Ovaj je
kritički osvrt na "Novus Ordo Missae" poznat po njihovim
potpisnicima, no pravi autori ovoga teksta nisu svima poznati. Njegovi su autori dvanaest
teologa članova grupe koncilskih otaca pod imenom "Coetus Internationalis
Patrum" među kojima se ističe Michel Guérard des Lauriers te Mons. Marcel Lefebvre.
Kratak kritički pregled Novoga reda Mise
kardinala Ottavianija i Baccija
predstavljen Papi Pavlu VI.
Dana 25.
rujna 1969. kardinal Alfredo Ottaviani, donedavni prefekt Kongregacije za nauk
vjere, uputio je pismo papi Pavlu VI. popraćeno teološkom prosudbom Novoga reda
Mise (Novus
ordo Missae) koju je sastavila skupina rimskih teologa. Najvjerojatnije
je upravo zbog te Ottavianijeve intervencije papa Pavao VI. produžio za
dvije godine obvezatni rok za primjenu novoga misala.
Nakon što
ga je Pio XI. godine 1935. imenovao tajnikom Svetoga Oficija, Ottaviani se
pokazao neumoljivim neprijateljem svih novotarija. U vrijeme trajanja i nakon
Drugoga vatikanskog sabora doživio je provođenje reformi kojima se najviše
suprotstavljao: preustroj Svetoga Oficija (u današnju Kongregaciju za nauk
vjere) te ukidanje Indeksa zabranjenih knjiga i antimodernističke zakletve. Zbog
svega toga podnio je u siječnju 1968. godine ostavku, a novim je pročelnikom
Kongregacije imenovan zagrebački nadbiskup Franjo Šeper.
Supotpisnik »Kratkoga kritičkog pregleda« bio je kardinal Antonio Bacci, između ostaloga poznat po svome filološkom radu na području suvremenoga latinskog jezika.
Valja zamijetiti da se »Kratki kritički pregled« uopće ne osvrće na prijevode Misala na narodne jezike, nego na izvorni latinski tekst, dakle na Novi obred Mise u njegovu najčišćem obliku. Ovdje iznesene prosudbe imaju dodatnu težinu zbog činjenice da ih potpisuje jedan od najbližih Papinih suradnika.
Pismo predstavljanja Papi Pavlu VI.
Sveti Oče,
proučivši i predavši na proučavanje Novus
Ordo, koji su pripremili stručnjaci iz Consilium ad
exsequendam Constitutionem de Sacra Liturgia, nakon dugoga
promišljanja i molitve osjećamo dužnost pred Bogom i pred Vama, Sveti Oče,
izraziti sljedeće opaske:
1) Kao što dostatno pokazuje priloženi, doduše kratak,
kritički pregled — djelo probrane skupine teologa, liturgičara i pastira dušâ
— Novus Ordo Missae, s obzirom na nove elemente za koje
izgleda da su ondje uklopljeni i implicirani (premda ih se može različito
vrjednovati), predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće
udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII.
zasjedanju Tridentskoga sabora koji je, definitivno određujući »kanone« obreda,
podigao nepremostivu branu protiv bilo kakvoga krivovjerja koje bi moglo
narušiti cjelovitost učiteljstva.
2) Pastoralni razlozi, koji su navedeni u prilog ovako
ozbiljnoga raskida, čak kada bi bili održivi sučelice doktrinarnim razlozima,
ne čine nam se dostatnima. Koliko se toga novoga pojavljuje u Novus
Ordo Missaete, s druge strane, koliko toga trajno vrijednoga pronalazi tek
sporedno ili različito mjesto, ukoliko ga uopće pronalazi — to bi moglo ojačati
sumnju, koja nažalost već obavija brojna područja, da istine u koje je
kršćanski puk uvijek vjerovao mogu biti promijenjene ili prešućene, a da se pritom
ne iznevjeri svetome pologu vjere na koji je katolička vjera zauvijek vezana. Nedavne
su reforme već dostatno pokazale kako bi nove izmjene u liturgiji prouzročile
jedino posvemašnje nesnalaženje vjernikâ, koji već pokazuju znakove nemarnosti
i jasnoga opadanja vjere. U većemu dijelu klera to se očituje kao mučna kriza
savjesti, o čemu imamo bezbrojna i svakodnevna svjedočanstva.
3) Sigurni smo da će ove opaske, koje mogu proizlaziti
jedino od živoga glasa pastira i stada, jamačno pronaći odjeka u očinskome srcu
Vaše Svetosti koje je uvijek duboko brižljivo za duhovne potrebe djece Crkve. Podložnici,
za čije se dobro donosi zakon, ukoliko bi se taj zakon pokazao štetnim, uvijek
su imali, ne samo pravo, nego upravo dužnost da sa sinovskim pouzdanjem zatraže
od zakonodavca ukidanje takvoga zakona.
Zbog toga najusrdnije molimo Vašu Svetost da nam — u
trenutku toliko bolnih razdora i sve većih opasnosti za čistoću vjere i
jedinstva Crkve, koje svakodnevno uzrokuju bolan odjek u glasu Vas,
zajedničkoga Oca — ne zaniječete mogućnost da se i nadalje utječemo plodnoj
cjelovitosti Rimskoga misalasvetoga Pija V., koji je Vaša Svetost
uvelike hvalila, a cijeli ga katolički svijet vrlo duboko poštuje i ljubi.
U Rimu, 25. rujna 1969.
Alfredo kardinal Ottaviani
Antonio kardinal Bacci
* * *
Prevoditeljeva napomena: Brojevi pod
kojima se navode dijelovi Opće uredbe Rimskoga misala promijenjeni
su u kasnijim izdanjima (npr. br. 54 sada je označen kao br. 78).
* * *
KRATAK KRITIČKI PREGLED »NOVOGA REDA MISE«
I. Tijek promjene
U listopadu 1967. godine, na biskupskoj sinodi sazvanoj u
Rimu, zatražena je prosudba o eksperimentalnome slavljenju takozvane »missae
normativae« koju je zamislio Consilium ad exsequendam
Constitutionem de Sacra Liturgia.
Ta je Misa izazvala vrlo ozbiljno nepovjerenje među
prisutnima na sinodi, uz snažno protivljenje (43 non placet, ne
odobrava se), uz vrlo mnogo bitnih rezerviranosti (62 juxta
modum, odobrava se uz izmjene) i uz 4 suzdržanih od 187 glasača. Međunarodni
je tisak izvješćivao o »odbacivanju« predložene Mise od strane sinode. Progresivno
nastrojeni tisak šutio je o tome. A jedan poznati časopis, namijenjen biskupima
i izricanju njihovoga nauka, ovako je sažeo novi obred: »Želi se načiniti tabula
rasa od cjelokupne teologije svete Mise. U biti se približava
protestantskoj teologiji koja je razorila žrtvu Mise«.
U Novus Ordo Missae, koji je netom
stavljen na snagu Apostolskom konstitucijom Missale Romanum,nažalost
ponovno nalazimo, u biti identičnu, ovu »normativnu Misu«. Izgleda da ni
biskupske konferencije, kao takve, u međuvremenu nisu bile uopće pitane za
mišljenje u tome pogledu.
U Apostolskoj konstituciji navodi se da je stari misal,
proglašen od svetoga Pije V. 19. srpnja 1570., ali koji većim djelom seže do
Grgura Velikoga i do još drevnije prošlosti[1],
tijekom četiri stoljeća predstavljao normu slavljenja svete Žrtve za svećenike
latinskoga obreda, i da je, proširen po svim zemljama, »također bio obilnim
izvorom duhovne hrane mnogim svetim ljudima u njihovoj pobožnosti«. No ova bi
reforma, kojom se taj misal definitivno isključuje iz upotrebe, bila bi
potrebna »otkada je izučavanje svete liturgije među kršćanskim narodom postalo
raširenije i intenzivnije«.
Čini nam se da ova tvrdnja očito sadržava ozbiljnu
dvosmislenost. Naime, želja naroda bila je izražena, ako ikada, onda kad je —
ponajprije zaslugom velikoga svetog Pija X. — započeo otkrivati autentična i
vječna blaga svoje liturgije. Narod nipošto nikada nije zahtijevao, zbog
boljega razumijevanja, promijenjenu ili okrnjenu liturgiju. Htio je bolje
razumjeti nepromjenjivu liturgiju, za koju ne bi htio da se ikada promijeni.
Rimski Misal Pija V. bio je vjernički štovan i
prirastao srcu katolika, svećenika i laika. Ne shvaća se u čemu bi njegova
uporaba, uz prikladnu katehezu, mogla sprječavati potpunije sudjelovanje i
bolje poznavanje svete liturgije, te zašto ga se, nakon svih odanih priznanja,
nije smatralo dostojnim da i dalje hrani liturgijsku pobožnost kršćanskoga
naroda.
U biti odbačena od biskupske sinode, ova se ista
»normativna Misa« danas ponovno uvodi i nameće kao Novus Ordo
Missae, što nikada nije bilo stavljeno na kolegijalnu prosudbu
biskupskih konferencija, a niti je narod (ponajmanje u misijskim krajevima)
ikada zahtijevao bilo kakvu reformu svete Mise. Stoga se ne mogu shvatiti
motivi novoga zakonodavstva koje odbacuje tradiciju koja je u Crkvi
nepromijenjena od IV. i V. stoljeća, što priznaje i sama konstitucija Missale
Romanum. Dakle, budući da ne postoje motivi koji bi podržali ovu
reformu, sama se ta reforma doima lišenom razumskoga utemeljenja kojim bi se
ona opravdala i postala prihvatljivom za katolički narod.
Koncil je, doduše, u konstituciji Sacrosanctum
Concilium, br. 50, izrazio želju da se razni dijelovi Mise ponovno
urede, »kako bi se jasnije očitovao vlastiti smisao pojedinih dijelova kao i
njihova uzajamna povezanost«. Odmah ćemo razmotriti kako upravo
proglašeni Ordo odgovara ovim nakanama, za koje možemo reći
da, u krajnjemu rezultatu, više ne ostaju niti u sjećanju.
U podrobnome pregledu Novus Ordo otkriva
promjene takvoga opsega da se i na nj može primijeniti prosudba izrečena o
»normativnoj Misi«. On je, poput nje, takav da može u mnogim stvarima
zadovoljiti i najprogresivnije protestante.
II. Definicija svete Mise
Započinjemo definicijom svete Mise koja je
predstavljena u br. 7, to jest, na početku drugoga poglavlja Novus
Ordo, pod naslovom »De structura Missae«:
»Coena Dominica sive Missa est sacra synaxis seu
congregatio populi Dei in unum convenientis, sacerdote praeside, ad memoriale
Domini celebrandum. Quare de sanctae Ecclesiae locali congregatione eminenter
valet promissio Christi: „Ubi sunt duo vel tres congregati in nomine meo, ibi
sum in medio eorum” (Mt 18, 20)«. — »Gospodnja
večera ili Misa je sveto zborovanje ili skup Božjega naroda okupljenoga da pod
svećenikovim predsjedanjem slavi spomen Gospodnji.[2]
Zbog toga o mjesnome okupljanju svete Crkve eminentno vrijedi Kristovo
obećanje: „Gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja među
njima”«.
Dakle, definicija Mise ograničena je na »večeru«, što se
zatim neprestance ponavlja (br. 8, 48, 55d, 56); ta se »večera« nadalje opisuje
kao zborovanje pod svećenikovim predsjedanjem i kao vršenje spomena Gospodnjeg,
uz spominjanje onoga što je On učinio na Veliki četvrtak.
Sve to ne sadržava: niti stvarnu prisutnost, niti
stvarnost Žrtve, niti sakramentalnost svećenika koji vrši posvetu, niti
nutrašnju vrijednost Euharistijske žrtve neovisno o prisustvovanju zajednice.[3] Jednom riječju, ne sadržava nijedan od bitnih
dogmatskih čimbenika svete Mise, koji zbog toga predstavljaju njezinu stvarnu
definiciju. Njihovo je namjerno ispuštanje ovdje jednako njihovome
»nadilaženju«, odnosno, barem u praksi, njihovome nijekanju.[4]
U drugome dijelu istoga odlomka tvrdi se, otežavajući
tako već ionako pretešku dvoznačnost, da za to zborovanje »eminentno« vrijedi
Kristovo obećanje: »Gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i
ja među njima« (Mt 18, 20). Ovo obećanje, koje se odnosi samo na Kristovu
duhovnu prisutnost po njegovoj milosti, stavlja se na istu kvalitativnu razinu
(doduše s većim intenzitetom) kao bitna i fizička euharistijska sakramentalna
prisutnost.
Odmah nakon toga slijedi (br. 8) podjela Mise na
liturgiju Riječi i na euharistijsku liturgiju, uz tvrdnju da se u Misi sprema
stol Božje riječi kao i [stol] Kristovoga Tijela, kako bi se vjernici »poučili
i okrijepili«, što je posve nedopuštena izjednačujuća asimilacija dvaju
dijelova liturgije, kao da se radi o dva znaka jednake simboličke vrijednosti,
na što ćemo navratiti kasnije. Što se tiče naziva za Misu, ima ih bezbroj: svi
su prihvatljivi u relativnome smislu, ali ih sve treba odbaciti ako se
upotrebljavaju izdvojeno i u apsolutnome smislu, što i jest slučaj. Navest ćemo
neke: Čin Krista i Božjega naroda; Gospodnja večera ili Misa; Vazmena
gozba; Zajedničko dioništvo na stolu Gospodnjemu, Spomen Gospodnji,
Euharistijska prošnja, Liturgija Riječi i euharistijska liturgija itd.
Kao što je i odviše očito, naglasak se bjesomučno stavlja
na večeru i na spomen umjesto na nekrvno obnavljanje kalvarijske Žrtve. Izričaj
»spomen-čin muke i uskrsnuća Gospodnjega« je također neprecizan, budući da je
Misa spomen-čin jedino Žrtve koja je otkupiteljska u sebi, dok je uskrsnuće
plod koji iz nje proizlazi.[5] Kasnije ćemo
vidjeti s kakvom se dosljednošću, čak i u samoj formuli pretvorbe, a i općenito
u cijelome Novus Ordo, ove dvoznačnosti ponavljaju i iznova
tvrde.
III. Svrha svete Mise
Tako dolazimo do svrhe svete Mise.
1) Konačna svrha: Misa je
žrtva hvale Presvetome Trojstvu, u skladu s izričitom Kristovom izjavom o
glavnoj nakani Njegovoga utjelovljenja: »Ulazeći u svijet veli: „Žrtva i prinos
ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio”« (Ps 40, 7—9, u: Heb 10, 5). Ta je
svrha iščeznula:
— iz prinosa darova, ukidanjem molitve Suscipe
Sancta Trinitas (Primi, Presveta Trojice);
— iz završetka svete Mise, ukidanjem molitve Placeat
tibi, Sancta Trinitas (Neka Ti omili, Presveta Trojice);
— i iz predslovlja, koje u nedjeljnome krugu više ne će
biti o Presvetome Trojstvu, budući da je ovo predslovlje sada zadržano samo za
taj blagdan te će se čitati samo jednom godišnje.
2) Redovita svrha: Misa je
pomirbena žrtva. I ona se izbjegava, budući da se naglasak stavlja ne na
otpuštenje grijeha živih i pokojnih, nego na hranjenje i posvećenje prisutnih
(br. 54). Svakako, Krist je ustanovio ovaj Sakrament na Posljednjoj večeri i
stavio se u stanje žrtve, kako bi nas sjedinio sa svojim žrtvenim stanjem; to
pak prethodi blagovanju te posjeduje prethodnu i potpunu otkupiteljsku
vrijednost koja proizlazi iz krvne žrtve. To je razvidno i iz činjenice da
narod koji prisustvuje Misi nije obvezan sakramentalno se pričestiti.[6]
3) Imanentna svrha. Kakva god bila
narav žrtve, bitno je da bude Bogu ugodna i prihvatljiva te je Bog prihvati. U
stanju istočnoga grijeha nikakva žrtva ne bi imala pravo biti prihvatljiva. Jedina
žrtva koja ima pravo biti prihvaćena jest Kristova žrtva. Novus
Ordo iskrivljuje narav prinosa, predstavljajući ga kao svojevrsnu
razmjenu darova između čovjeka i Boga; čovjek donosi kruh, a Bog ga pretvara u
»kruh života«; čovjek donosi vino, a Bog ga pretvara u »piće duhovno«:
»Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta: od Tvoje darežljivosti
primismo kruh (ili: vino) što ti ga prinosimo; ovaj plod zemlje (ili: trsa) i
rada ruku čovječjih postat će nam kruhom života (ili: pićem duhovnim)«.[7]
Suvišno je spominjati potpunu neodređenost ovih dvaju
izraza, »kruh života« i »piće duhovno«, koji mogu označavati bilo što. I ovdje
pronalazimo fatalnu dvosmislenost identičnu onoj iz definicije Mise: ondje je
Krist samo duhovno prisutan među svojima; ovdje se kruh i vino mijenjaju
»duhovno« (a ne bitno).[8] Kod pripravljanja
prinosa na djelu je slična igra dvoznačnosti dokidanjem dviju velebnih
molitava. Molitva »Deus, qui humanae substantiae dignitatem mirabiliter
condidisti et mirabilius reformasti... — Bože, koji si dostojanstvo
ljudske naravi čudesno sazdao a još čudesnije obnovio...« dozivala je u pamet
drevno stanje čovjekove nedužnosti i njegovo sadašnje stanje otkupljenika
Kristovom Krvlju, diskretno i ukratko sažimljući cjelokupnu žrtvenu rasporedbu
od Adama do sadašnjega trenutka. Prinošenje kaleža s pomirbenom svrhom, da
uziđe »cum odore suavitatis« (na ugodan miris) pred Božansko
veličanstvo čija se milostivost molila, iznova je divno potvrđivalo tu rasporedbu.
Ukidanjem neprestanoga obraćanja Bogu u euharistijskoj molitvi, nestalo je
jasne razlike između božanske i ljudske žrtve.
Kad se uklanja zaglavni kamen treba podići skelu;
isključujući stvarnu svrhu, treba iznaći fiktivnu. I odmah se pojavljuju geste
koje bi trebale naglasiti jedinstvo između svećenika i vjernika, između
vjernika i vjernika; pojavljuje se preklapanje prinosa za siromašne i za Crkvu
s prinosom hostije koja se žrtvuje, što će odmah dovesti do apsurda. Prvorazredna
jedinstvenost prinošenja hostije posve će se pomutiti, a sudjelovanje u
prinošenju Žrtve pretvorit će se u filantropski sastanak i u dobrotvorni
banket.
IV. Bit Žrtve
Prelazimo na bît Žrtve.
Otajstvo Križa više se ne izražava izričito, nego na
nejasan i zastrt način nepristupačan narodu.[9]
Evo zbog čega:
1) Smisao koji se u Novus Ordo pridaje
takozvanoj »euharistijskoj molitvi« je sljedeći: »da se cijeli vjernički skup
pridruži Kristu u ispovijedanju veličanstvenih djela Božjih i u prinošenju
žrtve« (br. 54 na kraju). No, o kojoj se žrtvi radi? Tko je prinosi? Nema
nikakvoga odgovora na ta pitanja.
Definicija na početku »euharistijske molitve« je ova:
»Sada započinje središte i vrhunac svega slavlja, a to je sama euharistijska
molitva, to jest, molitva zahvaljivanja i posvećivanja« (br. 54, početak). Prema
tome, učinci se navode umjesto uzroka, koji se ne spominju nijednom riječju. Izričiti
spomen svrhe prinosa, koji se nalazio u molitvi Suscipe..., nije
ničim nadomješten. Promjena izričaja otkriva promjenu nauka.
2) Razlog izostanka eksplicitnoga
spomena Žrtve jest — ni više ni manje — dokidanje središnje uloge stvarne
Prisutnosti, koja je bila tako razvidna u negdašnjoj euharistijskoj liturgiji. Ona
se spominje samo jednom — a to je također jedini citat Tridentskoga sabora, i
to u bilješci — s obzirom na stvarnu Prisutnost kao »hranu« (br. 241, bilješka
63). Nikada se ne upućuje na stvarnu i trajnu Kristovu prisutnost Tijelom i
Krvlju, Dušom i Božanstvom u posvećenim prilikama. A i sama je riječ transupstancijacija potpuno
prešućena.
Prestanak zazivanja Treće božanske osobe (molitva Veni
Sanctificator...), da siđe nad prinose kao nekoć u krilo Blažene Djevice te
izvrši čudo Božje prisutnosti, jednako se tako uklapa u ovaj niz sustavnih
prešutnih negiranja i omalovažavanja stvarne Prisutnosti.
Osim toga, ukidanje:
— poklecanja (ostaju samo tri za svećenika i, uz određene
izuzetke, samo jedno za narod, prilikom Pretvorbe);
— pranja svećenikovih prstiju nad kaležom;
— čuvanja svećenikovih prstiju od bilo kakvog profanog
doticaja nakon Pretvorbe;
— čišćenja svetoga posuđa, koje se može obaviti i
naknadno, i izvan tjelesnika;
— pale, kojom se zaštićuje kalež;
— unutrašnje pozlate svetoga posuđa;
— posvete pokretnoga oltara;
— posvećenoga kamena i relikvija u pokretnome oltaru i
nad stolom, ukoliko se slavlje ne odvija u posvećenome prostoru (to nas
razlikovanje izravno dovodi do euharistijskih večera po
privatnim kućama);
— triju oltarnih prekrivača, koji su svedeni na samo
jedan oltarnik;
— zahvaljivanja na koljenima (zamijenjeno grotesknim
zahvaljivanjem svećenika i vjernika koji sjede, što predstavlja fatalnu
posljedicu pričešćivanja stojeći);
— svih starih propisa za slučaj pada posvećene hostije na
pod, koji su svedeni na gotovo sarkastični izraz:»reverenter accipiatur« — neka
se uzme sa štovanjem (br. 239)
...samo dodatno potvrđuje kako je ovdje na nečuveni način
uključeno odbacivanje vjere u dogmu stvarne Prisutnost.
3) Uloga koja se pridaje oltaru (br.
262). Oltar se gotovo konstantno naziva stolom:[10]
»Oltar, ili stol Gospodnji, koji je središte cijele euharistijske liturgije«,
br. 49 (usp. br. 262). Određuje se da oltar mora biti odvojen od zida, kako bi
ga se moglo obilaziti i da se omogući slavljenje prema narodu (br. 262);
napominje se da on mora biti središtem vjerničkoga okupljanja, tako da se
pozornost spontano usmjeruje prema njemu (isto).
No čini se da usporedba broja 262 i 276 jasno pokazuje
kako se isključuje mogućnost čuvanja Presvetoga Sakramenta na tome oltaru. To
će označiti neizbježnu podvojenost između prisutnosti Velikoga Vječnog
Svećenika u slavitelju i iste te prisutnosti ostvarene na sakramentalan način. Prije
su one bile jedna te ista prisutnost.[11]
Sada se preporučuje da se Presveti Sakrament čuva na
posebnome mjestu gdje se može odvijati privatna pobožnost vjernikâ, kao da se
radi o nekakvoj relikviji, tako da, prilikom ulaska u crkvu, prvi pogled više
ne pada na svetohranište nego na otkriven goli stol. Tako se još jednom
privatna pobožnost suprotstavlja liturgijskoj i podiže se oltar nasuprot
oltara.
Ustrajnim preporučivanjem da se u pričesti dijele
hostije posvećene tijekom iste Mise, štoviše, da se posveti kruh većih
dimenzija,[12] kako bi ga svećenik mogao
podijeliti barem jednome dijelu vjernika, dodatno se utvrđuje prijezirni stav
prema svetohraništu kao i prema cjelokupnoj euharistijskoj pobožnosti izvan
Mise, što je još jedan silovit udarac na vjeru u stvarnu Prisutnost dok traju
posvećene prilike.[13]
4) Formula Pretvorbe. Stara je
formula Pretvorbe bila navlastito sakramentalna formula, a ne narativna, na što
upućuju nadasve tri stvari:
a) biblijski tekst nije doslovce preuzet; Pavlov umetak
»tajna vjere« predstavljao je neposrednu svećenikovu ispovijest vjere u
otajstvo koje je Crkva ostvarila po svome hijerarhijskome svećenstvu;
b) interpunkcija i izvedba tiska; to jest, najprije točka
i novi odlomak, što označuje prijelaz od pripovjedačkoga načina do
sakramentalnoga i izjavnog načina, a sakramentalne riječi otisnute su većim
slovima, na sredini stranice i često u drukčijoj boji, jasno odijeljene od
povijesnoga konteksta; sve je to na mudar način davalo sakramentalnoj formuli
vlastitu, autonomnu vrijednost;
c) anamneza (»Haec quotiescumque feceritis, in
mei memoriam facietis — kadgod ovo budete činili, činit ćete na moj
spomen«, što na grčkome glasi: »eis ten emou anamnesin — k
mojemu spomenu«). Anamneza se odnosila na Krista koji djeluje, a ne na puki
spomen na Njega ili na događaj Posljednje večere; to je poziv na spominjanje
onoga što je On učinio (»haec... in mei memoriam facietis«) i
na način kako je to učinio, a ne samo na spominjanje Njegove osobe ili večere.
Pavlova formulacija (»Hoc facite in meam
commemorationem — Ovo činite meni na spomen«), koja danas zamjenjuje
staru, i koja će se svakodnevno izgovarati na narodnim jezicima, nepopravljivo
će kod slušatelja izazvati premještanje naglaska na Kristov spomen kao svrhu
euharistijskoga čina, dok je to ustvari njegovo ishodište. Predodžba da svrha
Mise jest spomen, uskoro će istisnuti predodžbu o sakramentalnome činu.[14]
Pripovjedački je način sada naglašen nazivom »narratio
institutionis — pripovijedanje o ustanovljenju« (br. 55d) i dodatno
istaknut definicijom anamneze gdje se veli da »Crkva izvodi spomen-čin samoga
Krista« (br. 55c). Ukratko: teorija donesena u vezi s epiklezom te promjena
riječi Pretvorbe i anamneze uzrokuju promjenu načina značenja riječi
Pretvorbe. Svećenik sada izgovara formule posvete kao riječi koje predstavljaju
povijesno pripovijedanje, a ne naviješta ih više kao riječi koje izražavaju
kategorički i potvrdni sud, izrečen od Onoga u čijoj osobi svećenik djeluje:
»Ovo je Tijelo moje« (a ne: »Ovo je Tijelo Kristovo«).[15]
Nadalje, poklik namijenjen narodu odmah nakon Pretvorbe —
»Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo... Tvoj slavni dolazak iščekujemo« —
ponovno uvodi istu neodređenost glede stvarne Prisutnosti, ovoga puta u ruhu eshatologije.
Naviješta se, bez vremenskoga razlikovanja, iščekivanje Kristovoga drugog
dolaska na koncu vremena, i to baš u trenutku kad je na bitan način prisutan na
oltaru: kao da bi onaj, a ne ovaj dolazak bio istinski.
Ovo je još izraženije u fakultativnome obliku toga
poklika, br. 2 (Appendix): »Kadgod blagujemo ovaj kruh i
pijemo iz kaleža, Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, dok ne dođeš«, gdje
različite stvarnosti — žrtveni prinos i blagovanje, stvarna Prisutnost i drugi
Kristov dolazak — dostižu vrhunac pomutnje.[16]
V. Sastavnice Žrtve
Sada dolazimo do ostvarivanja Žrtve. Četiri njezine
sastavnice bile su, po redu: 1) Krist; 2) svećenik; 3) Crkva; 4) vjernici. Međutim:
1) U Novus Ordo, uloga dodijeljena
vjernicima je autonomna (ab-soluta), dakle, potpuno pogrješna:
sve od početne definicije: »Misa je sveto zborovanje ili skup naroda«, pa do
svećenikovoga pozdrava narodu, koji bi sakupljenoj zajednici trebao izražavati
Gospodinovu »prisutnost« (br. 28): »Ovim pozdravom i odgovorom
naroda očituje se otajstvo okupljene Crkve«.
Dakle, istinska Kristova prisutnost, ali samo duhovna;
i otajstvo Crkve, ali kao obično zborovanje koje očituje i naviješta tu
Kristovu duhovnu prisutnost. Ovo se ponavlja posvuda:
— zajedničarski karakter Mise koji se bjesomučno
naglašava (br. 74—152);
— nečuveno razlikovanje »Mise s narodom« i »Mise
bez naroda« (br. 203—231);
— definicija »sveopće ili vjerničke molitve« (br. 45),
gdje se još jednom ističe »svećenička služba« naroda(»populus sui sacerdotii
munus exercens«), koja se predstavlja na dvosmisleni način, budući da
se prešućuje njezina podređenost svećeništvu zaređenoga službenika; to više što
on, kao posvećeni posrednik, predstavlja tumača svih nakana Božjega naroda u molitvi Te
igitur i u dvama spomenima (Memento).
U »Trećoj euharistijskoj molitvi« (»Uistinu
svet si...«, str. 123) obraća se Gospodinu čak ovim riječima: »...i bez
prestanka okupljaš svoj narod da od istoka sunčanog do zapada prinosi čistu
žrtvu imenu Tvome«, gdje veznik »da« stvara dojam kako je
narod, a ne svećenik, neophodan čimbenik za slavlje. A budući da niti ovdje
nije točno određeno tko izvršava prinos,[17]
čini se da je sam narod obdaren autonomnom svećeničkom vlašću.
Na temelju toga, uopće ne bi bilo iznenađujuće da se
doskora dopusti narodu da zajedno sa svećenikom izgovara formulu Pretvorbe (što
se uostalom, kako izgleda, već i događa tu i tamo).
2) Uloga svećenika je marginalizirana, promijenjena i
krivotvorena. Ponajprije, svećenik je, u odnosu prema narodu, opisan u
najboljemu slučaju kao obični predsjedatelj ili subrat, a ne kao posvećeni
službenik koji slavi u Kristovoj osobi. Zatim, u odnosu prema
Crkvi, opisan je kao »quidam de populo — netko iz naroda«. U
definiciji epikleze (br. 55c) prošnje se anonimno pripisuju Crkvi, a
svećenikova uloga iščezava. U molitvi Confiteor — Ispovijedam
se, koja je sada postala zajedničkom, on više ne predstavlja sudca, svjedoka i
zagovornika kod Boga; stoga je logično da mu se više ne daje niti da podijeli
odrješenje, koje je također ukinuto. On je »integriran« među »braću«. A
»bratom« ga naziva čak i ministrant u Confiteoru kad se slavi
»Misa bez naroda«.
Već i prije ove posljednje reforme ukinuta je znakovita
odijeljenost svećenikove pričesti — što je trenutak u kojemu se Veliki Vječni
Svećenik i onaj tko djeluje u njegovoj osobi takoreći stapaju u najtješnje
zajedništvo (a tu se nalazi i izvršenje Žrtve) — i pričešćivanja vjernika.
Više se ne može pronaći nijedna riječ o njegovoj vlasti
posvetitelja, o njegovome činu posvećenja, o ostvarenju euharistijske
Prisutnosti po njemu. On više ni u čemu nije veći od nekoga protestantskog
službenika.
Nestanak ili fakultativna upotrjeba mnogih dijelova
misnoga ruha (u određenim slučajevima dovoljna je alba i štola, br. 298) još
jače poništavaju izvornu suobličenost Kristu; svećenik više nije opremljen svim
Njegovim ovlastima; on je jednostavno na malo većemu stupnju, te se izdvaja iz
mase tek po jednoj ili dvije oznake:[18] on je
»malo više čovjek nego li drugi«, da se poslužimo nehotično humorističnim
izrazom jednoga suvremenog propovjednika.[19]
Ponovno se, kao ono kod suprotstavljanja oltara, odvaja
ono što je Bog sjedinio: jedinstveno svećeništvo i Božja Riječ.
3) Na posljetku, položaj Crkve sučelice Kristu. Samo se u
jednome slučaju, u »Misi bez naroda«, udostojalo spomenuti da je Misa »čin
Krista i Crkve« (br. 4; usp. Presbyterorum Ordinis br. 13),
dok se kod »Mise s narodom« spominje jedino svrha »izvršiti spomen-čin Kristov«
i posvetiti prisutne. »Svećenik koji slavi... pridružuje sebi narod... u
prinošenju žrtve Bogu Ocu po Kristu u Duhu Svetome« (br. 60), umjesto da
pridružuje narod Kristu koji prinosi samoga sebe »Bogu Ocu po Duhu Svetomu«.
U ovaj se kontekst uklapaju:
— vrlo ozbiljna činjenica izostavljanja završetaka »Per
Christum Dominum nostrum — po Kristu Gospodinu našemu« [u Kanonu], što
predstavlja jamstvo uslišanja obećano Crkvi svih vremena (Iv 14, 13—14; 15, 16;
16, 23—24);
— posvemašnji »pashalizam«, kao da priopćavanje milosti
ne posjeduje i druge, jednako tako važne aspekte;
— sumnjivi i sumanuti eshatologizam, u kojemu se
priopćavanje milosti, koja je trajna i vječna stvarnost, svodi na vremensku
dimenziju: na narod u hodu, na putujuću Crkvu — ne više na vojujuću, kako se
tvrdi, protiv moći tmina — usmjerenu prema budućnosti koja
više nije povezana s vječnošću (pa i s prisutnom vječnošću), nego je obična
vremenska budućnost. Crkva — jedna, sveta, katolička i apostolska —
kao takva biva ponižena u formuli koja je u »četvrtoj euharistijskoj
molitvi« zamijenila molitvu Rimskoga kanona »za sve pravovjerne
promicatelje katoličke i apostolske vjere«. Oni tu postaju, ni više ni manje:
»svi koji Te traže iskrena srca«.
Na isti način, u spomenu na mrtve, oni više nisu
preminuli »u znaku vjere te spavaju snom mira«, nego jednostavno »preminuše u
miru Krista Tvoja«; a njima se pribraja, opet na štetu vjere u jedinstvo i
vidljivost Crkve, mnoštvo »svih pokojnika čija je vjera samo Tebi znana«.
Nadalje, u nijednoj od triju novih euharistijskih
molitava ni najmanje se ne spominje, kao što smo već vidjeli, trpeće stanje
pokojnika; u nijednoj ne postoji mogućnosti posebnoga spomena. Sve to još
jednom ugrožava vjeru u pomirbenu i otkupiteljsku narav misne Žrtve.[20]
Posvuda izvršena izostavljanja niječu svetost i
oslabljuju otajstvo Crkve.
— Ono je ponajprije zapostavljeno kao sveta hijerarhija:
anđeli i svetci svedeni su na anonimni spomen u drugome dijelu
kolektivnoga Confiteora; a nisu više prisutni kao svjedoci i
sudci, u osobi arkanđela Mihaela, niti u prvome dijelu te molitve.[21]
— Iščeznule su anđeoske hijerarhije (što je bez
presedana) iz novoga predslovlja »druge euharistijske molitve«.
— U molitvi Communicantes (»U zajedništvu«)
Rimskoga kanona, ukinut je [obvezatni] spomen papa i svetih mučenika na kojima
je izgrađena Rimska Crkva i koji su, nesumnjivo, bili prenositelji apostolskih
predaja te su ih utkali u cjelinu koja će se u vrijeme sv. Grgura ustaliti kao
rimska Misa.
— U molitvi Libera nos (»Izbavi nas…«,
nakon Očenaša) ne spominju se više niti Blažena Djevica Marija, niti apostoli
niti svi sveti: više se, dakle, ne moli za njezin i za njihov zagovor niti u
trenutku opasnosti.
— Jedinstvo Crkve kompromitirano je do granice
nedopustivoga, time što su u cijelome redu Mise (uključujući i tri nove
»euharistijske molitve«, s jedinim izuzetkom Rimskoga kanona) izostavljena
imena apostola Petra i Pavla, utemeljitelja Rimske Crkve, kao i imena drugih
apostola, koji su temelj i znak jedne i sveopće Crkve.
— Jasan napad na dogmu Općinstva svetih: kad svećenik
slavi Misu bez poslužitelja, ukidaju se svi pozdravi i završni blagoslov; a
otpust Ite missa est [22]
izostavlja se čak i kada slavi Misu s poslužiteljem [ali bez naroda].
— Dvostruka molitva Confiteor pokazivala
je kako svećenik — u ulozi Kristovoga poslužitelja i u dubokome naklonu,
priznajući da nije dostojan uzvišenoga poslanja i »strahovitoga otajstva« koje
ima proslaviti, štoviše, da nije dostojan niti ući u Svetinju nad Svetinjama (u
molitvi Aufer a nobis) — moli zagovor (u molitviOramus te,
Domine) mučenike čije su moći bile pohranjene u oltaru. Obje su ove
molitve ukinute. I ovdje vrijedi ono što je već rečeno o dvostrukom Confiteoru i
o odijeljenoj pričesti [svećenika i vjernika].
— Desakralizirane su pretpostavke za slavljenje Žrtve,
koje su pokazivale da se radi o nečemu svetome: primjerice, prilikom slavlja
izvan posvećenoga prostora, umjesto oltara može se upotrijebiti običan »stol«
bez posvećenoga kamena i bez relikvija, prekriven samo jednim stolnjakom (br.
260, 265). I ovdje vrijedi što je već rečeno glede stvarne Prisutnosti: radi se
o razdruživanju »gozbe« i žrtvene večere, s jedne strane, od same stvarne
Prisutnosti, s druge strane.
Desakralizacija je dovedena do potpunosti zahvaljujući
novim, grotesknim načinima prinošenja:
— naglasak se stavlja na kvasni kruh a ne na beskvasni;
— omogućeno je, čak i ministrantima (kao i laicima
prilikom pričešćivanja pod obje prilike), da dotiču sveto posuđe (br. 244d);
— stvara se nemoguća atmosfera u crkvi tako da se
neprekidno izmjenjuju svećenik, đakon, podđakon, psalmist, komentator (pri čemu
je i sâm svećenik postao komentatorom, jer ga se neprestance potiče da
»objašnjava« ono što upravo čini), čitači i čitačice, klerici ili laici koji
dočekuju vjernike kod ulaza te ih prate do njihovih mjesta, skupljaju
milostinju, donose i raspoređuju prinosne darove;
— i usred svega tog propisanog bunila pojavljuje se, u
suprotnosti s cijelim Starim zavjetom i Pavlovim naukom, lik prikladne
žene (»mulier idonea«), koja će po prvi puta u Crkvenoj
predaji biti ovlaštena za čitanje čitanja i za vršenje drugih »službi koje se
obavljaju izvan prezbiterija« (br. 70);
— i na kraju, manija koncelebriranja, koja će naposljetku
razoriti svećenikovu euharistijsku pobožnost i pomračiti središnji lik Krista,
jedinoga Svećenika i Žrtve, te ga rastopiti u kolektivnu prisutnost
koncelebranata.[23]
VI. Razaranje jedinstva
Ograničili smo se na sumarni pregled Novus
Ordo i njegovih najtežih zastranjenja od teologije katoličke Mise. Primjedbe
smo ograničili samo na tipične stvari. Cjelovito vrjednovanje svih skrivenih
opasnosti, pogibelji i elemenata koji su duhovno i psihološki razorni a nalaze
se u dokumentu — bilo u tekstovima, bilo u rubrikama i uputama — zahtijevalo bi
mnogo zamašniji rad.
Samo smo letimice pregledali nove euharistijske molitve,
budući da su već u mnogo navrata na kompetentan način bile kritizirane u
pogledu njihovoga oblika i sadržaja. Takozvana druga euharistijska molitva[24] odmah je, zbog svoje kratkoće, izazvala sablazan
kod vjernika. O njoj se već s pravom pisalo, između ostaloga, da je potpuno
mirne savjesti može upotrijebiti neki svećenik koji više ne vjeruje niti u
transupstancijaciju niti u žrtvenu narav Mise, te da bi se njome bez ikakvih
poteškoća mogao poslužiti i neki protestantski službenik.
Novi je misal predstavljen u Rimu kao »izdašna pastoralna
građa«, kao »tekst koji je više pastoralni nego juridički« i koji biskupske
konferencije mogu prilagoditi u skladu sa situacijom i duhom pojedinoga naroda.
Uostalom, prvi odsjek nove Kongregacije za bogoštovlje bit će odgovoran za
»izdavanje i trajno revidiranje liturgijskih knjiga«.
Zadnji službeni bilten Liturgijskih instituta Njemačke,
Švicarske i Austrije piše: »Sada će biti potrebno prevesti latinske tekstove na
razne narodne jezike; „rimski” će se stil morati prilagoditi osobitostima
mjesnih Crkvi; ono što je zacrtano izvan vremena morat će se prenijeti u
promjenjivi kontekst konkretnih situacija u konstantnome trajanju sveopće Crkve
i njezinih tisuća zajednica«.[25]
I sama Apostolska konstitucija zadaje
smrtni udarac univerzalnome jeziku (u suprotnosti s izričitim zahtjevom Drugoga
vatikanskog sabora), nedvosmisleno govoreći da »u tolikoj raznolikosti jezika
neka se uzvine jedna (?) te ista zajednička molitva... mirisnija od tamjana«. Smrt
latinskoga jezika smatra se već svršenim činom, a izumiranje gregorijanskoga
pjevanja — za koje je i sâm Koncil potvrdio da je »liturgiae Romanae
proprium, vlastit rimskoj liturgiji« (Sacrosanctum Concilium, br.
116) te odredio da »zadržava glavno mjesto« (isto) — proizlazi kao logična
posljedica, budući da se, između ostaloga, tekst Introitusa iGraduala može
slobodno odabrati.
Novi je obred, dakle, već u samome polazištu osmišljen
kao pluralistički i eksperimentalni, povezan s vremenom i mjestom.
Budući da je na taj način zauvijek razbijeno jedinstvo
bogoslužja, postavlja se pitanje u čemu će se sada sastojati jedinstvo vjere
koje je odatle proizlazilo, i za koje se uvijek tvrdilo da ga treba braniti bez
ikakvoga kompromisa.
Očito je da Novus Ordo više ne želi
predstavljati vjeru koju naučava Tridentski sabor. Unatoč tome, katolička je
savjest na nju zauvijek obvezana. Od objavljivanja Novoga obreda, istinski je
katolik stavljen pred tragičnu nužnost opredjeljenja.
VII. Udaljavanje od Istočnjaka
Apostolska konstitucija izričito
spominje bogatstvo pobožnosti i učenja što Novus Ordo preuzima
od istočnih Crkvi. No izgleda kako stvarni rezultat, ne samo da nije nadahnut
istočnim obredom, već mu je potpuno suprotan, tako da tjera užasnutoga vjernika
istočnoga obreda.
Na što se svodi ovo ekumensko opredjeljenje? U biti, na
umnažanje anafora (ne približavajući se pritom ljepoti i sadržajnosti istočnih)
te na prisutnost đakona i pričešćivanje pod obje prilike.
Naprotiv, izgleda kao da se htjelo svjesno ukloniti sve
ono što je u rimskoj liturgiji bilo najbliže istočnoj[26]
te se odreći onoga što je joj bilo svojstveno i duhovno dragocjeno, zanijekavši
njezin jasno prepoznatljiv i starodrevan rimski karakter. To je zamijenjeno
elementima koji približavaju rimski obred samo izvjesnim protestantskim
obredima (čak ne onim obredima koji su najbliži katoličanstvu) te ga pritom
srozavaju, a istodobno ga sve više udaljavaju od Istoka, što se već dogodilo
uslijed zadnjih reformi.
Zauzvrat tome, reformirani će se obred izuzetno sviđati
svim onim skupinama, bliskima otpadništvu, koje razaraju Crkvu onečišćujući
njeno tkivo, nagrizajući jedinstvenost u nauku vjere, liturgiji, moralu i
disciplini unutar besprimjerne duhovne krize.
VIII. Napuštanje zaštita
Sveti Pio V. pobrinuo se oko izdavanja Rimskoga misala,
kako bi bio (kao što spominje i samaKonstitucija) sredstvom
jedinstva između katolika. U skladu s odredbama Tridentskoga sabora, ovaj je
misal trebao isključiti, na području bogoslužja, bilo kakvu opasnost vjerske
zablude, koja je u to vrijeme prijetila od strane protestantske reformacije. Motivi
ovoga svetog Pape bili su toliko ozbiljni, da se ni u jednoj drugoj prilici
nije doimala tako opravdanom, gotovo proročkom, svečana formula kojom završava
Bula uvođenja njegovoga Misala: »Si quis autem hoc attentare
praesumpserit, indignationem omnipotentis Dei, ac beatorum Petri et Pauli
Apostolorum eius se noverit incursurum. — No ako bi se tko usudio to
pokušati [osporavati Misal koji se određuje za uporabu], neka dobro znade da će
upasti u srdžbu svemogućega Boga i Njegovih blaženih apostola Petra i
Pavla« (Quo primum, 19. srpnja 1570).[27]
Prilikom službenoga predstavljanja Novoga obreda u
Vatikanskome tiskovnom uredu imalo se smjelosti ustvrditi da motivi
Tridentskoga sabora danas više ne postoje. Međutim, ne samo da još uvijek postoje,
nego, izjavljujemo bez ustručavanja, danas postoje još neusporedivo teži
motivi. Upravo da bi se mogla suočiti s opasnostima koje su iz stoljeća u
stoljeće ugrožavale čistoću primljenoga poklada vjere (»Čuvaj poklad kloneći se
nevaljalih brbljanja«: 1 Tim 6, 20), Crkva je oko njega morala podići nadahnute
zaštite, u vidu dogmatskih definicija i izjava o nauku vjere. One su imale
izravan odjek u bogoslužju, koje je tako postalo najpotpunijim svjedočanstvom
crkvene vjere. No, ako se to bogoslužje pod svaku cijenu želi vratiti u antički
oblik, umjetno obnavljajući »u epruveti« ono, što je u starini uživalo milost
prvobitne spontanosti, u duhu toga»nezdravog arheologizma« koji je
Pio XII. promptno i lucidno osudio[28] — tada
to znači, kao što smo nažalost i sami vidjeli, da se bogoslužje lišava svih
svojih teoloških zaštita, kao i svih ljepota koje je stoljećima stjecalo,[29] i to upravo u jednom od najkritičnijih, ako ne i
najkritičnijemu trenutku što ga crkvena povijest pamti.
Danas je na službenoj razini potvrđena prisutnost
podijeljenosti i raskolništva, ne više izvan nego unutar samoga katoličanstva;[30] crkveno jedinstvo više nije samo ugroženo, nego
je već tragično kompromitirano;[31] a zablude
protiv vjere nameću se, više negoli sugeriraju, preko liturgijskih zloporaba i
zastranjenja koja doživljavaju isto takvo priznanje.[32]
Napuštanje liturgijske tradicije koja je tijekom četiri
stoljeća bila znakom i zalogom jedinstva bogoslužja (i uvođenje neke druge,
koja će nužno biti znakom podijeljenosti zbog nebrojenih sloboda što se u njoj
omogućuju, te koja i sama obiluje insinuacijama i očitim zabludama protiv
čistoće katoličke vjere) pokazuje se, rečeno na najblaži mogući način, kao
nesaglediva pogrješka.
Na Tijelovsku svetkovinu 1969.
Prevoditeljeva napomena: Brojevi kojima se citiraju
tekstovi iz Denzingerove Zbirke definicija i izjava o vjeri i
ćudoređu odgovaraju starijemu izdanju.
Bilješke
[1] »Molitve našega
kanona nalaze se u raspravi De Sacramentis (konac IV.-V.
st.)... Naša Misa potječe, bez bitne promjene, iz razdoblja u kojemu se po prvi
puta razvila iz najstarije zajedničke liturgije. Ona još uvijek čuva miris te
prvobitne liturgije iz dana kad su rimski carevi upravljali svijetom te se
nadali da će uspjeti zatrti kršćansku vjeru; iz dana kad su se naši očevi
okupljali prije svitanja kako bi pjevali Kristu kao svojemu Bogu [usp. Plinije
Mlađi, Ep. 96]... U svemu kršćanstvu ne postoji tako častan
obred kao što je rimska Misa« (A. Fortescue).
»Rimski kanon, onakav kakav je danas, potječe iz vremena
sv. Grgura Velikoga. Niti na Istoku ni na Zapadu ne postoji nijedna
euharistijska molitva koja bi se, ostavši u upotrjebi sve do naših dana, mogla
podičiti takvom starodrevnošću! Da se sada baci u vodu, to bi značilo ne samo
za pravoslavne, nego i za anglikance, pa čak i za protestante koji još uvijek
donekle imaju osjećaja za tradiciju, kako Rimska Crkva više nema nikakvoga
prava da se smatra istinskom katoličkom Crkvom« (Louis Bouyer).
[2] U bilješci se ova
definicija utemeljuje na dva teksta II. vatikanskoga sabora. No kad se ta dva
teksta pročitaju, ne pronalazi se ništa što bi opravdalo tu definiciju. Prvi od
navedenih tekstova (Presbyterorum Ordinis, br. 5) glasi ovako:
»...Prezbiteri bivaju posvećeni Bogu po službi biskupa, tako da... u svetome
bogoslužju djeluju kao službenici Onoga koji neprekinuto za nas vrši svećeničku
službu u liturgiji... Nadasve u slavljenju Mise na sakramentalni način prinose
Kristovu žrtvu«.
Evo i drugoga teksta na koji se upućuje
(Konstitucija Sacrosanctum Concilium, br. 33): »U liturgiji
Bog govori svojemu narodu. Krist još uvijek naviješta svoje Evanđelje. Narod
pak odgovara Bogu pjesmama i molitvom. Štoviše, molitve koje Bogu upućuje
svećenik, koji u Kristovoj osobi predsjeda zborom vjernika, izgovaraju se u ime
svega svetoga puka i svih prisutnih«.
Ne objašnjava se kako se iz ovih tekstova moglo
izvesti gore navedenu definiciju. Osim toga, upozoravamo na korjenitu promjenu
u ovoj definiciji Mise, s obzirom na definiciju Mise koju daje II. vatikanski
sabor uPresbyterorum Ordinis, br. 12: »Euharistijsko zborovanje
jest, dakle, središte zajednice vjernika...«. Budući da je riječ »središte«
pritajeno ispuštena, u Novus ordo središnje mjesto zauzima
upravo »zajednica«.
[3] Ovako Tridentski
sabor definira stvarnu Prisutnost: »Ponajprije naučava ovaj sveti Sabor, te
jasno i jednostavno ispovijeda kako je u presvetome sakramentu Euharistije,
nakon posvete kruha i vina, naš Gospodin Isus Krist, pravi Bog i čovjek,
istinski, stvarno i bitno [kan. 1] sadržan pod prilikom tih osjetnih
stvari« (Denz. 874). Na XXII. zasjedanju, koje nas ovdje
izravno zanima (De sanctissimo Missae Sacrificio),definirani je
nauk (Denz. 937a—956) na jasan način sažet u devet kanona:
1. Misa je istinska vidljiva žrtva (a ne simboličko
predstavljanje), »kojom se ona krvna žrtva, što se imala izvršiti samo jednom
na križu, ponovno uprisutnjuje, te se njezina spasenjska snaga primjenjuje za
oproštenje grijeha koje svakodnevno činimo« (Denz. 938).
2. Gospodin naš Isus Krist, »očitujući da je zauvijek
postavljen svećenikom po redu Melkisedekovu [Ps 110 (109), 4], prinio je svoje
Tijelo i Krv pod prilikama kruha i vina Bogu Ocu, te ih je pod znakom tih istih
stvari predao za blagovanje Apostolima (koje je tada učinio svećenicima Novoga
saveza), te je njima i njihovim nasljednicima u svećeništvu zapovjedio činiti
taj prinos rekavši: „Ovo činite meni na spomen” [Lk 22, 19; 1 Kor 11, 24], kao
što je Katolička crkve uvijek razumijevala i naučavala« (Denz., isto).
Slavitelj, prinositelj, žrtvovatelj jest svećenik koji
je za to posvećen, a ne Božji narod i zajednica: »Ako netko rekne da riječima:
„Ovo činite...” Krist nije postavio apostole za svećenike, ili da ih nije
zaredio kako bi oni i drugi svećenici prinosili njegovo Tijelo i Krv: neka je
izopćen« (kan. 2; Denz. 949).
3. Sveta misna žrtva jest istinska pomirbena žrtva,
a ne »puko prisjećanje na žrtvu učinjenu na križu«: »Ako netko
rekne da je Misa samo žrtva slavljenja i zahvaljivanja, ili puko prisjećanje
žrtve izvršene na križu, a da nije pomirbena žrtva; ili da koristi samo onome
tko prima od nje, te da se ne treba prinositi za žive i mrtve, za grijehe i
kazne, za zadovoljštinu i za ostale potrebe: neka je izopćen« (kan. 3; Denz. 950).
Osim toga, podsjećamo na kan. 6: »Ako netko rekne da
misni kanon sadržava zablude i da ga zato treba ukinuti: neka je izopćen« (Denz. 953);
i na kan. 8: »Ako netko rekne da su nedopuštene Mise u kojima se samo svećenik
pričešćuje na sakramentalni način i da ih zato treba ukinuti: neka je
izopćen« (Denz. 950).
[4] Ovdje je suvišno
napominjati da, ukoliko bi se zanijekala samo jedna definirana dogma, samim
time bi se osporile sve dogme, budući da bi se osporilo sámo načelo nezabludivosti
vrhovnoga svečanog hijerarhijskog učiteljstva, bilo papinskoga ili koncilskoga.
[5] Trebalo bi dodati
i Uzašašće, ukoliko bi se htjela preuzeti molitva [rimskoga kanona] Unde
et memores; no ta molitva ne stavlja zajedno, nego na jasan i precizan
način razlikuje [Uzašašće i uskrsnuće od muke]:»...tam beatae Passionis, nec
non ab inferis Resurrectionis, sed et in caelum gloriosae Ascensionis«.
[6] Ovakva promjena
naglaska može se ustanoviti i u začuđujućemu ukidanju Spomena za
mrtve u trima novim euharistijskim molitvama, u kojima se ne spominje niti
trpljenje duša u čistilištu, za koje se prikazuje pomirbena žrtva.
[7] Usp. Mysterium
Fidei, gdje Pavao VI. osuđuje zablude simbolizma, kao i nove teorije
»transignifikacije« i »transfinalizacije«: »...ili na način znaka... Time
nastaje neki simbolizam, koji je zasigurno prisutan u presvetoj Euharistiji,
što nitko ne osporava; međutim, on [nipošto ne] izražava niti iscrpljuje
cjelovit način Kristove prisutnosti u ovome Sakramentu... Ili se raspravlja o
otajstvu transupstancijacije ne spominjući čudesnu pretvorbu cijele supstancije
kruha u Kristovo Tijelo i cijele supstancije vina u Kristovu Krv, o kojoj
govori Tridentski sabor, tako da je riječ samo o „transignifikaciji” i
„transfinalizaciji”, kako kažu« (Acta Apostolicae Sedis LVII
[1965], str. 755).
[8] Uvođenje novih
formulacija ili izričaja koji se, premda potječu iz otačkih i koncilskih
tekstova te dokumenata Učiteljstva, upotrjebljavaju u jednoznačnome smislu bez
podređivanja konačno definiranome nauku s kojim tvore neodjeljivu cjelinu (npr.
»duhovna hrana«, »duhovno jelo«, »piće duhovno« itd.), naširoko se odbacuje i
osuđuje u Mysterium fidei. Pavao VI najprije kaže: »Uz
očuvanje cjelovitosti vjere, treba obdržavati i prikladan način govorenja, kako
nam se ne bi upotrjebom neprikladnih riječi potkrala pogrješna mišljenja glede
vjere u najuzvišenije stvari, što neka se nikada ne dogodi«; zatim navodi sv. Augustina:
»Mi trebamo govoriti prema utvrđenome pravilu, da ne bi, zbog proizvoljnih
riječi, nastala bezbožna mišljenja o stvarima koje [te riječi] označuju« (De
civitate Dei, X, 23: Patrologia Latina 41, 300); te
nastavlja: »Prema tome, pravilo govorenja, koje je Crkva, jamačno pod okriljem
Duha Svetoga, iznjedrila stoljetnim radom i potvrdila autoritetom koncila, a
koje je mnogo puta postalo znamenom i stijegom prave vjere, neka se pobožno
čuva, i neka ga se nitko ne usudi mijenjati za volju ili pod izgovorom nekoga
novog saznanja... Isto tako, ne smije se trpjeti onoga tko bi na svoju ruku
htio dokinuti formulacije kojima je Tridentski koncil izložio vjeru u
euharistijsko otajstvo« (AAS LVII [1965], str. 758).
[9] U očitoj opreci s
onim što propisuje II. vatikanski sabor (Sacrosanctum Concilium, br.
48).
[10] Jednom (br. 259)
se potvrđuje njegova prvotna svrha: »Oltar, na kojemu se žrtva križa
uprisutnjuje pod sakramentalnim znakovima«. To se ne čini dovoljnim za
uklanjanje dvosmislenosti koja proizlazi iz konstantnoga drukčijeg nazivanja.
[11] »Odjeljivanje
svetohraništa od oltara znači razdvajanje dviju stvari koje po svojoj naravi
moraju ostati sjedinjene« (Pio XII, Govor na Međunarodnome liturgijskom
kongesu, Asiz-Rim 18.-23. rujna 1956.). Usp. također Mediator
Dei, I, 5.
[12] U Novus
ordo rijetko se upotrjebljava riječ »hostia«, koja se
u liturgijskim knjigama tradicionalno rabi u njezinome točnom smislu »žrtve«. To
se uklapa u sustav koji isključivo ističe vidik »večere« i »hrane«.
[13] Uobičajenom
pojavom promjene i zamjene jedne stvari drugom, stvarna se Prisutnost
poistovjećuje s nazočnošću u riječi (br. 7, 54). Međutim, ta je nazočnost
zapravo sasvim drukčije naravi, budući da je stvarna samo »za vrijeme
uporabe« (in usu), dok je stvarna Prisutnost postojana,
objektivna, neovisna o sakramentalnome pričešćivanju. Tipično su protestantski
izričaji: »Bog govori svojemu narodu... Krist je po svojoj riječi nazočan među
vjernicima« (br. 33; usp. Sacrosanctum Concilium, br. 33 i 7),
što, strogo uzevši, nema smisla, budući da je Božja prisutnost u riječi
posredovana, povezana s duševnim činom, s osobnim duhovnim stanjem, te je
vremenski ograničena.
Ova pogrješka ne ostaje bez svoje najžalosnije
posljedice; a to je tvrdnja, ili barem naznaka, da je stvarna prisutnost
povezana s uporabom (usus) i da prestaje zajedno s njome.
[14] Sakramentalni
čin ustanovljenja predstavljen je kao da se dogodio u Isusovome davanju
apostolima da »blaguju« njegovo Tijelo i Krv, a ne u činu posvećenja i u
mističnome odjeljivanju Tijela i Krvi koje se događa u posvećenju (pretvorbi),
što predstavlja bît euharistijske žrtve (usp. cijelo I. poglavlje II. dijela —
»Euharistijski kult« — u enciklici Mediator Dei).
[15] Riječi
pretvorbe, koje su stavljene u kontekst Novus ordo Missae, mogu
biti valjane snagom slaviteljeve nakane. Međutim, moguće je i da ne budu
valjane, jer nisu više valjane »snagom riječi« (ex vi verborum),odnosno,
preciznije, po načinu značenja (modus significandi) koje su do
sada imale u Misi. Hoće li svećenici, koji u bliskoj budućnosti ne budu imali
tradicionalnu formaciju, nego se budu samo oslonili na Novus ordo,kako
bi »učinili ono što čini Crkva«, zaista valjano izvršavati posvetu? U to se može sumnjati.
[16] Neka nitko ne rekne, prema poznatome
protestantskom načinu postupanja, da ovi izrazi pripadaju tome istom biblijskom
kontekstu. Crkva je uvijek izbjegavala njihovo izjednačavanje i preklapanje,
upravo da se ne bi pomiješale te različite stvarnosti koje ovi tekstovi
izražavaju.
[17] Nasuprot luteranima i kalvinima, koji su tvrdili
da svi kršćani jesu svećenici i da stoga prikazuju Večeru Gospodnju, vidi: A.
Tanquerey: Synopsis theologiae dogmaticae, sv. III, Desclée
1930.: »Svi svećenici, i samo svećenici, jesu u pravome smislu drugotni
služitelji misne žrtve. Krist je prvotni služitelj. Vjernici na posredan način,
ne u strogome značenju, prinose preko svećenika« (usp. Tridentski
sabor, XXII. zasjedanje, 2. kan.).
[18] Ističemo jednu nezamislivu inovaciju koja će
imati pogubne psihološke posljedice: Veliki petak u ruhu crvene boje umjesto
crne (br. 308b), kao da se radi o spomenu nekoga od mučenika, a ne o tugovanju
cijele Crkve za njezinim Utemeljiteljem. Usp. Mediator Dei, I,
5 (vidi br. 36, bilj. 28).
[19] O. Roquet OP, betanijskim dominikankama u
Plesschenetu.
[20] U nekim prijevodima Rimskoga kanona, »locus
refrigerii, lucis et pacis — mjesto osvježenja, svjetlosti i mira«
jednostavno je prevedeno kao stanje (»blaženstvo, svjetlost, mir«). A što reći
sada kad nestaje bilo kakav izričiti spomen čistilišta?
[21] Usred takvoga grozničavog skraćivanja našlo se
samo jedno obogaćenje: »propust«, koji se spominje u optužbi za grijehe u
molitvi Ispovijedam se...
[22] Na tiskovnoj konferenciji prilikom predstavljanja Novus
Ordo o. Lecuyer je, izražavajući čisto racionalističku vjeru, govorio
o promjeni pozdrava u »Misi bez naroda« u: »Gospodin s tobom«,
»Moli, brate« itd., »tako da više ne bude ničega što ne bi odgovaralo istini«.
[23] S time u vezi usputno napominjemo kako izgleda
da je svećenicima, koji su primorani sami slaviti Misu prije ili nakon
koncelebracije, dopušteno ponovno se pričestiti pod obje prilike za vrijeme
koncelebracije.
[24] Ovu se euharistijsku molitvu htjelo predstaviti
kao »Hipolitov kanon«, međutim, ona tek ponekim riječima podsjeća na taj kanon.
[25] Gottesdienst, br. 9, 14.
svibnja 1969.
[26] Spominjući samo bizantsku liturgiju, dovoljno se
prisjetiti pokorničkih molitava, vrlo dugačkih i uporno
opetovanih; svečanih obreda oblačenja slavitelja i
đakona; pripreme prinosa za proskomidiju, koja
već za sebe predstavlja zaokruženi obred; neprekidne prisutnosti Blažene
Djevice Marije, svetaca i anđeoskih hijerarhija u molitvama i u prinosima
(prilikom ulaska s Evanđeljem nebeski se zborovi spominju čak kao nevidljivi
suslavitelji te se s njima poistovjećuje zbor u Kerubikonu); ikonostasa koji
jasno odjeljuje svetište od hrama i kler od naroda; sakrivene
posvete, što je očiti simbol Nespoznatljivoga o kojemu govori
cjelokupna liturgija; slaviteljevoga položaja prema Bogu,
nikada prema narodu; svete pričesti koju dijeli uvijek samo
slavitelj; neprekidnih dubokih znakova klanjanja; bitno motrilačkoga
stava prisutnoga naroda. Činjenica da te liturgije, čak u manje
svečanome obliku, traju više od sat vremena, kao i izrazi koji se neprestano
opetuju (»strahovita i neizreciva liturgija«, »strahovita, nebeska, životvorna
otajstva«, itd.), sasvim jasno kažu sve. Na kraju napominjemo da i u Božanskoj
liturgiji sv. Ivana Zlatoustoga i u Bazilijevoj liturgijipojam
»večere« i »gozbe« biva na jasan način podređen pojmu žrtve, kao što je bio
slučaj i u rimskoj Misi.
[27] Na XIII. zasjedanju (Dekret o Presvetoj
Euharistiji) Tridentski sabor očituje nakanu da se »iskorijeni i sasiječe
kukolj svetogrdnih zabluda i razdora koje je neprijatelj čovjek... zasadio [Mt
13, 25ss] u vjerskome nauku, upotrjebi i štovanju Presvete Euharistije... koju
je naš Spasitelj ostavio svojoj Crkvi kao simbol njezinoga jedinstva i ljubavi,
u kojoj je htio da budu međusobno povezani i sjedinjeni svi kršćani« (Denz.873).
[28] »Navraćati pameću i srcem na izvore svete
liturgije svakako je mudro i pohvalno, budući da izučavanje te znanosti od
njezinih začetaka uvelike doprinosi dubljemu i jasnijemu istraživanju značenja
blagdana te smisla formula i svetih ceremonija koje se upotrjebljavaju; no nije
niti mudro niti pohvalno pod svaku cijenu svoditi sve na starinu. Stoga, da se
poslužimo primjerima, zastranio bi s pravoga puta onaj tko bi htio vratiti
oltaru njegov prijašnji oblik stola; tko bi htio da liturgijsko ruho ostane bez
crne boje; tko bi izbacio svete slike i kipove iz hrama; tko bi odredio da se
lik Božanskoga Otkupitelja raspetoga na križu prikaže tako da njegovo tijelo ne
odaje strahovite pretrpljene muke... Takav način razmišljanja i djelovanja,
naime, ponovno oživljava pretjerani i nezdravi arheologizam koji se javio na
nezakonitome koncilu u Pistoji, te se nastoje obnoviti mnogobrojne zablude koje
su bile pretpostavke za taj buntovnički sabor ili su iz njega proistekle uz
veliku štetu za duše, te ih je Crkva, kao budna zaštitnica poklada vjere
povjerenoga od Gospodina, s potpunim pravom osudila« (Mediator
Dei, I, 5).
[29] »...Ne dajmo se zavesti kriterijem smanjivanja
građevine Crkve — koja je postala širokom i velebnom na Božju slavu, poput
Njegovoga veličanstvenog hrama — na njezin izvorne i sićušne razmjere, kao da
bi ti bili jedini istiniti i dobri...« (Pavao VI., Ecclesiam suam).
[30] »Neki uistinu raskolnički kvasac dijeli,
razdjeljuje, razdire Crkvu« (Pavao VI., Propovijed na Večeri
Gospodnjoj 1969.).
[31] »I među nama se nalaze ti „raskoli”, ti
„razdori” koje s tugom prokazuje Pavlova Prva poslanica Korinćanima, čitanje
koje nas danas poučava« (usp. Pavao VI., isto).
[32] Svima je poznato kako danas II. vatikanski sabor
niječu upravo oni koji su se hvalili da su njegovi oci; oni koji su — dok je
Sveti Otac, na zatvaranju toga sabora, govorio da Koncil nije ništa promijenio
— otišli s namjerom da »dovedu do eksplozije« njegov sadržaj pod izlikom primjene
Koncila. Nažalost, Sveta je Stolica takvom užurbanošću, kakva se većini učinila
neobjašnjivom, preko Consilium ad exsequendam Constitutionem de Sacra
Liturgia dopustila i gotovo potaknula sve veću nevjernost Koncilu. To
se kreće od stvari koje su samo naizgled formalne (latinski jezik,
gregorijansko pjevanje, ukidanje poklonstvenih obreda itd.) pa sve do bitnih
stvari koje je Novus ordo blagoslovio. Zastrašujuće posljedice, koje smo
pokušali ocrtati, odrazile su se, psihološki možda još pogubnije, na području
crkvene discipline i Učiteljstva, potresajući na strahovit način ne samo ugled,
nego i poslušnost koja se duguje Svetoj Stolici.
Izvor: Tradicionalna
latinska Misa