Svećeničko
bratstvo sv. Pija X. 2014. godine slavi stotu obljetnicu preminuća
svojeg slavnog zaštitnika. Ova stogodišnjica pape Sarta vrijeme je
zahvale. Zahvale Bogu za tako dobrog pastira čije Učiteljstvo do
danas prosvjetljuje katolike. Zahvale
Bogu za onoga koji je proročko upozoravao na pustošenja modernizma.
Zahvala Bogu za izvrstan primjer svećeničke svetosti. Zahvala Bogu
za jednog tako dobrog zaštitnika koji je Bratstvo sv. Pija X. u
njegovoj četrdesetčetverogodišnjoj povijesti tako veličanstveno
štitio.
Ali
proslava stogodišnjice uvijek mora biti vremenom promišljanja i
ispita savjesti. Kako smo se nadahnjivali
revnošću našega zaštitnika, njegovom gorućom željom „sve u
Kristu obnoviti“?
Sveti Pijo X. bio je Božji čovjek široka srca koji je htio da se
našega Gospodina Isusa Krista uvijek i svagdje ljubi, da mu se
klanja i da ga se slavi. To je bio njegov program reforme, istinski
program obnove kršćanstva.
U
velike „pijovske“ reformske poticaje spada i promicanje češćeg
primanja svete Pričesti. Pijo X. je izdao dva dekreta o Pričesti.
26. prosinca 1905. izišao je dekret „Sacra tridentina synodus“ o
svakodnevnoj Pričesti po nauku Tridentskoga sabora. 8. kolovoza 1910.
izišao je dekret „Quam singulari“ o pravovremenoj prvoj
Pričesti, nazvan po latinskim uvodnim riječima: „Kojom je
jedinstvenom ljubavlju Isus Krist na zemlji bio privržen djeci…“.
Redakcija
Mitteilungsblatta (časopisa Njemačkog distrikta) razgovarala je s paterom Henryjem Wuilloudom,
Poglavarom Švicarskog distrikta o velikom euharistijskom papi.
Mitteilungsblatt:
Poznata Malahijina proročanstva o papama – koja se možda mogu
pripisati svetom Filipu Neriju – označavaju pontifikat Pija X.
riječima „Ignis ardens“ – gorući oganj“. Zar se ova izjava
ne može veoma dobro odnositi na euharistijski reformski program Pija
X.? Zašto se Pija X. naziva „euharistijskim papom“?
Pater
Henry Wuilloud:
Teološki savjetnik mons. Lefebvrea na II. vatikanskom saboru bio
je Victor-Alain Berto (1900.-1968.) Bio je to izvrstan svećenik koji
je istodobno bio i talentiran pisac. Prigodom proglašenja svetim
pape Pija X. napisao je: „Svetost kršćana svetost je udova;
svetost jednog pape svetost je pak glave, dakle odlična svetost.
Samo je papa stijena na kojoj je Crkva sagrađena; samo papa je u
usporedbi s Crkvom ono na vidljiv način što je Isus na nevidljiv
način: glava.“ (Abbé Berto, Pour la sainte Eglise romaine).
Kada
se jednog papu naziva gorućim ognjem, to ponajprije znači da je bio
golemi izvor života. No, izvor života jedan papa može samo biti
kada se Duh Sveti, živi i životvorni oganj može slobodno proširiti
u njegovoj duši, njegovu duhu i njegovim djelima. Sveti Pijo X.
divno je odgovarao poticajima Duha Svetoga: „Njegov pogled, njegove
riječi, cijelo njegovo biće izricali su tri stvari: dobrotu,
čvrstoću, vjeru. Dobrota se odnosila na čovjeka, čvrstoća na
njegovu službu kao glava; vjera se odnosila na kršćanina,
svećenika, papu u njemu;
ili da bismo izravno rekli: čovjeka Božjega“, tako kasniji
kardinal Baudrillard. Vjerni narod u njemu je pak vidio sveca
poglavito zbog njegovih dekreta o Pričesti. To je bio papa koji se
sagnuo k malenima kako bi ih prehranio, pomogao im i tješio ih: to
je na najdublji način odgovaralo Evanđelju, on je bio svetac!
Mitteilungsblatt:
A kako je izgledala praksa pričešćivanja prije Pija X.? Koje
izmjene je uveo? Kojim se plodovima nadao?
Pater
Henry Wuilloud:
Već više od tri stoljeća ledeni je vjetar jansenizma u Crkvi
načinio veliku štetu sa svojom slikom Boga, jednog strašnog Boga
koji grozno kažnjava. Njegovo biće kao Otac, liječnik i milosrdni
Bog ovo je krivovjerje ostavilo posvema postrance. Već je jedan
drugi talijanski svetac, sv. Alfonz Liguori, gorućim riječima
napao ovaj pakleni duh: jer pod prividom dobra i navodnog prevelikog
strahopoštovanja odvraćao je duše od toga da se približe svojem
nebeskom liječniku u svetoj Pričesti. I drugi su sveci reagirali,
sjetimo se primjerice Don Bosca koji je uvijek ponovno svoje dječake
poticao na čestu Pričest. Međutim, kako bi se široko prošireni
loš običaj zbilja djelotvorno suzbio, bilo je potrebno da se na
početku 20. stoljeća hrabro i odlučno umiješa jedan papa.
Mitteilungsblatt:
Je li Pio X. predvidio opasnosti drugog ekstrema koji danas
promatramo: da svi idu na Pričest premda se gotovo nitko više ne
ispovijeda?
Pater
Henry Wuilloud:
Mi ne znamo je li Pijo X. imao proročko znanje o budućnosti Crkve.
Ali znamo jako dobro da je bio neizmjerno mudar. Mudrost promatra
najdublje razloge i široko polje njihovih posljedica. Tako je
promatrao moderno vrijeme i u njemu vidio čovjeka koji se udaljuje
od Boga i s jednom nevjerojatnom drskošću i sotonskom ohološću
ponavlja prvu đavlovu napast: bit ćete kao Bog! Sveti Pijo X. je pak želio obnoviti Crkvu i društvo opet učiniti kršćanskim. Za
to nije tražio ljudsko rješenje, htio je Boga! Najprikladnije je
sredstvo bilo što je moguće više duša dovesti u kontakt s
Otkupiteljem; stoga ovaj olakšani pristup sakramentima. Upravo su
oni prikladni stvoriti i promicati duhovni život.
Mitteilungsblatt:
Dokument o ranoj Pričesti jedan je od najljepših dokumenata novije
crkvene povijesti. Kakva je bila praksa uzrasta za prvu Pričest
prije Pija X.?
Pater
Henry Wuilloud:
U mnogim životopisima svetaca čitamo kako su čeznutljivo
iščekivali kada će primiti ovu hranu svojih duša. Premda su već
dugo imali uporabu razuma, prevladao je ipak običaj čekanja sve do
uzrasta daleko iznad 10 godina. Poznati je primjer sv. Bernardica
Soubirous koja je tek s 14 godina primila svetu Pričest a ipak –
dragi Bog zna – bila spremna za ranije primanje svete Pričesti. Na
koncu, ukazala joj se i Majka Božja premda još nije poznavala
cijeli katekizam!
Mitteilungsblatt:
Što piše u ovom tako važnom dokumentu?
Pater
Henry Wuilloud:
Odgovara načelu Evanđelja: „Pustite dječicu neka dolaze k meni;
ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje“ (Mk 10,13). Ovo
je načelo bilo ugroženo od jansenizma. Kada je Kongregacija za
sakramente izdala dokument, oslanjala se uglavnom na drevnost ove
prakse i na jedan kanon Lateranskog koncila koji je održan 1215.
godine! Dakle, ponovno prihvaćanje časnih starodrevnih običaja
Crkve. Ovaj je Koncil insistirao na nužnosti Pričest svake godine
za sve koji imaju „uporabu razuma“. Kada je to slučaj? To je veliko
pitanje na koje je onda odgovoreno u dekretu Quam
singulari.
Jer neki su mislili da se već za prvu Pričest mora posjedovati
znanje i sposobnost razumjeti veličinu sakramenta. Sveti Pijo X. sa
svojim teološkim savjetnicima bio je drukčijeg mišljenja, kao
nužnu pretpostavku spominje posve jednostavno: 1. moći
razlikovati dobro i zlo; 2. razlikovati
euharistijski kruh od običnoga kruha. To je sve! Prema
tome, ne trebamo biti teolozi ili znati napamet cijeli katekizam da
bismo se smjeli pričestiti. Ova je oba uvjeta Papa držao
dostatnima.
Mitteilungsblatt:
Kao jedan od prvih okoristio se i nadbiskup Marcel Lefebvre novom
uredbom…
Pater
Henry Wuillod:
Da, maleni je Marcel imao šest godina kad je mogao pristupiti
pričesnoj klupi i primiti sveto Tijelo i predragocjenu Krv našega
Gospodina Isusa Krista. Njegova je sestra Christiane o tome rekla:
„Njegova prosvijetljena duša išla je s najvećom jednostavnošću
posvema izravno k Bogu; isijavao je Boga, mir i smisao za dužnost, a
da to nije ni zamjećivao“.
Kada
je kasnije bio Apostolski nuncij u Dakru, pisao je o postojećim
poteškoćama: „Djeci nedostaje kršćanski duh, čežnja za
pričešću. Djeca ne idu dovoljno često na sv. Pričest, to stvara
nepopravljivu štetu za cijeli njihov kršćanski život.“ (Pismo
iz Dakra 15. travnja 1954.). Ovdje
je on posve na liniji svetog Pija X., kao misionar u Africi htio je
primijeniti istu metodu kako bi potpomogao kršćanskom puku i vodio
ga k Spasitelju.
Mitteilungsblatt:
S obzirom na ranu Pričest još se uvijek čuju pitanja ili bojazni:
„Kod nas to nije bilo tako prije koncila…“, „biskupi su u
pedesetim godinama odredili da je dob za prvu svetu Pričest 8
godina…“. Kada
se treba, kada se smije dijete voditi na prvu svetu Pričest? Kako
prepoznati je li spremno primiti euharistijskoga Gospodina? Koje
argumente još čujete?
Pater
Henry Wuilloud:
Kada sam stigao u Distrikt, postojao je ovaj stav koji je život htio
učiniti jednostavnijim. Sva su djeca u drugom razredu osnovne škole
sa 7-8 godina išla na Pričest. Tu je bilo nekoliko praktičnih
prednosti: Djeca su sva bila u istom razredu i tako je bilo
jednostavnije skupa ih spremati. Daljnja je prednost bila da se je tako moglo izbjeći konflikte s roditeljima! To se ne treba
zanemariti jer mnogim roditeljima može biti teško priznati da
vlastito dijete još nije tako brzo steklo uporabu razuma kao
susjedovo dijete. Tako se postalo egalitarnima kako bi se izbjegli
problemi. Svi u red! Jedan! Dva!
Ako
se pak stvari promotri s odstojanjem, brzo se zamijeti da se time
jednom djetetu koje je već nekoliko godina spremno, a ipak mora
čekati, čini nepravdu. Svećenik, roditelji i učitelji moraju
štoviše tražiti dobro pojedinoga djeteta. I tu načela sv. Pija
X. jedva ostavljaju prostora za jedinstvena rješenja.
Jer
kada se promatra situacija po milosti i po duhovnom životu djeteta,
to posve drukčije izgleda. Kada jedno dijete s četiri godine ima
uporabu razuma (kako se čini, bio je to slučaj u ovoj dobi kod sv.
Terezije od Djeteta Isusa), ima potrebe koje su povezane s ovom
probuđenom sviješću. Jer dob razuma nam daje dvostruku sposobnost:
voljeti na razumski način i isto tako griješiti s razumskim
promišljanjem! Duhovni život ovdje počinje, što predstavlja
duhovnu borbu. Sveti Pijo X. je veoma dobro znao što je ovdje u
igri. Odmah valja pružiti hranu i sačuvati dušu. Nipošto se ne
smije čekati dok je neprijatelj već pokupio ljetinu.
Mitteilungsblatt:
Koja su Vaša iskustva u Švicarskom distriktu?
Pater
Henry Wuilloud:
Svećenici i vjernici su ovaj novi pristup kod priprave i pripuštanja
prilično lako prihvatili. Braća svećenici su mi veoma brzo izvješćivali o
svojem čuđenju o radosti zbog plodova koji nastaju kod tek
četverogodišnje djece. Jedno dijete u kojemu obitava Duh Sveti i
koje se hrani Tijelom i Krvlju Isusovom za sve je sposobno, čak i
za herojska djela. A to trebamo ponajviše! Djeca moraju biti spremna
nadvladati opasnosti koje donosi mladost i susresti se s kušnjama
svijeta. Pri tome treba njihova djevičanska duša ostati sačuvana
od teškoga grijeha jer je uronjena u sreću pripadati Bogu, biti
Marijinim djetetom i imati već jednu nogu u raju.
Sveti
Pijo X. nije plesao s mladima, ali je više učinio; on im je
omogućio doživjeti njegovu vlastitu sreću. S kojom radošću je
primio mlade francuske prvopričesnike koji su bili došli kako bi
zahvalili za dopuštenje za sv. Pričest. Podsjetio ih je ne bez ganuća: „Sjedinili ste svoje tijelo s Tijelom Njegovim, Krv
Njegovu s vašom krvlju; vaše je srce kucalo skupa s Njegovim“.
Onda dodaje ove divne riječi: „Tko se sjedinjuje s Isusom Kristom,
time privlači divljenje i zaljubljene poglede svetih anđela jer je
Bog beskrajna ljepota; kada bi mogli imati strasti, bili bi zavidni
njegovoj sudbini“. Tako često vjerujemo da je naš život jadan i
kukavan, osobito kao kršćani, a vrijedi baš suprotno. Kao kršćanin
može se voditi kraljevski život i gotovo činiti anđele zavidnima
koji žive u vječnom blaženstvu!
Mitteilungsblatt:
Papa Pijo X. je htio da se dekret svake godine navješćuje s
propovjedaonice. Događa li se to? Što svetac očekuje od ovog
„otvaranja Svetohraništa“?
Pater
Henry Wuilloud:
Nažalost, to se već dugo ne čini, po mom mišljenju dugo prije koncila. Ali vjerujem da bismo trebali osobito pripaziti na praćenje
roditelja u prvo vrijeme oko prve Pričesti. Mislimo pri tome na
roditelje koji doslovno zapaljuju djetetovo srce da mu daju čežnju
za sjedinjenje s Isusom. To se događa daleko od fotografija s
lijepim odijelom i novim rajfom za kosu. Roditelji trebaju uzdići
djetetovu molitvu promišljanjima o veličini sakramenta, svojom
vlastitom zahvalom i naglašavanjem nedjeljne sv. Mise. Tako nastaje
jedna velika cjelina po kojoj se dječje srce posve naravno otvara
djelovanju milosti.
Mitteilungsblatt:
Kako mogu svećenici osobito promicati ranu Pričest? Kako se ovdje
dušobrižništvo može intenzivirati?
Pater
Henry Wuilloud:
Načelo o Pričesti djece stjecanjem uporabe razuma trebalo bi se
općenito obznaniti, poučavati i ponajprije prakticirati. Ne
poznajem, dakako, situaciju u drugim distriktima. Ali ne bi bilo
prikladno nazvati se pristašom Pija X., a djelovati protiv njegovih
prosvijetljenih uredaba. U svakom slučaju valja djelovati mudro
ondje gdje postoji suprotstavljen običaj. Normalno prigovori utihnu
kada se s vjernicima čita dokument Quam
singulari.
Mitteilungsblatt:
Postoje li još druge euharistijske reforme Pija X. koje biste
željeli spomenuti?
Pater
Henry Wuilloud:
Nakon objavljivanja dokumenta Quam
singulari
nastao je veliki pokret pobožnosti. U Rimu je utemeljeno pobožno
društvo za prvu Pričest djece. Njega je 4. siječnja 1912. Papa
Pijo X. općenito dopustio kako se svagdje „djeca u željeno
vrijeme čistoga srca mogu približiti euharistijskom stolu prije nego
što prljavština svijeta može pomutiti sjaj njihove nedužnosti.“
(Apostolsko pismo Sublimem
divi Petri).
Mitteilungsblatt:
Postoji jedno posebno djelo Bratstva sv. Pija X., Euharistijska
dječja križarska vojna. Uvijek se ponovno nađu ljudi kojima smeta
ratni naziv. Zašto je to krivo?
Pater
Henry Wuilloud:
Svagdje postoje pacifisti! Ali sveti je Pavao prilično jasan kada
opominje Timoteja: „Bij plemenitu bitku vjere, postigni vječni
život“ (1 Tim 6,12). Stoga Križarska vojna nosi ovo ratničko
ime, ne da bismo se latili mača protiv ljudi, nego protiv naša tri
neprijatelja: đavla, svijeta i nas samih! Naša djeca moraju u
mladim godinama učiti istinu da je „navala na kraljevstvo nebesko,
i siloviti ga prisvajaju“ (Mt
11,12). Sam Gospodin ovdje o tome govori.
Mitteilungsblatt:
Od srca zahvaljujemo na
razgovoru!
Pater
Henry Wuilloud rođen je 1967. godine u Sittenu (Wallis/Valais).
Odrastao u malenom selu Champlan. Prošao je izobrazbu za vodiča u
planine. Studirao je enologiju. Zaredio ga je za svećenika –
nakon bogoslovije u Flavignyju i Ecôneu – godine 1998. preuzvišeni
biskup mons. Tissier de Mallerais. Od 2004. godine poglavar je
Švicarskog distrikta Svećeničkog bratstva sv. Pija X