Kad
je narod izraelski čamio u sužanjstvu babilonskom, u najvećoj
nevolji, na usta svetog pjesnika sjetio se snage i veličine Božje:
»Ti si Gospode u početku sazdao zemlju i djela ruku Tvojih su
nebesa. Ona će proći, a Ti ostaješ i sve će ostarjeti kao
haljina. I kao odjeća promijenit ćeš ih i promijenit će se: a Ti
si onaj isti, i godina tvojih ne će nestati.« (Ps 101, 26-28)
Sjetio se Izrael snage i moći Božje u nevolji svojoj i odahnuo je
znajući, da bdije nad njim svemoćna i milosrdna ruka Božja, uvijek
ista!
Samo Bog je vječan! To je naša utjeha u teškim danima, koje proživljujemo. Ništa nam pak, predragi vjernici, tako živo ne dozivlje u pamet vječnost Boga, kao što godine, što izmiču poput strijele. Evo još nekoliko sati i jedna godina opet je na izmaku, a da se više nikad vratiti neće.
Nestalo
je kao sjene što ne ostavlja za sobom traga. Nestalo je kao lađe
što je prošla morem režući ga, a za čas se ne zna ni kuda je
plovila. Nestalo je kao ptice, što proleti zrakom, a kad se izgubi s
vidika, ne zna joj se trag, kojim je letjela. Nestalo je poput groma
što prohuji zrakom i ne ostavlja za sobom nikakva traga. »Ona će
proći, a Ti ostaješ!« I sam nebeski svod izmijenit će se, ali Ti
veliki Bože ostaješ, ostaješ uvijek isti jaki Bog, premudri,
milosrdni i svemogući Bog! Koliku nam utjehu, braćo, pružaju ove
riječi Sv. Pisma, kad se sjetimo, što smo morali da gledamo i
proživljujemo kroz minulu godinu! Koliko nam pouzdanje i jakost daju
ove riječi kad gledamo na budućnost!
Minula
godina! U cijelome svijetu pokazuje ona sve veći porast zla među
ljudima, tako da se čini kao da je veći dio čovječanstva usvojio
onu logiku bezbožnog i surovog materijalizma o kojem govori knjiga
Mudrosti: »Neznatno je i mučno vrijeme našega života i na
svršetku čovječjem nema lijeka i nije nitko poznat, koji bi se
vratio od mrtvih« (Mudr 2, 1). I kad su usvojili to lažno načelo,
da sa smrću prestaje sve i da je čovjek samo pusta materija, onda
su iz toga povukli i konsekvenciju naši suvremenici, kao oni
nevjernici o kojima ista knjiga Mudrosti govori: »Neka nitko od nas
ne bude bez dijela u našem užitku, ostavimo svuda spomenike našega
veselja, jer to je naš dio i to je naša sudba.« (Mudr 2, 9) Drugim
riječima nastojala se minule godine provesti što veća razvratnost
na svim područjima javnoga života. Iz lažnog načela, da sa smrću
prestaje za čovjeka sve, povukli su konsekvencije, koje su ubitačne
za čovječanstvo uopće, a za naš katolički hrvatski narod napose.
Po
gradovima našim moglo se vidjeti, kako se nesmetane šire po
izlozima najbesramniji časopisi, brošure, novine, revije, koje
svojom nemoralnom sadržinom ubijaju duše naše mladeži, rastvaraju
unutarnju snagu našega ispaćenog naroda. Bezdušni izdavači i
prodavači zarađivali su novac na ubijenim dušama našega puka. I
nije nas čudila tolika njihova drskost (jer ne poznaju Boga), koliko
krzmanje odgovornih faktora, da ovomu stanu odlučno na kraj, kad se
znade, da pokvareno ljudsko društvo samo od sebe znači raspad
svakog reda i poretka.
Bezbožna
i indiferentna štampa nastojala je, što svjesno što nesvjesno, da
ubije svaki smisao za obiteljski život, tu temeljnu stanicu naroda,
države, čovječanstva. Razvratnost u minuloj godini počela je
zauzimati takova maha u svijetu, a i kod nas, da se čini, kao da su
ljudi zaboravili na svoju ljudsku čast i dostojanstvo prema onoj Sv.
Pisma: »Čovjek dok je u časti ne razumije, on je kao bezumna
stoka, njoj je upravo sličan.« (Ps 47, 13).
No,
kad se usvoji jedno bezbožno načelo, onda slijede iz njega i mnoge
druge grdne posljedice. Ako je naime čovjek samo pusta materija, ako
nema prekogrobnog života, čemu onda poštivati siromaha, čemu onda
poštivati slabijeg, čemu poštivati i slušati starijeg? Zato oni
nevjernici o kojima govori knjiga Mudrosti, nakon što su se podali
opačinama kao nijeme životinje, ne vjerujući u vječnu pravdu ni
prekogrobni život, samo da njima bude dobro, ovako umuju:
»Pritisnimo siromaha pravednika i ne štedimo udovice, niti se
bojimo sijede kose dobom bogata starca. Naša sila neka bude zakon
pravde, jer što je slabo, to je beskorisno.« (Mudr 2, 10-11).
Zato
smo vidjeli u minuloj godini sve veći porast bijede i nevolje u
svijetu. Bezdušnici, koji su prigrabili kapital ne poštivahu u
radniku brata u Kristu, nego su gledali u njemu samo predmet
izrabljivanja. S druge strane, radnici koji imadu pravo, da žive
životom dostojnim čovjeka, vidjevši se silom pritisnuti, nastojali
su da makar i nedozvoljenim načinom stresu sa sebe okove kojima su
okovani, pa tako upadoše u onu po ljudsko društvo nadasve
pogibeljnu družbu komunističku, kojoj su glavni i zadnji pokretači
danas oni isti, koji na drugoj strani drže u ruci svjetski kapital.
Vidjesmo
u prošloj godini i drugu jednu izvanredno žalosnu pojavu. Ako je
»slabo beskorisna« (Mudr 2, 11), kako umuju oni stari bezbožnici,
ili pače »štetno«, kako umuju sadašnji, onda nije čudo, da smo
doživjeli onakovih javnih skandala s ubijanjem nedužne djece u
majčinoj utrobi i to na veliko, sa strane nekojih, koji bi morali po
svom zvanju biti čuvari narodnog zdravlja.
Je
li čudo, da ljudi, prezasićeni odurnim užicima, onesposobljeni
indiferentnom i plaćenom štampom za otpor u nevoljama što stižu
čovjeka na zemlji, ne poznajući nikakovih viših ideala, hvataju se za
ubojito oružje ili drugim načinom nasrću na vlastiti život. I mi
smo imali prilike vidjeti u ovom dragom nam gradu zastrašujući broj
samoubojstava u minuloj godini.
Ako
pribrojimo k tome napadaje i širenje raznih sekta na uštrb
Katoličke crkve, od kojih su se neke istakle pokapanjem samoubojica,
kojima je Katolička crkva uskratila pokop, onda vidimo da smo se
prošle godine kretali »u nevoljama, koje nas teško zaskočiše«
(Ps 45, 2).
I
kad smo nastojali da utvrdimo, koji su glavni krivci ovih po ljudsko
društvo, a napose naš narod, tako teških zala, onda smo vidjeli,
da se iza svega obično krije ona po Crkvi već davno osuđena tajna
družba masonska, koja se boji danjega svijetla, jer su joj djela
zla.
S
bolom u duši moramo također konstatirati, da su se među
pokretačima komunizma i drugih zala ne samo drugdje u svijetu, nego
i kod nas, našli brzo sinovi ovoga Bogom izabranoga naroda
izraelskoga. I dok su jedni od njih lojalno cijenili i poštovali
religiozno uvjerenje i osjećaje naroda, koji im je širom otvorio
vrata svoje domovine, dotle se drugi nisu sramili blatom se nabaciti
na najveće njegove svetinje i pomagati rastvaranje unutarnje narodne
snage, kojekakvim opasnim pokretima. Ali kao kršćani katolici
nećemo vraćati zla zlim nego vapijemo s Kristom na križu: »Oče,
oprosti im, jer ne znadu što čine.« (Lk 23).
Na
pogled tolikih zala što nas biše, hoćemo li da klonemo, braćo?
Hoćemo li skrstiti ruke? Hoćemo li se prestrašiti i pustiti, da
neprijatelj hara i pustoši mirno među neumrlim dušama?
Kad
su poganski narodi navalili na kralja Jozafata, upre ovaj oči svoje
k Bogu govoreći: »Gospode Bože otaca naših, Ti si Bog na nebu i
gospodariš svima kraljevstvima naroda. U ruci je Tvojoj snaga i moć,
niti ima, koji bi ti se mogao oprijeti« (2 Ljet 20, 6). I gledajući
golemo mnoštvo protivnika zavapi: »U nas nema toliko snage, da se
možemo oprijeti tolikom mnoštvu, što je navalilo na nas. Ali jer
još ne znamo što nam je činiti, to nam samo preostaje, da upravimo
oči svoje k Tebi.« (2 Ljet 20, 12) I nisu ih uzalud upravili.
Sjajna pobjeda koju su izvojištili pokazala je i dokazala, da se
»nitko nije ufao u Gospoda i bio posramljen« (Sir 2, 11).
I
mi, braćo, u nastajućoj ovoj godini »jer ne znamo, što nam je
činiti« (2 Ljet 20, 12) upravljamo puni pouzdanja najprije svoje
oči Bogu našemu govoreći sa svetim pjesnikom: »Bog nam je
utočište i krepost, pomoćnik u nevoljama, koje nas teško
zaskočiše.« (Ps 45, 2). »Zato se nećemo bojati kad bi se
zemlja i gore prenijele u dubinu mora. Kad bi bučila i kipjela voda
njegova i planine se tresle od sile njegove.« (Ps 45, 2-4).
Uz
pomoć dragoga Boga prihvatit ćemo se junački posla u narednoj
godini. Štampi, koja stvara beznačelnost, koja unosi nemoral,
nehaj, zdvojnost u duše našega puka, suprostavit ćemo još jače
štampu katoličku, štampu žive vjere i čvrstih načela. Pravi
katolik razumjet će Kristovu riječ: »Ne možete služiti Bogu i
mamoni.« (Mt 6, 24). Kako bi se mogli i nazivati katolici, dok bi
svojim novcem podupirali i plaćali novine, koje će možda na jednoj
strani napisati koji pristojni članak o Crkvi, jer računaju s
katoličkim čitateljima, a na deset drugih donijet će najgadnijih
povreda javnoga morala i poštenja, jer im je glavni princip da se
zarađuje, makar i na račun duša.
Klasnoj
mržnji, koju sije komunizam, suprotstavit ćemo klasnu solidarnost i
našu iskrenu kršćansku ljubav prema bijednima, jer je samo ljubav
u stanju da učini svijet sretnijim, a nipošto mržnja. Ljubav je
jača od mržnje i ona će konačno pobijediti. Nasuprot njihovu
lažnom društvenom poretku, koji se pokazao ubitačnim za ljudski
rod, naglašavat ćemo onakav društveni poredak, koji najbolje
odgovara razumnoj ljudskoj naravi prema direktivama nenatkriljivih
enciklika Leona XIII. i Pija XI.
Dekristijanizaciji
naših škola suprostavit ćemo najživlju religioznu pouku naše
mladeži po selima i gradovima, dok je u nama daha. Nova godina naći
će nas spremne i neustrašive u borbi, koja nam se silom nameće.
Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga, kad
gledamo pred sobom toliki niz protivnika Božjih, što otvorenih što
sakrivenih. Oni će proći, a Ti ostaješ. I kad bi se desilo, da val
opće mržnje koju sije komunizam prelije i čitavu Europu, nećemo
ni časak klonuti, jer mi znamo, Gospode, da će »oni proći, a Ti
ostaješ!«. I kad bi se desilo, da val moralne razvratnosti, što ju
sije bezbožna štampa prelije čitavu Europu i svijet, mi nećemo
klonuti duhom jer znamo, Gospode, da će proći ona i njezini
začetnici, ali »Ti ostaješ!« I kad bi se desilo, da zdvojnost,
što ju siju neprijatelji Tvoji širom svijeta, još više raširi
crna svoja krila nad ovim izmučenim narodom, mi nećemo klonuti
duhom, jer će i to proći, ali »Ti ostaješ« Gospode!
Neka
se prelije more na nas, neka se sruše bregovi, neka potamni ako hoće
i sunce nad nama, naša vjera u Tebe, Gospode, i u pobjedu Tvojih
načela ostaje nepokolebljiva, jer će sve proći, ali »Ti
ostaješ!«.
Kad
je starac Matatija, propovijeda sv. Pismo, vidio da mu se približuje
smrtna ura, pozvao je preda se svoje sinove, dozove im u pamet
junačka djela njihovih pređa, pa ih ovako osokoli: »Ne plašite se
pred riječju čovjeka grješnika, jer je slava njegova izmet i crv.
Danas biva uzvišen, a sutra ga se ne nalazi, jer se vratio u prah
svoj i uspomena na njega izbrisana je. Zato vi sinci ohrabrite se i
muževno radite po zakonu, jer ćete po njem biti proslavljeni.« (1
Mak 2, 62-64).
Ne
plašimo se ni mi pred svim prijetnjama bezboštva i bezbožnika, jer
je slava njihova izmet i crv. Danas bivaju uzvišeni, a sutra ih se
ne nalazi, jer će se vratiti u prah svoj i uspomena na njih bit će
izbrisana. Zato i mi, braćo, ohrabrimo se i radimo muževno po
zakonu Božjem i za Boga, jer ćemo po njem biti i proslavljeni u
vječnosti!
Ta
samo Bog je vječan! Njemu jedinome slava i čast u vijeke. Amen!
(Bl.
Alojzije Stepinac, propovijed 1935. na staru godinu)