Sljedeći je članak
izišao na internetskoj stranici Informativne agencije bratstva sv. Pija X. DICI
i na web stranici Američkog distrikta FSSPX-a. Mi objavljujemo hrvatski
prijevod u tri dijela. Prilog se odnosi na neke izjave mons. Fernanda Ocariza i
mons. Brunera Gherardinija o autoritativnom i obvezujućem značenju Drugog
vatikanskog sabora. Mons. Fernando Ocariz bio je jedan od vatikanskih predstavnika kod razgovora sa Svećeničkim
bratstvom sv. Pija X.
Mons. Gherardini u
jednom je zanimljivom članku odgovorio na Ocarizovu obranu cijeloga Koncila i pri tome je pokrenuo važno
pitanje u kojoj su mjeri koncilski tekstovi obvezujući.
Mons. Gherardini o značenju i granicama autentičnog
Učiteljstva
PRVI DIO
Velike proslave u povodu
pedesete obljetnice su otpočele. Ne čuje
se još medijsko bubnjanje, ali osjeća se da će uskoro uslijediti. Pedeseta će
obljetnica II. vatikanskog sabora izvaditi čep za sve prekomjerne superlative s
obzirom na veličanje prosudbe tog događaja koliko će to uopće biti moguće. O
trezvenosti koja se zahtijevala kao stav i kao prigoda za osvrt i za analizu
radi većma kritički produbljene prosudbe koncilskog događaja, niti naznake.
Već se posve slobodno
govori i ponavlja ono što se već pedeset godina stalno tvrdi i ponavlja: Drugi
je vatikanski sabor vrhunac Tradicije i njezina sama sinteza. Međunarodni
kongresi o najvećem i najznačajnijem od svih ekumenskih sabora već su
planirani, k tome će se organizirati još i drugi, više ili manje važni. O ovoj
se temi esejistika obogaćuje dan za danom. L'Osservatore Romano, dakako,
odrađuje svoj dio i osobito se hvata vjernosti Učiteljstvu (2.2.2011. str.6):
Drugi je vatikanski sabor čin Učiteljstva stoga…navedeni razlog je da svaki čin
Učiteljstva moraju prihvatiti Pastiri koji na temelju apostolske sukcesije
govore po milosnom daru istine (Dei Verbuma 8), Kristovom vlašću (Lumen gentium
25) i u svjetlu Duha Svetoga (ibid.).
Na stranu činjenica da
se Učiteljstvo Drugog vatikanskoga dokazuje Drugim vatikanskim što se prije
nazivalo petitio principii (Krivo dokazivanje koje se u tome sastoji da se
upravo ono drži istinitim što se želi dokazati), čini se da takav postupak
polazi od pretpostavke da je Učiteljstvo apsolutno, neovisan subjekt od svega i
od svih, osim od apostolske sukcesije i od pomoći Duha Svetoga.
Premda apostolska
sukcesija jamči legitimnost svećeničkog reda, čini se teškim odrediti tko jamči
djelovanje Duha Svetoga, u pojmovima o kojima se govori.
Jedna je stvar ipak
izvan diskusije: ništa na svijetu što je
stjecištem stvorenih stvari, nema dar apsolutnosti. Sve je u pokretu, u
kruženju recipročnih ovisnosti zbog čega je sve uvjetovano, sve ima početak i
sve će imati kraj. „Mutantur enim“ - govorio je veliki Augustin - „ergo creata
sunt.“ (Jer oni se mijenjaju, prema tome stvoreni su).
Crkva ne pravi iznimku,
ni njezina Tradicija niti njezino Učiteljstvo. Posrijedi su najviše
stvarnosti na vrhuncima ljestvice vrednota
stvorenoga, obdarene osobinama od kojih se gubi svijest, međutim vazda
pretposljednje stvarnosti. Eshaton, posljednja stvarnost samo je On, Bog.
Često se rabi jezik koji
obrće ovu činjenicu i tim se uzvišenim stvarnostima pripisuje značenje i
vrijednost onkraj i iznad njihovih granica, to jest apsolutiziraju se.
Posljedica je da im se oduzima njihov ontološki status od njih se pravi irealna
pretpostavka koja zbog toga gubi također i uzvišene veličine svoje pretposljednje stvarnosti.
