subota, 16. studenoga 2013.

Gherardini: II. vatikanski sabor nije superdogma II.



 Slijedi drugi dio članka mons. Brunera Gherardinija o autoritativnom i obvezujućem značaju Drugog vatikanskog sabora. U prvom dijelu je objašnjeno što se načelno treba razumjeti pod činom Učiteljstva.

DRUGI DIO

Uronjena u trojstvenost svojega nauma, Crkva jest i djeluje u vremenu kao sakrament spasenja. O teandrizmu (bogočovječnosti), koji je čini tajanstvenim nastavkom Kristovim, ne raspravlja se, čak ni o njezinim temeljnim osobinama (jedinstvo, svetost, katolicitet i apostolicitet), kao ni o njezinoj strukturi i službi, ali sve ovo ostaje unutar ovosvjetske stvarnosti, osposobljene sakramentalno posredovati božansku prisutnost, no uvijek kao svjetska stvarnost koja, dakle, per definitonem isključuje apsolutnost.

U svakom se slučaju ona identificira u svojoj Tradiciji iz koje crpi kontinuitet sa sobom samom, kojoj duguje svoj životni dah, iz koje dolazi sigurnost da njezino jučer postaje vazda danas kako bi pripravilo njezino sutra. Tradicija joj stoga daje nutarnje gibanje koje je tjera naprijed prema budućnosti, spašavajući joj sadašnjost i prošlost. Čak ni tradicija nije apsolutna,: otpočela je s Crkvom i završit će s njom. Sami Bog ostaje.

Nad Tradicijom Crkva vrši pravu kontrolu: moć rasuđivanja koja razlikuje autentično od neautentičnoga. Ona to čini sredstvom kojem ne nedostaje „karizme istine“ ukoliko ne dopusti da joj ruku uzme napast apsolutnosti. To je sredstvo Učiteljstvo, čiji su nositelji službe Papa, kao Nasljednik prvoga Pape, svetog Petra Apostola, na rimskoj katedri i biskupi kao nasljednici Dvanaestorice u svojem poslanju ili službi Crkvi ma gdje bio njezin mjesni izričaj. Suvišno je podsjećati na distinkcije vezane za Učiteljstvo-svečano, ili jednog ekumenskog Sabora ili Papino, kada jedno ili drugo definiraju istinu vjere ili morala; redovito, ako je Papino u njegovoj specifičnoj djelatnosti ili biskupā u njihovoj cjelini u zajedništvu s Papom; puno je važnije točnije odrediti unutar kojih je granica Učiteljstvu zajamčena „karizma istine“.

Valja ponajprije reći da Učiteljstvo nije supercrkvom koja samoj Crkvi nameće sudove i usmjerenja: niti je privilegiranom kastom iznad Božjeg naroda, neka vrsta moćne sile koju valja slušati i basta. To je jedna služba, jedna diakonia. Ali također i zadaća koju valja ispuniti, jedan munus, upravo munus docendi koji se ne može i ne smije postaviti iznad Crkve-iz koje i po kojoj se on rađa i djeluje. Sa subjektivnog stajališta koincidira s crkvenim Učiteljstvom, Papom i biskupima ujedinjenima s Papom, u službi službenog predlaganja Vjere. S operativnoga je stajališta sredstvom po kojem se ta zadaća vrši.

Prečesto se, pak, od sredstva čini vrijednost sama po sebi i poziva se na to sredstvo kako bi se u korijenu sasjekla svaka rasprava kao da je ono iznad Crkve i kao da pred sobom ne bi imalo golemu silu Tradicije koju valja prihvatiti, tumačiti i prenositi u njezinoj cjelovitosti i vjernosti. I upravo se ovdje pokazuju ograničenja koje ga spašavaju od pogibelji elefantiasisa i apsolutističke napasti.
Nepotrebno je zadržavati se na prvom od tih ograničenja, na apostolskoj sukcesiji. Ne bi trebalo biti teško ni za koga pokazati, slučaj po slučaj, legitimnost i time i dosljednu sukcesiju posjedovanja karizme vlastite Apostolima. Nekoliko pak riječi valja reći o drugome, dakle o pomoći Duha Svetoga. Ishitreno postupanje, koje danas prevladava, više ili manje jest sljedeće: Krist je obećao Apostolima, a time i njihovim nasljednicima, to jest crkvenom Učiteljstvu, da će im poslati Duha Svetoga i njegovu pomoć za vršenje munusa docendi u istini; zabluda je dakle otklonjena od samog početka. Da, Krist je dao takvo obećanje, ali je pokazao i uvjete da se to obistini. I upravo se u načinu na koji se poziva na obećanje prepoznaje ozbiljno krivotvorenje: ili se ne navode Kristove riječi ili kada se citiraju, ne daje im se značenje koje imaju. Pogledajmo što je posrijedi.

Obećanje donose osobito dva teksta četvrtoga Evanđelista: Iv 14,16.26 i 16, 13-14. Već u prvome u punoj jasnoći odzvanja jedno od spomenutih ograničenja: Isus se ne zaustavlja kod obećanja „Duha istine“-neka se pripazi na naglašene riječi, prijevod uvjetovan grčkim određenim članom thV, koji se prevodi (u talijanskome izvorniku) s di (u hrvatskome genitivom; napomena prevoditelja) kao da bi istina bila neki od atributa Duha Svetoga, koji je naprotiv personificira-nego on nagovještava funkciju: dozivat će u pamet sve što je On, Isus, već ranije naučavao. Posrijedi je dakle pomoć u čuvanju objavljene istine, a ne u integriranju u nju drugih istina ili različnih od već objavljenih ili onih za koje se misli da su takve.

Drugi Ivanov tekst, potvrđujući prvi, dalje ga precizira: Duh Sveti, uistinu „upućivat će vas u svu istinu“, i u onu o kojoj sada Isus šuti jer je onkraj sposobnosti da je mogu nositi(16,12). Čineći to, Duh „neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje[…] jer će od mojega uzimati i navješćivati vama.“ Dakle, neće biti naknadnih objava. Jedina se zaključuje s onima kojima Isus sada govori. Njegove riječi imaju jasno značenje glede nauka koji je On naučavao, i to samo toga nauka. Jezik, taj, nije tajan ili kodiran, nego sjajan kao sunce.

Mogao bi se podići prigovor o perspektivi prividne novosti s obzirom na ono što Isus sada prešućuje, a što će navijestiti Duh Sveti; ali ograničenje njegove pomoći na djelo upućivanja u punu istinu koju Krist objavljuje, isključuje suštinske novosti. Ako se budu pojavile novosti, posrijedi će biti nova značenja, a ne nove istine; stoga posve ispravan „eodem sensu eademque sententia“ (u istoj spoznaji i s istim značenjem) sv.Vinka Lerinskoga. I dakle, zahtjev da se Duhu Svetom pripisuje svaki treptaj grančice, to jest svaka novost i osobito one koje Crkvu mjere po normi prevladavajuće kulture i takozvanog dostojanstva ljudske osobe, nije samo strukturalno obrtanje same Crkve, nego je precrtavanje velikim znakom križa preko dvaju gore spomenutih svetopisamskih tekstova. 

3 komentara:

  1. Izvrstan tekst. Ovo je katolička teologija, ovo je promišljanje i traganje za istinom. Ovo je katolički intelektualac, teolog koji ne nosi ideološke naočale i trubi kojekakve legalističke pseudoistine. S ovakvim se razmišljanjem možemo sučeliti i s protestantskom i pravoslavnom i bilo kojom drugom kritikom Petrove službe i prave Kristove Crkve koja je samo Crkva Katolička. No opet, biti katolik, biti svećenik, biskup ili Kristov namjesnik na zemlji može se biti samo u poslušnosti pokladu vjere i Tradiciji Crkve i istinskom katoličkom nauku o sredstvima i cilju.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Slažem se s Vama, Kikii!
    Samo su pozicije sv. Tradicije Katoličke Crkve zakonite i od njih se kreće na Slavu Božju
    i spasenje svih duša.

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
  3. Gherardini je preciznim filozofskim i teološkim pojmovima raskrinkao neokonzervativce. Ako se oni naoko i čine bezopasnima, pokrenite s njima nekoliko diskusija o temama o kojima ovaj učeni profesor i dekan jednog papinskog sveučilišta te kanonik sv.Petra u Rimu ovdje jasno zbori. Veoma ćete se iznenaditi!
    Kruta ideologijama s natruhama totalitarističkih metoda uz veličanje duha Koncila ne može ostati u granicama tradicionalne katoličke teologije. Rezultat mora biti bućkuriš: koji nije pitak i od kojega nastrada želudac: a to je neokonzervativni milje!

    Kikii

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.