petak, 27. srpnja 2018.

Pitanje papinskoga krivovjerja (VI.a)



Tijekom povijesti teolozi su se razilazili u svojim tezama o mogućnosti da krivovjerni papa ostane Kristov namjesnik.


VI. dio a) - Gubi li pravo na primat papa koji upadne u krivovjerje?

Mišljenje prije II. vatikanskog sabora

Teolozi koji su živjeli do Drugoga vatikanskoga sabora su svi odgovorali potvrdno na ovo pitanje. Oni su jednoglasno izjavljivali slijedeću činjenicu: u osobi pape je vrhovni pontifikat nespojiv s herezom. No oni nisu više jednoglasni kada je riječ o objašnjenjima za tu činjenicu i iznošenju razloga za to.

Kardinal Juan de Torquemada (1388.-1468.) u svojoj
Summa de Ecclesia, 4. knjiga, 2. dio, poglavlja 18-20, piše da je papina osoba nespojiva ne samo s vanjskim, već i s unutrašnjim krivovjerjem. Puka činjenica da se papa u unutarnjem području svoje savjesti priklanja uz krivovjerje suprotno nauku rezultirat će prestankom njegove papinske službe.


Zajedničko mišljenje srednjovjekovnih teologa je da krivovjernoga papu u vanjskom (a ne samo unutarnjem) području mora i može ukloniti ljudska vlast, budući da ovdje na zemlji (tvrdili su) postoji moć iznad njegove. Ova vlast je iznimno pretpostavljena papi u slučaju krivovjerja. To može biti vlast kolegija kardinala ili eventualno ekumenski sabor.

Cajetanova teza

Cajetan (1469.-1534.) u poglavljima 20.-21. svoje rasprave iz 1511. godine De Comparatione auctoritatis papae et concilii, smatra da postoji autoritet koji može poništiti postavljanje u službu, prouzročiti prestanak postojanja papinskog autoriteta i papinog posjedovanja autoriteta. Ali Cajetan nastoji razlikovati svoj stav od onoga teologa iz prethodnog razdoblja, smatrajući načelno da na zemlji ne može postojati autoritet nadređen papi, čak ni u slučaju krivovjerja. Doista, vlast (autoritet) potrebna da bi se izvršilo prestanak postavljanja u službu ne bi se izvršavala na papu, nego na povezanost koja postoji između osobe pape i papinstva.

Cajetanovu tezu usvaja Domenico Báñez (1528.-1604.) (Komentar na Summa theologiae II-II, p. 1, čl. 10, zaklj. 2, str. 194-196 iz venecijanskog izdanja iz 1587.) i Ivan od sv. Tome (1589.-1644.) (Cursus theologicus, 5, 258-264, De fide, komentirajući II-II, p. 1, čl. 10, rasp. 2, čl. 3, st. 17.-29.). U skorije vrijeme kardinal Charles Journet (1891.-1975.) je nazvao taj argument ,,prodornim (Crkva Utjelovljene Riječi, sv. 1, čl. 4). Sastoji se od dva aspekta.

Prvo, u De comparatione, pogl. 20, §280 i 281, Cajetan navodi autentično načelo: rješenje postavljenog problema mora biti ukorijenjeno u izvorima objave. A božanski zakon se ograničava na izreku da ako papa postane krivovjernik, Crkva ga mora izbjegavati. Možemo zapravo navesti najmanje šest odlomaka Pisma u kojima Bog zapovijeda svome narodu da nema doticaja s formalnim, javnim krivovjernikom.


Odlomci koje citira Cajetan u § 280 navodi Knjigu brojeva 16,26: ,,Odstupite ... od tih opakih ljudi; Gal 1, 8: ,,Neka je proklet, drugim riječima, odvojite se od njega; 2 Sol 3, 6: ,,da se klonite svakoga brata; i 2 Iv 10: ,,Ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga. Najrječitiji odlomak (kojega Cajetan stalno navodi, umjesto pet drugih) je onaj iz Poslanice Sv. Pavla Titu 3, 10: ,,Hominem haereticum post unam et secundam correptionem devita. [,,S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini] Stoga nas božanska objava ne uči ništa više ni ništa manje od toga: Crkva mora izbjegavati bilo kakve odnose s krivovjernim papom.

Izbjegavanje krivovjernoga pape

Cajetan zatim nastavlja s opravdanjem vlastite teorije. On kaže da postoji samo jedno sredstvo za izbjegavanje bilo kakve veze s krivovjernim papom u skladu sa zahtjevom božanski objavljenoga zakona. To sredstvo je izvršavanje ministerijalne vlasti koja nije strogo rečeno vlast upravljanja (jurisdikcije), čija upotreba ne znači nadmoć nad papom. Doista, ova vlast nije ništa drugo nego vlast koju Crkva koristi za postavljanje pape u njegovu službu: njezin točan predmet nije osoba čovjeka koji prima papinstvo, pa čak ni papinstvo (drugim riječima papa kao takav), nego povezanost obaju, odnosno odnosa koji postoji između osobe koja prima papinstvo i samoga papinstva (vidi De comparatione, pogl. 20, § 282-297).

Ta vlast se može provoditi dvosmjerno: za poništavanje veze kao i za njeno stvaranje. Da bi ilustrirao tu ideju, Cajetan želi dati primjer. Stvaranje ili raspadanje čovjeka uzrokuje čimbenik koji ima vlast nad jedinstvom između materije i forme ukoliko raspolaže materijom, a da pritom nema vlast nad formom. Slično tome, Crkva ima ovlasti dati papinstvo osobi koja ga prima ili oduzeti ga od one koja ga gubi, budući da ona određuje tu osobu, a nema ovlasti nad papinstvom.

Kao što primjećuje Ivan od sv. Tome, ovo objašnjenje izbjegava reći da je Crkva iznad pape kao takva. Uistinu, Crkva ovdje djeluje samo kao instrumentalni uzrok ili tako da bi dovela do njegova postavljanja u službu ili razrješenja od službe. U prvom slučaju Crkva u osobi pape uzrokuje raspoloživost potrebnu za postavljanje u službu, a to je imenovanje na rimsku (biskupsku) stolicu.

U drugom slučaju Crkva u osobi pape uzrokuje raspoloživost nespojivu s papinskom službom, što rezultira gubitkom te službe. Ova nespojiva raspoloživost koju Crkva prouzrokuje, navodi se u argumentu, je notorno krivovjerje. A navodi se da tu nespojivost između notornoga krivovjerja i vrhovnog pontifikata naučava božanska objava u Titu 3,10.

Suarezovo mišljenje

Francisco Suarez (1548.-1617.) u svom De Fide, 10. rasprava De Summo Pontifice, 6. odjeljak, §§3-13. Opera omnia, 12, 316-318, navodi, poput Cajetana, da Papa ne gubi pontifikat zbog svojega krivovjerja, bilo da je ono tajno ili čak notorno. On tada izlaže ono što je po njegovu mišljenju zajedničko objašnjenje teologa. Javno i okorjelo (tj. ustrajno) krivovjerni papa gubi pontifikat kad Crkva proglasi njegov prijestup. Ova izjava predstavlja zakoniti čin vlasti upravljanja (jurisdikcije), ali nije vlast upravljanja koja nad papom izvršava višu vlast. U ovom slučaju Crkvu ne zastupaju kardinali nego ekumenski sabor: potonji može sazvati osim pape i netko drugi jer se ne saziva kako bi definirao vjeru i moral.


Suarez zatim objašnjava ključnu točku svoje teze: on odbija reći da u ovom iznimnom slučaju Crkva posjeduje istinsku vlast upravljanja nad papom. Crkva ne čini ništa drugo nego da u ime Krista proglasi papinsko krivovjerje koje znači da je papa postao nedostojan papinstva. I tim proglasom Crkve Krist odmah papi oduzima papinstvo.

U trećem logičkom koraku papa koji je otpao od svoje službe postaje inferioran Crkvi i ona ga može kazniti. Teza se stoga temelji isključivo na jednoj istini. Ta istina je da je prethodna izjava Crkve koja ustanovljuje papinsko krivovjerje nužan i dovoljan uvjet za Krista da papi oduzme papinstvo. Suarez dokazuje ovu istinu govoreći da je to izrečeno u božanskom zakonu objave. U prilog tome Suarez također navodi Tita 3,10, zajedno s odlomkom iz Prve poslanice sv. Klementa Rimskog koji navodno govori: ,,Petrum docuisse haereticum papam esse deponendum. [,,Petra koji je podučavao nešto krivovjerno treba odbaciti kao papu.]

Mišljenje sv. Roberta Bellarmina

Mišljenje sv. Roberta Bellarmina (1542.-1621.), koje se nalazi u De Romano pontifice, knjiga 2, pogl. 30, a kasnije i kod kardinala Billota (1846.-1931.) (Traité de l'Église du Christ, 14. pitanje, 29. teza, 2. dio, br. 942.-946.), čisto je teorijsko jer je njegova stvarna teza da papa nikada neće upasti u krivovjerje. Pretpostavljajući ipak da u tom nemogućem slučaju papa slučajno upadne u javno krivovjerje, ipso facto gubi pontifikat.

Kao što Bellarmin jasno objašnjava, osnova za ovu tezu je da notorni krivovjernik kao takav više nije član Crkve. Međutim, papa nužno mora biti dio društva čija je glava. Zato krivovjerni papa koji više nije član Crkve prestaje biti njezina vidljiva glava.


Ako prihvatimo ovo objašnjenje sv. Roberta Bellarmina i kardinala Billota, tada je sporno pitanje: od kojega trenutka možemo reći da je u papinom slučaju krivovjerje notorno? Povijesno kanonsko pravo Crkve (CIC 1917, kan. 2264. i 2314.) dopušta osobama koje nisu papa jednu privremenu situaciju u kojoj bi, ako se takvo krivovjerje nije dovoljno očitovalo, svi čini vlasti upravljanja u vanjskome području ostali valjani, iako nedopušteni. Analogijom, papa koji je formalno, ali još uvijek ne notorno krivovjeran, može neko vrijeme ostati na čelu Crkve.

Ali Billot dodaje da Providnost ne može dopustiti da cijela Crkva prizna kao svoju glavu formalnoga krivovjernika. Ako izabrani čovjek jest ili postane formalno krivovjeran, to priznanje se ne bi moglo dugo održati i zbog toga bi se ta 'notornost' morala pojaviti prilično brzo, na ovaj ili onaj način.

Najviše što bi se moglo dogoditi je da samo nekoliko stručnjaka u Crkvi ima teološku inteligenciju potrebnu za procjenu cijele situacije. Ostali (odnosno gotovo cjelina Crkve) ne bi bili sposobni razumjeti cijelo značenje krize, iako im je krepost vjere dovoljna za njihovo osobno djelovanje. Sveti Toma Akvinski čini sličnu razliku kad govori o ,,majores i ,,minores" (veći i manji) s obzirom na poznatost Mesije među Židovima (STh III, p. 47, čl. 5).

Ovlaštenost od Boga

Konačno, nedavna studija p. Guillaumea Devillersa u 6. dijelu njegove studije o Društvenom i političkom nauku u školi sv. Tome, u članku 9. u časopisu Le Sel de la terre br. 54 (jesen 2005.), str. 165-168, dolazi do različitih zaključaka. Čak možemo ići tako daleko da kažemo da su ti zaključci uistinu novi (i stoga zaslužuju veliku pažnju), iako se može tvrditi da se temelje na gore navedenim teolozima, posebice na Cajetanu.

Hipoteza govori: Crkva, kao i svako drugo društvo, ima vlast svrgnuti krivovjernoga papu poslanjem koje je primila od Boga u slučaju krivovjerja. Dokaz se oslanja na dva argumenta: 1. autoritet sv. Klementa Rimskog u odlomku njegove poslanice Korinćanima, i 2. analogiju s onim što se događa u građanskome društvu u slučaju tiranije. To se svodi na izreku (i autor to izričito navodi na početku svoje studije) da se sve ne temelji na božanskom pozitivnom zakonu objave, nego na jednostavnom naravnom zakonu. Doista, naš autor napominje da su svi teolozi nastojali opravdati svoje teze navodeći činjenice objave i Kristove pozitivne ustanove: po njima bi svrgavanje krivovjernoga pape bilo neophodno u skladu s naukom Svetoga pisma i Tradicije.

A jasno je da objava to ne naučava. Zato preostaje mogućnost okrenuti se naravnom zakonu. Dovoljno je primijeniti načelo da nadnaravni poredak pretpostavlja naravni poredak. Crkva je društvo. Međutim, u svakom društvu naravni božanski zakon zahtijeva da u slučaju tiranije građani proglase svrgnuće vlasti koja može biti zakonita, ali je postala nezakonitom. S druge strane, ovaj naravni božanski zakon koji se primjenjuje na slučaj grada [= društva] naravnoga poretka ostaje valjan i u slučaju Crkve, jer je ona grad u nadnaravnom redu. Zato je ne samo dopušteno, nego nužno svrgnuti krivovjernoga papu jer je taj papa Crkvi ono što je tiranin naravnom društvu. A da bi se to učinilo, društvo u tom slučaju prima ovlaštenje od Boga.

p. Jean-Michel Gleize

Autor ove serije, p. Jean-Michel Gleize, profesor je u Bogosloviji sv. Pija X. u Econeu u Švicarskoj već 20 godina, gdje trenutno predaje ekleziologiju. Autor je brojnih članaka u Courrier de Rome i savjetnik je FSSPX-ove komisije zadužen za doktrinarne rasprave sa Svetom Stolicom.

Napomena urednika (teksta izvornika)

Šesti dio precizne studije p. Gleizea o tome hoće li krivovjerni papa izgubiti svoju službu ili ne, nastavit će se razmatranjem načina na koji su nadbiskup Marcel Lefebvre i Bratstvo sv. Pija X. reagirali na problem papa koji izgledaju kao da favoriziraju krivovjerje i činjenicu da danas kod gotovo cijele hijerarhije i vjernika prevladavaju lažne ideje liberalizma i modernizma. Zatim slijedi treći i završni dio šestoga dijela.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.