Kako razumjeti II. vatikanski sabor VIII.

 

Prošli smo put govorili i o vjernosti Učiteljstvu. Naveli smo mišljenje poznatog teologa Brunera Gherardinija koji je o tome već nekoliko puta pisao vrlo vrijedne priloge te lijepo objasnio razliku između sredstava i cilja. A cilj može biti samo Naš Gospodi Isus Krist.

Možda nijedna tema nije toliko teška u razgovoru s našim vjernicima kao što je vjernost crkvenom Učiteljstvu i Svetom Ocu. Međutim, i o tome valja progovoriti.

Znamo da je naša povijest puna iskaza vjernosti i dubokog poštovanja te spremnosti za mučeništvo poradi vjernosti Petrovoj stolici. To je, dakako, sve dobro i tako treba i mora ostati. No opet, naša nas vjera, teologija i Tradicija također uče da poslušnost Svetom Ocu i Rimu nije nekakva slijepa poslušnost. U vremenima krize nije to poslušnost svakoj izjavi koju netko drži Papinom, odnosno nije to slijepa poslušnost svim Papinim izjavama u intervjuima, propovijedima, nagovorima i telefonskim razgovorima. Valjda bi trebalo biti jasno barem da psihološkoj razini da svaka izjava smrtnog čovjeka koji se kao i svi mi bori za svoje spasenje, ne može imati auru nezabludivosti iako duboko i čvrsto vjerujemo da je Gospodin Naš Isus Krist samo Petru ostavio vrhovnu vlast u svojoj Crkvi i znamo da je Crkva neprolazna i neuništiva upravo i poglavito zahvaljujući papinskoj nezabludivosti, no točno znamo kada i kako.

Oko sebe pak vidimo da postoje barem dva tipa poslušnosti u našim koncilskim strukturama: sve što je u vezi s Tradicijom - bilo da je riječ o ispravnom prevođenju riječi pro multis, slavljenju stare Mise, brizi o latinskome u liturgiji ili u svećeničkoj formaciji, njegovanju gregorijanskog korala itd., postoji samo ignorancija ili minimalizam s puno javnog opiranja s tisuću izlika. Kada je riječ o rušenju Tradicije, uvođenju svih mogućih novotarija, javnom nijekanju katoličkih dogmi u sredstvima društvenog priopćavanja - odmah progovaraju strukture pune milosrđa i praštanja, a novotarije se u pravilu drže Duhom Svetim koji puše gdje hoće?! Tada se olako prelazi preko onih odluka koje su pape svečano proglasile i za koje baš vrijedi da su nezabludive.

Pismo sv. Gabrijela od Žalosne Gospe

Sveti redovnik pasionist Gabrijel od Žalosne Gospe (blagdan se slavi 27. 2.) predstavlja svome nedavno zaređenom subratu Henriku uzvišeno dostojanstvo i teške obveze svećeništva.

Dragi brate!

Da Te ne volim, ne bih se toliko brinuo o Tebi. No budući da Te ljubim više no ikada, poslušaj riječi svoga bijednoga brata, makar se u svemu nalazi iza Tebe. Stalež koji si sada prihvatio potiče me da Ti uputim iskrenu bratsku riječ; no budući da od sebe samoga ne znam ništa reći, želim Ti staviti pred oči ono što su sveci i crkveni pisci razmišljali o tome. Nemoj se čuditi što Ti njihove izreke donosim na latinskome. To činim samo da Te bolje uvjerim, ne iz nekog drugog razloga.

»Magna dignitas, sed magnum est pondus. In alto gradu positi, oportet quoque ut in virtutum culmine sint erecti, alioquin (pazi dobro!) non ad meritum, sed ad proprium praesunt judicium«;[1] govori sv. Lovro Justiniani. Toliko je veliko Tvoje dostojanstvo, da sv. Bernardin ovako govori Blaženoj Djevici Mariji: »Virgo benedicta, excusa me... Sacerdotium ipsum praetulit supra te«.[2]

»Parentes Christi«[3] naziva sv. Bernard svećenike, a sv. Augustin kliče: »O veneranda Sacerdotum dignitas, in quorum manibus Dei Filius veluti in utero Virginis incarnatur!«.[4] Konačno, sv. Klement naziva svećenika »terrenus Deus«,[5] a njegove riječi glase: »Post Deum terrenus Deus«.[6] Ako je to tako, dragi brate, kako li velika mora biti Tvoja svetost? Čuj što o tome veli sv. Grgur: »Necesse est, ut mortuus omnibus passionibus, vivat vita divina«.[7] Promisli, da si odabrao Boga za baštinu i da je Bog svećenike učinio svojima, kao što stoji u Knjizi Levitskoga zakona: »Ego elegi vos et separavi vos a ceteris populis, ut essetis mei«.[8] Vidiš dakle kako moraš urediti svoj život. Svrhu za koju Te je Bog odabrao otkriva Ti jedan crkveni pisac: »Ideo vocati sumus a Christo, non ut operemus quae ad nostrum pertinent usum, sed quae ad gloriam Dei«.[9] O da nikada ne pripadaš onima koji, prema Peluziotovoj riječi, »ad stipendia dumtaxat oculos habent«.[10] Služi Bogu zbog Boga samoga, ne gledaj na dobit i zaradu, nego idi onamo gdje najbolje možeš raditi na spasenju duša.

Valjanost ispovijedi kod Bratstva

Jesu li odrješenja koja podjeljuju svećenici Bratstva sv. Pija X (FSSPX) u sakramentu pokore valjana? Ako pokušate pretražiti po internetu obavezno ćete pronaći odgovore različitih ‘stručnjaka’, koji djeluju vrlo uvjerljivo. Ti odgovori su uobičajeno zaodjenuti u najimpresivnije kanonske termine. Čitatelju se odgovara da svećenik treba imati potrebne ‘ovlasti’ ili ‘jurisdikciju’ za valjano odrješenje. Svećenici Bratstva, kaže se, nemaju ništa od toga. Stoga, osim ako je nekome ta činjenica nepoznata, njegovi grijesi u toj situaciji nisu oprošteni.

S druge strane, isti ti ‘stručnjaci’ tvrde da heterodoksni svećenici u ‘punom zajedništvu’ s Crkvom pa čak i pravoslavni svećenici imaju vlast da podjeljuju valjano odrješenje od grijeha. Stoga, slijedeći logiku tih stručnjaka, tradicionalni katolici imali bi obavezu ispovijediti svoje grijehe krivovjernom svećeniku s ovlastima ili nekatoličkom svećeniku s jurisdikcijom negoli svećeniku Bratstva, ako bi to bile jedine mogućnosti. Jedan takav ‘stručnjak’ išao je čak tako daleko da je kazao čitatelju da bi čak počinio grijeh ispovijedajući se svećeniku Bratstva, jer bi sudjelovao u simulaciji sakramenta. Drugi ‘stručnjak’ rekao je zainteresiranome da je ženidba njegovog prijatelja sklopljena pred svećenikom Bratstva nevaljano i da ne smije prisustvovati prijateljevoj ženidbi čak ni kao gost.

No na kraju krajeva, ti ‘stručnjaci’ nemaju autoriteta za presudu da su sakramenti Bratstva nevaljani. Samo Crkva može odlučiti, na službeni, javni i obvezujući način, da su odrješenja od svećenika Bratstva nevaljana. Uistinu, Crkva bi imala obavezu dati takav javni proglas ako bi veliki broj vjernika uistinu ugrožavao svoje spasenje kroz nevaljane ispovijedi. Nasuprot tome, Rim nije izdao nikakvu takvu deklaraciju. Iako osobno ne pohađam kapelu FSSPX-a, vjerujem da činjenice dokazuju da su ispovijedi Bratstva valjane i da Rim prepoznaje, barem neslužbeno, njihovu valjanost.

Riječ mons. Lefebvrea o lošem duhu

Na koncu svoga života nadbiskup Lefebvre spoznao je da je povijest Bratstva bila povijest njegovih rascjepa. Teška situacija družbe unutar Crkve pokazala se navlastito u slučajevima prepirki i raspri. Ni isusovci se u vremenu u kojem su opet donosili vjeru u svijet nisu nalazili u drukčijem položaju: jednom im se divilo, onda ih se progonilo, isto tako ih se pozdravljalo kao i oštro kritiziralo, nekada i cijepalo.

Bratstvo je, dakle, doživjelo odvajanja s jedne kao i s druge strane. Vidjelo je upravitelja Écônea kako odlazi, odlazak američke Bogoslovije, jednoga od generalnih asistenata, jednog poglavara argentinske Bogoslovije La Reja, jednog bivšeg župnika pariške crkve Saint-Nicolas-du-Chardonnet, jednoga od četvorice biskupa. Nitko nije izuzet, čak ni posve veliki! Utemeljitelj, koji je u jednog trenutku u Bogosloviji koju je on sam utemeljio gotovo maknut s položaja, a drugi je put poslao van cijelo osoblje američkog Distrikta, nije nipošto bio iznenađen ovim kušnjama. Na određeni su način ove kušnje bile dokazom za to da se zloduh borio protiv jednog djela koje je u dušama prouzročilo beskrajno puno dobra dok je svoje dužnosti i dalje djelatno ispunjalo.

Kada je jedanput jedna skupina svećenika napustila Bratstvo, nadbiskup Lefebvre je opisao opasnosti kojima je Bratstvo bilo izloženo. Pokazao je da su neki pali zbog umora i obeshrabrenosti te su onda relativizirali zablude, prihvatili novu Misu. Pokazao je također, kako je trenutačno slučaj, da su mnogi naveli izgovore i krive optužbe kako bi opravdali odlazak; kod toga su se obrušili na navodno odstupanje autoriteta Bratstva sv. Pija X. Pred svojim svećenicima 16. srpnja 1989. ovako se izrazio:

„Drugu napast koju đavao pobuđuje u duhu nekih od naših svećenika koji izazivaju novi rascjep u Bratstvu, može se ovako sažeto izložiti: 'U početku smo vjerovali Bratstvu, njemu, njegovim načelima, u ono što čini. No, sada konstatiramo da je duh Bratstva postao neki drugi i iz vjernosti prema prvotnom Bratstvu napuštamo sadašnje Bratstvo!'

Kako bi se opravdao ovaj stav, moraju se potom tražiti naznake promjene. I od ovog se trenutka iskorištavaju čak i najmanje sitnice, njih se grubo zlorabi, napuhuje, dok ne postanu pravim klevetama. To je bilo ovako kod patera (ime) i kod patera (ime), tada bi optužba išla čak i do mene. Onda je valjalo zavarati vjernike kako bi slijedili one koji su nas napustili. Cijeli je pothvat utemeljen na laži. Zbilja su oni, koji su tvrdili da postoji protuslovlje između sadašnjega i negdašnjega Svećeničkog bratstva, bili 'sedisvakantisti' i otvoreno su se protivili moliti za papu.(…) Za ovaj odlazak su se morala naći obrazloženja. To je bilo jednostavno. 'Mi smo čisti, a drugi su nečisti.'

200. članak

Kako je naš blog pristigao do jednog lijepog jubileja – objave 200. članka, prilika je ovo za osvrt na njegov rad sa strane Uredništva i napomene o novostima i daljnjim planovima. Prije svega moramo izraziti radost što on polagano ali stabilno kroz vrijeme napreduje i pobuđuje sve veći interes za tradiciju te donosi plodove kod sve više čitatelja, koji dublje upoznaju tradiciju, te prave prilike koje su danas u Crkvi, kao i pravi odgovor na njih. To je nesumnjivo velika Božja milost, da kod nas tradicionalni pokret iz skromnih početnih uvjeta polako raste, i preporučamo tu nakanu i dalje u vaše molitve, poglavito kao dio Križarske vojne Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

U ovih manje od godinu dana koliko je dosad u pogonu, možemo s pravom reći da je blog bio vrlo produktivan. Objavljeno je puno važnih tekstova o različitim temama: propovijedi nadbiskupa Lefebvrea, različiti teološki tekstovi – napose o krizi u Crkvi, osvrti na važnija aktualna zbivanja u Crkvi (poglavito u vezi izjava i postupaka pape Franje), katehetski tekstovi, te tekstovi duhovne tematike. Nadamo se uskoro načiniti jedan pregledniji prikaz svih tekstova radi lakšeg snalaženja za čitatelje (što je u trenutnoj formi pomalo otežano s obzirom na starije tekstove). Obuhvaćena su time praktično sva važna područja katoličkog života, i to je upravo jedan od glavnih ciljeva – dati jedan važan doprinos za cjelovitu tradicionalnu katoličku formaciju čitatelja; formaciju koja ne bi bila ograničena samo na jedan vidik (liturgiju, govor o krizi u Crkvi ili nešto drugo), već ona mora prožimati sva područja našeg vjerskog života.

Sv. Grgur Veliki: Ne treba se obazirati na opći crkveni sabor koji je unio pomutnju!

„Nadalje, to što pišeš da nisi želio prenijeti moje pismo kraljici Theodelindi zbog toga što se u njemu spominje peti koncil, jer si mislio da bi se ona mogla zbog toga uvrijediti, dobro si učinio što ga nisi prenio. Stoga sada činimo onako kako si preporučio, naime, izražavamo odobravanje četiriju koncila. Međutim, što se tiče koncila koji je kasnije održan u Carigradu, koji mnogi nazivaju petim, želio bih da znaš da on nije naredio ili podržao ništa što je protiv ova četiri presveta koncila, budući da se nije radilo ništa u odnosu na vjeru, nego na osobe; osobe, također, o kojima ništa nije sadržano u spisima Koncila u Kalcedonu, ali, nakon što se objavilo kanone, nastala je rasprava i na kraju javno pretresanje nekih osoba. Međutim svejedno smo učinili kako si želio, ne spominjući taj koncil“.

Papa sv. Grgur Veliki, Pismo Konstanciju, milanskom biskupu (Pisma IV, 39)

„II. vatikanski nije bez presedana. Do otprilike analogne situacije došlo je mnogo ranije u povijesti Crkve, čega ni tradicionalisti ni neokatolici podjednako nisu svjesni: na Drugom carigradskom saboru, održanom 553.god. Mons. Philip Hughes 1934. god. opisao ga je kao „najčudniji od svih općih koncila“. Bio je to ekumenski koncil, peti od dvadeset i jednog koliko ih je Crkva sazvala od Nicejskog do Vatikanskog. Strogo gledano, on nije poučavao ništa krivo. Međutim, kao što se pokazalo i za II. vatikanski, II. carigradski je bio potpuna katastrofa i kao takvog ga prepoznaju mnogi suvremeni promatrači. Neokatolici, koji osuđuju tradicionaliste, kritičare II. vatikanskog, trebali bi dobro upoznati ovaj nesretni koncil…

Ako je sv. Grgur papa mogao savjetovati šutnju o petom ekumenskom koncilu, ne bi trebalo biti samo po sebi nezakonito savjetovati sličan pristup nejasnom koncilu našeg vremena. Dakako, on je sazvan legitimno i ima status ekumenskog koncila. Svi to priznaju. Ali ako je on unio samo zbunjenost i neslogu, zašto inzistirati da ga se tretira kao idola, naglašavajući ga do (mjere) isključivanja svega ostaloga, kad povijest pokazuje da takav stav nije ni potreban ni poželjan?"

Christopher Ferrara i Thomas E.Woods, The Great Facade, str. 327,332

,,Katolik mora biti slobodan reći o II. carigradskom koncilu ono što je očito svakome tko ga je proučavao; on nije učinio ništa za povratak monofizita (heretika) u krilo crkve, zapravo je mnoge od njih još više otuđio. Zbog zbunjujuće naravi onoga što je koncil pokušavao učiniti, pravovjerni katolici, sa svoje strane, morali su biti zbunjeni i demoralizirani ovim koncilom i zaista su ga desetljećima kasnije cijela područja zapada odbijala priznati ekumenskim koncilom, uvjereni da je on na neki način odbacio i oborio učenja Kalcedonskog (četvrtog ekumenskog koncila).

Sv. Izidor Seviljski nije imao lijepe riječi o II. carigradskom. Temeljeći se, dakle, na svjedočanstvu ljudskog razuma, možemo slobodno zaključiti da je ovaj koncil, iako nije poučavao ništa sigurno pogrešno, bio užasna katastrofa koja nije nikad trebala biti sazvana. Nemoguće je zamisliti bilo kakvu osnovu po kojoj bi i najokorjeliji neokatolik mogao opisati ovaj peti ekumenski koncil kao nesumnjivu blagodat.

Primjer II. carigradskog koncila služi da bi pokazao ne samo zbrku koju ekumenski koncil može unijeti u Crkvu ako i ne poučava dogmatske pogreške, nego i to da cijeli život Crkve ne treba biti organiziran oko dekreta najnovijeg koncila. Danas ćemo čuti neprestane poticaje da upijamo duh Drugog vatikanskog koncila, da cijeli život Crkve treba preurediti u skladu s njegovim odlukama, da se zaista cijelo djelovanje Crkve odvija u svjetlu koncila. Nakon II. carigradskog, s druge strane, kad je svećenstvo moglo vidjeti da je nedavni koncil prouzročio samo podjelu, zbunjenost i sukob, nismo više čuli takve poticaje. Kao što smo naveli, papa sv. Grgur Veliki zapravo je savjetovao biskupu kojeg je mučio koncil, da jednostavno o toj temi šuti, držeći se čvrsto katoličke vjere kako je izložena na (prethodnom) kalcedonskom koncilu. Grgur i drugi pape šestog i sedmog stoljeća su bili dovoljno inteligentni da shvate da bi opsesivni naglasak na koncilu samo ponavljao raskol i nastavljao demoralizirati pravovjernu stranu. Dakle, kad god je to bilo moguće, oni su ga jednostavno ignorirali.

Zašto ne bismo činili isto i s II. vatikanskim? Ako se za jedan koncil (osobito zato što je II. vatikanski bio više pastoralni nego dogmatski koncil) može reći u najboljem slučaju da Crkvi ne pomaže, a u najgorem da joj šteti, onda se sigurno i za neki drugi može. Zašto ne bismo poslušali savjet pape sv. Grgura Velikog milanskom biskupu i jednostavno ne govorili o njemu?"

Thomas E. Woods,ml. „An Ambiguous Cuoncil“, u časopisu Catholic Family News, ožujak 2002 (IX:3), str. 18

Izvor: http://iteadthomam.blogspot.com/

Napomene u vezi nošenja muške odjeće kod žena

I.

Prvi znakovi ovog kasno dolazećeg proljeća pokazuju da je ove godine prisutno određeno povećanje u oblačenju muške odjeće od strane djevojaka i žena, čak i majki. Sve do 1959. u Genovi bi takva odjeća obično značila da je dotična osoba turist, ali sada se čini da postoji značajan broj djevojaka i žena iz same Genove koje biraju, barem na izletima, nositi mušku odjeću (hlače).

Raširenost ovog ponašanja nas obvezuje na ozbiljno promišljanje, i zato tražimo od onih kojima je upućena ova napomena da svakako posvete ovom problemu svu pažnju koju zaslužuje od svakoga tko je na bilo koji način odgovoran za nekoga pred Bogom.

Želimo prije svega dati uravnotežen moralni sud o nošenju muške odjeće od strane žena. Zapravo, naše misli se samo mogu baviti pitanjem morala.

AAA traže se roditelji!

Ako u mislima brzo prijeđemo sve događaje koji su zbili unutar Crkve u ovoj tek protekloj godini, možemo samo s gorčinom zaključiti da je za Zaručnicu Kristovu zima još duga i proljeće kasni s dolaskom.

Nas se katolike može usporediti sa židovskim narodom Staroga zavjeta koji je četrdeset godina lutao Sinajskom pustinjom prije nego je dospio do obećane zemlje.

Isto kao što sada ne uspijevamo vidjeti tračak Restauracije i još tumaramo pustinjom II. vatikanskog sabora. Sve se to zbiva jer očigledno još nismo dostojni nazočiti pobjedi Bezgrješnog Srca Marijina.

Nismo toga dostojni? Zbog ove bi se rečenice netko mogao namrgoditi! Molimo molitve na besprijekornom latinskome, poznajemo sve rubrike Mise svih vremena i znamo dokazati ozbiljnim argumentacijama da je II. vatikanski sabor u rupturi u odnosi na prošlost. Protupovijest, potom, naša je jača strana i navijamo za Vandeju (na način nogometne momčadi) i za Cristerose! K tome, u borbi protiv pobačaja i protiv protuprirodnih zajednica uvijek smo na prvoj crti i pokret je u našoj DNK! Što drugo trebamo činiti? Očito nedostaje temeljna stvar: ne misliti samo kao katolici, nego i živjeti kao takvi, razmišljajući o činjenici da su ove strašne godine scenarij zastrašujućeg rata zloduha protiv Katoličke Crkve! Nalazimo se upravo na sredini 100 godina slobode koje su dane sotoni u ukazanju koje je imao Lav XIII.!

Konrad Adenauer – katolik i njegova Europa

Ovih će se dana u Kölnu održati predavanje o njemačkom saveznom kancelaru Konradu Adenaueru i o kršćanskoj Europi, Christliches Abendland kako Nijemci vole reći. Danas je to gotovo zaboravljena predodžba u kojoj su pak korijeni moderne Europe. Utemeljitelji Europske Unije Adenauer, De Gasperi, Schuman, odrastali su u ovoj tradiciji. Iz nje su živjeli i crpili su snagu svog političkog djelovanja. „Kršćanska Europa“ bila je dakle predodžba koja je prožimala politički, društveno, kulturno te život pojedinca. Nakon potpunog uništenja ona je materijalno, duhovno, moralno pomogla izgraditi opet nešto što je moguće živjeti. Ne nudi li Adenauerova Europa i nama orijentaciju za građansko djelovanje i živ duhovan život u svim dimenzijama?

Slika: Savezni kancelar Adenauer tijekom Sv. Mise u jutro parlamentarnih izbora 1953. u svojoj župnoj crkvi u Rhöndorfu.

Zdravo, milosti puna (Lk 1,28)

U prošloj propovijedi smo govorili kako su počela ukazanja Majke Božje u Lurdu (...), kad je Bogorodica, koja se pojavila na ulazu Masabjelske špilje, dala znak maloj Bernardici da joj se približi. Rekli smo da je ta Bogorodičina gesta simbolički poziv svemu grešnom čovječanstvu: ''Približite se k Bogu, i Bog će se približiti k vama!''. Na taj mili znak Gospin Bernardicu je minuo svaki strah, ali nije od uzbuđenja znala gdje se zapravo nalazi. Počela si je trti oči, kako sama opisuje, zatvarati ih i opet otvarati, a Gospa je mirno stajala na ulazu u špilju, odjevena u bijelu haljinu s plavim pojasom, bijelom koprenom na glavi, sa zlatnim ružama na bosim nogama, divna u cvatu najljepše mladosti. Smješkajući se, dala je maloj svetici razumjeti da se ne vara, da doista ima pred sobom živo ljudsko biće, premda s drugoga svijeta. Nato je Bernardica posegnula u svoj džep, izvadila krunicu, koju je uvijek nosila sa sobom, kleknula i htjela početi moliti. U taj čas opazi da i nebeska Gospa ima u rukama krunicu s bijelim zrncima i zlatnim lancem, koji je blistao kao i ruže na nogama.

Tek kad je Gospa načinila znak križa, mogla se i Bernardica prekrižiti i početi moliti krunicu. Gospa je, veli svetica, prebirala krunicu među prstima, ali nije izgovarala niti Očenaš, niti Zdravomariju, niti Vjerovanje. Izgovarala je samo Slava Ocu. Tomu se ne trebamo čuditi. Nije mogla Bogorodica izgovoriti Vjerovanje, jer je to naša zemaljska krepost, kojom držimo za istinu ono što je Bog objavio, makar toga ne vidimo svojim očima. No, na nebesima blaženici gledaju Boga licem u lice, a iznad svih najbolje Presveta Djevica. Tamo gore nema više vjere, nego očevidnosti. Nije Bogorodica mogla izgovoriti niti Zdravo, Marijo, jer kako da se samoj sebi moli. Ta je molitva za nas koji putujemo u ovoj dolini suza, i koji tražimo njezinu majčinsku pomoć i zaštitu. Nije mogla moliti ni Očenaš. Ona u nebu posjeduje puninu svih dobara. Zato je Očenaš molitva onih koji tih dobara nemaju, a nužno ih trebaju i žude za njima, a to smo svi mi ljudi ovdje na zemlji. Za nas je Spasitelj ostavio ovu molitvu, a ne za blaženike u nebu. Ali jedno je Gospa ipak činila: cijelo vrijeme dok je Bernardica molila držala je krunicu u rukama. Zašto kad Njoj to ne treba? Očito zato da nam dade razumjeti koliko Bog i Bogorodica cijene ovu molitvu kod svoje djece na zemlji. Očito zato da nam dade razumjeti, kako pomno broji naše Zdravomarije, kao što je pomno prebirala pred Bernardicom krunicu u svojim svetim rukama. Očito zato da nam dade razumjeti kako na te naše Zdravomarije odgovara kišom nebeskih blagoslova i za dušu i za tijelo svojih štovatelja. Ona gesta Majke Božje prilikom prvoga ukazanja neprestani je poziv svima nama, da nikada ne prestanemo s molitvom: ''Zdravo, milosti puna!'' i ''Zdravo, Marijo!''

Semper infideles (V.)

Horor avaz

Ondje gdje se nekada herojski živjelo kršćanstvo, gdje su potekle rijeke mučeničke krvi poradi vjernosti Našemu Gospodinu Isusu Kristu i njegovom mističnom Tijelu, Crkvi, izdaja tim više boli!

Dragi čitatelji, oprostite što morate čitati ove citate!

Dragi Bože, oprosti nam što ovo prenosimo!

Progon kršćana u cijelome svijetu

 

Kršćanska karitativna organizacija Open Doors objavila je svoje godišnje izvješće o progonu kršćana po cijelome svijetu.

Nijedna se druga vjerska skupina toliko ne progoni diljem svijeta kao kršćani. Preko 100 000 kršćana diljem svijeta žrtvama je progona. Država koja najgore progoni i dalje je komunistička Sjeverna Koreja, a gotovo sve su ostale zemlje države s islamskom prevlašću.

Nova škola u Francuskoj

Tradicionalne dominikanke iz Fanjeauxa (Matična kuća u južnofrancuskom departmanu Aube) kongregacija su sada već s 200 sestara.

Ova kongregacija vodi škole u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. I u Njemačkoj se brinu o jednoj osnovnoj školi u Rheinhausenu (Baden).

Sestre otvaraju jednu novu školu školske godine 2014./2015. u blizini Versaillesa (u okolici Pariza).

Deo gratias!

(U zaglavlju: Video jednog hodočašća ove kongregacije u Lourdes)

Komentar: Za sve one koji nisu upoznati – osim Svećeničkog bratstva sv. Pija X., Sestara sv. Pija X. (matična kuća u Göffingenu) te Sestara oblata sv. Pija X. , tradicionalna obitelj koju je utemeljio nadbiskup Lefebvre broji još niz drugih zajednica. Ovom ćemo prigodom pobrojiti ženske zajednice: jedna od najvećih su tradicionalne Školske sestre dominikanke iz Fanjeauxa, potom tradicionalne Kontemplativne dominikanke iz Avrilléa, sestre Siromašne klarise u Villié-Morgonu, karmelićanke u Quiévrainu u Belgiji te u SAD-u, Dominikanke svetog imena Isusova i bezgrješnog Srca Marijina iz Brignolesa, benediktinke u Virletu u Francuskoj, Malene sestre sv. Franje Asiškoga u Le Trévouxu u Francuskoj i u Kansas Cityju u SAD-u, Sestre Duha Svetoga (Sühneschwestern vom Heiligen Geist) iz Niedaltdorfa u Njemačkoj.

Molimo se da i u našim krajevima bude zvanja za tradicionalne ženske zajednice!

 

Mladić u paklu

 

Godine 1948. u Londonu je živjela udovica od 29 godina, veoma bogata i dosta mondena. Među kicošima koji su posjećivali njezinu kuću zamjećivao se mladi lord, ne baš primjerena života.

 

Jedne noći, oko ponoći, gospođa je upravo čitala neki roman da bi lakše usnula. Čim je ugasila svijeću kaneći spavati, zamijeti da se neka čudna svjetlost, koja je dolazila od vrata, sve više i više širila po sobi. Začuđena, široko je otvorila oči, ne znajući sebi objasniti ovu pojavu. Sobna se vrata lagano otvoriše i pojavi se mladi lord koji je sudjelovao u njezinu razuzdanu životu.

Prije nego što je ona uspjela izustiti riječ, mladić joj priđe bliže, uhvati je za zapešće i kaže na engleskom: „Postoji pakao gdje je vatra!“

 

Bol, koju je jadnica osjetila na zapešću, bila je takva da se onesvijestila. Kada je nakon pola sata došla k svijesti, pozva sobaricu koja, ulazeći u sobu, osjeti jak smrad paleži. Sobarica je ustvrdila da je gospođa na zapešću imala tako duboku opeklinu da se vidjela kost, a bila je veličine muške ruke. Primijetila je također da je počevši od vrata sag imao otiske ljudskih koraka i da je tkanina izgorjela od jedne do druge strane. Sljedećeg je dana gospođa saznala da je istu noć preminuo mladi lord.

 

[Odlomak don Giuseppea Tomasellija uzet iz: "L'inferno c'e". Imprimatur: Catania 22-11-1954]

Liturgijski arheologizam - sv. Ćiril Jeruzalemski i pričest na ruku

Žir je potencijalni hrast; hrast je potpuno razvijeni žir. Ukoliko bi hrast ponovno postao žir (kad bi to bilo moguće bez odumiranja), bilo bi to nazadovanje. Zbog toga je u svojoj enciklici Mediator Dei (br. 51) papa Pio XII. osudio liturgijski arheologizam kao protuliturgijski stav sljedećim riječima: »...ne bi bio motiviran ispravnom i razboritom revnošću onaj tko bi se htio vratiti drevnim obredima i običajima, odbijajući nove propise koji su doneseni voljom Božje Providnosti i zbog promijenjenih okolnosti. Takav način razmišljanja i djelovanja, naime, ponovno oživljava pretjerani i nezdravi arheologizam koji se javio na nezakonitome koncilu u Pistoji, te se nastoje obnoviti mnogobrojne zablude koje su bile pretpostavke za taj buntovnički sabor ili su iz njega proistekle uz veliku štetu za duše, te ih je Crkva, kao budna zaštitnica poklada vjere povjerenoga od Gospodina, s potpunim pravom osudila«.

Takvim su sumanutim arheologizmom obuzeti pseudoliturgičari koji haraju Crkvom pozivajući se na II. vatikanski koncil; pseudoliturgičari koji gdjegod idu dotle da poticanjem i primjerom tjeraju svoje podložnike na povrjedu onih malobrojnih ispravnih propisa koji još uvijek postoje, a koje su oni sami formalno proglasili ili potvrdili.