Dragi
prijatelji i dobročinitelji,
ovo
vam je pismo trebalo prispjeti već prije puno vremena i upravo u
ovom uskrsnom vremenu s radošću želimo iznijeti nekoliko misli o
situaciji u Crkvi.
Kao
što znate, Bratstvo se našlo u delikatnoj situaciji tijekom jednog
dijela 2012. godine zbog posljednjeg pokušaja Benedikta XVI. u
traženju normalizacije naše situacije. Poteškoće su došle, s
jedne strane od zahtjeva koji su pratili rimski prijedlog, - koje,
kao i uvijek, ne možemo i ne želimo potpisati - a s druge strane
zbog nedostatka jasnoće kod Svete Stolice koja nam nije dopustila
točno prepoznati želju Svetog Oca, kao ni ono što nam je bio
spreman dopustiti. Pomutnja prouzročena ovim dvojbama, raspršila se
počevši od 13. lipnja 2012. jednom jasnom potvrdom, 30. istog
mjeseca, preko pisma samog Benedikta XVI. koje je izražavalo jasno i
bez dvosmislenosti uvjete koje su nam nametali za kanonsku
normalizaciju.
Ovi
su uvjeti doktrinarnog reda; oni dovode do posvemašnjeg prihvaćanja
II. vatikanskog sabora i Mise Pavla VI. I dakle, na doktrinarnom
planu, kako je napisao mons. Agostino di Noia, dopredsjednik
Povjerenstva Ecclesia Dei, u pismu upućenom članovima Bratstva
svetog Pija X. potkraj prošle godine, da smo još uvijek na polaznoj
točci, ista stvar koja se postavljala u sedamdesetima.
Moramo
nažalost potpisati ovu tvrdnju rimskih vlasti i priznati aktualnost
analize mons. Marcela Lefebvrea, utemeljitelja našeg Bratstva, koja
se, u desetljećima koja su slijedila nakon koncila, nikada nije
promijenila, sve do njegove smrti. Njegova ispravna procjena, i
teološka kao i praktična, vrijedi još i danas, pedeset godina
nakon početka koncila.
Želimo
se prisjetiti ove analize koju je Bratstvo sv. Pija X. vazda držala
svojom i koja ostaje crvenom niti njegova doktrinarnog stava i
njegova djelovanja: priznajući pak da kriza koja potresa Crkvu ima i
izvanjske uzroke, upravo je sam Koncil glavnim pokretačem njezinog
samouništenja.
Nakon
završetka koncila,
mons. Lefebvre je
u pismu
kardinalu Alfredu Ottavianiju 20. prosinca 1966. upozorio na
štete koje je koncil nanio cijeloj Crkvi. Citirao sam ih već u
Pismu prijateljima i dobročiniteljima broj 68, 29. rujna 2005.
godine. Korisno je pročitati danas nekoliko izvadaka:
„Odmah
su povučene posljedice i primijenjene su na život Crkve:
Sumnje
o potrebi Crkve i sakramenata dovode do nestanka svećeničkih
zvanja.
Sumnje
o potrebi i naravi „obraćenja“ svih duša dovode do nestanka
redovničkih zvanja, uništenja tradicionalne duhovnosti u
novicijatima, do beskorisnosti misija.
Sumnje
o zakonitosti autoriteta i o potrebi poslušnosti, prouzročene
prenaglašavanjem ljudskog dostojanstva, autonomije savjesti,
slobode, potresaju sva društva, počevši od Crkve do redovničkih
družbi, biskupija, građanskog društva, obitelji.
Normalna
je posljedica ove oholosti požuda očiju i tijela. Možda je jedna
od najstrašnijih konstatacija našeg vremena, vidjeti do koje mjere
moralnog propadanja je dospio veći dio katoličkih publikacija. Bez
ikakva pridržaja, u njima se govori o seksualnosti, o ograničenju
rađanja svim sredstvima, o legitimnosti rastave, o odgoju u
mješovitim sredinama, o flirtu, o plesovima kao nužnim sredstvima
za kršćanski odgoj, o svećeničkom beženstvu, itd.
Sumnje
o potrebi milosti za spasenje, izazivaju nepoštovanje krštenja koje
se već sada odlaže za kasnije, napuštanje sakramenta Pokore.
Uostalom, ovdje su posrijedi poglavito stavovi svećenika, a ne
vjernika. Isto se može reći i za Stvarnu Prisutnost, upravo su
svećenici ti koji se ponašaju kao da u to većma ne vjeruju:
skrivajući Presveti Sakrament, ukidajući sve znakove
strahopočitanja prema Njemu i svih svečanih obreda Njemu na čast.
Sumnje
o potrebi Crkve kao jedinog izvora spasenja, o Katoličkoj Crkvi kao
o jedinoj pravoj vjeri, koje potječu od Deklaracija o ekumenizmu i o
vjerskoj slobodi, uništavaju autoritet crkvenog Učiteljstva. Prema
tome, Rim nije većma „Magistra Veritatis“ jedina i potrebna.
«Činjenicama
dovedeni pred zid, moramo dakle zaključiti da je koncil
na nepojmljiv način potpomogao širenju liberalnih zabluda.
Vjera,
moral, crkvena stega tresu se iz temelja, po proročanstvu svih papa.
Uništenje
Crkve napreduje brzim koracima.