Modernizam – velika hereza

U čemu se sastoji hereza modernizma i što su joj posljedice? Kako možemo prakticirati krjepost ufanja u vjeri da pokoncilska kriza na koncu popusti?

U prošlosti su se podigli mnogi glasovi protiv onoga što Svećeničko bratstvo sv. Pija X. označava pogubnim zabludama modernizma, a koje su društvo i čak i Crkva posve prihvatili.

Jedan je od ovih glasova bio i belgijski filozof Marcel de Cortes (1905.-1994.) koji je nedavno citiran u posljednjem talijanskom izdanju “Sì Sì No No“. Mnogi naši čitatelji možda ne znaju za njegov članak iz 1965. godine, „La grande hérésie“ (Velika hereza), ozbiljnu dijagnozu pokoncilskih promjena koje potječu od modernističke hereze, sinteze svih drugih hereza:

„jedna duhovna degeneracija koja seže dublje od svega što je Crkva u svojoj povijesti iskusila, zloćudna bolest-rak, u kojoj se stanice vrlo brzo umnažaju kako bi uništile što je još zdravo u mističnom Tijelu. To je pokušaj pretvoriti Božje kraljevstvo u kraljevstvo čovjeka, Crkvu koja je posvećena klanjanju Bogu zamijeniti Crkvom koja služi kultu humanosti. To je najstrašnija i najogavnija od svih hereza.“

De Cortesov vrijedan rad daje dotičnu definiciju modernizma i njegovih posljedica koja posve očito opisuje sadašnju Crkvu. Unatoč predviđanjima jadnog stanja koje će zastrti Crkvu, svoju analizu ipak dovršava s nekoliko pozitivnih preporuka za katolike.

Predstavljamo Vam ovdje neke od njegovih korisnih definicija kao i njegova praktična stajališta o odnosu prema pokoncilskoj krizi.

Što je modernizam?

Modernizam je ponajprije filozofska zabluda. Zlo koje snađe pojedinog čovjeka…jest subjektivizam. Razum se odriče svoje snage spoznati stvari kakve su same po sebi, neovisno od duha koji ih spoznaje. Čak se odriče odskočne daske stvarnosti: Zašto smo onda iznenađeni da se sam shvaća nesposobnim prodrijeti k podrijetlu stvarnosti? Ali progonom sebe samoga od stvarnosti razum se automatski okreće prema unutra na sebe samoga.

 

Što su posljedice?

Čovjek je u korelaciji s drugima i s društvom (obiteljski, politički i vjerski) po kulturi, mišljenju i govoru. Ako modernizam odvaja istinu od stvarnosti, kako onda može postojati jedna jedina, nužna i potrebna istina u području vjere i društvenog života? Nijekanje stvarnosti i istine dovodi u konačnici do čovjeka koji se zatvara kao kamenica i nameće se kao radikalno autonoman subjekt: „Bit ćeš kao Bog“.

Klanjanje „egu“ na svim razinama, individualno, moralno i društveno, dovodi do brodoloma razuma i vjere.

Ovo odvajanje pripravlja temelj za provođenje sotonskog projekta: „eritis sicut Deus – bit ćete kao Bog“: polazeći od subjektivizma modernistička se hereza vraća natrag k subjektivizmu, ona raskraljuje Boga i postavlja čovjeka na njegovo mjesto. Modernizam stavlja Crkvu koja je posvećena kultu humanosti na mjesto Crkve koja je posvećena klanjanju Bogu. Za teologiju, priznanje revolucije modernog mišljenja znači da se katolički nauk ne može razumjeti „u istom smislu i u istoj formulaciji“.

Kako je Pijo X. predvidio, dogma je u stalnoj evoluciji; moralni život varira prema „situacijskoj etici“, liturgija se preobražava od teocentričnog k antropocentričnom usmjerenju; upravljanje Crkvom od petrovskog i monarhijskog prema kolegijalnosti; crkveni nauk daje prostora za praksu i pastoralni život.

 

Marcel De Cortes zaključuje iz toga:

Božanski kvasac koji je jedanput oštećen ne može, a da ne postane subverzivnim sredstvom neprocjenjive moći: Korupcija najboljih jest ono najgore.

 

Sedam korisnih savjeta za teška vremena:

1. S krjepošću vjere budi čvrst u vjeri u božanstvo i postojanost Crkve.
2. S krjepošću ufanja opiri se svemu što Te straši i hrabro napadni ono što ometa naše spasenje.
3. Ufanje u svemoguću Božju snagu koja nam je obećana kada činimo što s pomoću Božjom možemo.
4. Strpljivost i iščekivanje; podrži crkvene vlasti i s pouzdanjem čekaj Božji zahvat.
5. Vjeruj da Crkva čuva svoju apostolsku i petrovsku sukcesiju kad se čini posvema ugašenom onako kako se činilo da je Isus na križu bio napuštenim od Svoga Oca.
6. Toliko dugo dok imamo Boga u svim stvarima kod nas, ne treba nam ništa od svijeta.
7. Sursum Corda! Nakon noći dolazi svitanje.