srijeda, 2. listopada 2013.

Mons. Brunero Gherardini: II.vatikanski sabor nije superdogma I.



Sljedeći je članak izišao na internetskoj stranici Informativne agencije bratstva sv. Pija X. DICI i na web stranici Američkog distrikta FSSPX-a. Mi objavljujemo hrvatski prijevod u tri dijela. Prilog se odnosi na neke izjave mons. Fernanda Ocariza i mons. Brunera Gherardinija o autoritativnom i obvezujućem značenju Drugog vatikanskog sabora. Mons. Fernando Ocariz bio je jedan od vatikanskih predstavnika kod razgovora sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X.


Mons. Gherardini u jednom je zanimljivom članku odgovorio na Ocarizovu obranu cijeloga Koncila i pri tome je pokrenuo važno pitanje u kojoj su mjeri koncilski tekstovi obvezujući.
Mons. Gherardini o značenju i granicama autentičnog Učiteljstva
PRVI DIO
Velike proslave u povodu pedesete obljetnice su otpočele. Ne čuje se još medijsko bubnjanje, ali osjeća se da će uskoro uslijediti. Pedeseta će obljetnica II. vatikanskog sabora izvaditi čep za sve prekomjerne superlative s obzirom na veličanje prosudbe tog događaja koliko će to uopće biti moguće. O trezvenosti koja se zahtijevala kao stav i kao prigoda za osvrt i za analizu radi većma kritički produbljene prosudbe koncilskog događaja, niti naznake.
Već se posve slobodno govori i ponavlja ono što se već pedeset godina stalno tvrdi i ponavlja: Drugi je vatikanski sabor vrhunac Tradicije i njezina sama sinteza. Međunarodni kongresi o najvećem i najznačajnijem od svih ekumenskih sabora već su planirani, k tome će se organizirati još i drugi, više ili manje važni. O ovoj se temi esejistika obogaćuje dan za danom. L'Osservatore Romano, dakako, odrađuje svoj dio i osobito se hvata vjernosti Učiteljstvu (2.2.2011. str.6): Drugi je vatikanski sabor čin Učiteljstva stoga…navedeni razlog je da svaki čin Učiteljstva moraju prihvatiti Pastiri koji na temelju apostolske sukcesije govore po milosnom daru istine (Dei Verbuma 8), Kristovom vlašću (Lumen gentium 25) i u svjetlu Duha Svetoga (ibid.).
Na stranu činjenica da se Učiteljstvo Drugog vatikanskoga dokazuje Drugim vatikanskim što se prije nazivalo petitio principii (Krivo dokazivanje koje se u tome sastoji da se upravo ono drži istinitim što se želi dokazati), čini se da takav postupak polazi od pretpostavke da je Učiteljstvo apsolutno, neovisan subjekt od svega i od svih, osim od apostolske sukcesije i od pomoći Duha Svetoga.
Premda apostolska sukcesija jamči legitimnost svećeničkog reda, čini se teškim odrediti tko jamči djelovanje Duha Svetoga, u pojmovima o kojima se govori.
Jedna je stvar ipak izvan diskusije: ništa na svijetu što je stjecištem stvorenih stvari, nema dar apsolutnosti. Sve je u pokretu, u kruženju recipročnih ovisnosti zbog čega je sve uvjetovano, sve ima početak i sve će imati kraj. „Mutantur enim“ - govorio je veliki Augustin - „ergo creata sunt.“ (Jer oni se mijenjaju, prema tome stvoreni su).
Crkva ne pravi iznimku, ni njezina Tradicija niti njezino Učiteljstvo. Posrijedi su najviše stvarnosti na vrhuncima ljestvice vrednota stvorenoga, obdarene osobinama od kojih se gubi svijest, međutim vazda pretposljednje stvarnosti. Eshaton, posljednja stvarnost samo je On, Bog.
Često se rabi jezik koji obrće ovu činjenicu i tim se uzvišenim stvarnostima pripisuje značenje i vrijednost onkraj i iznad njihovih granica, to jest apsolutiziraju se. Posljedica je da im se oduzima njihov ontološki status od njih se pravi irealna pretpostavka koja zbog toga gubi također i uzvišene veličine svoje pretposljednje stvarnosti.



1 komentar:

  1. "Mons. Fernando Ocariz bio je jedan od vatikanskih predstavnika..." Kako ovima koji se predstavljaju braniteljima prave katoličke vjere tako teško prelazi preko usta ili ispod pera riječ "Papa", "Sveti Otac" ili "Sveta Stolica". Uvijek i uvjek samo "Vatikan", "Rim"... Sve u skladu s vjekovnom katoličkom tradicijom?

    Ivan

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.