Uvod
urednika novina The
Remnant
Davne 1976. kada mi je bilo deset godina, primio sam sakrament potvrde od nadbiskupa Marcela Lefebvrea. Sjećam se blagog i svetog čovjeka, toplog govora i istinski poniznog. Čak i dok smo bili djeca, moja braća, sestre i ja razumjeli smo da se radi o pravom Kristovom vojniku koji je zauzeo hrabro i usamljeno stajalište u obranu svete Tradicije u vrijeme kada ništa nije bilo popularnije od novotarija i inovacija. Naš otac bio je u njegovom društvu i ti ljudi su bili „tradicionalisti“ puno prije nego je biti „tradicionalist“ postalo cool.
Sjetite
se, cijeli svijet je bio sred muka revolucije u to vrijeme –
seksualne, političke, liturgijske, kulturne – ništa nije bilo
više passé od prošlosti. Usamljeno stajalište ranih
tradicionalista se, stoga, može usporediti čisto apsurdno (barem u
očima svijeta u to vrijeme) s čovjekom koji stoji u blatu na
Woodstocku i inzistira da hipiji vrate na sebe svoju odjeću i
prestanu uzimati LSD i pušiti travu. Nikoga nije bilo briga. Smijali
su im se, izrugivali i na kraju im je rečeno neka se što prije gube
van iz Crkve.
Vremena su se zaista mijenjala, i uz dragocjene i rijetke iznimke, ljudski element Kristove Crkve išao je u korak s ludosti – zaista je, neki bi rekli, utirao put.
Kada se prisjećamo zašto su se ti ljudi oduprli ludosti šezdesetih, sjetimo se da oni nisu prvenstveno bili motivirani idejom da štite svoje vlastite situacije. Nadbiskup Lefebvre je, na primjer, bio u mirovini kada je svijet saznao tko je on. Njega su bogoslovi, koji su se odjednom našli okruženi vukovima u ovčjem ruhu u samim bogoslovijama, nagovorili da se vrati natrag iz mirovine. Modernisti su doslovno bili svugdje.
Lefebvre nije pokušavao napraviti ime od sebe. On je bio vjerni sin Crkve koji je pokušavao izvršiti svoju dužnost pred Bogom i Crkvom kojoj je služio cijelog svog života. Važno je sjetiti se toga i staviti ga u kontekst tog vremena.
On nije bio bloger. On nije vodio internetski TV program niti je bio lovac na ''klikove''. On je bio ozbiljan crkveni uglednik – visoko cijenjen od nekoliko papa i poglavar velike družbe – koji je vidio to što se modernisti uspinju na vlasti kao ispunjenje proročanstva i ozbiljnog upozorenja koje je dano Crkvi pola stoljeća ranije od pape sv. Pija X. Otuda ime Lefebvreovom Bratstvu.
Ovaj članak može pomoći onim katolicima koji tada nisu bili prisutni da bolje razumiju što je navelo te velike katoličke genije da ustanu protiv revolucije u Crkvi koju su voljeli više nego išta, kako im je to slomilo srca što se moraju oduprijeti čak i onima unutar samog Vatikana, kako se njihov prekrasan katolički svijet urušavao svugdje oko njih i kako je sve što su radili bilo zbog obrane nezabludivog nauka svete Majke Crkve i njezine drevne liturgije koji su bili svugdje na udaru.
Lefebvre je bio Atanazije Crkve u naše vrijeme i jednoga će dana biti proglašen svetim. Michael Davies je tako mislio, a ni ja nemam sumnje oko toga. Papa Franjo je, više nego ijedan drugi papa, nepažljivo otkrio istinski duh Drugog vatikanskog koncila i tako učinio kristalno jasnim zašto su oni koji su se odupirali tom duhu bili u pravu što su to radili.
Molim
vas, budite otvoreni za istinu o onome što se zaista dogodilo... i
nastavite čitati.
Michael
J. Matt
Liturgijska reforma i ekumenizam
Poricati da je liturgijska reforma smišljena i izvršena radi ekumenskih razloga značilo bi poricati i osporavati dokaze. Prisutnost šest protestantskih predstavnika u komisiji za reformu Mise dovoljan je dokaz za to. Također je značajna činjenica da je fotografija tih šest protestanata objavljena na naslovnici “Documentation Catholique”. (1)
Koji je mogao biti razlog za takvu protestantsku prisutnost ako ne taj da pregledaju molitve, pa čak i da ustroje Misu na način da bude moguće zajedništvo u molitvi s protestantima, i to u najvažnijem činu Katoličke Crkve. (2)
Definicija Mise kakva je dana u uvodu Novus Ordo Mise je protestantska definicija i to je, samo po sebi, nedopustivo i nepojmljivo. (3) Od sada će naglasak biti na večeri, gozbi, a ne više na žrtvi. Samo to trebalo bi biti dovoljno da opravda naše snažno odbijanje reforme.
Značajno je da više ne nalazimo pojam „žrtva“ u knjižicama za novu Misu. On je zamijenjen „euharistijskom liturgijom“, „spomen-večerom“, „euharistijskim slavljem“ - sve su to termini koji su tipično protestantski.
