Pedeset godina nove Mise – obnova ili opustošenje?

Papa Pavao VI. objavio je 3. travnja 1969. godine Novus Ordo Missae, novi red mise (skraćeno nazvan: nova Misa). Ovaj sudbonosni dan obilježio je epohalnu prekretnicu u Katoličkoj Crkvi. Tako je Papa radikalno promijenio lice Crkve, prvenstveno u svetoj liturgiji. Nezabilježena novost nove Mise nije mogla izmaći štovateljima svete liturgije. Zajednička usmjerenost na Boga u prinošenju svete Misne Žrtve zamijenjena je okrenutošću svećenika i puka prema ,,stolu“ da bi se obilježila ,,Gospodnja večera“. Svečane ceremonije koje su odisale detaljima strahopoštovanja, svetosti i misticizma i doživljavane kao prodor nebeskoga u ovu prolaznost, ustupile su mjesto hladnoj i trezvenoj jednostavnosti koja podsjeća na svjetovno događanje u višenamjenskoj dvorani. Umjesto Boga, stajao je odjednom u središtu pozornosti čovjek.

Štovanje Boga ili kult čovjeka? To je bilo uznemirujuće pitanje što su se mnogi ljudi sa zaprepaštenjem pitali. Govorilo se o ,,katastrofi“ koja je neminovno dovela do razaranja. Ostvaruju li se dramatični strahovi tada zabrinutih suvremenika? Naravno, pitanje je izuzetno složeno i nabijeno emocijama. No, vremenski odmak od sada 50 godina olakšava da se mirno sagledaju stvari. A to je nužno jer u konačnici radi se o biti ili ne biti Crkve. Ovdje se ograničavamo na glavne točke kritike koje su neprestano iznošene unatrag 50 godina. Dublju i potpuniju analizu ostavit ćemo za drugu priliku. Postoje liturgijski, dogmatski i pastoralni razlozi koje treba iznijeti u prosudbi Nove mise:

1) Liturgijski razlozi

Podrijetlo nove liturgije – radi se o ,,novom stvorenju na zelenom stolu“ – dijametralno protivnom zakonima razvoja liturgije. Nikada tijekom crkvene povijesti nije bilo „liturgijske fabrikacije na pokretnoj traci“ [1]. Svaki je obred nastao: ,,pod nadahnućem Duha Svetoga, koji uvijek pomaže Crkvu do kraja vremena“ [2] i razvija se kroz stoljeća: ,,Crkva je, o tome nema sumnje, živi sklop udova. I u onim stvarima koje se tiču svete liturgije Crkva raste, razvija se i napreduje, pa se upriličuje i prilagođuje potrebama i prilikama vremena, ali uvijek tako da njezin nauk ostane netaknut i čitav.“ [3]. Drugi vatikanski sabor upozorio je protiv revolucionarnih zahtjeva posve nove liturgije: ,,Neka se, napokon, ne uvode novosti ako to ne traži istinska i sigurna korist Crkve i uz oprezno nastojanje da novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih oblika“ [4].

Ali ovo je upozorenje bačeno u vjetar, kako je kardinal Ratzinger neprestano ukazivao 1989. godine: ,,Ono što se nakon sabora u velikoj mjeri dogodilo znači nešto sasvim drugo: liturgija je zamijenjena napravljenom liturgijom. Prešlo se iz živoga procesa rasta i postajanja u napravljeni obred. Nije se više htjelo nastaviti s organskim rastom i sazrijevanjem koji je živio stoljećima, već na njegovo mjesto – prema uzorku tehničke proizvodnje – staviti napravljen plitki proizvod trenutka. Gamber se tom falsificiranju usprotivio budnošću istinskog proroka i neustrašivošću pravoga svjedoka... Liturgijska reforma u svom konkretnom ostvarenju sve više je odstupala od tog izvornoga (najdublje biti liturgije). Rezultat nije preporod već opustošenje.“ [5].

2) Dogmatski razlozi

,,Glavni prigovor na Ordo Missae Pavla VI. je da nedostatno izražava katoličku vjeru“ [6]. Kardinali Ottaviani i Bacci u svojoj kritici nove Mise naglašavaju da: ,,Novus Ordo Missae predstavlja zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi“. Novus Ordo Missae je ,,takav da može u mnogim stvarima zadovoljiti i najprogresivnije protestante“ – ,,Želi se načiniti tabula rasa od cjelokupne teologije svete Mise. U biti se približava protestantskoj teologiji koja je razorila žrtvu Mise” [7].

3) Pastoralni razlozi

Već 1969. kardinali Ottaviani i Bacci žalili su se na razorne pastoralne posljedice liturgijske reforme. To je dovelo do ,,posvemašnjeg nesnalaženja vjernikâ, koji već pokazuju znakove nemarnosti i jasnoga opadanja vjere. U većemu dijelu klera to se očituje kao mučna kriza savjesti, o čemu imamo bezbrojna i svakodnevna svjedočanstva“.

Tvrdnja koju je izrekao mons. Lefebvre: ,,Nova Misa proizlazi iz krivovjerja i vodi prema krivovjerju“, gorko se potvrdila u posljednjih 50 godina. Većina katolika izgubila je vjeru i nemaju pojma o sv. Misi, o duhu klanjanja i žrtve. Prema istraživanju provedenom povodom ,,Kirchentaga“ u Münchenu 2010. godine, više od 90% katolika je izjavilo da ne postoji razlika između katoličke Mise i protestantske Gospodnje večere. – Razorna kriza vjere ogleda se i u nezaustavljivom padu pohađanja nedjeljnoga bogoslužja. U Beču samo 3% katolika redovito prisustvuje nedjeljnoj Misi, u Francuskoj samo 1,8%!

Žrtva ili gozba?

Nažalost, pustošenje o kojem je govorio kardinal Ratzinger prodrlo je u samu srž kršćanstva, koje se sastoji u nasljedovanju Krista, kao što je Sv. Pavao lijepo opisao: ,,Želim Ga upoznati, kao i zajedništvo s Njegovom patnjom i snagom Njegovog uskrsnuća“ (Fil 3).

Već desetljećima može se promatrati pokušaj suvremenih teologa da potisnu sve ono što podsjeća na križ i žrtvu i da to uklone iz liturgije. Papa Pio XII. sa zabrinutošću je gledao na taj razvoj i želio ga je energično suzbiti: „A kako je njegova gorka muka glavno otajstvo iz kojega izvire naše spasenje, u skladu je s katoličkom vjerom da baš nju postavimo u što veće svjetlo, jer je ona kao središte bogoštovlja, dok je euharistijska žrtva svakoga dana predstavlja i obnavlja, a svi su sakramenti najuže povezani s križem“.

Nažalost, upozorenja mudrog pape bačena su u vjetar. Došla je nova Misa kojoj nedostaje njezina bit: ovisno o tome kako se služi, pojam žrtve je gotovo ili potpuno dokinut. To je stvarno najgora stvar koja se može dogoditi – pogotovo u današnje vrijeme, koje se definira kao ,,društvo zabave“ i ,,wellness crkva“. Kako bi kršćanin trebao nositi svoj svakodnevni križ, ovladati životnim poteškoćama, a zatim voditi krepostan život, ako u svetoj Misnoj Žrtvi ne nalazi oživljenje i hranu? Na koji način bi naročito svećenici i redovnici trebali prikazati žrtveni dar svoga umrtvljenoga života, ako se svakodnevno ne združuju s božanskim žrtvenim Jaganjcem kako bi se predali za slavu Božju i spasenje duša? Trebamo li se tu još čuditi o krizi identiteta i odumiranju posvećenoga života? Današnji potresni slom u Crkvi – sve do svih stravičnih skandala – ne nalazi li svoj najdublji uzrok u liturgijskom opustošenju?

Otajstvo muke i uskrsnuća

Ljubimo našu tradicionalnu liturgiju, koja će jedina moći na ruševinama propasti proizvesti kršćansku civilizaciju! Rado se ujedinjujmo sa žrtvovanim Isusom, predajmo mu sve naše brige, kako bismo i mi mogli iskusiti snagu uskrsnuća u nama. Umiranje i uskrsnuće s Kristom je bit kršćanskoga života, kao i sveta Misa. Onaj tko se žrtvuje s Njim, najintimnije će se povezati s Njegovim uskrsnućem. U svetoj Pričesti primamo preobraženoga Spasitelja u njegovoj skrivenoj slavi, koji nas ispunjava svojom radošću, snagom i istinskom nebeskom utjehom. U tom smislu želim vam milosno vrijeme korizme te sretan i blagoslovljen Uskrs!

p. Stefan Frey

Izvor: Mitteilungsblatt – službeni glasnik Austrijskoga distrikta, travanj 2019.

1 Klaus Gamber, Ritus modernus, str. 63sl; Fragen an die Zeit, Pustet, 1989., str. 94-108.

2 Pio XII., Mediator Dei, br. 61

3 Isto, br. 59

4 Drugi vatikanski sabor, Sacrosanctum Concilium, br. 23.

5 Kard. Ratzinger u osvrtu na lik Klausa Gambera, u: W. Nyssen, Simandron – der Wachklopfer, 1989.

6 Georg May, Die alte und die neue Messe.
7 Kardinali Ottaviani i Bacci, Kratak kritički pregled Novog reda Mise

Verwenden Sie den Word-HTML-Konverter, um verschmutzten Code und unordentlichen Markup zu vermeiden, wenn Sie Dokumente online veröffentlichen.