Nema smrti doktrinarnoj krizi

Ranije ovog mjeseca, 2. kolovoza 2018., objavljena je izmjena i dopuna Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. godine. Papa Franjo odobrio je 18. svibnja 2018. godine tekst koji se zalaže za ,,razvoj“ crkvenoga nauka o smrtnoj kazni.

Iako su liberalni i neki konzervativni katolički komentatori, teolozi i svećenici odmah uhvatili priliku da brane ovo ,,pojašnjenje“ ili ,,razvoj“, gola istina je da taj novi katehetski tekst predstavlja još jednog u nizu raskida s Tradicijom koji je bio glavno obilježje Franjinog pontifikata.

Novi tekst

Neslužbeni prijevod broja 2267 Katekizma glasi kako slijedi:

,,Smrtna kazna

Dugo vremena smatralo se prikladnim odgovorom na težinu pojedinih zločina i prihvatljivim, iako krajnjim, sredstvom za zaštitu općega dobra, da zakonite vlasti nakon poštenog suđenja pribjegnu primjeni smrtne kazne.

Danas je, međutim, porasla svijest o tome kako dostojanstvo osobe nije izgubljeno čak ni nakon što je ona počinila veoma ozbiljne zločine. Pored toga, pojavilo se novo razumijevanje važnosti kaznenih mjera koje propisuje država. Konačno, danas su razvijeni učinkovitiji zatvorski sustavi koji omogućuju nužnu zaštitu građana, ali istodobno ne lišavaju krivca definitivno mogućnosti iskupljenja.

U skladu s time, Crkva u svjetlu Evanđelja naučava kako je ,,smrtna kazna nedopustiva jer je napad na neotuđivo dostojanstvo osobe“[1] i radi odlučno na njezinu ukidanju po cijelome svijetu.“

Bliži pogled

Prva stvar koja će zapanjiti svakog čitatelja članka br. 2267 Katekizma je apodiktična izjava da je ,,smrtna kazna nedopustiva“ i da je jedina potpora ovoj tvrdnji iz govora koji je dao sam papa Franjo. To ne iznenađuje jer ni Franjo ni teolozi iz Kongregacije za nauk vjere ne bi mogli pronaći igdje drugdje čvrstu učiteljsku potporu ovom smionom stavu. Čak ni Franjin skoro neposredni prethodnik, Ivan Pavao II., koji je bio otvoreni kritičar smrtne kazne, nikada nije promijenio članak Katekizma tako da naučava da je ovaj oblik kazne ,,nedopustiv“.

Drugo, uključenje spornoga pojma ,,dostojanstva osobe“ (ljudskoga dostojanstva) ponovno se rabi kao izgovor za promjenu doktrinarnoga smjera. Prije manje od jednog stoljeća Pio XII. je izjavio: ,,Čak ni u slučaju smrtne kazne, država ne raspolaže pravom pojedinca na život. Umjesto toga, javna vlast ograničava se na to da liši krivca dobra života kao okajanje za njegovu krivnju, nakon što se on svojim zločinom sam lišio vlastitoga prava na život“ (Poruka Prvom međunarodnom kongresu histopatologije živčanoga sustava, 12. rujna 1952.). Pojedinac koji je počinio zločin je taj koji si je uskratio ,,pravo na život“, a nije to učinila država. A sada pod krinkom ,,ljudskoga dostojanstva“ to očito nitko ne može učiniti, čak ni svojom vlastitom voljom.

Sve više katoličkih crkava u Kini se uništava

Katolička crkva u pokrajini Jinan u Kini je 17. srpnja uništena po odredbi Vlade, a ista sudbina prijeti i drugim crkvama.

17. srpnja je oko 40 policajaca upalo u crkvu u Lianwangu i prisililo trojicu čuvara da napuste zgradu, otkriva Asia News. Poslije toga dana došlo je oko 30 ljudi s bagerima i razrušilo crkvu, uništivši oltar i sav interijer.

Bivše mjesto bogoštvolja izgrađeno je oko 1920. i kategorizirano kao ,,privatna kuća” tijekom kulturne revolucije. Nedavno je prema UCA News crkvi dana službena dozvola kojom se u njoj dopušta katoličko bogoštovlje.

23. srpnja su se katolički vjernici iz ovoga područja okupili na ruševinama crkve na molitvu i prosvjed protiv ovoga svetogrdnoga čina. Vlast tvrdi da je to učinjeno zbog mjesnog razvojnog projekta za novu stambenu zonu i željezničku postaju. Nekoliko mjesnih izvora govori da će još jedna crkva u Wangcunu biti uništena da bi se napravio prostor za urbanistički projekt.

Ovakva neprijateljstva prema katoličkoj religiji javljaju se usred pregovora koji traju između Kine i Svete Stolice da bi se okončala podjela između Kineske katoličke patriotske udruge koju podržava vlada i koja se nalazi u raskolu te podzemne Crkve koja ostaje vjerna Rimu.

Izvori: CAN / Asia News / Uca News / FSSPX.News

22. kolovoza - blagdan Bezgrješnog Srca Marijina

Takvo pomračenje sebi objašnjavam samo kao ispunjenje proroštva svetog Pavla glede otpadnika posljednjih vremena: i zato im Bog – kaže – "šalje djelovanje zavodničko da povjeruju laži" (2 Sol 2,11). Koja strašnija kazna od hijerarhije koja je izgubila kompas! Ako vjerujemo sestri Luciji, to je ono što je draga Gospa prorekla u trećem dijelu Fatimske tajne: Crkva i njezina hijerarhija doživjet će "dijaboličnu dezorijentiranost" (281). I dalje, prema sestri Luciji, ova kriza odgovara onomu što nam Otkrivenje govori o borbi žene protiv zmaja. No Presveta nam Djevica zajamčuje da će na kraju ove borbe "njezino Bezgrješno Srce pobijediti".

Ako je tako, razumjet ćete da ja usprkos svemu nisam pesimist. Sveta će Djevica odnijeti pobjedu. Ona će pobijediti nad velikim otpadništvom, plodom liberalizma. Razlog više da ne stojimo ne čineći ništa! Moramo se boriti više nego ikada za društvenu vladavinu našega Gospodina Isusa Krista. Nismo sami u ovoj borbi: imamo s nama sve pape do Pija XII., uključujući i njega. Svi oni su se borili protiv liberalizma kako bi od njega oslobodili Crkvu. Bog nije dopustio da uspiju, ali nije to razlog za predaju oružja. Valja izdržati. Valja graditi dok drugi uništavaju. Valja ponovno izgraditi porušene utvrde, ponovno izgraditi bastione vjere: najprije svetu Žrtvu Mise svih vremena koja stvara svece, potom naše kapelice koje su naše prave župe, naše samostane, naše mnogobrojne obitelji, naša poduzeća koja su vjerna crkvenom socijalnom nauku, naše političare koji su odlučni provoditi politiku Isusa Krista; sve je to tkivo kršćanskog društvenog života, kršćanskih običaja, kršćanskih utjecaja koje moramo obnoviti, u mjeri u kojoj to Bog bude htio, kada to bude htio. Sve ono što znam, to nas poučava vjera, jest da naš Gospodin Isus Krist mora vladati ovdje dolje, sada i ne samo na kraju svijeta kako bi to željeli liberali.

Dok oni razaraju, mi imamo sreću ponovno graditi. Još veća sreća: pokoljenja mladih svećenika revno sudjeluju u ovom djelu obnove Crkve radi spasenja duša!

Oče naš, dođi kraljevstvo Tvoje!

Živio Krist Kralj!

Duše Sveti, ispuni duše svojih vjernika!

O Marijo, budi naša Kraljica, mi smo Tvoji!

(Odlomak iz knjige: Marcel Lefebvre, Oni su ga raskraljili, peti dio, poglavlje XXXIV.)

Kada katolički roditelji trebaju dati krstiti svoju djecu?

Budući da su obred i disciplina krštenja prošli poprilične zapažene promjene nakon Drugoga vatikanskoga sabora, katolici su možda dobili dojam da više nije važno da se njihova djeca krste što je prije moguće nakon rođenja. Zar ne mogu pričekati dok se cijela rodbina može okupiti ili zar ne bi uistinu trebalo čekati dok dijete ne odraste tako da samo za sebe može odlučiti hoće li biti kršteno ili ne? No katolička djeca su stoljećima bila krštavana čim su rođena. Što je stoga ispravno činiti danas?

Na Saboru u Firenzi Rimokatolička Crkva traži od katoličkih roditelja da daju svoju djecu krstiti što je prije moguće nakon njihova rođenja:

,,[Sveti sabor] opominje pak da zbog opasnosti od smrti kod djece, što se često može dogoditi, budući da im se ne može pomoći drugim lijekom da se oslobode od đavolske vlasti i da ih se pribroji u Božje sinove, osim sakramentom krštenja, da sveto krštenje ne treba odgađati za četrdeset ili osamdeset dana, ili na drugo vrijeme prema nekim običajima, nego ga treba podijeliti što se prije to može pogodno učiniti, ali tako ako bi bila neposredna smrtna opasnost, da se ona krste odmah, bez odlaganja, a ako nema svećenika i od laika i žene, prema načinu Crkve“ (Dekret o jakobitima, 4. veljače 1442., DH 1349)

Taj nauk i praksu Katolička Crkva naučavala je mnogo puta, posebno na:

XVI. saboru u Kartagi: 2. kanon protiv pelagijanaca (418. god., DH 224).

Innocent III.: pismo 'Majores Ecclesiae causas' nadbiskupu Humbertu iz Arlesa (1201. god.; DH 780); pismo 'Ejus examplo' nadbiskupu Tarragone  (18. prosinca 1208.; DH 794).

Klement VI.,, pismo 'Super quibusdam' katolikosu Mehitaru Armenske Crkve (29. rujna 1351., DH 1082).

Tridentski sabor: V. sjednica, Dekret o istočnome grijehu, kanoni 3 i 4 (17. lipnja 1546., DH 1512-1513), VII. sjednica, kanoni o krštenju 12 i 13 (3. ožujka 1547., DH 1625-1626).

Sv. Pio X., dekret Lamentabili, tvrdnja 43 (3. srpnja 1907., DH 3443).

Razlog zašto odgađanje treba izbjegavati je taj da bez krštenja duša ne može biti spašena. Tu istinu razjasnili su nam:

Naš Gospodin Isus Krist: ,,Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo Božje.“ (Iv 3,5)

Sabor u Firenzi: ,,Prvo mjesto među svim sakramentima ima sveto krštenje, i ono znači vrata duhovnog života; po njemu naime (krštenici) postaju udovi Kristovi i pripadnici tijela Crkve. I budući da je po prvom čovjeku smrt ušla u sve [usp. Rim 5,12], ne možemo ući u kraljevstvo nebesko, osim ako budemo ponovno rođeni iz vode i Duha, kao što kaže Istina [usp. Iv 3,5]. (1439 god., DH 1314).

Prva javna propovijed p. Pagliaranija kao generalnoga poglavara FSSPX-a (Rimini, 22. 7. 2018.)

Donosimo prijevod prve javne propovijedi novoga generalnoga poglavara FSSPX-a, p. Davidea Pagliaranija, održane odmah po završetku Generalnoga kapitula, 22. srpnja 2018. u Italiji, u njegovu rodnom gradu Riminiju.

Velika je radost moći služiti ovu Misu ovdje u Riminiju danas sa trojicom prijatelja iz bogoslovije. P. Stefano je također prisutan i ova dvojica vrlo dragih prijatelja. Prisutan je također i poglavar Talijanskoga distrikta s kojim sam tijekom prijašnjih godina bio u Singapuru, u Aziji. I napokon svi vi, vaša prisutnost ovdje, za mene ima jedno posebno značenje. Moći služiti ovu Misu ovdje, i započeti baš ovdje preporučivati se u vaše molitve. Preporučiti cijelo Bratstvo u vaše molitve. I preporučiti ovu novu situaciju koja se je stvorila zbog moje malenkosti.

Što možemo danas reći? Mislim da je to važno razmišljanje, duboko, nadahnjuje nam ga sveta Marija Magdalena. Danas je njezin blagdan, 22. srpnja slavi se ova tajanstvena svetica. Bez sumnje je nakon Presvete Djevice ona ženski lik u Evanđelju koji privlači najviše pažnje već od starih vremena. Postoji nešto jedinstveno u svetoj Mariji Magdaleni što joj daje povlašteno mjesto u povijesti pracrkve. Potrebno je to priznati – povlašteno mjesto među bliskim prijateljima našega Gospodina Isusa Krista.

Mislim da baš polazeći od ove providonosne podudarnosti možemo reći da je to jedna poduka za nas danas. Zašto, zašto joj Isus povlašćuje? Što ima posebnoga ta svetica? Zašto je Isus brani, pohvaljuje i ostavlja dojam kao da je ljubi više nego apostole? Razlog je prilično jednostavan: to je zato što je obraćenje svete Marije Magdalene bilo savršeno. Ali zašto je savršeno? Zašto ona može ljubiti našega Gospodina na tako jedinstveni način? Razlog je taj što sveta Marija Magdalena u trenutku u kojem upoznaje našega Gospodina raskida sa svijetom na radikalan način. I to dijeljenje od svijeta omogućuje joj da ljubi našega Gospodina na isto tako radikalan način.

Naš Gospodin odmah, možemo reći, postaje sve za srce i dušu te žene koja je bila grješnica, a unatoč tome znala je raskinuti sa svijetom na način na koji to naš Gospodin želi. I zatim se daje potpuno našemu Gospodinu. To je tajna, to je tajna njenoga savršenstva. To je tajna savršenosti njene svetosti. I zbog toga su je već od davnina pustinjaci u samostanima odabirali za svoju nebesku zaštitnicu.

Možemo reći da u trenutku u kome se sveta Marija Magdalena obraća đavao postaje očajan, ne nalazi više ni jednu pukotinu u toj duši kroz koju bi mogao ući. Vidio sam da sveta Marija Magdalena ne postavlja mnoga pitanja našemu Gospodinu. Imamo Nikodemov primjer. Nikodem se također obraća, bit će vjeran u podnožju križa, ali Nikodemu treba više vremena. Bojao se i postavlja mnoga pitanja našemu Gospodinu – noću, kako ga nitko ne bi vidio, kako nitko ne bi saznao što malo-pomalo ljubav našega Gospodina počinje upisivati u njegovo srce. U svetoj Mariji Magdaleni to se ne pokazuje, to se ne događa. Ona ne postavlja pitanja, ona sluša. Sluša i ljubi. Sluša jer već zna da ono što će joj naš Gospodin reći je ono za čime ona ima potrebu. Stoga ne osjeća potrebu da postavlja pitanja. I zato je savršeno oruđe u rukama našega Gospodina koji je može upotrijebiti kako želi, počevši od trenutka njena obraćenja.

Marijino uznesenje na nebo

Nauk o Marijinu tjelesnom uznesenju na nebo je izričito posvjedočen od 4. do 5. stoljeća. Vjerojatno se od 5. st. također u Jeruzalemu slavi blagdan usnuća Majke Božje. Dok se on u Palestini slavi u kolovozu, u Arabiji i Egiptu je to bilo u siječnju.

Tek car Mauricije (582.-602.) odredio je kao jedinstveni termin za Istočno rimsko carstvo 15. kolovoza. U Francuskoj se na to od 7. st. na 15. kolovoza nadovezalo slavlje Marijina uznesenja, dok se ono u Galiji prethodno nadovezalo na siječanjski termin. Dana 1. studenog 1950. proglasio je papa Pio XII. uznesenje Blažene Djevice Marije tijelom i dušom u nebo kao neosporni članak vjere.

Kada su apostoli za vrijeme kralja Heroda Agripe I. (41.-44.) pošli u cijeli svijet propovijedati evanđelje, Ivan se uputio s Majkom Božjom vjerojatno u maloazijski Efez. Godine 49. zadržao se tijekom apostolskog sabora još jednom u Jeruzalemu. Vjerojatno ga je pratila Marija. Vjerojatno je usnula u roditeljskoj kući evanđelista Marka, i to u gornjoj sobi, Cenaculumu. Njezin grob nalazio se na Maslinskoj gori.

Kada su apostoli nakon nekoliko dana još jednom otvorili grob, pronašli su još samo odjeću pokojnice kao svjedočanstvo njezine prisutnosti i osjetili miris cvijeća. Uzima se i to da je grob bio pun crvenih ruža. To čudi tim manje, ako se uzme u obzir, da se Mariju promatra kao ružu iz Jišajeva izdanka i kao Rosa mystica (ruža otajstvena). - Ako je Majka Božja i umrla, smrt ipak nije imala moć držati njezinu dušu odvojenom od tijela.

Umjesto mirisa cvijeća se ponekad govorilo o cvijeću i biljkama u grobu. To je mogao biti povod za blagoslov biljaka na 15. kolovoza, koji se raširio na Zapadu tijekom ranog Srednjeg vijeka. Buketi biljaka koji se blagoslivljaju za Marijino uznesenje izlože se u kući kao zaštita od zla, ili se miješaju oboljeloj stoci u napoj.

S 15. kolovozom započinje jedno tridesetodnevno razdoblje u kojemu nalazimo brojne marijanske blagdane.

Izvor: fsspx.at

Sveta Filomena

O njezinu životu i smrti ne izvješćuje nijedan martirologij, nijedan crkveni otac ni legenda. Tri riječi natpisa na grobu spominju samo njezino ime: "Pax tecum Filumena!"

"Mir s tobom, Filumena!" Tko je napisao ove jednostavne riječi s pogrješkom na opeku kojom je zatvoreno njezino počivalište u katakombi svete Priscile? Roditelji? Očevidac njezina mučeništva? Pogrebnik? Što te riječi ne kazuju, otkrivaju krhotine stakla koje su pronađene pokraj kostiju: Filomena je umrla kao mučenica. U takvim staklenim posudama prvi su kršćani obično čuvali krv ubijenih poradi vjere. Stoga je i Crkva svečano priznala njezino mučeništvo i odredila da je spomen njezine muke 11. kolovoza.

"Mir s tobom, Filumena!" Bila je počašćena da može umrijeti za Krista; tu nije priličila tupa bol. Otišla je u Kraljevstvo vječnog svjetla i slijedila je sada Janje u mnoštvu izabranih. Palmu za koju su se drugi cijeli život s mukom borili stekla je s četrnaest godina. Stoga je na njezinu grobu umuknuo svaki plač i jadikovanje. Ostala je samo jaka, pobjednička vjera u uskrsnuće tijela i ponovan susret nakon smrti. Ova je vjera sjajila iz tihog oproštajnog pozdrava.

Trebamo muški angažman!

,,Mudri može više, nego jaki, razboriti više, nego vrlo krepki!“ (Izr 24,5)

Vojska Bezgrješne koju je osnovao p. Maksimilian Kolbe a obnovio p. Karl Stehlin, danas ima više od 80.000 članova diljem svijeta. Sada radi na tome da za ovaj naročiti apostolat u Švicarskoj osnuje muške skupine, da bi muškarce pridobila kao sredstvo Bezgrješne za sasvim poseban oblik katoličke akcije. Hoće li doći na vidjelo božanski plan utemeljen na ljudskoj naravi i božanskom planu spasenja?

1. Katolička akcija

Neizrecivo je Božje otajstvo zašto se želi koristiti ljudskim sredstvima za širenje Njegova kraljevstva na zemlji i spasenje besmrtnih ljudskih duša. Tu naravno možemo navesti nekoliko prikladnih razloga.

Prije svega, kralj ne izvodi sam svoje naredbe, barem ne sve, nego ostavlja njihovu provedbu svojim slugama. To ni na koji način ne umanjuje kraljevsku čast i veličanstvo, nego ju uzvisuje. Nadalje je također vrlo prikladno za ljude i to da takav nalog također umanjuje ljudsku oholost. Doista je ponižavajuće da trebamo drugome čovjeku, pa bio on i svećenik, priznati svoje grijehe kako bismo se oslobodili svojih okova. S druge strane, ova naredba daje čovjeku sigurnost, budući da je tjelesno biće i da spoznaje pomoću osjetila. Za njega je utješno i smirujuće iskusiti Božje djelovanje kroz ljudske instrumente, posebice kada se radi o naviještanju Evanđelja i podjeli sakramenata. Ovdje dolazi do izražaja Božja pedagogija usmjerena prema čovjeku. Pogledajmo poznati primjer: Savla je na putu za Damask nebesko svjetlo zbacilo s konja i oslijepilo ga – to je izravan Božji zahvat. No povratak njegova vida nije se dogodio Božjim zahvatom, već polaganjem ruku Ananije, Isusova učenika u Damasku (usp. Dj 9, 3-19). Sam Gospodin u postupku ozdravljenja, koristi takva stvorena sredstva. On nije vratio vid čovjeku slijepom od rođenja jednostavnom zapovijedi, nego je učinio kal od pljuvačke i gline, premazao oči i rekao mu da se opere u kupalištu Siloam. Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući (Iv 9,1-7).

Dostojanstvo je i čast za svakog krštenog i krizmanog kršćanina sudjelovati kao Božje sredstvo u vječnom spasenju ljudi. Nije li za kist čast ako slikar pomoću njega stvara prekrasnu sliku? Svakako, Bog nas ne treba, ali On nas želi. Neprocjenjiv je dar Božje milosti i nezaslužen izbor moći sudjelovati u tajni spasenja. Naravno, ovo se prvo odnosi na svećenika, a zatim redom na svakoga kršćanina. Roditelji, koji kroz kršćanski odgoj pripremaju svoju djecu za Bogu ugodan život, čine to u ime Boga. Učitelj koji prenosi djeci ne samo znanje nego i vrline i kršćansku mudrost, sredstvo je u ruci Svevišnjega. Kralj, predsjednik države, koji vlada svojim narodom u pravdi, sprječava bezbožnost i nemoralnost i aktivno podupire djelovanje Crkve, ispunjava svoju dužnost, štiti svoju dušu i duše mnogih iz njegova naroda. Ne kaže uzalud sv. Alfons Liguori da kršćanski kralj može više učiniti za spas naroda nego stotine misionara.

U ovom Božjem nalogu ne nalazimo samo dostojanstvo i čast, nego i nalog, obvezu i odgovornost. „Jao meni ako ne navješćujem Evanđelje” (1 Kor 9,16), uzvikuje Pavao, apostol pogana. Sluga koji je zakopao svoj talent umjesto da ga je odnio mjenjaču nije bačen u tamu gdje je plač i škrgut zubi zbog toga što je pronevjerio novac, nego zato što je besposličario i jer nije oplodio povjereni mu talent. Papa Pio XI. je upozorio biskupe: „Napominjite vašim vjernicima laicima da im valja kao laičkim apostolima u tišini ili javno, naravno u podređenosti vama i vašim svećenicima, pomoći širenju spoznaje Krista i ljubavi prema Njemu i tako zavrijediti časni naziv: rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod tebi stečen“. Dalje isti Papa govori: „Cilj ove akcije je u skladu s njezinom naravi prodrijeti u duše s pravim duhom Isusa Krista pod nadzorom crkvene hijerarhije, s obzirom na obaveze i uvjete koji proizlaze od različitih položaja i razlika u staležima u privatnom i društvenom životu. Svatko mora shvatiti da je snažna Katolička akcija potrebna ne samo za razvoj vjerskog života i za dobro Crkve, već isto tako u interesu civilizacije i države.“ Još jednom ćemo citirati istog Papu: ,,Jasno je da Katolička akcija, baš kao i Crkva čiji je neposredni pomagač, ne slijedi materijalni, nego duhovni cilj. Sastavni je dio njezine naravi da je kao i Crkva iznad i izvan političkih stranaka. Jer ona ne služi posebnim interesima ove ili one skupine, nego spasenju duša. Radi se o što je moguće intenzivnijem širenju kraljevstva našega Gospodina Isusa Krista među pojedincima, u obiteljima i u javnom životu. Pod Kristovom zastavom mira okupiti u srdačnom skladu i čvrstom poretku sve vjernike koji dragovoljno žele služiti ovoj svetoj i sveobuhvatnoj apostolskoj kampanji“.

Pitanje papinskoga krivovjerja (VI.c)

Ovaj posljednji odjeljak šestoga dijela p. Gleizeove precizne studije o tome gubi li krivovjerni papa svoju službu ili ne, treba pročitati u svjetlu prethodnih odjeljaka. Ovaj odjeljak završava p. Gleizeovom kritičkom analizom raznih spekulativnih pristupa pitanju papinstva i krivovjerja.

1. dio serije: Uvod u problem

2. dio serije: Slučaj Pape Ivana XXII.

3. dio serije: Može li papa upasti u krivovjerje (herezu)?

4. dio serije: O papi i krivovjerju

5. dio serije: Je li papa Franjo krivovjeran?

6. dio a): Gubi li pravo na primat papa koji upadne u krivovjerje?

6. dio b): Gubi li papa koji upadne u krivovjerje svoj primat?

VI. dio c) - Gubi li li papa koji upada u krivovjerje pravo na uvođenje u službu?

Komentari o pozivanju na autoritet sv. Klementa

Ranije predstavljeno novo objašnjenje p. Devillera neodrživo je. Prije svega jer je argument autoriteta na kojega se poziva nepostojeći. U navedenom odlomku iz Poslanice Korinćanima, sveti Klement ne podržava ni jednu tvrdnju koju mu pripisuje p. Devillers (vidi dio 6a).

Navod kojega je p. Devillers iznio u članku govori ,,da se takvo svrgnuće može obaviti samo s najvećom razboritošću, ponizno, diskretno i bez zavisti, kako govori sveti Klement u navedenom odlomku, a samo u slučaju stvarne nužnosti“.

No sam odlomak sv. Klementa (Poslanica Korinćanima, br. 44 u Migneovoj Grčkoj patrologiji, sv. 1, stupci 295-299) bavi se nečim sasvim drugim. Sveti Klement govori o pastirima koje su apostoli postavili na čelo svojih stada i upravljali su njima ,,ponizno, mirno, velikodušno“. S druge strane, cijeli kontekst ovoga br. 44 Poslanice nije povezan s predmetom koji se razmatra u ovoj studiji o krivovjernome papi. Sveti Klement zapravo govori o apostolima koji su postavili biskupe da vode vjernike. Spominje mogućnost da bi papa mogao svrgnuti ove biskupe, ali samo zato da bi rekao da će počiniti grijeh ako to učini bez ozbiljnih razloga. Ovaj odlomak u br. 44 ne odnosi se na Kristovu božansku ustanovu papinstva ili na svrgnuće pape.

Usput, nigdje u svojoj raspravi De comparatione Cajetan ne spominje ovaj odlomak sv. Klementa u prilog svojoj tezi. Nije održivo ni razmišljanje koje se temelji na ovom navodnom odlomku (npr. citat članka na str. 162, bilješka 2). Devillers ipak tvrdi da ,,Cajetan citira ovo pismo u prilog tezi koju ovdje branimo“, koje se odnosi na 18. i 19. poglavlje djela De comparatione. No taj navod se uopće ne nalazi tamo, niti bilo gdje drugdje u cijeloj raspravi. Vjerojatno je referenca pogrešna, a autor bilježi citat kojega nije dao Cajetan nego Suarez. Zapravo, p. Devillers je priznao i prokazao ovu pogrešku kao takvu: stoga je nužno ispraviti njegov tekst dodjeljivanjem reference ne Cajetanu, nego Suarezu.

Proročanstvo o svecima posljednjih dana – Gospa i islam

Nekoliko posljednjih godina jedan od glavnih interesa mojih proučavanja osim islama bilo je ono o čemu Sveto pismo govori kao o „posljednjim danima“ odnosno razdoblje koje vodi k slavnome Kristovu drugom dolasku. Interes za tu temu doveo me je do nekoliko zanimljivih materijala, uključujući dvije knjige koje pružaju sažet, ali temeljit pogled na autentičan katolički nauk u vezi posljednjih vremena. Radi se o knjigama ,,Katoličko proročanstvo: dolazeća kazna“ Yvesa Duponta i ,,Proročanstvo za danas: Sažetak katoličke predaje u vezi razdoblja s kraja vremena“ Edwarda Connora. Oba ova djela predstavljaju veliku zbirku proročanstava iz pouzdanih katoličkih izvora zajedno s autorskim komentarima, a pokrivaju teme poput velike Marijine moći prije drugog dolaska, uspon velikog katoličkog monarha i vladavine jednog iznimno svetog pape. Definitivno uništenje islama, kao što ću uskoro izložiti, prorečeno je u kontekstu tih konkretnih tema. Ali prije nego što počnemo proučavati same proročke tekstove, vrijedi čuti svjedočanstvo gosp. Duponta u vezi važnosti proročanstava. U uvodu ove knjige on kaže:

„Zbilja, proročanstva su za naše posvećenje: ona osvjetljuju mnoge probleme; upozoravaju nas na zablude; pripremaju nas na skore opasnosti; one su i manifestacija Božje moći. U isto vrijeme ona su ohrabrenje i utjeha. Sadašnja kriza u Crkvi i svijetu prorečena je davno prije, ali također je prorečena konačna pobjeda kršćanskih snaga; to je ohrabrenje i utjeha.“

Sada ću s vama podijeliti mali uzorak tih proročanstava koje citiraju Dupont i Connor u svojim cjenjenim knjigama, od kojih se neka nalaze u obje knjige, počinjući s onima koji proriču veliku moć Gospe u tim kasnijim danima. To razdoblje popularno se spominje kao „Marijino doba“, a kao da je isprepleteno s kraljevanjem velikog monarha i anđeoskim papom (više o tim temama malo kasnije). U vezi s Marijinim razdobljem – bl. Marija Agredska (1602. -1665.), cijenjena franjevka mistikinja iz Španjolske koja je imala brojne vizije o životu Blažene Djevice, je svjedočila:

„Bilo mi je otkriveno po posredovanju Majke Božje da će sva krivovjerja nestati. Pobjedu nad krivovjerjem zadržao je Krist za svoju blaženu Majku. U kasnijim danima Gospodin će na poseban način proširiti slavu svoje Majke. Marija je započela spasenje te će njezino posredništvo biti ispunjeno. Prije drugoga Kristova dolaska Marija više nego ikada mora sjati u milosrđu, sili i milosti da bi nevjernike dovela katoličkoj vjeri. Marijina moć će u te dane biti vrlo očita. Ona će proširiti Kristovu vladavinu na pogane i muhamedance i bit će vrijeme velike radosti kada se ustoliči Marija kao gospodarica i kraljica srdaca.“