.jpg)
Današnje evanđelje govori nam o dvije teme koje vrlo
često nalazimo u evanđeljima. Vidimo kako Isus čudesno ozdravljuje
bolesnika, i tumači nam pravi odnos između slova zakona, i njegove
svrhe. Često zapravo te dvije teme dolaze u evanđeljima zajedno, i
to nije slučajno. Ozdravljenja koja Isus čini nisu ograničena samo
na ono tjelesno, nego odatle vode prema onome što je njihova konačna
svrha – duhovnom oslobođenju i ozdravljenju. Ona pobuđuju vjeru u
Isusovo božansko poslanje, vjeru koja je uvjet vječnog spasenja
čovjekove duše. I odatle Gospodin izvlači pouku o svrsi zakona –
on nije svrhom sam sebi, nije ustanovljen da bi sprečavao ili ometao
čovjekovo spasenje, nego da bi ga pospješivao. I ako se dogodi, da
je riječ o ovome prvom, tada on mora ustupiti mjesto čovjekovom
djelovanju koje spasenje ostvaruje. To je načelo koje ima svoju
trajnu vrijednost i mora voditi djelovanje Crkve kroz čitavu
povijest.
Današnje vrijeme u tome nije izuzetak. Naprotiv, upravo
danas možemo doživjeti aktualnost ovog velikog pravila, u stanju
mučne krize koju Crkva prolazi. Danas se od katolika koji žele
ostati vjerni pozivu svog Gospodina, traži da obdržavaju subotu na
način koji ugrožava njezinu svrhu. Dobro smo svjesni koje su to
prakse i nauci koje katoličku vjeru stavljaju u pitanje. To su
prakse i nauci proizašli iz Drugog vatikanskog koncila, utemeljene
na modernizmu – sintezi svih zabluda, koje su dovele, i još uvijek
vode, do strašnih otpada od vjere. Ekumenizam, vjerska sloboda,
kolegijalnost, i Nova misa kao očitovanje svih tih revolucionarnih
ideja, daju ozbiljne poticaje koji u dušama mogu lako iskriviti
katoličku vjeru. I najveća je tragedija, da upravo autoriteti Crkve
nakon koncila nastoje te ideje i prakse nametnuti vjernicima i
svećenicima pod prizivom na poslušnost. No, kako nas Gospodin uči
– čovjek nije stvoren radi subote, radi zakona i autoriteta, nego
obrnuto – autoritet je Krist dao Crkvi da bi vodio duše prema
vječnom spasenju, da bi izgrađivao njihovu vjeru, i ako se u kojem
iznimnom trenutku dogodi, da autoritet zloupotrebljava svoje ovlasti
za ciljeve koji su protivni ili opasni za vjeru, tada postoji pravo i
obaveza na otpor. Jer, spasenje duša je najviši zakon u Crkvi, kako
stoji u zaključku trenutno važećeg Zakonika kanonskog prava.
Zato s pravom nadbiskup Lefebvre nije pristao na ucjene,
kada su ga postkoncilski autoriteti željeli prisiliti da prihvati
novotarije. On se vodio jasnim katoličkim načelom, koje je izrazio
u svom proglasu iz 1974.: ,,Nikakav
autoritet, pa čak ni najviši autoritet u hijerarhiji, ne može nas
prisiliti da se odreknemo naše vjere ili da okrnjimo našu vjeru
koju je crkveno učiteljstvo već devetnaest stoljeća jednoznačno
formuliralo i naviještalo".
Posljedice su bile te, da je Bratstvu sv. Pija X. službeno
zabranjeno djelovanje u Crkvi. I to je još jedna tragedija danas, da
se katoliku koji istinski, predano želi živjeti svoju vjeru, to
onemogućava. Je li to zaista moguće, pitao se nadb. Lefebvre u
svojoj glasovitoj propovijedi iz 1976. u Lilleu? Je li moguće
da je zabranjeno ono što je on radio čitav svoj život kao svećenik
i biskup, što je Crkva radila sve do koncila? Po božanskom pravu,
ne može to nikako biti. Jer, da je netko tada radio ono što se
danas čini u modernoj Crkvi, tada bi taj bio suspendiran i
osumnjičen za krivovjerje. Zato se svatko mora odlučiti –
slijediti onaj put koji je Crkva kroz čitavu svoju povijest vodila,
put tradicije, koji je jamstvo očuvanja katoličke vjere, ili pak
put novotarija, revolucije, čiji su nam plodovi vidljivi, u
vjerskom opustošenju kojemu danas svjedočimo. Pritom ćemo naići
na optužbe – ovaj čovjek nije od Boga jer krši subotu. No naš
odgovor treba biti, da čovjek nije stvoren radi subote, nego
obrnuto. Nitko nam ne može oduzeti katoličku vjeru, niti nas na to
kompromitirati svojim krivim shvaćanjima ili osobnim interesima.
Vjerojatno
vam je poznato, dragi vjernici, da se protekli tjedan dogodio jedan
važan susret u Rimu, između biskupa Fellaya i kard. Müllera,
predstojnika Kongregacije za nauk vjere. Nisu ondje doneseni nikakvi
važni zaključci, a po svemu sudeći, bilo kakvo rješenje ovog
izvanrednog stanja čini se bezizglednim. Ne zato, što sa strane
nas, tradicionalnih katolika koji želimo čuvati i živjeti svoju
vjeru, ne bi postojala spremnost na to, već zato, jer autoriteti
službene Crkve žele daljnje provođenje postkoncilske revolucije, i
ne žele povratak na vjerski život Crkve svih vjekova. Ne samo što
je kard. Müller
jedan od neumoljivih provoditelja slijepe poslušnosti i naših
najvećih protivnika, već još više, što dosadašnja iskustva
pokazuju, da autoriteti ne mogu prihvatiti da bi netko od
postkoncilske revolucije bio izuzet. Nadbiskup
Lefebvre nekad, kao i biskup Fellay danas, sve su pokušali ne bi li
se okončala ova tragična kriza, međutim uvijek nanovo pokazalo se
da zahtjevi ostaju isti. Kao što se nekad od prvih kršćana nije
tražilo da odbace Krista, nego samo da ga stave u panteon zajedno s
drugim bogovima, tako se i danas, od katolika traži da vjeru svih
vjekova stave u isti rang s revolucionarnim, postkoncilskim
zabludama. A na to ne možemo pristati. I zato ostaje moliti, i
čekati onaj trenutak, kada će se po milosti Božjoj autoriteti
obratiti vjekovnom katoličkom duhu, i željeti povratak na put Crkve
svih vjekova.
Protekli
tjedan bio je obilježen još jednim dramatičnim zbivanjem na koje
bih želio svrnuti pozornost. S velikom strepnjom i mučninom pratimo
što se događalo, i što se sprema uoči iduće biskupske sinode.
Poznati su vam, dragi vjernici, šokantni događaji, kada je sam papa
Franja uzeo u zaštitu, i hvalio jednog od najvećih modernista – kard. Kaspera, u njegovoj ideji da se pripuste svetoj pričesti
ljudi koji žive nevjenčano, u stanju teškog grijeha. Neslužbeno
je procurila vijest da su petorica kardinala ustala u zaštitu
katoličkog nauka o braku, i napisali knjigu u kojoj opovrgavaju
Kasperove zablude, zbog
čega
ih je papa
pokudio. Nakon razorenja tradicionalne rimske liturgije, odricanja od
katoličkih država, skandaloznih ekumenskih inicijativa, čini se da
dolazimo do još jedne točke ponora u ovoj strašnoj krizi. Kako je moguće da Petrov nasljednik podupire inicijative koje idu prema
uništenju temelja katoličkog morala, ostaje nam nevjerojatnim,
neshvatljivim. I susrećemo se možda s napašću, da pribjegnemo
ekstremnim rješenjima na to pitanje. Ili da pribjegnemo slijepoj
poslušnosti i ignoriramo ono što se događa, praveći se kao da je u Crkvi sve savršeno, ili pak da odbacimo sam papin
autoritet, kao što to čine sedisvakantisti i neki vjernici pod
utjecajem lažnih poruka i ukazanja. No ti odgovori nisu u
skladu s katoličkom vjerom. Gospodin je obećao da će biti uvijek
sa svojom Crkvom, i onda kad njegovi službenici budu slabi i umjesto
Božjega, slušali više glas ovoga svijeta. Molimo zato Gospodina da
nam ojača vjeru, u trajnost Petrove službe, u Crkvi koju vrata
paklena neće nadvladati.
U liturgiji
kvatri proteklog tjedna, u srijedu, upućena nam je riječ proroka
Amosa, o Božjem obećanju da će obnoviti ruševine Izraela –
izvesti narod iz ropstva, podići gradove, da će zemlja roditi
svojim plodom. Nije li nam to, dragi vjernici, velika pouka za
današnje vrijeme? Crkva, novi Izrael, je danas u velikim ruševinama,
prolazi kroz jednu od najvećih kriza, no Gospodin je nije napustio.
On će je podići, obnoviti, i svijetu će biti podaren onaj pravi
mir u Kristu. To nam je obećala Gospa u svojim ukazanjima u Fatimi –
da će njezino Bezgrešno Srce na kraju trijumfirati. Predajmo zato
sve svoje tjeskobe, sumnje, slabosti, u njezino majčinsko okrilje,
da bi nas tako, kako govori današnja poslanica, Duh Božji ojačao,
da bi Krist boravio u našim srcima, i tako svojom moći učinio ono
što on sam želi. Amen.
vlč. Marko
Tilošanec