Nastavak predavanja p. Franza Schmidbergera o
otajstvu Crkve kao mističnoga tijela Isusa Krista s hodočašća u
Fuldi, 2. rujna 2012.
V.
Mistično tijelo Isusovo
Vjernici
koji su sjedinjeni s Kristom čine strukturiranu cjelinu, kako sv.
Pavao na predivan način izlaže u svojim poslanicama. On govori o
otajstvenoj građevini. U 2. poglavlju Poslanice Efežanima, retci
19-22: „Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego
sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola
i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva
građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi
ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu“. Vjernici su stoga
sveta građevina, kuća Božja, hram i svetište Svevišnjega. U toj
zgradi sam Krist je zaglavni kamen ili spojni kamen u svodu koji drži
cijeli svod i cijelu građevinu zajedno. Pojedinačni vjernici
uzidani su kao živo kamenje u ovu građevinu i time cijela zgrada
raste. To nije samo hrpa kamenja nego strukturirana, planirana
gradnja. Nadalje govori sv. Pavao o Crkvi i o kršćanima kao o
nasadu: „Ja sam posadio“, govori on u 3. poglavlju Prve
poslanice Korinćanima. On nastavlja ovu misao izlažući: „Vi
ste Božja njiva, Božja građevina“. Nasad nije divlja šikara
niti nekoliko proizvoljno rastućih stabala, nego planirani nasad.
Tako je i sa svetom Crkvom: ima strukturu, a svaki vjernik u ovom
nasadu ima svoje osobno mjesto sa sasvim osobnim, individualnim
zadatkom.
Zatim
sv. Pavao uspoređuje odnos između Krista i Crkve sa ženidbom:
Krist je zaručnik, Crkva je zaručnica. „Muževi, ljubite svoje
žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju, da je
posveti, očistivši je kupelju vodenom u riječi, da on prikaže
sebi slavnu crkvu, koja nema ljage ni nabora, ili što slično, nego
da bude sveta i neokaljana.
Tako su dužni i muževi ljubiti svoje žene kao
svoja tjelesa.“ (Ef 5, 25-27). Kako bračni drugovi zajedno
izrastaju u jedno tijelo, tako i Krist i njegova Crkva postaju
cjelina Kristova, glava s članovima. Odnos između Krista i Crkve je
odnos između dvaju dobrih kršćanskih supružnika.
Zatim
sv. Pavao dodaje četvrtu sliku o kojoj želimo detaljnije izložiti:
Crkva je kao tijelo nadahnuto Isusovim duhom, Duhom Svetim. Taj duh
nikad ne može svjedočiti protiv Isusa, nego ga može samo objaviti
kao Gospodina: „Zato vam dajem na znanje, da nitko, koji govori
u Duhu Božjem, ne kaže: "Proklet Isus"; i nitko ne može
reći: "Gospodin Isus", osim u Duhu Svetom.“ (1 Kor
12, 3). Vjernici koji su uključeni u ovo tijelo mogu govoriti samo u
Duhu Svetom. Apostol poganima nastavlja: „Milosni su darovi
različni, ali je isti Duh. I različne su službe, ali je isti
Gospodin“; tj. taj Duh Sveti, koji je
duša Crkve, pokreće i daje joj
svu plodnost, rast i snagu. „Postoje različita čuda, ali je
Bog isti koji čini sve u svima.” Pavao navodi ove milosne
darove; on govori o daru mudrosti, daru znanja, daru vjere, daru
liječenja, čudotvorstvu, daru proroštva, razlikovanju duhova, daru
jezika, tumačenja jezika, i zaključuje: „A ovo sve čini jedan
i isti Duh, koji razdjeljuje svakome, kako hoće.“ (redak 11).
Zatim
dodaje dvije slike: ljudskoga tijela i Crkve. On prije svega iznosi
različitost udova u ljudskome tijelu i kako su srasli u jedinstvo:
„Jer kao što je tijelo jedno i udove ima mnoge, a svi udovi
tijela, premda su mnogi, jedno su tijelo, tako je i s Kristom“.
Očekivali bismo da će Pavao reći: tako je i s Crkvom;
ali kaže: tako je i s Kristom, jer ima na umu cijeloga
Krista, Krista kao glavu, vjernike kao udove. Mi kršćani tvorimo
jedno tijelo s Kristom, a svaki kršćanin ima određeni zadatak i
funkciju u ovome tijelu. Svi smo po krštenju postali jedan duh i
jedno tijelo: bilo Židovi, bilo pogani, robovi ili slobodni, svi smo
jednim duhom napojeni, tj. u svima nama djeluje isti Duh Sveti, Duh
Kristov i Duh Crkve. Sada se Pavao ponovo vraća na govor o naravnome
tijelu: ono se ne sastoji samo od jednoga, nego od mnogih udova. „Ako
reče noga: Jer nisam ruka, nisam od tijela, zar zato nije od tijela?
I ako reče uho: Jer nisam oko, nisam od tijela, zar zato nije od
tijela. Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo
sluh, gdje bi bio njuh?“ (1 Kor 12, 15-17). Bog je svakom
pojedinom udu dao njegov zadatak u tijelu, kao i njegovu volju. Zatim
govori o ovisnosti udova među sobom: „A oko ne može reći
ruci: Ne trebam te; ili opet glava nogama: Ne trebate mi“.
Dakle, svaki ud je upućen jedan na drugoga i ne može ispuniti svoj
zadatak bez ostalih udova. Zatim sv. Pavao zaključuje razmišljanje
o ljudskom tijelu temeljnom izjavom: „A vi ste tijelo Kristovo,
i pojedini udovi. – Vos estis corpus Christi, et membra de membro”.
Ovdje imamo suštinu cijelog 12. poglavlja Prve poslanice
Korinćanima, čak i glavnu poruku cijele poslanice.
Crkva
je otajstveno tijelo Isusa Krista. Nakon ove tvrdnje apostol pogana
nastavlja: „I jedne postavi Bog u crkvi, prvo kao apostole,
drugo kao proroke, treće kao učitelje, onda sile čudesne, zatim
darove liječenja, pomaganja, upravljanja, različne jezike. Zar su
svi apostoli? Zar su svi proroci? Zar su svi učitelji? Zar su svi
čudotvorci?
Zar svi imaju darove liječenja?
Zar svi govore jezike? Zar svi tumače?“ Sada
on poziva Korinćane da se trse za najveće milosne darove pokazujući
im još izvrsniji put ljubavi koji oživljava i ispunjava cijelo
tijelo. Crkveni oci su često prikazivali Crkvu kao „savez
ljubavi Isusa Krista“. Pavao naziva Korinćane: „Vi ste
tijelo Kristovo“; on naziva sve nas, sve krštene: „Vi ste
tijelo Kristovo i svaki od vas je ud ovog otajstvenog tijela”.
U
prvom poglavlju Kološanima istaknuta je uloga glave u ovom tijelu.
Tu se govori: „Koji nas izbavi od vlasti tame i premjesti u
kraljevstvo Sina ljubavi svoje, [ugradio nas je u Crkvu]. U kojemu
imamo otkupljenje krvlju njegovom, oproštenje grijeha; Koji je slika
Boga nevidljivoga, prvorođeni prije svakoga stvorenja; Jer je u
njemu sve stvoreno, što je na nebu i na zemlji, vidljivo i
nevidljivo, bilo prijestolja, ili gospodstva, ili poglavarstva, ili
vlasti: sve je po njemu i za njega stvoreno i on je prije svega, i sve postoji u njemu. I on je
glava tijelu crkve, koji je početak, prvorođeni od mrtvih, da bude
on u svemu prvi“ (Kol 1, 13-18). Ne može se dovoljno naglasiti
značenje glave za cijelo tijelo. Bez glave nema živoga tijela, iz
glave izlazi vodstvo cijeloga tijela, svi živci; zapovijedi dolaze,
tako reći, iz glave. A tako je i s Crkvom: Krist je glava ovog
otajstvenog tijela.
U
poslanici Efežanima sv. Pavao izlaže da je Krist kao žrtvovani
Spasitelj postao za nas otkupninom, da bismo se uopće po krštenju
mogli priključiti ovom mističnom tijelu, a Krist je s druge strane
glava otkupljenoga čovječanstva. Sam Duh Sveti je duša ovoga
mističnoga tijela, On ga oživljava i čini plodonosnim. Kako duša
oživljava naravno tijelo, tako je i u Crkvi: Duh Sveti, koji je Duh
Isusa Krista i Duh Oca, oživljava Crkvu.
Koji
je položaj Blažene Djevice Marije u ovome tijelu? Crkveni
oci i teolozi često ju uspoređuju s vratom na tijelu jer je
posrednica svih milosti. Sve što polazi od Krista i teče prema
udovima, prolazi takoreći kroz vrat, prolazi kroz Blaženu Djevicu
Mariju. Ovu sliku uglavnom koristi sv. Bernardin Sijenski. No Blaženu
Djevicu Mariju također možemo vidjeti kao srce otajstvenoga
tijela. Srce oživljuje cijelo tijelo, tjera krv u sve udove.
Dakle, Blažena Djevica Marija ima ovaj oživljujući dio, ovaj
oživljujući zadatak u cijelome otajstvenome tijelu. Kada pogledamo
blagdan Duhova, čitamo da su apostoli nakon Kristova uskrsnuća
krenuli u dvoranu Posljednje večere i molili „s Marijom, majkom
Isusovom“. Marija je od početka središte Crkve. Apostoli su
se okupili oko nje i tako je u pravom smislu možemo nazvati srcem
otajstvenog tijela.
Ali
zašto bismo uopće trebali biti uključeni u ovo otajstveno tijelo?
Ne bi li bilo bolje da Bog daje svoju milost izravno svakome
pojedincu? Ali to ne odgovara Božjem planu. On je umjesto toga htio
uspostaviti zajednicu, organizam u koji ljudi trebaju biti usađeni,
uključeni da bi sudjelovali u bogatstvu Isusa Krista. Razmotrimo još
jednom prispodobu trsa i loze: loza je dakle na trsu, s time da
sokovi teku od trsa; inače će loza usahnuti. Trs joj daje snagu za
bobice koje sazrijevaju i rastu, pa tako i Krist nas želi
priključiti, tako da ne ostanemo u duhovnoj smrti, nego da
sudjelujemo u Njegovu bogatstvu, Njegovoj božanskoj milosti, da
primimo Njegov božanski život. On je u svojoj čovječnosti kanal
koji se nastavlja u sakramentima, kroz koje teče život Presvetoga
Trojstva. To je život spoznaje, ljubavi i snage.
Ovo
uključivanje događa se u krštenju. Mi smo poput mladice
ucijepljeni na Božje stablo. Završetak toga sjedinjenja odvija se u
sv. Euharistiji, o kojoj Gospodin govori: „Tko jede moje tijelo
i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu“. U njoj je Krist
uistinu, stvarno i bitno prisutan, dušom i tijelom, tijelom i
krvlju, božanstvom i čovječnošću, tako da u pravom smislu
možemo postati dio cijeloga Krista. U Euharistiji s jedne strane
primamo u našim srcima raspetoga i uskrsloga Krista, s druge strane,
Krist nas prima u sebe. To je veza koja nije mogla biti intimnija i
dublja. Primamo Krista kao glavu otajstvenoga tijela i na taj način
također stupamo u najintimniju vezu sa svim ostalim udovima toga
tijela, s našim obiteljima, rodbinom i prijateljima, a posebno s
hijerarhijom Crkve i sa svim njezinim članovima: papom, biskupima,
svećenicima, redovnicima, bliskim i udaljenima navjestiteljima
vjere, obiteljima, siromašnima i patnicima. Crkveni su oci govorili
o Euharistiji kao kruhu života. Kako se zrna pšenice razbacaju po
polju i izrastu u klasje te se pripremi jedan kruh, tako smo i
mi po Euharistiji ujedinjeni s Gospodinom u jedno tijelo
Kristovo i međusobno sjedinjeni.
Pročitajmo
ponovno sv. Pavla u Prvoj poslanici Korinćanima: „Kruh, koji
lomimo, nije li zajedništvo tijela Kristova? Jer jedan kruh, jedno
smo tijelo mnogi, jer svi smo dionici jednoga kruha.“ (1 Kor
10, 16-17). Još jednom: kao što se grožđe pretvara u jedno vino,
tako bi se vjernici trebali oblikovati u jedno tijelo. To također
jasno pokazuje da niti jedan vjernik ne može postići spasenje
odvojen od drugih. Nitko se ne spašava sasvim sam i nitko ne propada
sasvim sam. Radi se uvijek o cijelome Kristu, u kome vjernici imaju
različite zadaće, svi su usmjereni izgradnji ovog otajstvenog
tijela, što je s druge strane priprema nebeskoga Jeruzalema,
proslavljene nebeske Crkve. Jedni se brinu o odgoju mladeži, drugi
za bolesne, treći za starije i napuštene, četvrti misionarskim
radom u dalekim zemljama, a peti apostolatom u vlastitoj domovini.
Postoje kontemplativni redovi, a postoje i aktivni redovi. Baš kao
što su ljudi u naravnome području opremljeni različitim darovima i
talentima, tako je i u otajstvenome tijelu Kristovom. Ali opet: sve
te različite zadaće moraju biti usmjerene na izgradnju otajstvenoga
Tijela Kristova, a također i na razvoj i rast pojedine duše.
Pojedinac je u službi općega dobra Crkve i tako spašava vlastitu
dušu. Izravno pojedinačno spasenje je protestantska zabluda. Toga
nikada nije bilo niti će biti.
Zaključno,
otajstveno tijelo na Zemlji u konačnici je usmjereno na proslavu
trojedinoga Boga. Stoga upravo u ovoj tradiciji obitelji moramo rasti
u zajednici molitve, žrtve, ljubavi i patnje prema riječima sv.
Pavla u hvalospjevu ljubavi u 13. poglavlju Prve poslanice
Korinćanima: ,,Ljubav je strpljiva, krotka, ljubav ne misli o
zlu, uvijek gleda na ono što je svima korisno. Ljubav nikada ne
prestaje!“ Time je također
rečeno da svaki član otajstvenoga tijela mora voditi odgovarajući
moralni i vjerski život, tako da ne obeščastimo Glavu, Krista,
nego da živimo u skladu s njegovom svetošću i kao hram trojedinoga
Boga. Zato je sv. Lav Veliki rekao u božićnoj propovijedi: ,,Sjeti
se, ti si ud tijela čija je glava Krist. Nemojte pasti u stari
kvasac grijeha“.
Postavimo
još pitanje: tko izgrađuje ovo otajstveno tijelo Kristovo u
prostoru i vremenu? Kao prvo, naravno, sam Krist. Ali On se pritom
služi sredstvima. To su biskupi i njihovi pomoćnici, svećenici i
đakoni, pravi graditelji otajstvenoga Tijela. Oni krste i pridružuju
ovom Tijelu duše, slave Euharistiju i dovršuju to pridruženje u
podjeljivanju Presvetoga Sakramenta; otpuštaju grijehe, podjeljuju
sakrament Potvrde Duha Svetoga, blagoslivljaju brakove u kojima se
umnaža ljudski rod, gdje se stvaraju duše, koje se potom pridružuju
ovome Tijelu. Među biskupima jedan je na prvome mjestu: Petar. Njemu
je Krist rekao: „Ti si Petar. Na toj stijeni
sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi
ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga“ (Mt 16, 18). Petar je
temelj ove duhovne građevine; bez temelja nema građevine. Bez Petra
nema Crkve.
Nakon
svoga uskrsnuća, Gospodin kaže Petru: „Pasi moje ovce, pasi
jaganjce moje“. On to nije na isti
način, naložio nijednome drugome apostolu. Samo je za Petra molio
da ne klone njegova vjera. U svim popisima apostola prvi se spominje
Petar. Kada jednoga dana Krist propovijeda mnoštvu na obali
Genezaretskoga jezera, ulazi u Petrovu lađu i odande propovijeda. On
objavljuje svijetu svoju božansku istinu iz Petrove Crkve. Odmah
nakon toga On nalaže apostolima da se ,,otisnu na more i bace
mreže”. Želi ih učiniti ribarima ljudi koji love duše u
mrežu Crkve. Budući da je Petar umro kao rimski biskup, zbog toga
je nasljednik Rimske stolice uvijek vrhovni pastir Crkve. Papa nikada
ne može biti biskup Kölna, Milana ili New Yorka. Čak i ako ostane
izvan Rima dugo vremena, kao što se to dogodilo u Avignonu u
Srednjem vijeku, on jest i ostaje rimski biskup. Kada kardinali
biraju papu, oni kao župnici grada Rima biraju svoga mjesnoga
biskupa kojega, čim je prihvatio izbor, sam Bog postavlja za
Natpastira cijeloga stada.
