Christus Rex

IZBORNIK

Tko i kako treba vršiti blagoslov kuća?


U božićno se vrijeme tradicionalno obavlja blagoslov kuća i stanova – svećenici posjećuju domove vjerničkih obitelji da bi blagoslovili prostor i mjesto u kojemu oni žive. Od velike je važnosti da bi se svake godine blagoslovili domovi vjernika da bi u njima vladao mir, red i kreposti i kao zaštita od utjecaja zloga. Crkva u svome tradicionalnome obredniku donosi nekoliko obrazaca blagoslova kojima se svećenik za tu svrhu može poslužiti. A budući da u ovome, kao i u svim drugim područjima posvetiteljskoga djelovanja Crkve u njezinim modernim strukturama susrećemo nepravilnosti i zastranjenja, prilika je to da se osvrnemo na nekoliko elemenata na koje treba staviti naglasak i koje treba razlikovati usred praksi koje se šire po našim župama.

Prvo se valja osvrnuti na sam pojam. Svrha ovoga blagoslova je ponajprije blagosloviti prostore (kuće i stanove) u kojima žive vjernici. Ta svrha nije ponajprije blagoslov obitelji (premda je i ona sadržana, ali u drugotnome smislu) zato što za taj blagoslov nije nužno pohoditi domove vjernika. Vjerničke obitelji taj blagoslov mogu primiti kod svake sv. Mise kada se podjeljuje opći blagoslov ili pak posebno u crkvi izvan Mise i nije nužno da to bude u njihovim domovima. Zato je krivo blagoslov domova nazivati blagoslovom obitelji jer to nije njegova prva svrha te se samim time iskrivljuje njegov pojam. Još bi veća zabluda bila taj blagoslov u kojemu se pohode vjernički domovi izostavljati i zamjenjivati ga podjeljivanjem zajedničkoga blagoslova obitelji na zajedničkom okupljanju kod sv. Mise – praksa koju se nažalost može susresti na pojedinim većim gradskim župama.

Kao drugo se valja osvrnuti na pitanje tko može vršiti blagoslov domova. Odgovor je jednostavan: svaki svećenik na temelju moći blagoslivljanja koja je sadržana u sakramentu svetoga Reda. U tradicionalnome obredu ređenja ta se moć označuje sljedećim riječima koje biskup izgovara prilikom pomazivanja ređenikovih ruku: ,,Udostoj se, Gospodine, posvetiti i svetim učiniti ove ruke ovim pomazanjem i našim blagoslovom da štogod blagoslove, bude blagoslovljeno i štogod posvete bude posvećeno i svetim učinjeno u ime Gospodina našega Isusa Krista. Ta je moć, dakle, eminentno sadržana u sakramentu svetoga Reda, što znači da nju nema kršćanin laik koji nije primio sakrament Reda jer to odgovara samoj Božjoj ustanovi. To znači da ovaj blagoslov ne može vršiti laik, pa ni klerik koji nije primio sveti Red svećeništva. U stvarnosti vidimo kako se to načelo krši te dolazi do praksi da se po našim župama na blagoslov šalju đakoni, bogoslovi ili čak laici koji nisu svećenički kandidati. Na to treba jasno reći da se radi o zloporabama koje treba prokazati. Nitko osim svećenika ne može u pravome smislu podjeljivati blagoslove koji su sadržani u službenim bogoslužnim knjigama Crkve.

Na to se u modernim strukturama Crkve daju dva objašnjenja ili opravdanja – jedno načelno i jedno praktično. Prvo, teološko, je da osobe koje umjesto svećenika idu u blagoslov domova nemaju doduše sakrament svećeničkoga Reda, ali da djeluju po ovlasti koju im daje mjesni biskup (ili sam svećenik) i da ta ovlast daje pravo da se vrši blagoslov domova. No to je čisti sofizam jer svećenik pa ni biskup ne mogu nikoga ovlastiti za ono što ta osoba po sebi nema moć činiti. Po istome načelu mogli bismo reći da bi laik mogao vršiti i obred sprovoda koji je također blagoslovina, ako bi ga netko za to ovlastio. Srećom da takva zamisao u našom krajevima još uvijek izaziva sablazan, ali to nije reductio ad absurdum jer se ta praksa doista događa u modernoj Crkvi – ponajprije u zapadnim zemljama koje su u puno većoj mjeri zahvaćene modernističkom revolucijom (nerijetko to budu i ženske osobe), ali su pojedini takvi slučajevi zabilježeni i kod nas[1]. To nam samo pokazuje do kojih razmjera dovodi iskrivljeno, modernističko shvaćanje svećeničke službe – da se radi zapravo o potkopavanju i uništavanju svećeničkog identiteta, kojega se svodi samo na minimum nužnosti te da se niveliraju bitne razlike između kleričkoga, odnosno svećeničkoga i laičkoga staleža. Tu se u praksi svećenika shvaća samo kao jednoga iz naroda (a ne prvenstveno od Boga odabranoga i iz naroda izdvojenoga pojedinca koji će po sakramentu svetoga Reda postati drugi Krist) koji samo predsjeda skupom (očito vidljivo u ustroju i načinu služenja novog obreda Mise) i vrši u ime naroda obrede koje bi u slučaju potrebe mogao vršiti i laik. To se dobro vidi u praksi čitača, laika djelitelja pričesti, pastoralnih vijeća, a u zapadnim zemljama i pastoralnih referenata koji preuzimaju doslovce sve svećeničke funkcije, ili barem njihove surogate (npr. 'službu riječi' namjesto Mise).

Drugo, praktično opravdanje, je da okolnosti s obzirom na veliki broj vjernika koje svećenik treba pohoditi, zahtijevaju da dobije ispomoć. No to je opet lažno opravdanje po kojemu se uvode zloporabe i u raznim drugim stvarima. To je i glavno opravdanje za uvođenje tzv. 'izvanrednih djelitelja pričesti' koji su preplavili naše župe, a sve zbog komfora i linije manjeg otpora modernih svećenika. Na to treba odgovoriti da ti praktični ili pastoralni problemi nisu nepremostivi, nego su samo stvar mentalne percepcije i da nikako ne opravdavaju posezanje za sredstvima koja za to po uredbi Crkve nisu predviđena. Doista, samo svećeniku pripada pravo posvećivati i dijeliti sakrament svete Pričesti. Samo u krajnjoj nuždi može biti dopušteno laiku da sam dotiče posvećene čestice (npr. da bi se spriječilo njihovo obeščašćenje), a nikako to ne može biti u okviru redovnoga bogoslužja. Isto tako samo svećeniku pripada moć blagoslivljati stvari i mjesta, a ne laicima, jer je ta moć bitni dio sakramenta svetoga Reda.

Treće pitanje tiče se same formule blagoslova. Dok tradicionalni obrednik sadrži nekoliko blagoslovnih molitava koje sadrže jasnu sakramentalnu formulu kojom se blagoslivlja obiteljski dom, novi obrednik sadrži vrlo razvodnjene molitve koje uopće ne izriču bit blagoslova. U novome obredniku nalaze se šest blagoslovnih formi od kojih četiri uopće ne izražavaju bit blagoslova doma, nego spominju samo blagoslov obitelji i osoba u razvodnjenoj formi[2]. Jedna daljnja molitva spominje kuću u kontekstu blagoslova, ali ne izriče konstitutivni blagoslov kuće, nego blagoslov obitelji i želju da oni koji pohode kuću osjećaju mir i ljubav[3], a samo jedna od šest molitava u novome obredniku izričito govori o blagoslovu kuće, odnosno doma. Ovakvi ozbiljni defekti prožimaju cijeli novi obrednik koji, kako piše jedan autor sklon Tradiciji: ,,predstavlja najgore tendencije pokoncilske liturgijske ideologije i novotarija te sadrži molitve koje ,,stvarno ništa ne blagoslivljaju[4], nego samo na sentimentalan i personalistički način izriču želju da neka stvar po svojoj uporabi bude blagoslovljena. Crkva je uvijek blagoslivljala stvari, predmete i mjesta prema pojmu da se oni očiste od svakoga utjecala zlih sila i da po svojoj biti postanu sveti – izuzeti iz područja profanoga i preneseni u područje svetoga. Nova, modernistička teologija, naprotiv, napušta taj pojam i blagoslove shvaća sentimentalistički, personalistički i utilitaristički – kao da bi oni ovisili o konkretnoj uporabi i koristi, a ne da stvari po svojoj biti pripadaju području svetoga i Božjega. Tako više nemamo blagoslovljenu vodu, blagoslovljene slike i kipove, blagoslovljenu kuću, nego samo vodu, slike i kipove koji po svojoj uporabi mogu prenositi određene blagoslovne učinke. A to je ipak bitna razlika koja profanizira sam pojam blagoslova.

Daljnje zastranjenje u tom pogledu susrećemo kada se svećenici uopće ne služe blagoslovima iz samoga obrednika (ni staroga ni novoga), nego čine blagoslov na slobodan način svojim riječima. Takav je blagoslov, doduše, valjan ako on izražava bit stvari, no Crkva je smatrala potrebnim odrediti službene formule blagoslova kojima se svećenici trebaju služiti jer blagoslovi nisu privatni čini jednoga svećenika, nego službeni, liturgijski čini Crkve koje dolikuje vršiti po formi koju je Crkva službeno odredila. S obzirom na defekte novoga obrednika mogli bismo ironično primijetiti da je s druge strane možda i bolje ako se svećenici njime ne služe jer bi sami lakše izrazili bit blagoslova doma, nego pomoću ove moderne liturgijske knjige gdje pet od šest ponuđenih obrazaca uopće ne izriče bit blagoslova doma.

Zato je za svakoga savjesnoga katolika koji želi da se blagoslovi njegov dom zaključak jasan: da bi to dobio treba pozvati isključivo svećenika koji će obaviti blagoslov kako to Crkva svih vjekova određuje, služeći se tradicionalnim Rimskim obrednikom čije je posljednje izdanje objavio papa Pavao V. 1614. god. (odnosno posljednjim odobrenim hrvatskim izdanjem iz 1929.). Sve drugo će biti modernistički eksperimenti koji neće polučiti učinak koji Crkva predviđa za blagoslov kuća ili domova.

p. Marko Tilošanec

[1] Daljnji primjeri zloporaba odnose se na blagoslivljanje nabožnih predmeta (križeva, slika, krunica) koje vrše bogoslovi ili (trajni) đakoni, što je praksa koja se može redovito susresti u našim većim hodočasničkim svetištima (npr. Mariji Bistrici).
[2] Jedan primjer tih blagoslovnih molitava: ,,Gospodine Bože, obiljem svoje zaštite i milosti obdari svoje sluge: daj im zdravlje duše i tijela i oslobodi ih od svakoga zla. Prosvjetljuj ih svojom riječju istine i učvršćuj u evanđelju tvoga spasenja. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
[3] ,,Blagoslovljen si, Bože, naš Oče, što si ovu kuću dao ovoj obitelji da u njoj stanuje. Neka njezini stanovnici zadobiju darove tvoga Duha i u djelotvornoj ljubavi očituju milost tvoga + blagoslova. Koji god pohode ovu kuću, neka u njoj uvijek nađu osjećaj ljubavi i mira kojemu si ti jedini začetnik. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
[4] http://wdtprs.com/blog/2008/09/if-you-are-wondering-what-to-give-a-more-traditional-priest/