Na
našu nesreću, nismo svjesni da nas se kuša gotovo u svim našim
djelatnostima, jednom ohološću, taštinom, dobrim mišljenjem za
koje mislimo da bi ljudi trebali imati o nama, drugi puta zavišću,
mržnjom ili osvetom. Nekim drugim prilikama đavao nas napada
najprljavijim i najpodmuklijim slikama. Možete vidjeti da nam
odvlači pažnju čak i kada molimo i okreće naš um na ovu ili onu
stranu...
Čak
i više, od Adama, nećete naći sveca koji nije bio kušan – na
ovaj ili onaj način – a najveći sveci su oni koji su najviše
bili kušani. Ako je i naš Gospodin bio kušan, to je bilo zato da
nam pokaže što moramo učiniti. Stoga slijedi da i mi moramo
očekivati kušnje. Ako me pitate što je uzrok vašim kušnjama,
reći ću vam da je to ljepota i velika vrijednost i važnost naših
duša koje đavao toliko vrednuje i voli da bi pristao trpjeti i dva
pakla, da je potrebno, kada bi tako mogao odvući i naše duše u
pakao. Nikad nemojte prestati biti na straži, jer bi nas đavao
mogao zavarati u trenutku kada smo najmanje spremni. Sv. Franjo nam
kaže da mu je Bog jednoga dana dopustio da vidi kako đavao dovodi u
iskušenje njegove redovnike,
posebno u stvarima čistoće. Dopustio mu je da vidi skupinu zloduha
koji nisu radili ništa drugo doli odapinjali svoje strijele protiv
redovnika. Neke su se snažno vraćale đavlima koji su ih
odapinjali.
Zatim
bi pobjegli, urlajući strašnim krikovima bijesa. Neke su se
strijele očešale o one kojima su bile namijenjene i pale uz njihove
noge bez da su ih ozlijedile. Druge su prodrijele samo svojim vrhom,
a zatim prodrijele i dalje, malo po malo. Ako želimo otjerati te
napasti, moramo, kaže nam sv. Antun, koristiti isto oružje. Kada
smo kušani ohološću, moramo se smjesta poniziti i sagnuti pred
Bogom. Ako smo kušani protiv svete kreposti čistoće, moramo
mrtviti naša tijela i osjetila i biti stalno sve oprezniji. Ako se
naša kušnja sastoji od mrkosti prema molitvi, moramo još više
moliti, s većom sabranošću, i što nas više đavao kuša da
odustanemo od njih, to ih više moramo izmoliti. Najviše se moramo
bojati onih napasti kojih nismo svjesni. Sv. Grgur nam kaže da je
bio jedan redovnik koji je dugo bio uzorni član njegove zajednice.
Zatim
je osjetio snažnu želju da napusti samostan i da se vrati svijetu,
govoreći da Bog nije htio da on bude tamo. Njegov svetački poglavar
mu je rekao: „Prijatelju, to je đavao ljut jer ćeš moći spasiti
svoju dušu. Bori se protiv njega“. Ali ne, drugi su vjerovali da
je tako kao što je tvrdio. Sv. Grgur mu je dao dopuštenje da
napusti samostan. Ali kada ga je napuštao, sv. Grgur je kleknuo i
molio Boga da dopusti redovniku da vidi da se radi o đavlu koji želi
da izgubi dušu. Redovnik je tek zakoračio preko samostanskog praga
kada je vidio ogromnoga zmaja, koji ga je napao. „O braćo“,
povikao je, „dođite mi u pomoć! Pogledajte zmaja koji me želi
proždrijeti!“
I
zaista, braća su došla trčeći kada su čuli viku i našli toga
jadnoga redovnika ispruženoga na podu, polumrtvoga. Unijeli su ga
natrag, a on je shvatio da je to zaista bio đavao koji ga je
napastovao i koji je bjesnio jer je poglavar molio za redovnika i
tako ga spriječio da ga ugrabi. Jao, moja draga braćo, kako se jako
moramo bojati, ako ne prepoznamo svoje kušnje! A nećemo ih nikada
prepoznati ako ne molimo Boga da nam dopusti da ih prepoznamo.
(Propovijed Župnika arškog)
Izvor:
http://www.traditionalcatholicpriest.com