Jedina prava religija

Draga moja braćo,

Ako postoji neki određeni dan na koji crkvena liturgija utvrđuje našu vjeru, onda je taj dan blagdan Presvetoga Trojstva. U časoslovu koji je ujutro morao izmoliti, svećenik je trebao psalmima prvoga časa dodati Vjerovanje sv. Atanazija. To je vjerovanje koje utvrđuje jasno, spokojno, ali savršeno ono što smo dužni vjerovati u vezi Presvetoga Trojstva, a također i u vezi božanstva i čovještva našega Gospodina Isusa Krista.

Doista, sva je naša vjera sažeta u našemu vjerovanju u Presveto Trojstvo i u našega Gospodina Isusa Krista, Boga koji je postao čovjekom. Cijelo naše vjerovanje, koje ćemo za nekoliko trenutaka pjevati, usredotočeno je na određeni način na samu osobu našega Gospodina Isusa Krista. On je taj koji je naš Bog, On je naš Spasitelj. Po Njemu ćemo ući na Nebo. On je vrata ovčinjaka, On je put, istina i život. Nema drugog imena na zemlji po kojem možemo biti spašeni – evanđelja nam sve to govore.

Stoga kada našu vjeru napadaju sa svih strana, moramo se čvrsto i nepokolebljivo toga držati. Ne smijemo nikada prihvatiti da može biti bilo kakvog kompromisa u ispovijedanju naše vjere. Mislim da se tu nalazi drama koju proživljavamo u zadnjih deset, možda petnaest godina. Ta drama, ta tragična situacija kroz koju prolazimo, leži u zahtjevima da ne ispovijedamo našu vjeru sa sigurnošću: da smo kroz lažni ekumenizam na neki način dostigli točku da stavljamo sve religije na istu razinu, da dajemo svim religijama ono što se naziva 'jednaka prava'. To je tragedija jer je sve to potpuno suprotno istini Crkve.

Mi vjerujemo da je Gospodin Isus Krist naš Bog, naš Spasitelj, naš Otkupitelj. Mi vjerujemo da samo Katolička Crkva ima istinu i tako izvodimo prave zaključke, poštujući u našim osobnim životima religiju koju je ustanovio naš Gospodin Isus Krist. Jer ako su ostale religije posve spremne priznati da mogu postojati druga vjerovanja i druge vjerske skupine, mi to ne možemo učiniti. Zašto to druge religije priznaju? Jer su te religije ustanovili ljudi, a ne Bog. Našu svetu i voljenu religiju je utemeljio sam Bog, naš Gospodin Isus Krist.

On nam je dao svetu Misnu Žrtvu, koji je umro za nas na Križu. On je već na dan posljednje večere htio na određeni način unaprijed izvršiti ono što će se dogoditi na Križu, nalažući nam da i mi to činimo neprekidno, do kraja vremena, te je tako učinio svećenike od onih kojima je dao moć da posvećuju Euharistiju. On je to učinio po svojoj vlastitoj volji, svojoj volji kao Bog, jer je Isus Krist Bog.

On nam je tako dao svetu Misnu Žrtvu, koju mi tako mnogo ljubimo, koja je naš život, naša nada i naše spasenje. Ta kalvarijska žrtva ne može biti promijenjena, žrtva Posljednje večere ne može biti promijenjena – jer na Posljednjoj večeri bila je žrtva – mi ne možemo promijeniti tu žrtvu u jednostavnu spomen-gozbu, učiniti regres tako da će biti riječ samo o prisjećanju – to nije moguće. Učiniti nešto takvo značilo bi uništiti cijelu našu religiju, uništiti najdragocjeniju stvar koju nam je naš Gospodin dao ovdje na zemlji, neokaljano i božansko blago koje je On stavio u ruke svoje Crkve, koju je On učinio svećeničkom Crkvom.

Crkva je u svojoj biti svećenička jer ona prinosi otkupiteljsku Žrtvu koju je naš Gospodin prinio na Kalvariji i koju ona obnavlja na našim oltarima. Sve što zadire u ono što je sam Gospodin ustanovio, pravoga katolika koji je istinski vjeran našemu Gospodinu Isusu Kristu potresa u dubini njegova srca, jer on to ljubi kao zjenicu svoga oka.

Stoga kada na bilo koji način dođe do točke uništavanja iznutra onoga što nam je naš Gospodin Isus Krist dao kao izvor života, kao izvor milosti, mi onda trpimo, strašno patimo i bezuvjetno tražimo da nam se taj izvor, to vrelo života, to vrelo vječnoga života, to vrelo milosti sačuva cjelovito i potpuno.

A ako to vrijedi za svetu Misnu Žrtvu, vrijedi i za sakramente. Nije moguće poduzeti ikakve znatne promjene na sakramentima a da ih se ne uništi, bez pogibelji da ih se učini nevaljanima kao i bez pogibelji da presuši milost, nadnaravni i vječni život koji nam oni donose.

Ponavljam, sam naš Gospodin Isus Krist ustanovio je sakramente. Mi nismo gospodari sakramenata... ne smijemo ih mijenjati, pa čak ni rimski prvosvećenik to ne smije. On nedvojbeno može učiniti promjene u obredima, onome što je sporedno u svakome sakramentu, ali nijedan rimski prvosvećenik ne smije mijenjati bit sakramenta jer je to ustanovio naš Gospodin Isus Krist. Sam naš Gospodin Isus Krist je toliko brižljivo utemeljio našu svetu religiju, ostavio nam upute što moramo činiti kod svete Misne Žrtve. Što više možemo tražiti? Koja druga religija može tvrditi da posjeduje nešto takvoga? A zašto? Jer je jedina prava religija ona Katoličke Crkve.

To je stvar od najveće važnosti, temeljna za naše ponašanje, temeljna za našu religiju i temeljna za način kako se trebamo ponašati prema onim ljudima koji ne vjeruju u našu svetu religiju. To je iznimno važno jer upravo prema onima koji ne vjeruju, onima koji nemaju našu vjeru, moramo imati neizmjernu ljubav, pravu ljubav.

Ne smijemo ih primati tako što ćemo im reći da je njihova religija jednako dobra kao naša – to je laž, to je sebičnost, to nije prava ljubav. Ako razmislimo kakva su nam duboka bogatstva dana u toj našoj religiji, onda trebamo imati želju da to obznanimo drugima i podijelimo to bogatstvo, a ne govoriti im: „Ali vi već imate sve što trebate! Nema smisla da nam se pridružite, vaša je religija jednako dobra kao i naša“.

Pogledajmo kako je to od najveće važnosti, jer upravo takav lažni ekumenizam čini da pripadnici svih drugih religija vjeruju da posjeduju određena sredstva spasenja. A to je laž. Samo katolička religija i samo Otajstveno Tijelo Kristovo posjeduje sredstva spasenja. Ne možemo biti spašeni bez Isusa i ne možemo biti spašeni bez milosti. „Tko ne uzvjeruje“, rekao je naš Gospodin, „bit će osuđen“.

Moramo vjerovati u našega Gospodina Isusa Krista da bismo bili spašeni. „Tko uzvjeruje spasit će se“; tko poštuje moje zapovijedi, imat će život vječni, ,,tko jede moje Tijelo i pije moju Krv, imat će život vječni“. To nas je učio naš Gospodin.

Stoga trebamo imati golemu želju, doista golemu želju da prenosimo našu vjeru drugima. A upravo to je činilo misionarski duh Crkve. Ako je snaga – sigurnost – naše vjere oslabljena, onda i misionarski duh Crkve također slabi, jer više nije potrebno prelaziti mora, prelaziti oceane, ići i propovijedati Evanđelje, jer čemu to služi? Ostavimo svakog čovjeka u njegovoj vlastitoj religiji ako će ga ta religija spasiti.

Zbog toga se moramo čvrsto držati svoje vjere, moramo se strogo pridržati njezine ispovijesti i ne smijemo prihvatiti taj lažni ekumenizam koji čini sve religije sestrinskim religijama kršćanstvu, jer one to nisu.

Mislim da je to danas jako važno utvrditi jer upravo je taj lažni ekumenizam previše utjecao na koncil i previše utjecao na Crkvu nakon koncila. Lažni ekumenizam je razlog zašto su bogoslovije prazne. Zašto je to tako? Zašto nema više zvanja u misionarskim redovima? Upravo zato što mladići više nemaju potrebe upoznati cijeli svijet s istinom. Oni više ne osjećaju potrebu da se posve predaju našemu Gospodinu Isusu Kristu samo zato što je On jedina Istina, jedini Put, jedini Život.

Ono što privlači mlade da propovijedaju Evanđelje jest da oni znaju da imaju Istinu. Ako se zvanja suše, to je zbog toga lažnoga ekumenizma. Kako je mučna pomisao da se u određenim zemljama govori o 'euharistijskoj gostoljubivosti', o ,,intercommunio”; kao da bi se Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista moglo dati onima koji ne vjeruju u Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, odnosno onima koji se ne klanjaju svetoj Euharistiji, jer ne vjeruju u nju? Bez svetogrđa, bez bogohulnosti, Tijelo i Krv našega Spasitelja ne može se dati osobi koja odbacuje Njegovu stvarnu prisutnost u Euharistiji. Zato u tom pitanju moramo imati čvrstu i čistu vjeru koja ne radi kompromise. To je posve u skladu s Tradicijom Crkve.

Tako su vjerovali mučenici koji leže pokopani posvuda u ovoj bazilici i u svim crkvama Rima, koji su trpjeli ovdje u Augustovom forumu, koji su živjeli među poganima tri stoljeća i koji su bili progonjeni čim se saznalo da su kršćani. Bili su bacani u zatvore... naše se misli okreću prema zatvoru Mamertine koji nam je tako blizu, gdje su Petar i Pavao stavljeni u lance radi svoje vjere. A hoćemo li se mi plašiti ispovijediti svoju vjeru? U tom slučaju ne bismo bili pravi potomci mučenika, pravi potomci onih kršćana koji su prolili svoju krv za našega Gospodina Isusa Krista ispovijedajući svoju vjeru u Njega. I oni su sigurno mogli reći: „Ali budući da su sve religije jednako vrijedne, kakve ima veze ako zapalim malo tamjana pred idolom, moj život će biti spašen“. Ali oni su radije odabrali umrijeti, oni su radije odabrali da ih se baci zvijerima u Koloseju koji nam je tako blizu. Toliko je mnogo, mnogo mučenika bačeno zvijerima umjesto da prinesu tamjan poganskim bogovima!

Neka tako naša prisutnost ovdje u Rimu bude za nas prilika da ojačamo našu vjeru, da bismo imali, ako bude potrebno, duše mučenika, duše svjedoka (jer mučenik je svjedok), duše svjedoka našega Gospodina Isusa Krista, svjedoka Crkve.

To vam želim, moja najdraža braćo, i u tome moramo biti beskompromisni, što god se dogodilo. Nikada ne smijemo pristati da umanjimo svoju vjeru. A ako se na nesreću dogodi da oni koji bi trebali braniti našu vjeru dođu i kažu nam da je umanjimo ili ublažimo, moramo reći: „Ne“.

Sv. Pavao je to dobro rekao: ,,Ali ako i mi ili anđeo s neba navijesti vam evanđelje drukčije, nego što vam navijestismo, neka bude proklet!”. Mislim da to jasno sažima što sam vam htio reći tako da kada se vratite svojim domovima imate hrabrosti i snagu unatoč poteškoćama, unatoč kušnjama, da ostanete vjerni svojoj vjeri, bez obzira što se dogodilo, da sačuvate vi, vaša djeca i budući naraštaji, vjeru koju nam je dao naš Gospodin Isus Krist, tako da put u Nebo može i dalje imati mnogo hodočasnika, da bude gužva na putu prema gore, da ne bude samo napušten put, dok je s druge strane cesta koja vodi ljude u pakao prepuna onih koji ne vjeruju u našega Gospodina Isusa Krista ili onih koji su ga odbacili. Moramo razmišljati o tim stvarima jer nam je to rekao naš Gospodin: „Tko ne uzvjeruje, osudit će se“.

(Nadbiskup Marcel Lefebvre, Propovijed održana za hodočašća u Rim na Nedjelju Presvetoga Trojstva, 17. lipnja 1973.)