Pored
načelnih teoretskih obrazlaganja o tradicionalnoj latinskoj misi i katoličkoj
vjeri koja imaju primarnu važnost na ovome blogu, neizostavna uloga u toj svrsi
pripada svakako i poticajnim svjedočanstvima o blagodatima koje tradicionalni
rimski obred donosi u duše vjernika. Istina koja dolazi od Boga je ta koja sa
sobom donosi sreću, mir, radost i druge blagotvorne nutarnje plodove. I zato
predstavljamo nekoliko svjedočanstava o tome kako je tradicionalna latinska
misa duboko dotakla živote nekoliko vjernika i drastično promijenilo njihov
sveukupni pristup i shvaćanje vjere, od konfuzije i mlakosti, prema jasnoj
svijesti o vlastitom katoličkom identitetu.
Pritom
stavljamo i napomenu, da uredništvo bloga ne stoji iza svake izjave koja se
može naći u tekstovima, već radi pojašnjenja upućujemo na relevantne sadržaje
na blogu, od kojih ističemo sljedeće:
Izvor: unavoce.org
U posljednje vrijeme razmišljao sam koji je učinak tridentski obred mise imao na moj život sve do danas. Da budem iskren, bio sam na samo tri tradicionalne misa u svom životu (dvije tihe mise i jednoj svečanoj). Odgovor na pitanje iz naslova, u mom slučaju je: "da". Sudjelovanje na tradicionalnoj misi je kod mene smanjilo prigode za grijeh. Također, povećala se moja želja za ispovijedi i euharistijom. Je li netko drugi primijetio slične pojave? Možda je to iskustvo izraženije među nama koji tek počinju pohađati tradicionalnu latinsku misu. No ipak slutim, da mnogi mogu posvjedočiti kako je to također doživotni ili barem povremeni fenomen.
Chris W.
Tridentskoj misi pripisujem to da je probudila u meni čitav novi život, i ljubav prema Crkvi. Počeo sam je redovito pohađati prije tri godine, i osjećam da sam sada zapaljen Duhom Svetim. Sve dosad čitao sam o svim aspektima vjere. Proveo sam 90% svog vremena na internetu pretražujući više informacija o tradicionalnom katoličanstvu. Bio sam na dva europska hodočašća dosad, i ići ću na još dva iduće godine. Puno sam napredovao u pogledu sakramenta svete ispovijedi; prije za nj nisam mario kao za sakrament. Sada se bez njega osjećam bespomoćnim. Molim krunicu... itd., itd. Za one koje zanima priča, mogu naprosto pripisati svu moju novootkrivenu revnost, prateći je unatrag, u konačnici do moje prve tridentske Mise, prije oko pet godina. Ta prva misa – razmislio sam u sebi o razlikama naspram novus orda i rekao sebi: "Bože moj ... što su učinili Misi od Drugoga vatikanskog koncila nadalje … moj Bože!!". Bio sam na samo jednom novus ordu u zadnje otprilike tri godine. Nastojim ići na tridentsku misu koliko god često je to moguće.
Kurt
B.
Postao sam potpuno druga osoba otkad sam počeo pohađati tridentsku misu. Dotad nisam živio kršćanskim životom. Čitav moj život je drukčiji. Sada čak molim i brevijar (časoslov) i moram vam reći da sam potpuno sretan i u miru. Nevjerojatno je koliko sam se promijenio. Kad vidim nekog novog na našoj Misi, primijetim ga često u suzama. Imam osjećaj da ljudi koji su živjeli loše dožive izuzetno snažan susret s Kristom i odluče ponovno živjeti svoju vjeru. Uočio sam toliko opipljivih blagodati za svoj život kao i za živote drugih.
J. R. R.
Sve
što mogu reći jest da sam čvrsto vjerujem da je sudjelovanje na tridentskim
misama definitivno vrlo značajno promijenilo i poboljšalo moj život. Mogu
posvjedočiti povećanoj želji za ispovijedi i euharistijom. Također je
rasplamsalo moju želju za svećeničkim zvanjem i na direktan način masivno
povećalo moju želju da upoznam Boga i intimno razumijem svoju vjeru. Dok prije
nisam uopće molio, sada molim tri puta dnevno (iako priznajem da redovito propustim
molitvu prije jela, što se trudim promijeniti), i pohađam misu svaki dan koliko
mogu, čak ako je i novus ordo. Posebna stvar koja mi se dogodila jest, da dok
sam nekad posve odbacivao čuda, sada ih potpuno prihvaćam, naročito jer se i
meni dogodilo malo čudo, kao izravni plod pohađanja tridentske mise. Baš prije
nego što sam bio na mojoj prvoj tridentskoj misi, teško sam uganuo gležanj. Iscjeljenje
je išlo normalno ali sam još uvijek trebao imati štap. Bio sam u posjeti prijateljima u susjedstvu, u blizini crkve sv. Klementa te sam
odlučio da odem u šetnju oko tog područja. Kako sam prolazio pored crkve,
primijetio sam obavijest, da se tu održava tridentska misa, te sam ušao, više
iz znatiželje negoli ičeg drugog. Moj um, a vjerujem i moja duša, su se
iznenada trgnuli. Bio sam očaran i osjetio sam se kao kod kuće. Ukratko rečeno,
kad sam napustio crkvu, kratko vrijeme nakon toga nije mi trebala štaka za
hodanje i nije bilo nikakvih bolova. Išao sam na novus ordo Misu u isto
vrijeme, ali nisam dobio osjećaj da se stanje poboljšava. Usporedbe radi, ono
je bilo radikalno poboljšanje. Nastavio sam redovno ići na misu u sv. Klementa,
i svaki put, za kratko vrijeme, moj gležanj se znatno poboljšao. Naravno, to se
na kraju zaliječilo, ali sam se otad pitao, da li mi je Kristova prisutnost
pomogla da se izliječim? Također sam se pitao da li je moje liječenje ubrzano
kao posljedica sudjelovanja na toj misi. Otad sam se počeo zanimati za euharistija
čuda. Slučajnost? Čudo? Ništa od toga? Samo Bog zna. Sve što ja znam jest da se
moj život potpuno promijenio otkako sam krenuo u sv. Klementa, a ne samo
izliječiti gležanj.
Francis P.
To je zato što tradicionalni obred mise izvire iz, i odražava, puninu vjere. Za mene, dvije stvari išle su jedna uz drugu zajedno: što sam više proučavao vjeru, više sam bio privučen tradicionalnom obredu – što sam više pohađao taj obred, više sam bio privučen dubinama vjere. Novi red (mise) jest izvor milosti, ali, nekako, nešto je prekinuto u vjekovima starim vezama između vjere i sakramenta. Misa je postala više svjetovnom. Sveci mogu jasno prodrijeti kroz rastresanja i zbunjivanja prisutna u novom bogoslužju, ali mi ostali ne.
Graham S.
Mi smo 'pronašli' tradicionalnu latinsku misu prije manje od godinu dana i unaprijed se radujemo, sve više i više, Misi i programima koje nudi naša zajednica kojoj smo pristupili. Ljudima poput nas, koji smo u župi bili 22 godine, ponekad treba dulje da 'premoste barijere', ali svatko tko je ispravno raspoložen i pohodi šest svečanih tradicionalnih latinskih misa za redom, uz molitvu, gotovo će sigurno biti u nju uvučen. Tako je divno kad ne moramo "filtrirati" poruke koje prima naš 16-godišnji sin. Izvrsno je imati pravu pouku o katekizmu utemeljenu na Katekizmu Katoličke crkve. Posebno nadahnuće su nam dječaci ministranti koji su nakon mise jutros kleknuli kleknuli kod pričesne ograde kako bi izmolili svoje zahvalne molitve. Gotovo svatko je usredotočen na službu Božju te ne čine ili pak govore nešto što odvlači pažnju. Kontrast od stalnog eksperimentiranja naspram tradicionalne liturgije je ogroman. Da mi je netko prije dvije godine (u dobi od 67 godina) rekao da ću (nedjeljom) se zaputiti zajedno s obitelji od doma u 09:15, voziti 90 km do naše crkve u siromašnijem dijelu Kansas Citija, da bih stigao na krunicu prije mise, zatim sudjelovao (bez vrpoljenja) na misi koja traje 80 min, potom ostao sat vremena u druženju za kavom i krafnama, te se konačno vratio kući oko 14:15 (5 sati provedenih u 'crkvi'), rekao bih mu da je lud. Isto tako, da mi je netko tekao da će moj 16-godišnji sin dolaziti na misu odjeven u košulju i kravati, umjesto u kratkim hlačama, ne bih mu vjerovao. (Da budem pošten prema njemu, na zadnjoj NO Misi na kojoj sam prisustvovao, više od polovice odraslih muškaraca bili su u kratkim hlačama. Uključujući i liječnike, pravnike, bolničko osoblje te burzovne mešetare. Naravno da se neće tako odjenuti kad primaju klijente... ali kad susreću Boga, hoće! Moj sin nalazi prave uzore (ne nekakvu jadnu prosječnost) u našoj tradicionalnoj zajednici i ubrzo je to prihvatio. Zahvalio mi je što smo našli latinsku Misu jer je osjećao kao da pohađamo pseudo-protestantsko bogoslužje na 'starom' mjestu. Priključio se zajednici mladih i putuje 65-80 km u jednom smjeru svaka dva tjedna na susrete kako bi se družio s drugim mladima koji, poput njega, vjeruju u stvarnu prisutnost, a ne da je 'to samo simbol' i 'ti si Krist'. Naša obitelj se raduje nedjelji kao nikada prije. Priključite se, pa ćete i vi doživjeti isto.
Gus H.
Vjerujem da je jedan razlog zašto TM obogaćuje duhovni život taj da potiče povratak starim pobožnostima i disciplini. Mislim da je to zato što se oni međusobno uklapaju na način na koji to nije moguće u NO. Stare pobožnosti i discipline razvile su se organski s TM – NO je, zbog svoje "konstruirane / nametnute" naravi, neskladan i disonantan. No, budući da je misa središte i standard bogoštovlja, to je izvršilo utjecaj na ostatak duhovnog života s učinkom da su one molitve i prakse koje su pomogle posvećenju svakodnevnog života ili odbačene ili promijenjene do mjere da su postale manje blagotvorne. (Digresija s posebnim primjerom: u kasnim '70-ima u našoj Episkopalnoj crkvi imali smo knjižicu s meditacijama za postaje križnog puta pod nazivom "Križni put za svakog čovjeka". Ne sjećam se koji red ih je izradio, ali bile su katoličke. Sastojale su se od dijaloga između Krista i čovjeka za svaku postaju, gdje je Krist ukazao na svoju patnju, a čovjek ponudio odgovor, često odluku da će se popraviti. One zapravo nisu same po sebi bile loše, i znam da svi mi donosimo takve odluke tijekom te pobožnosti. Problem je bio suptilni - umjesto da pozornost bude usmjerena na trpećeg Spasitelja, polovica pozornosti prebacila se na nas. A kad se prvi set knjižica rasprodao, drugi je imao neke promjene koje je trebalo ispraviti rukom.) Sjećam se da kad sam prvi put ušla u crkvu, često sam osjećala da putujem između svjetova pobožnosti. Jedna od dobrih stvari iz anglo-katoličkog ambijenta bila je ta da sam već imala naviku mnogih katoličkih pobožnosti i disciplina – vjerojatno ih ne bih stekla nakon obraćenja inače, budući da jednostavno nisu bile u praksi u mojoj rodnoj župi. Ali uz veliku povlasticu pohađanja tradicionalne mise, sve bogoštovne i pobožne prakse i discipline uklapaju se u moj život kao u jednu cjelinu. Njihovi "događajni horizonti" su isti, ako vam je draže. Svi ti aspekti se zajedno slažu da ojačaju našu vjeru.
Sally B.