Tako se zbilja više ne
može. Kod svake promjene Pape, kod svake promjene Biskupa, zahukta se utrka da
se predvide potezi novog prvosvećenika ili novog prelata. Zahukta se prava
utrka da ih se svrsta među konzervativce ili među progresiste, hvatajući među
njihovim riječima onu nijansu koja daje predvidjeti njihovo usmjerenje. A među
onima koji tako čine, koji su većina, nastaje potom utrka u kukavnom
prilagođavanju radi ubrajanja među one koji se sviđaju novom Papi ili novom
Biskupu.
To je dvorska utrka,
utrka „dvorskih gizdelina“ koji se moraju prilagoditi prinčevim ukusima.
Oprostite nam ovaj pomalo tvrd jezik, ne čini li vam se malo neuljudnim prema
autoritetu, no on to ne želi biti. To je samo radi jasnog govora o ovoj
ljudskoj prilagodbi, odveć ljudskoj, prema onome tko naređuje; prilagođavanje
koje ne služi na čast crkvenim vlastima. U zagušljivoj smo klimi koju su
izazvali novinari koji ponajčešće ne razumiju ama baš ništa o Crkvi i njezinoj
tajni.
Ali novinari pušu na
vatru koju oni nisu zapalili: kriza je dogme ta koja je izazvala požar. U Crkvi
koja nije većma zabrinuta za čuvanje vjerskih istina, koje se ne mijenjaju,
nije većma zabrinuta za održanje naučavanja svih vremena kako bi ga se predalo sljedećoj
generaciji, dovodi nas se u stanje da se mora revolucionirati sve, kod svake
promjene Pape i Biskupa…da bi se njima svidjelo.
Zamislite u prošlih
devetnaest stoljeća crkvene povijesti ovu pomamu za prilagodbom? Možda su se
kod svake promjene Pape ili Biskupa katolici, svećenici i vjernici, pitali,
vrijedi li još da je Krist jedini otkupitelj? Ili da je Krštenje nužno za
spasenje? Ili da izvan Crkve nema spasenja? Zamislite u prošlosti trajno
reformiranje misnih obreda po ukusima crkvenih vlasti? Naravno da to nije
moguće. Pape su prolazili, više ili manje dobri, više ili manje sposobni, više
ili manje hrabri, više ili manje sveti, ali svi su jednostavno čuvali Poklad
vjere koji je Krist povjerio njima s
cijelom Crkvom; a vjernici nisu očekivali ništa novoga o ovome: očekivali su
štoviše da ih Papa obrani pred svakom pogibeljnom krivovjernom promjenom.
Tako su se i Biskupi
svih vremena sučeljavali s povijesnim mijenama, zabrinuti za čuvanje i jačanje
vjere i kršćanskog života njihovog stada. Sve ovdje.
Danas ne, klima se
promijenila: grozni je modernizam načeo vjerske istine, ispraznio ih je,
podvrgao ih je stalnim izmjenama značenja zbog čega ne postoji više ništa
sigurno…osim prilagođavanja ukusima onoga koji zapovijeda: kako tužno! To nije
Crkva.
Jedna velika francuska
umjetnica koja se obratila i postala benediktinskom monahinjom početkom XX.
stoljeća, majka Geneviève Gallois, ovako je pisala o modernističkoj krizi,
govoreći o svojem redovničkom pozivu: „Neumorno sam pokušavala upoznati dogmu,
ovu Stijenu, ovaj neslomivi Čelik, ovaj Apsolut na koji sam sjedala sa
začuđenom zapanjenošću, jer se nije savijao i sa sobom nije nosio potrebu
traženja drugih stvari. Istina je bila ondje, nesalomljiva i posvemašnja: dvije
stvari koji nikada nisam bila susrela u kolebljivim mišljenjima u kojima sam se
kolebala. Bili su to vremena modernizma, silonizma, feminizma, altruizma,
poboljšanja proletarijata itd…Pod izgovorom bratstva pravila se (i pravi se
još) salata svih religija, mučeći dogmu da je se prilagodi svim mišljenjima. U
svakoj od ovih rastresenosti postoji trunčica istine, ali trunčica odvojena od
svog konteksta i denaturirana; Istina tako skuhana pogibeljnija je od jasne
zablude. Otac Besse (benediktinac koji ju je vodio u obraćenje) govorio mi je:
„Modernizam je usvojio terminologiju katoličanstva, oduzimajući joj njezinu
suštinu.“ Religija je postala samo sociologija, ljudski moral koji teži
stvoriti u ovom svijetu najbolji mogući Modus vivendi. Bog je tako samo djelitelj
naših udobnosti i izvršitelj naših zamisli. To je stavljanje religije s nogama
prema gore, a s glavom prema zemlji. Vratimo je u njezinu normalnu poziciju:
lice uzdignuto prema Bogu koji je naš jedini cilj.“ (Realité unique et éternelle,
ed. Du cloitre 1980., str 37-38).
Jasniju i točniju
definiciju modernističke krize koja na strašan način i dalje traje u Crkvi, ne
može se dobiti.„Neumorno sam pokušavala upoznati dogmu, ovaj Kamen…“ to je ono
čemu služe crkvene vlasti i da bi to učinile, ne trebaju se „kolebati među
mišljenjima“.
Ako nema ovog mističnog
pogleda o objavljenoj istini, ovog pogleda koji je sam katolički, završit ćemo
kao lažni valovi mišljenja, osuđeni istražiti koje će novotarije donijeti
trenutačne crkvene vlasti. Ako nema dogme, ako nema postojanosti vjere u objavljene
istine, kršćanski život sliči životu dvora koji se prilagođava princu da mu se
svidi: a to je tragedija, to je smiješno. Dragi moji, živimo život trajno naslonjen
na stijenu, na neslomiv čelik Objave, zahtijevajući od crkvenih vlasti da nam
je jednostavno čuvaju.
Izvor: Uvod u časopisu
„Radicati nella fede“, kolovoz 2013.