Vatikanski državni tajnik želi raspravu o celibatu

Novoimenovani vatikanski Državni tajnik Pietro Parolin drži debatu o obvezujućem beženstvu svećenika mogućom.

U jednom intervjuu za venezuelanski dnevni list El Universal, u povodu svojega oproštaja iz Venezuele kao Papin veleposlanik, čini se da očito pokazuje spremnost zauzeti progresivne stavove kako bi sebi tako zajamčio suglasnost ovih krugova za svoj novi zadatak.

Don Boskovo viđenje

Viđenje iz svibnja 1873. Bila je tamna noć (duševni neredi); ljudi nisu mogli razlikovati putove kojima bi se povratili svojim mjestima; tada se na nebu ukaza veličanstveno sjajno svjetlo, što je osvjetljavalo korake putnika, kao usred bijela dana. U onom času vidjelo se mnoštvo muževa, gospođa, staraca, djece, redovnika, redovnica i svećenika kako dolaze iz Vatikana s papom na čelu i kako se svrstavaju u procesiju. Ali gle: razbješnjela bura. Dok je ono svjetlo prilično potamnjelo vidjelo se kako se razvija bitka između svijetla i tame. Međutim, dođoše do jednog trga pokrivenog mrtvima i ranjenima; neki su ranjenici glasno zazivali pomoć. Redovi procesije veoma se prorijediše. Kada su pošli nešto dalje,što odgovara vremenu od dvije stotine sunčevih izlazaka, svaki pojedini opazi da njega (pape) nema u Rimu. Malodušnost obuze duše sviju; onih koji se okupljahu oko pape, da čuvaju njegovu osobu i da mu u nevolji budu u pomoći. U onaj čas budu viđena dva anđela, koji su nosili zastavu i predali je papi, govoreći: »Primi zastavu od one koja pobjeđuje i raspršuje najjače vojske na zemlji.

Tvoji su neprijatelji iščeznuli; tvoji te sinovi zovu suzama i jecajima, da se vratiš.« Tko god je upravio pogled na zastavu vidio je napisano, na jednoj strani: Regina sine labe concepta — Kraljica bez grijeha začeta, a na drugoj strani: Auxilium Christianorum — Pomoćnica kršćana. Papa primi zastavu s radošću, ali, videći mali broj onih koji su ostali uz njega, bio je vrlo žalostan. Oba anđela rekoše potom: »Pođi odmah tješiti svoju djecu! Piši svojoj braći, raspršenoj po svim dijelovima svijeta, da se ljudi moraju obnoviti u svom ćudoređu. A to se ne može postići drugačije nego da se puku lomi kruh Božje riječi. Poučavajte djecu, propovijedajte odcjepljenje od zemaljskih stvari. Došlo je vrijeme — zaključiše oba anđela — da siromašni budu propovjednici narodima. Leviti će biti uzeti od motike, sjekire i čekića (duhovna zvanja, od radnika i od seljaka), da se ispune riječi Davidove: 'Bog je podigao siromašne sa zemlje i postavio ih na tron knezova svoga naroda.' «Nakon što je papa to čuo, ustade i redovi se procesije počeše pojačavati. Kada je zatim stupio u sveti grad, započne plakati zbog malodušnosti u kojoj su se građani nalazili; mnogi više nisu bili u životu. Kada stupi u crkvu Svetog Petra, zapjeva Te Deum, a kor anđeoski odgovori pjevajući: »Gloria in excelsis Deo et in terra pax hominibus bonae voluntatis.«

Može li tradicionalna latinska misa promijeniti tvoj život?

Pored načelnih teoretskih obrazlaganja o tradicionalnoj latinskoj misi i katoličkoj vjeri koja imaju primarnu važnost na ovome blogu, neizostavna uloga u toj svrsi pripada svakako i poticajnim svjedočanstvima o blagodatima koje tradicionalni rimski obred donosi u duše vjernika. Istina koja dolazi od Boga je ta koja sa sobom donosi sreću, mir, radost i druge blagotvorne nutarnje plodove. I zato predstavljamo nekoliko svjedočanstava o tome kako je tradicionalna latinska misa duboko dotakla živote nekoliko vjernika i drastično promijenilo njihov sveukupni pristup i shvaćanje vjere, od konfuzije i mlakosti, prema jasnoj svijesti o vlastitom katoličkom identitetu.

Don Pierpaolo Petrucci: Papinstvo i biskupska kolegijalnost

Nakon izbora kardinala Bergoglia, sredstva su društvenog priopćavanja na međunarodnoj razini proširila sliku susreta „Biskupa Rima“ s „Papom u miru“, nedvojbeno stvarajući nakon odreknuća Benedikta XVI. dodatnu zbunjenost s obzirom na osobu Kristova namjesnika.

Vidjeti Benedikta XVI. obučena u bijelo i nazivati ga „Papom u miru“, nakon njegovog odreknuća od papinske službe nedvojbeno stvara pomutnju, kao i ustrajavanje da se Kristova namjesnika označava „Rimskim biskupom“, gotovo ograničavajući mu vlast na tu biskupiju ili, u boljem slučaju, priznati mu jedino prvenstvo časti među svim ostalim biskupima, a to je oprečno razlogu ustanovljenja Papinstva kako ga je Isus Krist ustanovio.

Vjerujem da je važno podsjetiti da su kadrinala Bergoglia nazvali Rimskim biskupom kardinali koji su ga izabrali, ali nakon svojeg prihvaćanja, ponajprije mu je predana Papinska služba, to jest prvenstvo upravljanja nad cijelom Crkvom i samo nakon toga biskupstvo nad posebnim gradom Rimom. Svaka pojedina biskupska služba zbilja dolazi od glave, također i za grad Rim. Rimski biskup je Papa, to jest jedina i potpuna glava cijele Crkve kao Petrov nasljednik, po Božjem ustanovljenju.

Jean Ousset: Infiltracija, ne frontalni napad II.

I komunizam se posvetio djelu unutarnje disgregacije.

Zašto se komunizam ne bi trebao posvetiti ovom djelu unutarnje disgregacije? Tim više što takvi načini djelovanja izravno potječu od onoga što se može nazvati duhom marksističkog djelovanja.

Jean Daujat to je jako dobro rekao: budući da je to praktični ateizam, a ne doktrinarni, „marksizam će širiti protuvjersku propagandu samo u slučaju kada je ona korisna revolucionarnom djelovanju“. Dakle, „istinska marksistička protuvjerska akcija ne sastoji se uopće u borbi protiv religije izvana propagandom koja joj je oprečna: sastoji se u uništenju religije iznutra, izvlačeći iz ljudi svaki vjerski život i svako vjersko poimanje, uzimajući ih i povlačeći ih posve u materijalističko djelovanje. Bit će stoga puno slučajeva u kojima će im, da bi se kršćane odvuklo u ovo čisto materijalističko djelovanje i time ih se ispraznilo iznutra od njihovog cijelog kršćanstva, trebati „pružiti ruku“ i ponuditi im suradnju (J.Daujat, Connaître le communisme).

Nadbiskup Lefebvre nas potiče VI.

Uzeto iz:

Propovijed nadbiskupa Marcela Lefebvrea 29. listopada 1981. u Münchenu

Dragi prijatelji, Crkva je u današnje vrijeme u vrlo bolnom i mučnom stanju. Stoga bih Vam želio uputiti nekoliko riječi ohrabrenja.

Jedna od glavnih osobina katolika koji su sačuvali vjeru, jest vjernost. Budite vjerni! Naš nas Gospodin Isus Krist sam ohrabruje da budemo vjerni: „Euge, serve bone et fidelis! – Valjaš, slugo dobri i vjerni!“ (Mt 25, 21).

Naš Gospodin od nas očekuje da budemo vjerni. Vas je izabrao dragi Bog, dragi prijatelji. Ne sumnjam da ćete ostati vjerni katoličkoj vjeri i da ste zbilja vjerni.

Ostat ćete vjerni Vjerovanju koje ste naučili od svojih roditelja. Ostanite vjerni Vjerovanju i katekizmu Katoličke Crkve.

Masonerija želi uništiti vjeru V.

Sotonin cilj, ideal sljedbi je protjerati Isusa Krista iz svijeta, zatrti i spomen na njegov nauk i oteti mu duše; valja dakle, drage Sestre, ljubiti Isusa Krista, sjediniti se s Isusom Kristom, oponašati Isusa Krista, osvajati duše za Isusa Krista. Valja ljubiti Isusa Krista i trebamo se ujediniti s Isusom Kristom. Ljubimo ga kao djevice i zaručnice; bacimo pred njegove svete noge naše ljiljane kojima je On sam dao da rastu, perući ih svojom predragocjenom Krvlju, a čiji će miris udahnuti On sam.

Kada je Marija štitila Beč…

U povodu blagdana Imena Marijina donosimo prijevod teksta o opsadi Beča. Uz Marijinu su pomoć kršćani, vođeni Božjom Providnošću, uspjeli poraziti Turke i spasiti kršćanski Zapad koji je bio ozbiljno ugrožen. Papa Inocent XI. ovaj je blagdan kao „Dan pobjede“ proširio na cijelu Crkvu.

Italija na putu k „vjerskoj nepismenosti“

Rimski politolog Paolo Naso vidi Italiju na putu k „posvemašnjoj vjerskoj nepismenosti“.

Znanje o vjerskim sadržajima u prošlim se godinama stalno smanjivalo, rekao je docent sveučilišta „La Sapienza“ u utorak u jednom intervjuu katoličkoj informativnoj agenciji SIR.

Jasno da ova dijagnoza ne vrijedi samo za Italiju, jer od II. vatikanskog sabora vlada pomutnja duhova zbog koje sami teolozi često nedovoljno poznaju vjeru.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor VI.

„Zbog toga Kristovo kraljevstvo nije većma brigom crkvenih vlasti, iako ove Kristove riječi: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!“ (Mt, 28,18) ostaju apsolutnom istinom i stvarnošću. Nijekati ih u činjenicama znači ne priznavati većma u praksi božanstvo Našega Gospodina. Tako, zbog Koncila, kraljevstvo Kristovo nad ljudskim društvima jednostavno se zanemaruju, čak se protiv toga bore, a Crkva je zatočenicom ovog liberalnog duha koji se očituje osobito u vjerskoj slobodi, u ekumenizmu, u kolegijalnosti i u novom Obredu Mise.“

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 80 (ožujak 2013.)

 

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

ovo vam je pismo trebalo prispjeti već prije puno vremena i upravo u ovom uskrsnom vremenu s radošću želimo iznijeti nekoliko misli o situaciji u Crkvi.

Kao što znate, Bratstvo se našlo u delikatnoj situaciji tijekom jednog dijela 2012. godine zbog posljednjeg pokušaja Benedikta XVI. u traženju normalizacije naše situacije. Poteškoće su došle, s jedne strane od zahtjeva koji su pratili rimski prijedlog, - koje, kao i uvijek, ne možemo i ne želimo potpisati - a s druge strane zbog nedostatka jasnoće kod Svete Stolice koja nam nije dopustila točno prepoznati želju Svetog Oca, kao ni ono što nam je bio spreman dopustiti. Pomutnja prouzročena ovim dvojbama, raspršila se počevši od 13. lipnja 2012. jednom jasnom potvrdom, 30. istog mjeseca, preko pisma samog Benedikta XVI. koje je izražavalo jasno i bez dvosmislenosti uvjete koje su nam nametali za kanonsku normalizaciju.

Ovi su uvjeti doktrinarnog reda; oni dovode do posvemašnjeg prihvaćanja II. vatikanskog sabora i Mise Pavla VI. I dakle, na doktrinarnom planu, kako je napisao mons. Agostino di Noia, dopredsjednik Povjerenstva Ecclesia Dei, u pismu upućenom članovima Bratstva svetog Pija X. potkraj prošle godine, da smo još uvijek na polaznoj točci, ista stvar koja se postavljala u sedamdesetima.

Moramo nažalost potpisati ovu tvrdnju rimskih vlasti i priznati aktualnost analize mons. Marcela Lefebvrea, utemeljitelja našeg Bratstva, koja se, u desetljećima koja su slijedila nakon koncila, nikada nije promijenila, sve do njegove smrti. Njegova ispravna procjena, i teološka kao i praktična, vrijedi još i danas, pedeset godina nakon početka koncila.

Želimo se prisjetiti ove analize koju je Bratstvo sv. Pija X. vazda držala svojom i koja ostaje crvenom niti njegova doktrinarnog stava i njegova djelovanja: priznajući pak da kriza koja potresa Crkvu ima i izvanjske uzroke, upravo je sam Koncil glavnim pokretačem njezinog samouništenja.

Nakon završetka koncila, mons. Lefebvre je u pismu kardinalu Alfredu Ottavianiju 20. prosinca 1966. upozorio na štete koje je koncil nanio cijeloj Crkvi. Citirao sam ih već u Pismu prijateljima i dobročiniteljima broj 68, 29. rujna 2005. godine. Korisno je pročitati danas nekoliko izvadaka:

„Odmah su povučene posljedice i primijenjene su na život Crkve:

Sumnje o potrebi Crkve i sakramenata dovode do nestanka svećeničkih zvanja.

Sumnje o potrebi i naravi „obraćenja“ svih duša dovode do nestanka redovničkih zvanja, uništenja tradicionalne duhovnosti u novicijatima, do beskorisnosti misija.

Sumnje o zakonitosti autoriteta i o potrebi poslušnosti, prouzročene prenaglašavanjem ljudskog dostojanstva, autonomije savjesti, slobode, potresaju sva društva, počevši od Crkve do redovničkih družbi, biskupija, građanskog društva, obitelji.

Normalna je posljedica ove oholosti požuda očiju i tijela. Možda je jedna od najstrašnijih konstatacija našeg vremena, vidjeti do koje mjere moralnog propadanja je dospio veći dio katoličkih publikacija. Bez ikakva pridržaja, u njima se govori o seksualnosti, o ograničenju rađanja svim sredstvima, o legitimnosti rastave, o odgoju u mješovitim sredinama, o flirtu, o plesovima kao nužnim sredstvima za kršćanski odgoj, o svećeničkom beženstvu, itd.

Sumnje o potrebi milosti za spasenje, izazivaju nepoštovanje krštenja koje se već sada odlaže za kasnije, napuštanje sakramenta Pokore. Uostalom, ovdje su posrijedi poglavito stavovi svećenika, a ne vjernika. Isto se može reći i za Stvarnu Prisutnost, upravo su svećenici ti koji se ponašaju kao da u to većma ne vjeruju: skrivajući Presveti Sakrament, ukidajući sve znakove strahopočitanja prema Njemu i svih svečanih obreda Njemu na čast.

Sumnje o potrebi Crkve kao jedinog izvora spasenja, o Katoličkoj Crkvi kao o jedinoj pravoj vjeri, koje potječu od Deklaracija o ekumenizmu i o vjerskoj slobodi, uništavaju autoritet crkvenog Učiteljstva. Prema tome, Rim nije većma „Magistra Veritatis“ jedina i potrebna.

«Činjenicama dovedeni pred zid, moramo dakle zaključiti da je koncil na nepojmljiv način potpomogao širenju liberalnih zabluda.

Vjera, moral, crkvena stega tresu se iz temelja, po proročanstvu svih papa.

Uništenje Crkve napreduje brzim koracima.

Priopćenje za tisak: Molitveno bdijenje za mir

Pogoršanje prijetnje da Sjedinjene Američke Države napadnu Siriju, s mogućim uplitanjem svjetskih velesila koje bi uslijedilo, potaklo je Svetog Oca da u sljedeću subotu organizira molitveno bdijenje na kojem će se moliti Gospodina za veliki dar mira.

Okruženi smo hereticima

Ne razmišljamo o tome da je svijet danas okužen hereticima; borimo se protiv onih koji su organizirani u sekte, protiv protestanata, a ne borimo se protiv onih koji okužuju javni život. Primjerice, govorimo o Benedettu Croceu, o Giovanniju Gentileu, o Antoniju Aliotti i o mnogim drugima; držimo ih filozofima, čak i one koji imaju čudne i prečesto i idiotske teorije, ali ne mislimo da su oni heretici, u najužem smislu riječi, širitelji banalnih ideja protiv vjere, protiv morala, protiv Crkve. 

Daniele Casi: "Na Franjinu dvoru"

„Živo nijekanje njegova programa čišćenja i reforme“. Nije mogla biti oštrijom prosudba novinara Sandra Magistera-među najozbiljnijim i najobjektivnijim „vatikanistima“ čije tekstove možemo čitati-s obzirom na nedavna imenovanja koja je učinio papa Franjo, imenovanje Prelata IOR-a, Battiste Ricce te imenovanje „komesarice za reformu kurije“, mlade i dražesne Francesce Chaouqui što i dalje uzburkava već ionako uznemirene vode najmanje države na svijetu premda je pažnja (gotovo) svih, čini se, privučena samo apostolskim šarmom novoga Rimskog biskupa.

Latinska, tradicionalna, stara, tridentska, FE, gregorijanska misa…?

U povijesti Crkve mnogo puta su se oko vjere koplja lomila upravo na području terminologije. Sjetimo se samo arijanske krize i pojma homo(i)ousios, ili pak rasprava o značenju pojmova osobe i naravi (fysis i ousia), gdje je bila vrlo tanka linija između pravovjerja i hereze, kad se termine upotrebljavalo u različitom smislu i bilo je potrebno utvrditi preciznu i jasnu terminologiju. O istoj problematici želimo se pozabaviti oko terminologije Mise prema Misalu sv. Pija V. Puno je izraza kojima se ta Misa želi označiti, gdje kao i obično svaki od njih nosi svoje značenje. Zato ćemo po redu analizirati svaki od njih i pokušati otkriti ono što izražavaju, te dati prosudbu o njihovoj prihvatljivosti za tradicionalnog katolika.

I kardinal Tauran o vjerskoj slobodi…

Nakon našeg kardinala Bozanića, evo nam još jednog, vrlo uglednog, prelata koji nam progovara o (post)koncilskom nauku vjerske slobode. To je kardinal Jean-Louis Tauran, predsjednik Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog, koji nam u svom nedavnom obraćanju, među ostalom, iznosi sljedeću izjavu:

,,U društvu i državi sloboda je subjektivno pravo osobe i kao takvo ima ga priznati pravni ustroj. U tom području država u pozitivnom smislu mora biti neopredijeljena, jamčeći slobodu osobe i služeći općem dobru. Moderna demokratska država ne priznaje državnom ni jednu religiju da ih može sve priznati.’’