Christus Rex

Latinska, tradicionalna, stara, tridentska, FE, gregorijanska misa…?


U povijesti Crkve mnogo puta su se oko vjere koplja lomila upravo na području terminologije. Sjetimo se samo arijanske krize i pojma homo(i)ousios, ili pak rasprava o značenju pojmova osobe i naravi (fysis i ousia), gdje je bila vrlo tanka linija između pravovjerja i hereze, kad se termine upotrebljavalo u različitom smislu i bilo je potrebno utvrditi preciznu i jasnu terminologiju. O istoj problematici želimo se pozabaviti oko terminologije Mise prema Misalu sv. Pija V. Puno je izraza kojima se ta Misa želi označiti, gdje kao i obično svaki od njih nosi svoje značenje. Zato ćemo po redu analizirati svaki od njih i pokušati otkriti ono što izražavaju, te dati prosudbu o njihovoj prihvatljivosti za tradicionalnog katolika.



Izraz koji se često koristi (naročito u puku) je latinska misa. On zasigurno jest točan jer izražava jedno od prepoznatljivih obilježja Mise prema Misalu sv. Pija V., a to je da se ona služi na latinskom jeziku. No nije jednoznačan, jer se i nova misa, prema Misalu Pavla VI., također može služiti na latinskom jeziku. Iako se u praksi to gotovo pa nikada ne ostvaruje jer je cijela liturgijska reforma upravo provedena na način da se latinski praktično izbaci iz uporabe i uvede narodni jezik, ipak, njezino tipsko izdanje je na latinskom i to svakako treba uzeti u obzir pri načelnoj prosudbi stvari. Zato postoji mogućnost konfuzije i nerazumijevanja kod uporabe ovog termina, ali možemo reći – uglavnom na načelnoj razini, dok je u praksi – svakidašnjem govoru, većinom nema jer je percepcija o latinskom novus ordo gotovo nepostojeća. Zato možemo reći, da izraz nije prikladan ni precizan za teološku uporabu, ali da uglavnom nema problema s njegovom uporabom u svakidašnjem govoru.

Drugi koji ima čestu primjenu, naročito za nas tradicionaliste, je tradicionalna misa. On odražava upravo onaj element koji je ključan za sadašnji trenutak – a to je činjenica da je Misa prema Misalu sv. Pija V. uistinu tradicionalna, odnosno, da se radi o primljenom i prokušanom obredu o čemu govori Dekret o sakramentima Tridentskog sabora (kan. 13, zabranjujući supstancijalno mijenjanje obreda). Ova činjenica istovremeno nas stavlja u odnos naspram aktualnog liturgijskog stanja u Crkvi, odnosno novog reda mise pape Pavla VI. koji je uveden u Crkvu kao alternativa ili zamjena Misalu sv. Pija V. Terminom tradicionalna misa jasno izražavamo tu razliku, koju misa sv. Pija V. ima naspram novoj misi, za koju objektivna činjenična prosudba ustanovljuje da se ne može smatrati primljenim i prokušanim obredom Crkve, već da se radi o radikalno različitom i novom obredu (zbog čega ga liturgičar mons. Klaus Gamber naziva 'ritus modernus'). Zato možemo reći, da je to najprecizniji i najprikladniji izraz za teološku uporabu, kao i za svakidašnji govor, uz jednu ponekad potrebnu dopunu. Crkva u svojem bogatstvu liturgijskih obreda obuhvaća i istočne obrede (bizantski, aleksandrijski, antiohijski, kaldejski, armenski) koji su također tradicionalni, primljeni i prokušani obredi Crkve, pa bi u strogom teološko – liturgijskom govoru valjalo dodati oznaku, da se radi o tradicionalnoj latinskoj misi.

Slično tome je i izraz stara misa, koji jednako odražava tradicionalni karakter rimskog obreda, te je možda prikladniji za svakidašnji, pučki govor, iako ima i svoj stručni izričaj – usus antiquior, o čijem bi porijeklu i značenju valjalo učiniti jednu stručnu analizu, u što ovdje nećemo ulaziti.

Često je u uporabi i izraz tridentska misa, na koji bi trebalo svrnuti posebnu pozornost. Po sebi, on izražava činjenicu da je Tridentski sabor na poseban način obilježio tradicionalnu latinsku misu – dao poticaj za umjerenu, organski provedenu reformu Mise, koju je proveo papa sv. Pio V., te proglasio Misal koji se često naziva po njemu. Time je papa kodificirao rimsku liturgiju, bulom Quo primum, tj., na svečani, zasigurno nezabludiv način definirao njezin supstancijalno trajni karakter – da se njegova bula nikad ne može opozvati i uvijek ostaje na snazi, te se njome svakome svećeniku daje trajno pravo da celebrira Misu prema proglašenom Misalu, imun od svake moguće kazne. To je veoma važna činjenica koju zasigurno valja istaknuti, i u tom smislu ovaj izraz je prikladan. Međutim, postoje i druge konotacije koje se danas njemu pridaju. Izraz 'Trident' za moderniste te protivnike tradicije i katoličke vjere jest pejorativna etiketa (otprilike kao u političkom kontekstu: nacionalist, ognjištar, ili ustaša za domoljubno orijentirane od strane komunista) koja sadrži sve one iskrivljene optužbe i podvale koje se pripisuju Katoličkoj crkvi, te se u tom smislu karakterizira i tradicionalna misa – kao nešto klerikalizirano, beživotno, zaostalo, anakronizam, pod etiketom 'Tridenta'. Druga ideološka konotacija koja se može susresti u modernističkim i neokonzervativnim krugovima jest ta da je papa sv. Pio V. proglasio novi obred, različit od Mise iz dotadašnje uporabe, na jednak način kao što je to učinio papa Pavao VI, čime se nastoji opravdati revolucionarnu narav nove mise. O neutemeljenosti i apsurdnosti takve teze već je bilo riječi pa ne bismo o tome ovdje duljili. Zaključili bismo tako da je ovaj izraz u praksi problematičan i nezgodan za uporabu upravo zbog mogućnosti zlouporabe, te je zato bolje preferirati sigurne i snažne izraze, tradicionalna latinska ili stara Misa.

Izraz koji valja još više razmotriti jest 'izvanredni oblik' rimskog obreda (FE – forma extraordinaria), koji nalazimo u motupropriju pape Benedikta XVI. 'Summorum pontificum'. Dok je ovaj dokument bio jedan veliki napredak za tradiciju jer je u postkoncilskoj Crkvi potvrđena ona istina koje su svi osviješteni katolici bili svjesni – da tradicionalna Misa nikad nije bila ukinuta (jer to uostalom i nije moguće, kako smo konstatirali) i da je svakom svećeniku slobodno je služiti, ipak su u njemu sadržana velika i neprihvatljiva doktrinarna ograničenja. Prije svega, tu je temeljna postavka i tvrdnja o tradicionalnoj i novoj misi kao 'dva oblika istog rimskog obreda', odnosno, 'dva izričaja istog molitvenog pravila', čime su one stavljene na istu razinu, s nužnom implikacijom da nova misa u sebi ne sadrži nikakvih nedostataka i da je jednako vrijedna – u doktrinarnom, liturgijskom, estetskom i duhovnom pogledu, kao i tradicionalna Misa. Takva izjava posve je neprihvatljiva za tradicionalne katolike, kao i ona iz popratnog pisma uz motuproprij, da svećenici iz tradicionalnih zajednica, 'ne smiju, načelno govoreći, isključivati slavljenje po novim knjigama’. Iako je prvi dio ove sintagme – izvanredni oblik, prvenstveno pravni termin koji se odnosi na praktičnu učestalost celebracije starog obreda (koji je još uvijek malo rasprostranjen u odnosu na novu misu, koja se na redovan način služi diljem Crkve), ipak cijeli izraz, gdje se govori o dva oblika rimskog obreda, stavlja znak jednakosti između dvaju obreda, kako je prethodno objašnjeno. Stoga se ovaj izraz nameće kao apsolutno neprihvatljiv za tradicionalnog katolika u pozitivnom smislu i u redovnoj uporabi, te je žalosno vidjeti kad ga neki katolici koji pristaju uz tradicionalnu Misu (tu mislimo na ED zajednice i sva ograničenja njihove pozicije) konstantno rabe, nadamo se ipak, u neznanju o njegovim konsekvencama.

Još jedan izraz koji se ponekad može susresti jest gregorijanski obred ili misa, koji dobiva po osobi pape sv. Grgura Velikog, čija je reforma obilježila rimsku Misu tako da rimski kanon dobiva svoj konačni oblik te se otad čuva nepromjenjivim (do ubacivanja imena sv. Josipa u Communicantes koji je uklopljen u posljednju verziju Misala iz 1962.). Zasigurno ispravan termin kojemu nema zamjerke, ali se ipak još nije udomaćio u redovnom govoru već se samo ponekad koristi u teološkim i liturgijskim krugovima.

Zaključno – kako bismo trebali nazivati Misu prema Misalu sv. Pija V.?

Najbolje - tradicionalna (latinska) ili stara misa,
gregorijanska ili latinska misa - ako je zgodno,
tridentska misa - s oprezom i potrebnim objašnjenjima,
izvanredni oblik – nikada (redovno i u pozitivnom smislu).

Arhiva bloga

Časopis: