo, ali traži od nas da mu damo zadovoljštinu
dobrim djelima, pokorom, molitvom. Primjer za to nalazimo u Starome
zavjetu. U Drugoj knjizi o Makabejcima čitamo kako su neki od
vojnika Jude Makabejca – koji su se borili za slobodu izraelskoga
naroda, poginuli i da su pod njihovim odijelima pronađeni
nedopušteni predmeti, amajlije. Kada su to preostali vojnici
vidjeli, pomolili su se za njih i Juda je naredio da se pošalje
prilog za hram da bi se za njih prikazala žrtva za oproštenje i
zadovoljštinu za grijehe.
Mi
svojim dobrim djelima, molitvama, pokorom, možemo pomoći dušama
koje trpe, prikazati tu žrtvu kao djelo zadovoljštine Bogu da bi ih
se on udostojao pripustiti u svjetlo svoga blaženstva. A najveća,
najuzvišenija molitva i žrtva jest Žrtva Križa koja se
uprisutnjuje na našim oltarima – sveta Misna Žrtva. Žrtva koju
je dao Juda Makabejac da se prikaže u hramu bila je starozavjetna
žrtva, koja je samo slika i priprava za onu savršenu žrtvu Sina
Božjega koji je umro na drvetu križa za naše grijehe, a ta ista
žrtva prikazuje se nebeskom Ocu na nekrvni način u sv. Misi. To smo
pozvani činiti iz razloga što su muke koje prolaze ove duše vrlo
teške. Sv. Toma Akvinski i drugi teolozi tumače nam da se muke u
čistilištu ne razlikuju od paklenskih muka po intenzitetu – da su
dakle jednako velike, nego da se razlikuju samo po trajanju. Pakleni
će oganj trajati vječno, dok je čistilišna vatra samo prolazna i
traje dok duša ne da zadovoljštinu božanskoj pravednosti za
grijehe iz svoga zemaljskoga života. Nadalje, neizmjerna je razlika
između djela zadovoljštine koja trebamo Bogu dati na zemlji, od
čistilišne vatre u drugome svijetu. Mistici kojima je dano vidjeti
muke čistilišta, prikazali su to na sljedeći način: da na ovome
svijetu možemo s nekoliko novčića isplatiti ono što ćemo na
drugome svijetu morati isplaćivati godinama. Zato je sv. Augustin
izrekao svoje poznate riječi: ovdje,
Gospodine, sijeci, reži, prži i pali, samo nam u vječnosti
oprosti.
Bolje nam je podvrgnuti se svim patnjama na ovoj zemlji, nego ih
morati podnositi na drugome svijetu jer koje li razlike, da na zemlji
s malo žrtve i trpljenja možemo isplatiti ono što ćemo na drugome
svijetu morati dugo i teško trpjeti. Pa bile to i najteže muke i
pokore na ovoj zemlji, one su opet neusporedivo manje naspram
strašnoj vatri u drugome svijetu. To je dobro razumjela sv. Katarina
Sijenska koja je Bogu izrazila spremnost da za svoga pokojnoga oca –
da bi ga oslobodila od čistilišnih muka – preuzme na sebe svu
patnju da bi on što prije bio oslobođen. Bog je to prihvatio i dao
joj da dugo i teško trpi kao zadovoljštinu za njegove grijehe –
da podnese patnje koje bi svakome od nas bile nezamislive, a sve je
to opet bilo neusporedivo manje naspram patnji u drugome životu.
Pozvani smo zato i mi i trebamo prikazivati naše molitve, žrtve,
pokoru, za naše pokojne jer time činimo veliko djelo milosrđa koje
će nam Gospodin upisati u zasluge i nama samima uračunati kao
zadovoljštinu za grijehe, pročistiti nas od svih naših
nesavršenosti i voditi prema vječnome životu. Amen.
p.
Marko Tilošanec
(Propovijed
održana u Zagrebu i Splitu na XXII. nedjelju nakon Duhova)