Draga
moja braćo,
Ako
postoji neki određeni dan na koji crkvena liturgija utvrđuje
našu vjeru, onda je taj dan blagdan Presvetoga
Trojstva. U
časoslovu koji je ujutro morao
izmoliti,
svećenik je
trebao psalmima prvoga časa dodati
Vjerovanje
sv. Atanazija. To je vjerovanje koje utvrđuje jasno, spokojno, ali
savršeno ono što smo dužni vjerovati u vezi Presvetoga
Trojstva, a također i u vezi božanstva i čovještva
našega
Gospodina Isusa Krista.
Doista,
sva je naša vjera sažeta u našemu
vjerovanju u Presveto Trojstvo i u našega
Gospodina Isusa Krista, Boga koji je postao čovjekom. Cijelo
naše vjerovanje, koje ćemo za nekoliko trenutaka pjevati,
usredotočeno je na određeni način
na samu osobu našega
Gospodina Isusa Krista. On je taj koji je naš Bog, On je naš
Spasitelj. Po Njemu ćemo ući
na Nebo. On je vrata ovčinjaka, On je put, istina i život. Nema
drugog imena na zemlji po kojem možemo biti spašeni – evanđelja
nam sve to govore.
Stoga
kada našu vjeru napadaju sa svih strana, moramo se
čvrsto i nepokolebljivo toga držati.
Ne smijemo nikada prihvatiti da može biti bilo kakvog kompromisa u
ispovijedanju
naše vjere. Mislim da se tu
nalazi drama koju proživljavamo
u zadnjih deset, možda petnaest godina. Ta drama, ta tragična
situacija kroz koju prolazimo, leži u zahtjevima
da ne ispovijedamo našu
vjeru sa
sigurnošću: da smo kroz lažni ekumenizam na
neki način dostigli točku da stavljamo
sve religije na istu razinu, da dajemo svim religijama ono što se
naziva 'jednaka prava'. To je tragedija jer je sve to potpuno
suprotno istini Crkve.
Mi
vjerujemo da je Gospodin Isus Krist naš Bog, naš Spasitelj, naš
Otkupitelj. Mi vjerujemo da samo Katolička Crkva ima istinu
i tako izvodimo prave
zaključke, poštujući u našim osobnim životima religiju koju je
ustanovio naš Gospodin Isus Krist. Jer ako su ostale religije posve
spremne priznati da mogu postojati druga vjerovanja i druge vjerske
skupine, mi
to ne možemo učiniti.
Zašto to druge religije priznaju? Jer su te religije ustanovili
ljudi, a ne Bog. Našu svetu i voljenu religiju je utemeljio sam Bog,
naš Gospodin Isus Krist.
On
nam je dao svetu
Misnu Žrtvu, koji je umro za nas na Križu.
On je već
na dan posljednje večere htio na određeni način unaprijed
izvršiti ono što će se dogoditi na
Križu, nalažući
nam da i mi to činimo neprekidno,
do kraja vremena, te je tako
učinio
svećenike od onih
kojima je dao moć da posvećuju Euharistiju. On je to učinio po
svojoj vlastitoj volji, svojoj volji kao Bog, jer je Isus Krist Bog.
On
nam je tako dao svetu
Misnu Žrtvu, koju mi tako mnogo ljubimo, koja je naš život, naša
nada i naše spasenje. Ta kalvarijska
žrtva ne
može biti promijenjena, žrtva Posljednje
večere ne može biti promijenjena – jer na Posljednjoj
večeri bila je žrtva
– mi ne možemo promijeniti tu žrtvu u jednostavnu spomen-gozbu,
učiniti regres tako da će biti riječ
samo o prisjećanju – to nije moguće.
Učiniti nešto takvo značilo bi uništiti cijelu
našu religiju, uništiti
najdragocjeniju stvar koju nam je naš Gospodin dao ovdje na zemlji,
neokaljano
i božansko blago koje je On stavio u ruke svoje Crkve, koju je On
učinio svećeničkom Crkvom.
Crkva
je u svojoj biti svećenička jer ona prinosi otkupiteljsku Žrtvu
koju je naš Gospodin prinio na Kalvariji i koju ona obnavlja na
našim oltarima. Sve
što zadire
u ono što je sam Gospodin
ustanovio, pravoga katolika koji je
istinski vjeran našemu Gospodinu Isusu Kristu
potresa u
dubini
njegova srca, jer on to ljubi kao zjenicu
svoga oka.
Stoga
kada na bilo koji način dođe
do točke uništavanja iznutra onoga što nam
je naš Gospodin Isus Krist dao kao izvor života, kao izvor milosti,
mi onda trpimo, strašno patimo i bezuvjetno
tražimo da
nam se taj
izvor, to vrelo života, to vrelo vječnoga života, to vrelo milosti sačuva cjelovito
i potpuno.
A
ako to vrijedi
za svetu
Misnu Žrtvu, vrijedi
i za sakramente. Nije moguće poduzeti
ikakve znatne promjene na sakramentima a
da ih se ne uništi, bez
pogibelji
da ih se učini nevaljanima
kao i bez
pogibelji da
presuši milost,
nadnaravni i vječni život koji nam oni
donose.
Ponavljam,
sam naš
Gospodin Isus Krist ustanovio je
sakramente. Mi nismo gospodari sakramenata... ne smijemo ih
mijenjati, pa čak ni rimski
prvosvećenik to ne smije. On
nedvojbeno može učiniti
promjene u obredima,
onome što
je sporedno u svakome
sakramentu, ali nijedan rimski
prvosvećenik ne smije mijenjati bit
sakramenta jer je to
ustanovio naš Gospodin Isus Krist. Sam naš
Gospodin Isus Krist je
toliko brižljivo utemeljio našu
svetu
religiju,
ostavio nam
upute što moramo činiti kod svete
Misne Žrtve. Što više možemo tražiti? Koja druga religija može
tvrditi da posjeduje nešto takvoga? A zašto? Jer je jedina prava
religija
ona Katoličke Crkve.
To
je stvar od najveće važnosti, temeljna za naše ponašanje,
temeljna za našu religiju i temeljna za način kako se trebamo
ponašati prema onim
ljudima koji ne vjeruju u našu svetu religiju.
To je iznimno važno jer upravo prema onima koji ne vjeruju, onima
koji nemaju našu vjeru, moramo imati neizmjernu ljubav, pravu
ljubav.
Ne
smijemo ih primati
tako što ćemo im reći da je njihova religija jednako dobra kao
naša – to je laž, to je sebičnost, to nije prava ljubav. Ako
razmislimo kakva su nam duboka
bogatstva
dana u toj našoj religiji, onda trebamo imati želju da
to obznanimo drugima i podijelimo
to bogatstvo, a ne govoriti im:
„Ali vi već imate sve što trebate! Nema smisla da nam se
pridružite, vaša je religija jednako dobra kao i naša“.
Pogledajmo
kako je to od najveće važnosti, jer
upravo takav lažni ekumenizam čini da pripadnici
svih drugih religija vjeruju da posjeduju određena sredstva
spasenja. A to je laž. Samo katolička
religija i samo Otajstveno Tijelo Kristovo posjeduje sredstva
spasenja. Ne
možemo biti spašeni bez Isusa i ne možemo biti spašeni bez
milosti. „Tko ne uzvjeruje“, rekao
je naš Gospodin, „bit
će osuđen“.
Moramo
vjerovati u našega
Gospodina Isusa Krista da bismo bili spašeni. „Tko uzvjeruje
spasit će se“; tko poštuje moje
zapovijedi, imat će život vječni, ,,tko jede moje Tijelo i pije
moju Krv, imat će život vječni“. To
nas je učio naš Gospodin.
Stoga
trebamo imati golemu
želju, doista
golemu
želju da
prenosimo
našu vjeru drugima. A upravo
to je činilo misionarski duh Crkve.
Ako je snaga – sigurnost – naše vjere oslabljena, onda i
misionarski duh Crkve također slabi, jer više nije potrebno
prelaziti
mora, prelaziti
oceane, ići
i propovijedati
Evanđelje, jer čemu to služi? Ostavimo svakog čovjeka u
njegovoj vlastitoj religiji ako će ga ta
religija spasiti.
Zbog
toga se moramo čvrsto držati svoje vjere, moramo se
strogo pridržati
njezine ispovijesti
i ne smijemo prihvatiti taj lažni ekumenizam koji čini sve religije
sestrinskim religijama kršćanstvu, jer one to nisu.
Mislim
da je to danas jako važno utvrditi
jer upravo
je taj lažni ekumenizam previše utjecao na koncil
i previše utjecao na Crkvu nakon koncila.
Lažni ekumenizam je razlog zašto su bogoslovije prazne. Zašto je
to tako? Zašto nema više zvanja u misionarskim redovima? Upravo
zato što mladići više nemaju potrebe upoznati
cijeli
svijet s istinom.
Oni više ne osjećaju potrebu da se posve predaju našemu
Gospodinu Isusu Kristu samo zato
što je On jedina Istina, jedini Put, jedini Život.
Ono
što privlači mlade da propovijedaju
Evanđelje jest
da oni znaju da imaju Istinu. Ako se zvanja suše, to je zbog toga
lažnoga
ekumenizma. Kako je mučna pomisao
da se u
određenim zemljama govori
o 'euharistijskoj
gostoljubivosti',
o
,,intercommunio”;
kao da bi se
Tijelo i Krv našega
Gospodina Isusa Krista moglo
dati onima koji ne vjeruju u Tijelo i Krv našega
Gospodina Isusa Krista, odnosno onima koji se ne klanjaju svetoj
Euharistiji, jer ne vjeruju u nju? Bez svetogrđa, bez bogohulnosti,
Tijelo i Krv našega Spasitelja ne može se dati osobi koja odbacuje
Njegovu stvarnu prisutnost u Euharistiji. Zato
u tom pitanju
moramo imati čvrstu i čistu vjeru koja ne radi kompromise. To je
posve u skladu s Tradicijom
Crkve.
Tako
su vjerovali mučenici koji leže pokopani posvuda
u ovoj
bazilici i
u svim crkvama Rima, koji su trpjeli
ovdje u
Augustovom forumu, koji su živjeli među poganima tri stoljeća i
koji su bili progonjeni čim se saznalo da su kršćani. Bili su bacani
u zatvore... naše se misli okreću
prema zatvoru Mamertine koji nam je tako blizu, gdje su Petar i Pavao
stavljeni u
lance radi svoje vjere. A hoćemo li se mi plašiti ispovijediti
svoju vjeru? U tom slučaju ne bismo bili pravi potomci mučenika,
pravi potomci onih kršćana koji su prolili svoju krv za našega
Gospodina Isusa Krista ispovijedajući
svoju vjeru
u Njega. I oni su sigurno mogli reći: „Ali budući da su sve
religije jednako
vrijedne,
kakve ima veze ako
zapalim malo tamjana pred idolom, moj život će biti spašen“. Ali
oni su radije odabrali umrijeti, oni su radije odabrali da ih se baci
zvijerima u Koloseju
koji nam je tako blizu. Toliko je mnogo, mnogo
mučenika
bačeno zvijerima umjesto da prinesu tamjan poganskim bogovima!
Neka
tako naša prisutnost ovdje u Rimu bude
za nas prilika da ojačamo našu vjeru, da bismo
imali, ako
bude potrebno, duše mučenika, duše svjedoka (jer mučenik je
svjedok), duše svjedoka našega
Gospodina Isusa Krista, svjedoka Crkve.
To
vam želim, moja najdraža braćo, i u
tome moramo biti beskompromisni, što god se dogodilo. Nikada
ne smijemo pristati da
umanjimo
svoju
vjeru. A ako se na nesreću dogodi da oni koji bi trebali braniti
našu vjeru dođu i kažu nam da je umanjimo ili ublažimo, moramo
reći: „Ne“.
Sv.
Pavao je to dobro rekao: ,,Ali ako i mi
ili anđeo s neba navijesti vam evanđelje drukčije, nego što vam
navijestismo, neka bude proklet!”.
Mislim da
to jasno sažima što sam vam htio reći
tako da kada se vratite svojim domovima
imate hrabrosti i
snagu unatoč poteškoćama, unatoč kušnjama, da ostanete vjerni
svojoj vjeri, bez obzira što se dogodilo, da sačuvate vi, vaša
djeca i budući naraštaji,
vjeru koju nam je dao naš Gospodin Isus Krist, tako da put u Nebo
može i dalje
imati mnogo hodočasnika, da bude gužva na putu prema gore, da ne
bude samo napušten put, dok je s druge strane cesta koja vodi ljude
u pakao prepuna onih koji ne vjeruju u našega
Gospodina Isusa Krista ili onih koji su ga odbacili. Moramo
razmišljati o tim stvarima jer nam je to rekao naš Gospodin: „Tko
ne uzvjeruje, osudit će se“.
(Nadbiskup
Marcel Lefebvre, Propovijed održana za hodočašća u Rim na
Nedjelju Presvetoga Trojstva, 17. lipnja 1973.)