U
božićno se vrijeme tradicionalno obavlja blagoslov kuća i stanova
– svećenici posjećuju domove vjerničkih obitelji da bi
blagoslovili prostor i mjesto u kojemu oni žive. Od velike je
važnosti da bi se svake godine blagoslovili domovi vjernika da bi u
njima vladao mir, red i kreposti i kao zaštita od utjecaja zloga.
Crkva u svome tradicionalnome obredniku donosi nekoliko obrazaca
blagoslova kojima se svećenik za tu svrhu može poslužiti. A
budući da u ovome, kao i u svim drugim područjima posvetiteljskoga
djelovanja Crkve u njezinim modernim strukturama susrećemo
nepravilnosti i zastranjenja, prilika je to da se osvrnemo na
nekoliko elemenata na koje treba staviti naglasak i koje treba
razlikovati usred praksi koje se šire po našim župama.
Prvo
se valja osvrnuti na sam pojam. Svrha ovoga blagoslova je ponajprije
blagosloviti prostore (kuće i stanove) u kojima žive vjernici.
Ta svrha nije ponajprije blagoslov obitelji (premda je i ona
sadržana, ali u drugotnome smislu) zato što za taj blagoslov nije
nužno pohoditi domove vjernika. Vjerničke obitelji taj blagoslov
mogu primiti kod svake sv. Mise kada se podjeljuje opći blagoslov
ili pak posebno u crkvi izvan Mise i nije nužno da to bude u
njihovim domovima. Zato je krivo blagoslov domova nazivati
blagoslovom obitelji jer to nije njegova prva svrha te se samim time
iskrivljuje njegov pojam. Još bi veća zabluda bila taj blagoslov u
kojemu se pohode vjernički domovi izostavljati i zamjenjivati ga
podjeljivanjem zajedničkoga blagoslova obitelji na zajedničkom
okupljanju kod sv. Mise – praksa koju se nažalost može susresti
na pojedinim većim gradskim župama.
Kao
drugo se valja osvrnuti na pitanje tko može vršiti blagoslov
domova. Odgovor je jednostavan: svaki svećenik na temelju
moći blagoslivljanja koja je sadržana u sakramentu svetoga Reda.
U tradicionalnome obredu ređenja ta se moć označuje sljedećim
riječima koje biskup izgovara prilikom pomazivanja ređenikovih
ruku: ,,Udostoj se, Gospodine, posvetiti i svetim učiniti
ove ruke ovim pomazanjem i našim blagoslovom da štogod blagoslove,
bude blagoslovljeno i štogod posvete bude posvećeno i svetim
učinjeno u ime Gospodina našega Isusa Krista“.
Ta je moć, dakle, eminentno sadržana u sakramentu svetoga Reda, što
znači da nju nema kršćanin laik koji nije primio sakrament Reda
jer to odgovara samoj Božjoj ustanovi. To znači da ovaj blagoslov
ne može vršiti laik, pa ni klerik koji nije primio sveti Red
svećeništva. U stvarnosti vidimo kako se to načelo krši te dolazi
do praksi da se po našim župama na blagoslov šalju đakoni,
bogoslovi ili čak laici koji nisu svećenički kandidati. Na to
treba jasno reći da se radi o zloporabama koje treba
prokazati. Nitko osim svećenika ne može u pravome
smislu podjeljivati blagoslove koji su sadržani u službenim
bogoslužnim knjigama Crkve.
Na to se u modernim strukturama Crkve daju dva objašnjenja ili opravdanja – jedno načelno i jedno praktično. Prvo, teološko, je da osobe koje umjesto svećenika idu u blagoslov domova nemaju doduše sakrament svećeničkoga Reda, ali da djeluju po ovlasti koju im daje mjesni biskup (ili sam svećenik) i da ta ovlast daje pravo da se vrši blagoslov domova. No to je čisti sofizam jer svećenik pa ni biskup ne mogu nikoga ovlastiti za ono što ta osoba po sebi nema moć činiti. Po istome načelu mogli bismo reći da bi laik mogao vršiti i obred sprovoda koji je također blagoslovina, ako bi ga netko za to ovlastio. Srećom da takva zamisao u našom krajevima još uvijek izaziva sablazan, ali to nije reductio ad absurdum jer se ta praksa doista događa u modernoj Crkvi – ponajprije u zapadnim zemljama koje su u puno većoj mjeri zahvaćene modernističkom revolucijom (nerijetko to budu i ženske osobe), ali su pojedini takvi slučajevi zabilježeni i kod nas[1]. To nam samo pokazuje do kojih razmjera dovodi iskrivljeno, modernističko shvaćanje svećeničke službe – da se radi zapravo o potkopavanju i uništavanju svećeničkog identiteta, kojega se svodi samo na minimum nužnosti te da se niveliraju bitne razlike između kleričkoga, odnosno svećeničkoga i laičkoga staleža. Tu se u praksi svećenika shvaća samo kao jednoga iz naroda (a ne prvenstveno od Boga odabranoga i iz naroda izdvojenoga pojedinca koji će po sakramentu svetoga Reda postati drugi Krist) koji samo predsjeda skupom (očito vidljivo u ustroju i načinu služenja novog obreda Mise) i vrši u ime naroda obrede koje bi u slučaju potrebe mogao vršiti i laik. To se dobro vidi u praksi čitača, laika djelitelja pričesti, pastoralnih vijeća, a u zapadnim zemljama i pastoralnih referenata koji preuzimaju doslovce sve svećeničke funkcije, ili barem njihove surogate (npr. 'službu riječi' namjesto Mise).
Drugo,
praktično opravdanje, je da okolnosti s obzirom na veliki broj
vjernika koje svećenik treba pohoditi, zahtijevaju da dobije
ispomoć. No to je opet lažno opravdanje po kojemu se uvode
zloporabe i u raznim drugim stvarima. To je i glavno opravdanje za
uvođenje tzv. 'izvanrednih djelitelja pričesti' koji su preplavili
naše župe, a sve zbog komfora i linije manjeg otpora modernih
svećenika. Na to treba odgovoriti da ti praktični ili pastoralni
problemi nisu nepremostivi, nego su samo stvar mentalne percepcije
i da nikako ne opravdavaju posezanje za sredstvima koja za to po
uredbi Crkve nisu predviđena. Doista, samo svećeniku pripada pravo
posvećivati i dijeliti sakrament svete Pričesti. Samo u krajnjoj
nuždi može biti dopušteno laiku da sam dotiče posvećene čestice
(npr. da bi se spriječilo njihovo obeščašćenje), a nikako to ne
može biti u okviru redovnoga bogoslužja. Isto tako samo svećeniku
pripada moć blagoslivljati stvari i mjesta, a ne laicima, jer je ta
moć bitni dio sakramenta svetoga Reda.
Treće
pitanje tiče se same formule blagoslova. Dok tradicionalni obrednik
sadrži nekoliko blagoslovnih molitava koje sadrže jasnu
sakramentalnu formulu kojom se blagoslivlja obiteljski dom, novi
obrednik sadrži vrlo razvodnjene molitve koje uopće ne izriču bit
blagoslova. U novome obredniku nalaze se šest blagoslovnih formi
od kojih četiri uopće ne izražavaju bit blagoslova doma, nego
spominju samo blagoslov obitelji i osoba u razvodnjenoj formi[2].
Jedna daljnja molitva spominje kuću u kontekstu blagoslova, ali ne
izriče konstitutivni blagoslov kuće, nego blagoslov obitelji i
želju da oni koji pohode kuću osjećaju mir i ljubav[3], a samo
jedna od šest molitava u novome obredniku izričito govori o
blagoslovu kuće, odnosno doma. Ovakvi ozbiljni defekti prožimaju
cijeli novi obrednik koji, kako piše jedan autor sklon Tradiciji:
,,predstavlja najgore tendencije pokoncilske liturgijske ideologije i
novotarija“
te sadrži molitve koje ,,stvarno
ništa ne blagoslivljaju“[4],
nego samo na sentimentalan i personalistički način izriču želju da neka
stvar po svojoj uporabi bude blagoslovljena. Crkva je uvijek
blagoslivljala stvari, predmete i mjesta prema pojmu da se oni očiste
od svakoga utjecala zlih sila i da po svojoj biti postanu sveti –
izuzeti iz područja profanoga i preneseni u područje svetoga. Nova,
modernistička teologija, naprotiv, napušta taj pojam i blagoslove
shvaća sentimentalistički, personalistički i utilitaristički –
kao da bi oni ovisili o konkretnoj uporabi i koristi, a ne da stvari
po svojoj biti pripadaju području svetoga i Božjega. Tako više
nemamo blagoslovljenu vodu, blagoslovljene slike i kipove,
blagoslovljenu kuću, nego samo vodu, slike i kipove koji po svojoj
uporabi mogu prenositi određene blagoslovne učinke. A to je ipak
bitna razlika koja profanizira sam pojam blagoslova.
Daljnje
zastranjenje u tom pogledu susrećemo kada se svećenici uopće ne
služe blagoslovima iz samoga obrednika (ni staroga ni novoga), nego
čine blagoslov na slobodan način svojim riječima. Takav je
blagoslov, doduše, valjan ako on izražava bit stvari, no Crkva je
smatrala potrebnim odrediti službene formule blagoslova kojima se
svećenici trebaju služiti jer blagoslovi nisu privatni čini
jednoga svećenika, nego službeni, liturgijski čini Crkve koje
dolikuje vršiti po formi koju je Crkva službeno odredila. S
obzirom na defekte novoga obrednika mogli bismo ironično primijetiti
da je s druge strane možda i bolje ako se svećenici njime ne služe
jer bi sami lakše izrazili bit blagoslova doma, nego pomoću ove
moderne liturgijske knjige gdje pet od šest ponuđenih obrazaca
uopće ne izriče bit blagoslova doma.
Zato
je za svakoga savjesnoga katolika koji želi da se blagoslovi njegov
dom zaključak jasan: da bi to dobio treba pozvati isključivo
svećenika koji će obaviti blagoslov kako to Crkva svih vjekova
određuje, služeći se tradicionalnim Rimskim obrednikom čije je
posljednje izdanje objavio papa Pavao V. 1614. god. (odnosno
posljednjim odobrenim hrvatskim izdanjem iz 1929.). Sve drugo će
biti modernistički eksperimenti koji neće polučiti učinak koji
Crkva predviđa za blagoslov kuća ili domova.
p.
Marko Tilošanec
[1]
Daljnji primjeri zloporaba odnose se na blagoslivljanje nabožnih
predmeta (križeva, slika, krunica) koje vrše bogoslovi ili (trajni)
đakoni, što je praksa koja se može redovito susresti u našim
većim hodočasničkim svetištima (npr. Mariji Bistrici).
[2]
Jedan primjer tih blagoslovnih molitava: ,,Gospodine
Bože, obiljem svoje zaštite i milosti obdari svoje sluge: daj im
zdravlje duše i tijela i oslobodi ih od svakoga zla. Prosvjetljuj ih
svojom riječju istine i učvršćuj u evanđelju tvoga spasenja. Po
Kristu Gospodinu našem. Amen.“
[3]
,,Blagoslovljen
si, Bože, naš Oče, što si ovu kuću dao ovoj obitelji da u njoj
stanuje. Neka njezini stanovnici zadobiju darove tvoga Duha i u
djelotvornoj ljubavi očituju milost tvoga + blagoslova. Koji god
pohode ovu kuću, neka u njoj uvijek nađu osjećaj ljubavi i mira
kojemu si ti jedini začetnik. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.“
[4]
http://wdtprs.com/blog/2008/09/if-you-are-wondering-what-to-give-a-more-traditional-priest/