Slijedi danas treći i posljednji dio (prvi
dio, drugi
dio) hrvatskog prijevoda članka mons. Brunera Gherardinija o značenju i
granicama katoličkog Učiteljstva iz kojeg proistječu posljedice za prosudbu II.
vatikanskog sabora.
TREĆI DIO
Autor dolazi do zaključka: „Ako ima
također dogmatsku vrijednost, onda je to neizravno ondje gdje se odnosi na
dogme koje su ranije proglašene. Njegovo je Učiteljstvo, ukratko rečeno, kako je
kazano i ponovljeno svakome tko ima uši da čuje, svečano i vrhovno.
Problematičniji je njegov kontinuitet s Tradicijom…“
To još nije sve. Granica je izjave Učiteljstva također u samoj njezinoj terminološkoj
formulaciji. Kako bi odista bila učiteljska, u smislu radi li se o definitivnoj
izreci ili ne, potrebno je da izjava pribjegne sada već posvećenoj formulaciji
iz koje bez ikakve nesigurnosti proistječe volja da se govori kao „pastir i učitelj
svih kršćana u stvarima vjere i morala, snagom našeg apostolskog autoriteta“ ako
to dolazi od samoga pape. Ili mora s istom sigurnošću, primjerice u slučaju
ekumenskog koncila po uobičajenim formulama dogmatskog učenja izricati želju
koncilskih otaca da povežu kršćansku vjeru s Božanskom objavom i njezino
neprekinuto prenošenje. Ukoliko nedostaju takve pretpostavke, samo će se u
širem smislu moći govoriti o Učiteljstvu: nije nužno svaka Papina riječ,
napisana ili izrečena, Učiteljstvo; a isto vrijedi i za ekumenske sabore, od
kojih nekoliko njih nisu ni govorili o dogmi, odnosno ne isključivo; katkad su
čak uplitali dogmu u surječje unutarnjih trzavica i osobnih svađa ili svađa
među usmjerenjima, čineći apsurdnim svoj zahtjev da to bude čin Učiteljstva
unutar spomenutog surječja.
Još i danas pobuđuje izričito negativan dojam Ekumenski sabor
dogmatsko-kristološke čija je važnost izvan svake rasprave, kao primjerice
Kalcedonski sabor, koji je potrošio najveći dio svojeg vremena u sramotnoj
osobnoj svađi tko ima prvenstvo, koga treba svrgnuti, a koga rehabilitirati;
Kalcedon nije u tome dogma. Kao što to nije kada papa kao privatna osoba
izjavljuje (u knjizi intervjuu Licht der
Welt) da „Pavao nije razumio Crkvu kao instituciju, kao organizaciju, nego
kao živ organizam u kojemu svi ujedinjeni s Kristom kao temeljem bivaju
djelatni jedan za drugoga i jedan s drugim“; točno je baš suprotno i zna se da
je prvi institucionalni oblik, upravo da bi se potpomogao ovaj živi organizam,
strukturirao Pavao na piramidalan način: apostol na vrhu, potom episcopoi,
presbuteroi, hgoumenoi, proistamenoi, nouqetounteV, diakonoi (biskupi - nadglednici, prezbiteri - starješine, predstojnici,
poglavari, upozoritelji i đakoni): ove razlike odgovornosti i službi još doduše
nisu točno definirane, no ipak su razlike institucionaliziranog organizma. I u
ovom slučaju, posve je jasno, ponašanje je kršćanina poštovanje i, barem u
načelu, vjernost u poslušnosti. Ako pak savjesti
pojedinog vjernika prianjanje uz jedan slučaj kao ovaj gore izloženi nije
moguće, to ne predstavlja ni pobunu protiv Pape, niti nijekanje njegovog
učiteljskog autoriteta: znači samo da to nije Učiteljstvo.
Razgovor se sada vraća, na koncu, na II. vatikanski sabor da bi se kazala,
ako je moguće, konačna riječ o njegovoj pripadnost Tradiciji ili ne i o njegovom
učiteljskom karakteru. Ovo je izvan
pitanja, a oni laudatores koji se već 50 godina neumorno bore, zastupajući
učiteljski status II. vatikanskoga sabora, gube svoje i naše vrijeme: nitko to
ne niječe. S obzirom na njihove nekritičke pretjerane izjave javlja se problem
s obzirom na način: koje je Učiteljstvo posrijedi?
Članak u “L’Osservatore Romano” na koji sam se pozvao na početku, govori o
doktrinarnom Učiteljstvu: a tko je to uopće ikada nijekao? Čak i čisto
pastoralna tvrdnja može biti doktrinarna, u smislu pripadanja određenom nauku. Tko
bi pak rekao doktrinaran u dogmatskom smislu, pogriješio bi: II. vatikanski
sabor nije proglasio nijednu dogmu, a ako ima također dogmatsku vrijednost, onda je to neizravno ondje gdje se odnosi na
dogme koje su ranije proglašene. Njegovo
je Učiteljstvo, ukratko rečeno, kako je kazano i ponovljeno svakome tko ima uši
da čuje, svečano i vrhovno.
Problematičniji je njegov kontinuitet s Tradicijom, ne zato što on nije
izjavio takav kontinuitet, nego jer je, osobito u ovim ključnim točkama gdje je
bilo nužno da je takav kontinuitet bjelodan, izjava ostala nedokazana.
(Tekst mons. Gherardinija izvorno je objavljen u: Disputationes Theologicae, 7.
prosinca 2011.)