Dragi
prijatelji i dobročinitelji,
Prije
nekoliko tjedana mladi svećenik koji je do nedavno samo poznavao novu Misu
služio je prvi puta u jednom od naših priorata tridentsku Misu. Nakon njegove
zahvale, kolega ga je upitao kakvi su njegovi prvi dojmovi: ,,Ova Misa je
sveta, otajstvena, puna milosti. Druga Misa je prazna.“
Jedan
drugi mladi svećenik, prisustvujući tridentskoj Misi po prvi puta, uzviknuo je:
,,Varali su me punih 30 godina.“
Trideset
godina Novus Ordo Missae, trideset godina praznine! Praznine koja je opustošila
katoličanstvo, opustošila Crkvu, a često i vjeru ljudi. Bez sumnje, glavni
uzrok ove strašne krize kroz koju Crkva prolazi je gubitak duha vjere i duha
žrtve do kojih je dovela Novus ordo Misa.
Novotari
su željeli da nova Misa bude usklađena s duhom Koncila, prilagođena duhu
svijeta, da bude poluga za promicanje ekumenizma. Nesumnjivo najdjelotvornije
sredstvo za nametanje koncilskog duha u život Crkve bila je nova Misa. Moglo bi
se reći da je uvođenje nove Mise postiglo svoju svrhu, na veliku nesreću naše
svete Majke Crkve. Ne možemo se složiti s onima koji bi za katastrofu okrivili samo zloupotrebe.
Nadbiskup
Lefebvre napisao je 1980.:
,,Vlastima
u Rimu uvijek smo govorili da smatramo Novus Ordo Misu opasnom za vjeru
svećenika i ljudi i da bi za nas bilo nezamislivo okupiti bogoslove i postaviti
ih oko oltara te nove Mise. Iskustvo nam dokazuje da smo u pravu. Osjećaj vjere
među ljudima, gdje god on nije iskvaren, svim srcem odobrava ono što radimo,
čak i među katolicima koji više ne prakticiraju svoju vjeru. Išao bih tako
daleko da bih rekao da nas svatko tko ima barem malo zdravog razuma ohrabruje i
da nam čestita. Što je društvo ili obitelj bez ikakve prošlosti, bez predaje? U
tom slučaju, što može biti Crkva, koja nema ništa drugo do Tradicije?“
Dvadeset
godina nakon što je nadbiskup Lefebvre napisao ove riječi, stanje Crkve
potvrđuje njegovu analizu. Bilo bi podcjenjivanje reducirati krizu Crkve na
puko pitanje Mise. Međutim, Misa je središnja osovina te krize jer je nositelj
novog duha koji prekida s duhom Crkve. Duh Crkve je duh klanjanja jedinome
pravome Bogu kojemu dugujemo svu čast i slavu; to je duh žrtve, sudjelovanja u
žrtvi Velikog svećenika i Otkupitelja, našeg Gospodina Isusa Krista; to je
nadnaravni duh vjere i ljubavi koji nam pomaže da vidimo, kao što Bog vidi,
stvarnosti svijeta i Boga, grijeha i spasenja, kakvi oni stvarno jesu.
U
istom tekstu koji smo gore citirali, nadbiskup je također rekao:
,,Ne
trebamo biti iznenađeni ako, u oluji koja pustoši Crkvom, krhko Svećeničko
bratstvo sv. Pija X. također pretrpi snažne udare. S jedne strane se napada da
je previše protiv Koncila i Rima, previše vezano za Tradiciju u nauku i
liturgiji, previše se suprotstavlja koncilskim reformama i ekumenizmu, itd. S
druge strane ga se napada upravo suprotno što se previše približava Rimu, koji
se pretvorio u sjedište Antikrista, podanika pakla i što se preslabo odupire
koncilskim reformama.
Svim
tim napadima odgovaramo radije djelima nego riječima jer su nam odbojne
neplodne rasprave. Naša pozicija je uvijek bila jasna i nije se promijenila
otkada je Bratstvo osnovano: nastavljamo raditi ono što je Crkva uvijek radila
i što je uvijek naučavala, posebno kada se radi o formaciji svećenika.
Crkvena
povijest nas uči kako se trebamo ponašati u određenim teškim situacijama, a
iznad svega nas uči da svi imamo na umu da „čovjek snuje planove, a Bog
upravlja“. Što smo mi u rukama Božjim? Ništa. Ali s time ništa On može učiniti
sve. Čvrsta vjera u Isusa Krista je ono što nas uzdržava i nadahnjuje, i ništa
drugo. On drži sve događaje u svojim rukama i Njegova istina neće isčeznuti, pa
čak i ako je neprijatelj došao do srca Vatikana.
Bratstvo
je dio Božjeg nauma kao što povijest dokazuje, i sve dobro što je učinilo i svo
zlo koje je spriječilo pokazuje otkuda potječe i kako je potrebno.
Neka
me nitko ne traži da promijenim poziciju, niti autoriteti u Rimu niti pobornici
raskola.Ta pozicija nije došla od mene, ona vuče svoju snagu iz crkvene istine
i mudrosti, iz njezine dogmatske i povijesne tradicije, iz postupaka svetaca, a
posebno posljednja dva sveca koja su bila pape, Pio V. i Pio X.
…Ostanimo
ujedinjeni u svojim uvjerenjima, nemojmo dopustiti da nas skrenu s puta lažnim
argumentima neposlušnosti ili apstraktnom logikom, već radije čuvajmo čvrstu i
jednostavnu vjeru pravedne i vjerne duše, slijedeći uzor Marije i Josipa i svih
njihovih nasljedovatelja.“ (uvodni članak internog časopisa Bratstva Cor Unum,
16. veljače 1980.)
Takva
je i danas naša pozicija, 19 godina kasnije i s Božjom pomoći je ne namjeravamo
mijenjati. Neka vas obilje milosti povezanih s otajstvima i obredima Velikog
tjedna osnaži u vjeri i nahrani vaše duše ljubavlju prema našem Gospodinu koji
,,nije oklijevao biti predan u ruke svojih neprijatelja i podvrći se muci
Križa“ (molitva za Veliki petak).
Uvijek
duboko dotaknut vašom velikodušnošću, iz Božje dobrote molimo za vas obilje
blagoslova.
2. travnja 1999., Veliki petak
+
Bernard Fellay,
Generalni
poglavar