Kardinal Bozanić o vjerskoj slobodi

,,Milanskim ediktom započelo je novo povijesno razdoblje ne samo za kršćanstvo, nego i za čovječanstvo. Tim pravnim aktom nije samo završen višestoljetni progon kršćana, nego je doneseno načelo slobode vjeroispovijesti. Nije to bio akt o toleranciji, nego o ravnopravnosti svih vjeroispovijesti. Možemo reći da Milanskim ediktom prvi put u povijesti dolaze do izražaje dvije dimenzije prevažne za dobro organiziranje društva i političke zajednice, a to su: vjerska sloboda i laičnost države – kazao je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodeći na blagdan sv. Jelene Križarice u nedjelju 18. kolovoza nacionalnu proslavu 1700. obljetnice Milanskog edikta u Rakovici kod Slunja.’’ (Glas Koncila) 

Ova izjava našeg najuglednijeg prelata svrstava se u niz mnogobrojnih svjedočanstava modernih crkvenjaka o jednoj od najkontroverznijih nauka II. vatikanskog sabora i postkoncilske ere – one o vjerskoj slobodi. Nasuprot tradicionalnom katoličkom nauku utemeljenom na vjekovnoj ljudskoj mudrosti koja nas je naučila razlikovati pojmove naravi, obveze i prava, uklopljene u tomističku tradiciju koja je prihvaćena kao službena teologija Katoličke crkve, II. vatikanski sabor proglasio je nauk nečuven dotad u Crkvi:

,,Ovaj Vatikanski sabor izjavljuje da ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Takva se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od pritiska bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica. Osim toga izjavljuje da pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma. To pravo ljudske osobe na vjersku slobodu treba tako priznati u pravnom uređenju društva da ono postane građansko pravo. (Dignitatis humanae, br. 2)

Ne smije se dakle siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari. (…) A sama društvena narav čovjeka traži da čovjek unutarnje vjerske čine izrazi na izvanjski način, da u vjerskoj stvari saobraća s drugima, da svoju religiju ispovijeda na društveni način. Nepravda se dakle čini ljudskoj osobi i samom poretku od Boga određenom ako se čovjeku uskraćuje slobodno vršenje religije u društvu dok se čuva pravedni javni poredak. Osim toga, vjerski čini kojima se ljudi privatno i javno po svojem uvjerenju usmjeravaju prema Bogu, po svojoj naravi nadilaze zemaljski i vremeniti red stvari. Stoga građanska vlast, kojoj je svojstven cilj da se brine za vremenito opće dobro, treba doduše da priznaje vjerski život građana i da ga podupire, ali treba reći da ona prekoračuje svoje granice ako si prisvaja pravo da upravlja vjerskim činima ili da ih priječi. (br. 3)

Sloboda ili izuzetost od pritiska u vjerskoj stvari koja pripada pojedinim osobama treba da im se priznaje i kad djeluju u zajednici s drugima. Vjerske naime zajednice zahtijeva društvena narav i čovjeka i same religije. Ovim dakle zajednicama, dokle god se ne vrijeđaju pravedni zahtjevi javnog poretka, pripada po pravu sloboda da sobom upravljaju po vlastitim pravilima, da vrhovno božanstvo štuju javnim kultom, da svoje članove pomažu u vršenju vjerskog života i podržavaju ih poukom, i da promiču one ustanove u kojima bi članovi surađivali u uređivanju vlastitog života prema svojim vjerskim načelima. Vjerskim zajednicama isto tako pripada pravo da ne budu sprečavane zakonskim sredstvima ili administrativnom akcijom građanske vlasti u odabiranju, odgajanju, imenovanju i premještanju svojih vlastitih službenika, u saobraćaju s vjerskim poglavarima i zajednicama koje se nalaze u drugim krajevima svijeta, u podizanju vjerskih zgrada te u stjecanju i uživanju prikladnih dobara. Vjerske zajednice imaju također pravo da ne budu smetane da javno naučavaju i očituju svoju vjeru usmeno i pismeno.’’ (br. 4)

Dok nas vjekovni nauk Crkve uči da nitko nema moralno pravo pristajati uz krivu religiju niti to vlastito uvjerenje javno iskazivati, pa odatle ni država ne smije to priznavati, Drugi vatikanski sabor na revolucionaran način proglašava nešto posve suprotno. Prema deklaraciji Dignitatis humanae, svatko ima pravo javno ispovijedati svoju religiju i nitko ga ne može u tome sprječavati. Tako se sve religije u praksi, na društvenoj razini, stavljaju u isti rang – sve imaju ista prava i nijednu se ne može ograničiti u širenju svog (pogrešnog) nauka. I time se uništava pojam katoličke države koji je bio izraz katoličkog društvenog nauka – da je država, kao i druge društvene instance (obitelji, institucije), dužna priznati vrhovno Božje gospodstvo, te ispovijedati pravu religiju koju je on objavio. Sve to, u formalnoj opoziciji tradicionalnom katoličkom nauku, kao i osudama zabluda, koji su izrazili brojni rimski prvosvećenici:

,,77. U ovo naše vrijeme nije više korisno katoličku religiju smatrati za jedinu državnu religiju, isključujući sve ostale religije.

78. Zbog toga je u nekim krajevima katoličkog imena na hvalevrijedan način osigurano, da ljudi koji se tamo doseljavaju, mogu slobodno javno imati kult vlastit svakome od njih.

79. Krivo je naime (misliti), da građanska sloboda za sve kultove, kao i puna ovlast dana svima da mogu otvoreno i javno očitovati bilo kakve stavove i mišljenja, vodi prema tome da se lakše iskvare moral i duša naroda i da se širi kuga indiferentizma.

70. Rimski se prvosvećenik može i mora pomiriti i uskladiti s napretkom, s liberalizmom i s novom civilizacijom.’’ (Pio IX., Syllabus [osuđene propozicije])

,,Razmotrimo tu pojedinačnu slobodu koje se toliko protivi kreposti religije, tj., vjersku slobodu (slobodu kulta), kako je se naziva. Ona se temelji na načelu da je svaki čovjek slobodan ispovijedati bilo koju religiju ili pak nijednu.
 
No, zasigurno, od svih dužnosti koje čovjek mora ispuniti, bez sumnje, najglavnija i najsvetija je ona koja mu nalaže da štuje Boga s predanošću i pobožnošću. (…) A ako se postavlja pitanje koju je od mnogih suprotstavljenih religija potrebno prihvatiti, razum i naravni zakon bez oklijevanja nam govore da prakticiramo onu koju Bog zapovijeda, a ljudi je mogu lako prepoznati vanjskim znakovima. (…)

Ova vrsta slobode, ako se promatra u odnosu na državu, jasno upućuje na to da ne postoji razlog zašto bi država trebala iskazati bilo kakvu čast Bogu, ili bi trebala težiti da ga na bilo koji način javno prizna; da nijedan oblik bogoštovlja ne treba pretpostaviti drugome, nego da su svi ravnopravni, i da se ne vodi računa o vjeri naroda, čak i ako ispovijeda katoličku vjeru. A da se to opravda, trebalo bi uzeti kao istinito da država nema dužnosti prema Bogu, odnosno da se takve dužnosti, ako postoje, mogu napustiti nekažnjeno, od kojih su obje ove tvrdnje očito pogrešne. (…) Građansko društvo mora priznati Boga kao svog utemeljitelja i upravitelja, te mora biti poslušno i poštivati njegovu moć i autoritet. Pravednost stoga zabranjuje, kao i sam razum, da država bude bezbožna; ili da prihvati način djelovanja koji će dovesti do bezboštva - naime, da tretira različite religije (kako ih se naziva) jednako, i da im u toj zbrci daje jednaka prava i privilegije. Stoga, budući da je ispovijedanje jedne religije u državi nužno, treba ispovijedati onu religiju koja je jedina istinita, te se može (kao takva) spoznati bez teškoća, osobito u katoličkim državama, jer su oznake istinitosti kao urezane u nju. Tu religiju, dakle, vladari države moraju čuvati i štititi, ako žele doprinositi - kao što bi trebali - s mudrošću i korišću za dobrobit zajednice.’’ (Lav XIII., Libertas praestantissimum, br. 19-21)

,,Da država treba biti odvojena od Crkve je apsolutno pogrešna teza, jedna od najopasnijih zabluda. Utemeljena, kao što jest, na načelu da država ne mora priznavati nijedan religijski kult, to je u prvom redu velika nepravda prema Bogu; jer je on kao Stvoritelj čovjeka također utemeljitelj ljudskih društava, te podržava njihovo postojanje kao što podržava i naše osobno. Dugujemo mu, dakle, ne samo privatno štovanje, nego javne i društveno bogoštovlje da mu iskažemo čast. Osim toga, ova teza je očita negacija nadnaravnog poretka. Ona ograničava djelovanje države za nastojanjem oko javnog dobra samo tijekom ovog života, što je bliži objekt političkih društava; i ne zauzima se (pod izlikom da im je to strano) sa svojim krajnjim objektom koji je čovjekova vječna sreća, nakon što ovoj kratkotrajni život završi svoj tijek.’’ (Pio X., Vehementer nos, br. 3)

U svojoj izjavi kardinal Bozanić, kako se barem na prvu čini (a nije jasno da bi moglo postojati drugo realno tumačenje), direktno se suprotstavlja ovim papinskim izjavama i zastupa protivan, osuđeni nauk – da je dobro i pohvalno imati indiferentističku državu koja će svim religijama davati ista prava. Nesumnjivo, ono što najmanje može biti rečeno - teška zabluda koja ozbiljno narušava katoličku vjeru, i katolički odgovor na tu turbulentnu stvarnost u ovom slučaju, kao i inače u Crkvi usred nezapamćene krize vjere i principa, treba biti u skladu s uputom anđeoskog naučitelja:

,,Kada postoji neposredna opasnost za vjeru, izjave prelata treba osporiti, čak i javno, sa strane njihovih podložnika. Tako je i sv. Pavao, kao podložnik sv. Petra, javno osporio njegov postupak zbog neposredne opasnosti od sablazni u pitanju vjere. I, kako nam glosa sv. Augustina govori (Ad Galatas 2,14): 'Sveti Petar je dao primjer onima koji upravljaju, da ako nekad skrenu s pravog puta, ne odbiju ispravak kao nešto nedostojno, čak i ako dolazi od njihovih podložnika’’ (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II.II, q. 33, a. 4)