Predavanje
P. Franza Schmidbergera na hodočašću u Fuldi 2. rujna 2012.
U
ovoj temi radi se o izlaganju o Crkvi, o otajstvu Crkve kao
otajstvenog tijela Isusa Krista. Naše predavanje podijeljeno
je na deset točaka.
I.
Čovjek kao društveno biće
Bog
je stvorio čovjeka kao društveno biće. Zajednica nije samo skup
pojedinaca, nego je izgrađena u redu i skladu. Već kao dijete, kada
čovjek dođe na svijet, ovisi o svojoj okolini. Tako i odrasla
osoba, čak i obitelj. Samo zajedništvo muškarca i žene može
prenositi život, a ne jedan čovjek, ne pojedinac. A u filozofiji
ili u društvenom nauku društvo se naziva savršenim ako može
osigurati svoje postojanje i ostvariti svoj cilj vlastitim naporima.
U ovom vrlo preciznom smislu obitelj je nesavršeno društvo jer joj
trebaju druge obitelji da bi postigla svoj cilj. Jedna obitelj ne
može graditi ceste, izgraditi bolnicu ili uvoziti robu s udaljenih
mjesta. Tako ni selo, pa ni grad nije savršeno društvo. Udruge nisu
savršeno društvo u tom smislu. U tom preciznom smislu, u naravnom
području samo država ili nacionalna zajednica je savršena
zajednica, tj. ona može vlastitim snagama postići svoj cilj.
II.
Milost i narav
U
redu milosti Bog prilagođava svoje djelo spasenja vlastitom redu
stvaranja. Kada su naši praroditelji, Adam i Eva, pali u grijeh i
ispali iz stanja milosti, Bog je odabrao jednoga čovjeka, Abrahama,
da bi, kako mu je rekao, učinio od njega velik narod, a potomak iz
ovoga naroda treba postati blagoslov za sve narode na cijeloj zemlji.
Bog daje Abrahamu ovo dvostruko obećanje. Znamo daljnju povijest
potomstva Abrahamova, kako su se umnožili u Egiptu, prerasli u
veliki narod, Egipćani su ih podjarmili, Mojsije ih izvodi iz zemlje
ropstva, znamo o 40-godišnjem putovanju ovoga naroda kroz pustinju.
Na gori Sinaju Bog stvara s njime posebni savez. On ga čini svojim
narodom, svojim vlasništvom,
svojom baštinom. On čini od ovoga naroda svoju zaručnicu, i
urezao je u svijest
svome narodu da ne smije imati nikakvih drugih bogova pored njega.
Prva zapovijed koju Bog daje na Sinaju odabranom
narodu, a time i cijelom čovječanstvu, glasi: „Ja sam Gospodin
Bog tvoj; Nemaj drugih bogova osim mene“ (Izl 20). I Bog
ljubomorno bdije nad vjernošću svoga naroda.
Zatim,
kada je naš Gospodin i Spasitelj sišao s neba da u svojoj milosti
obnovi sve stvari nakon istočnoga grijeha, on odabire svoje učenike.
Izabrao je 12 apostola koji su trebali nakon njegove muke i smrti,
nakon njegova pobjedonosna uskrsnuća, nakon njegovog slavnog
uzašašća i poslanja Duha Svetoga nastaviti njegov rad kao njegovi
namjesnici. On im daje zapovijed: „Idite po svem svijetu i učite
sve narode. Propovijedajte Evanđelje, propovijedajte im istu istinu,
istu vjeru, istu objavu Boga koju sam ja sam objavio čovjeku. A onda
ih krstite“ (usp. Mt 28, 19-20). I nadalje im zapovijeda:
„Činite to meni na spomen. Služite
moju žrtvu na Golgoti koju sam ja izvršio radi
spasenja čovječanstva, nastavite služiti moju žrtvu
za sva vremena“ (usp. Lk 22, 19). Sv. Misa je doista
nekrvno obnavljanje krvne žrtve na Križu, koja se treba nastaviti
za sva vremena. On daje svojim apostolima nalog da opraštaju
grijehe: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima
zadržite, zadržani su im“ (Iv 20, 23). Tako Krist nastavlja
svoje spasenje putem 12 apostola i njihovih nasljednika do kraja
vremena. Sve što je Krist sam činio, trebaju nastaviti činiti
apostoli i njihovi nasljednici kroz stoljeća. Oni ne trebaju činiti
ništa drugo, nego isto što je Krist činio. Tako je Crkva izgrađena
na temelju 12 apostola kao nastavak života, nastavak djelovanja,
širenja i prenošenja Krista u prostoru i vremenu. Stoga je riječ
Božanskog Učitelja: „Kao što je mene poslao Otac, tako ja
šaljem vas“ (Iv 20, 21). Otac šalje svoga Sina u svijet, Sin
šalje svoju Crkvu da u njoj nastavi svoje djelo otkupljenja. To je
upravo isto poslanje, isti nalog, isti autoritet.
Presveto
Trojstvo, utjelovljeni Bog, naš Gospodin Isus Krist i sveta Crkva
tvore nedjeljivo jedinstvo. Ne može se odijeliti Crkvu od Krista i
Krista od Crkve. Ne možemo odijeliti Krista od Oca i Oca od Krista.
Otac i Sin zajedno nadišu Duha Svetoga, životni dah koji je duša
ove Crkve. Lijepa usporedba baca svjetlo na povezanost između Krista
i njegove Crkve, naime usporedbe sa Suncem i zrakama: kako nema
sunčevih zraka bez Sunca, tako nema Crkve bez Krista. S druge
strane, Sunce se produžuje u zrakama, širi se, dodiruje nas i daje
svjetlost i toplinu. Isto je tako i s Crkvom: po njoj se nastavlja
Krist. To je od temeljne važnosti. To jasno govori da se ne ulazi u
Crkvu po vlastitom raspoloženju, kao u nogometni klub, a potom
izlazi kad se zasitimo njezinih rituala, dogmi i pravila, nego smo po
Crkvi povezani s Kristom. Nema ni jedne druge povezanosti s Kristom
osim preko Crkve, kao što ne možemo vidjeti Sunce osim po njegovim
zrakama, po svjetlu koje ono šalje.
Vidjelac
s Patmosa, sv. apostol i evanđelist Ivan, opisuje u prvom poglavlju
otajstvenog Otkrivenja svoju viziju ove istine riječima: „I
okrenuvši se vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka - to je
sedam mjesnih crkava u Maloj Aziji - I usred sedam zlatnih
svijećnjaka kao Sina čovječjega“. To je Krist usred svoje
Crkve. „Obučena u dugačku haljinu, i opasana po prsima
pojasom zlatnim. A glava njegova i kosa bijela kao bijela vuna, kao
snijeg; i oči njegove kao plamen ognjeni; i noge
njegove kao mjed, kad se rastopi u peći; i glas njegov kao šum voda
mnogih; i
imao je u svojoj desnoj ruci sedam zvijezda” (Otk 1, 12-16).
Vidimo dakle kako Krist drži ovih sedam mjesnih Crkava u svojim
rukama, kako su one potpuno ovisne o svom božanskom Gospodinu i
Zaručniku, baš kao što su zrake potpuno ovisne o Suncu. Ovaj
odlomak otajstvenog Otkrivenja pokazuje kako Krist živi i djeluje u
svojoj Crkvi i djeluje po svojoj Crkvi. Krist se zapravo u potpunosti
poistovjećuje sa svojom Crkvom: kada je Savao, koji je kasnije
postao Pavao, najveći apostol svih vremena, bio na putu za Damask da
tamo uhvati kršćane i odvede ih u Jeruzalem, tajanstveno svjetlo
zbaci ga s konja, i začuje glas koji mu govori: „Savle, Savle,
zašto me progoniš?” Savao pita: „Tko si ti, Gospodine”
(Dj 9, 4sl), a glas odgovara: „Ja sam Isus kojega progoniš”.
Savao nije osobno progonio Krista, ali je zato progonio kršćane. A
Krist ga pita: zašto progoniš mene? On se poistovjećuje sa
svojom Crkvom. Tako svećenik na otajstveni način govori u riječima
pretvorbe: „Ovo je moje tijelo“. On
vrlo dobro zna da to nije njegovo tijelo, ali to je glas Isusa
Krista, to je djelo Isusa Krista, koje se ovdje ostvaruje. Kada bi
svećenik promijenio riječi posvete i rekao: 'Ovo je tijelo
Kristovo', ne bi došlo do pretvorbe, jer onda se Krist ne bi u
potpunosti poistovjetio sa svojim slugom, jer sluga ne bi više bio
oruđe svoga gospodara. To je moje tijelo – Krist govori po
svećeniku.
Sv.
Augustin je u svom komentaru o Evanđelju po Ivanu pronašao čudesne
riječi o Kristovu krštenju. On kaže sljedeće: „Krštenje je
uvijek krštenje Isusa Krista. Kad Petar krsti, to nije
Petrovo krštenje. Kad Pavao krsti, to nije Pavlovo
krštenje. Kad bi Juda krstio, to ne bi bilo Judino krštenje, nego
je to svaki puta Kristovo krštenje. Ako bi bilo
Petrovo ili Pavlovo ili Judino krštenje, tada bi postojala različita
krštenja, i svako krštenje imalo bi drugu vrijednost, ovisno o
stupnju svetosti službenika krštenja. Ali to nije
tako. Svako krštenje, svako valjano krštenje ima istu vrijednost
jer je to svaki put Isusovo krštenje. Jer Krist
djeluje kroz svoju Crkvu.“
III.
Kristova trostruka služba
Krist
ima u svojoj ljudskoj naravi trostruku službu:
1.
On je učitelj ili prorok,
2.
Veliki svećenik Novoga saveza i
3.
Pastir ili kralj cijeloga ljudskoga roda i svake pojedine duše.
Ova
trostruka služba Kristova može se pronaći u različitim odlomcima
Svetoga pisma; npr sv. Ivan u svom prologu iznosi: „Boga nitko
nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu,
on ga obznani.” (Iv 1,18). Ovdje se radi o objavi cijele
mudrosti, cijele istine, cijele svjetlosti Božje po našemu
Gospodinu Isusu Kristu, koji u svojoj ljudskoj duši na temelju
blaženoga gledanja Boga, vidi sve Božje planove, stvaranje i
otkupljenje kao i sudbinu svake ljudske duše. Tako nam on donosi
poruku o Ocu, o vlastitome božanstvu i svojoj otkupiteljskoj službi,
kao i o Duhu Svetomu.
Sv.
Pavao opisuje u svojoj Poslanici Hebrejima Krista kao Velikoga
svećenika Novoga saveza. On je naime izravni posrednik između Boga
i čovjeka, jer je on ujedno i Bog i čovjek, i na taj način
predstavlja interese Boga kod ljudi, a s druge strane, interese ljudi
koji stupaju pred Božje prijestolje.
Zatim
sam Krist govori: „Ja sam dobar pastir. Ja život svoj polažem
za svoje ovce“. A pred Pilatom On priznaje: „Da, ja sam
kralj“. Već u Navještenju arkanđeo Gabrijel govori o ovom
kraljevstvu: „Gospodin Bog će mu dati prijestolje Davida, oca
njegova. On će kraljevati nad domom Jakovljevim zauvijek, i njegovu
kraljevstvu neće biti kraja.“
A
ako je Crkva Krist koji nastavlja živjeti u prostoru i vremenu, tada
te tri službe moraju također biti sadržane u Crkvi. Zapravo, Crkva
ima učiteljstvo jer je Krist učitelj, ona propovijeda točno onu
istu istinu, propovijeda objavu koju joj je Krist povjerio. Crkva ima
svećeništvo, a to svećeništvo nije ništa drugo nego
sakramentalno sudjelovanje u velikom svećeništvu Isusa Krista.
Svaki svećenik Novoga zavjeta je takoreći dio cijeloga Krista kao
Velikoga svećenika. Svaki svećenik je predstavnik Isusa Krista koji
djeluje u ime Isusa Krista. Ako bi Isus Krist prestao biti veliki
svećenik – što je naravno nemoguće – onda bi svaki svećenik
odmah postao običan čovjek koji ne bi činio pretvorbu, ne bi više
otpuštao grijehe, ne bi više podjeljivao sakramente. Svaki bi
svećenik odmah izgubio svećeništvo kao što Sunce, kad više ne bi
sjalo, više ne bi odašiljalo zrake. Budući da je Krist konačno
Pastir i Kralj, Crkva ima zadatak voditi mudrim zakonima ljude na
putu spasenja, očuvati ih na tom putu i voditi ih prema nebu,
njihovom vječnom odredištu. Ona ima pastirsku službu.
IV.
Krist i Crkva
Ta
veza između Krista i njegove Crkve nije samo neraskidiva, nego
nadasve nutarnja, takva da ne može biti intimnija ni dublja. Krist
obećava Petru da će na njemu sagraditi svoju Crkvu, ne bilo kakvu
crkvu, nego Crkvu. Nakon svoga uskrsnuća daje mu nalog da
čuva njegove ovce, da bdije nad njegovim
stadom. On sam jest i ostaje dakle vrhovni gospodar, nevidljiva glava
Crkve; Petar, vidljiva glava, je samo njegov zamjenik. Nije Petar
izvor milosti, već Krist.
Ta
veza između Krista i njegove Crkve prekrasno je prikazana u
prispodobi o trsu i lozi u 15. poglavlju Ivanova evanđelja: „Ja
sam istinski trs, a Otac moj - vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne
donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda
donese. Vi ste već čisti po riječi koju sam vam govorio. Ostanite
u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od
sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.“
Dakle kršćanin ne može donijeti plodove za vječnost, osim ako
ostaje u Kristu, u životnoj zajednici s njime. Isti životni sok
protječe kroz trs i vinovu lozu, tako nam Krist podjeljuje svoj
vlastiti božanski život. Kada je loza odsječena ili odvojena od
trsa, suši se. „Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi
mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne
ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u
oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u
vama, što god hoćete, ištite i bit će vam.“
U
euharistijskom govoru u 6. poglavlju Ivanova evanđelja uči nas
Gospodin: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i
ja u njemu.
Kao što mene posla živi Otac, i ja živim zbog
Oca, tako će i onaj, koji jede mene, živjeti zbog mene.“
Euharistija, dakle, ima izvanredno značenje u izgradnji otajstvenoga
(mističnoga) tijela Isusa Krista, svete Crkve. Ona dovršava
uključivanje pojedine duše u ovo otajstveno tijelo. Stoga Gospodin
govori svojim apostolima: „Ostanite u mojoj ljubavi – manete
in dilectione mea“. Kada se kršćanin odvoji od Krista i
njegove Crkve, gubi sav nadnaravni život. Sv. Pavao je vrlo duboko
shvatio ovu povezanost s Kristom, ovom zajednicom života, patnje i
ljubavi. Na kraju svoga života on govori: „Više ne živim ja,
već Krist živi u meni“ (Gal 2, 20).