Nitko iskren u Crkvi
danas ne može poreći da se nalazimo u situaciji koja nema
povijesnog presedana. Kakva god bila naša konačna prosudba o naravi
reformi provedenih u Crkvi na Drugom vatikanskom saboru ili nakon
njega, svatko mora priznati, u najmanju ruku, da su te reforme vrlo
teško spojive s prethodnom tradicijom Crkve i da nailazimo na barem
prividne kontradikcije. Konačni će sud od pojedinca do pojedinca,
od skupine do skupine, varirati, i to ovisno o odnosu naspram
dotičnom presedanu – da se od katolika danas, od strane
najviših instanci autoriteta u Crkvi, traži prihvaćanje tih
reformi.
Kakav uopće može
biti naš odgovor na takvu situaciju? Neki će reći, da ništa drugo
ne dolazi u obzir, osim prihvaćanja tih reformi. Što bismo to mogli
uzeti sebi u prilog, i odakle nam pravo, da im se suprotstavimo? To
bi značilo odbijanje autoriteta onih koji iza njih stoje – papi
biskupa, i ugrožavanje vlastitog zajedništva s Crkvom. To svakako,
kao pravilo u redovnom životu Crkve, stoji. Crkva nas vrlo ozbiljno
obvezuje da pristajemo ne samo uz onaj nauk koji je konačnim činom,
na dogmatski način, definiran (što je neopohodno da bismo se uopće
mogli smatrati katolicima), nego i na sve one odredbe i nauk koji ne
uživa zaštitu nezabludivosti, već se iznose na način redovnog
naučavanja i djelovanja Crkve. To je istina koju Crkva čvrsto drži
i naučava, o čemu imamo učiteljske izraze više pretkoncilskih
papa, a i sam Drugi vatikanski sabor ponavlja tu istinu:
,,22. Obveza
kojoj se u
potpunosti moraju
pokoravati katolički
učitelji i
pisci ograničena
je samo na
ono što
nepogrješivi
crkveni sud
predoči da
svi trebaju
vjerovati kao
vjerske dogme.’’
(Pio IX., Syllabus [osuđena teza])
,,Jednako
se tako ne smije smatrati da se mi ne moramo složiti s učenjima iz
enciklika, pod izgovorom da one ne predstavljaju izraz papinskoga
najvišeg učiteljstva. Naime, riječ je o učenjima redovnog
učiteljstva za koje također vrijedi: »Tko vas sluša, mene sluša«
(Lk 10,16). Uz to, sve ono što enciklike donose i stavljaju
na srce već je i zbog drugih razloga baština katoličkog nauka. Ako
nadalje vrhovni svećenici u svojim aktima namjerno iznose sud o
nekom spornom pitanju o kojem postoje kontroverze, svima je očito da
to pitanje, nakanom i voljom samih papa, ne može biti nešto o čemu
bi teolozi mogli slobodno raspravljati.’’ (Pio XII., Humani generis, 20)
,,Taj pak religiozni
posluh volje i razuma treba da se na osobit način iskazuje
autentičnom učiteljstvu Rimskoga Biskupa i kad ne govori »ex
cathedra«; tako naime da se njegovo vrhovno učiteljstvo sa
štovanjem priznaje i iskreno pristaje uz mišljenja od njega
iznesena prema očitovanoj namjeri i volji njegovoj, koja se osobito
vidi ili iz naravi dokumenata, ili iz čestog predlaganja iste nauke,
ili iz načina izražavanja.’’ (Drugi vatikanski sabor,Lumen gentium, 25)
To je, ponovimo još
jednom, redovni i sigurni nauk. Međutim, je li to i sve što možemo
o tom pitanju kazati? Kao što nam je dobro poznato, apsolutna je
obveza kako bi se itko mogao spasiti, da primi krštenje ili
odrješenje grijeha u sakramentu ispovijedi, i da uopće pripada
Katoličkoj crkvi, također smo apsolutno dužni ispunjavati
nedjeljnu obvezu – pohađati svetu Misu nedjeljom i zapovijedanim
blagdanima. No je li tu priča gotova? Nipošto; mogu naime postojati
određene iznimne situacije koje dotične obveze ili stavljaju izvan
snage ili uvjetuju njihovu primjenu na drugačiji način. Ako netko
umre prije negoli će primiti sakrament krštenja, ili ako mu nije
dostupan svećenik, njegova iskrena želja za sakramentom krštenja
ili pokore nadomjestit će redovnu primjenu sakramenata. Isto
vrijedi, i ako netko ne može ili ne uspije formalno pristupiti
Crkvi, ili ako se dogodi da ne možemo ispuniti nedjeljnu obavezu –
ako smo spriječeni bolešću ili nam u razumnom dosegu nije fizički
dostupna sveta Misa, taj crkveni zakon obvezivat će nas na drukčiji
način (da naš pohod svetoj misnoj žrtvi zamijenimo nekom drugom
molitvom). Isto je tako, kako ćemo uvidjeti u nastavku članka,
moguće da nas zbog iznimnih okolnosti određena disciplinska odredba
ili redovni nauk, ne obvezuje na redovni način, već budemo slobodni
izraziti svoju rezervaciju (tj. nepristanak) na nj, ili ih čak javno
osporiti. No najprije razmotrimo ukratko samo pitanje naravi crkvenog
naučavanja.
Da bismo ispravno
razumjeli način na koji nas Crkva obvezuje na pristanak u pojedinim
izričajima, moramo uzeti u obzir pojam teoloških kvalifikacija. To je pojam kojim označujemo težinu i stupanj obvezatnosti
pojedinih doktrinarnih izričaja. Kao što smo već spomenuli, i kako
je svakome poznato, nema svaki izraz naučavanja, ili svaka izjava
uopće i postupak, učinjen od strane pape ili crkvenog sabora,
jednaku težinu obvezatnosti. Apsolutno nas obvezuje jedino
nezabludiv, dogmatski nauk – koji u najstrožem smislu spada na
božansku objavu; tu se radi o istinama koje nam je sam Gospodin
objavio i koje su nužan uvjet da bismo bili njegovi učenici –
katolici, i da bismo pripadali Crkvi. Ostale izjave, koje ne nose u
sebi oznaku nezabludivosti, mogu obvezivati na različit način –
ovisno o težini njihove utemeljenosti u izjavama crkvenog
učiteljstva i predaje. Budući da te izjave nisu po sebi
nezabludive, vrijedi za njih (opet u ovisnosti o njihovoj
utemeljenosti na teološkim izvorima) i ono suprotno – da postoji,
doduše u iznimnim i rijetkim slučajevima ali opet kao realno,
mogućnost njihovog odstupanja od nauka koji nosi sa sobom jači
stupanj obvezatnosti. U tom pak slučaju, pojedinac ima slobodu,
pravo, pa ponekad (ovisno o stupnju očividnosti takve kontradikcije)
i obavezu uskratiti pristanak na takve izjave ili postupke, te im se
čak javno suprotstaviti. To je jasan, siguran i logičan teološki
nauk koji nalazimo posvjedočen u crkvenoj predaji – brojnim
izjavama crkvenih naučitelja i eminentnih teologa. Navest ćemo ih
ovdje po redu.
Tu je najprije
najveći među svim naučiteljima – sv. Toma Akvinski,
kojemu Crkva pridaje naslov općeg ili univerzalnog naučitelja, i
anđeoskog naučitelja, i čiji je nauk od strane Crkve prije koncila
propisan kao obvezan i kao mjerilo i uzor u teološkim studijima.
Ovaj nauk sv. Toma obrazlaže na na onom poznatom i izričitom izvoru
koji za njega nalazimo u sv. Pismo, kada se sv. Pavao kao podložnik
suprotstavio sv. Petru, čiji je postupak dovodio u opasnost vjersku
istinu o neobvezatnosti židovskog zakona u novom savezu:
,,Kada
postoji neposredna
opasnost
za
vjeru,
izjave
prelata treba osporiti,
čak
i javno,
sa strane njihovih podložnika. Tako
je i sv. Pavao,
kao podložnik sv. Petra,
javno
osporio
njegov postupak
zbog
neposredne
opasnosti
od
sablazni u pitanju vjere.
I,
kako
nam
glosa
sv.
Augustina
govori
(Ad
Galatas
2,14):
'Sveti
Petar
je
dao
primjer
onima
koji
upravljaju,
da
ako
nekad
skrenu s
pravog
puta,
ne odbiju
ispravak
kao
nešto
nedostojno,
čak
i ako dolazi od
njihovih
podložnika’’
(sv.
Toma Akvinski, Summa theologiae, II.II, q. 33, a. 4)
Zatim dolazi crkveni
naučitelj sv. Robert Bellarmin, koji se osvrće prvenstveno
na pitanje mogućnosti suprotstavljanja papi u slučajevima sukoba sa
zemaljskim vlastodršcima u vezi pitanja građanskog poretka, ali
također u to uključuje i pitanje opasnosti za dušu i uništenja
Crkve, koji se tiču same vjere:
,,Kao što je
zakonito oduprijeti se Vrhovnom svećeniku koji nasrće na tijelo,
tako je zakonito oduprijeti se onome koji nasrće na dušu ili
poremećuje građanski poredak, ili još više, želi uništiti
Crkvu. Kažem da je zakonito oduprijeti mu se ne čineći ono što
odredi i sprječavajući izvršenje njegove volje; ipak, nije
zakonito suditi mu, kazniti ga ili svrgnuti, jer su to čini koji
pripadaju poglavaru.’’ (De
Romano Pontifice, II, 29)
Nadalje, kardinal
Juan de Torquemada, službeni teolog Firentinskog sabora i veliki
branitelj nauka o papinskom primatu nasuprot tadašnje zablude
koncilijarizma, istovremeno jasno prepoznaje činjenicu da papin
primat nije neograničen i apsolutan već točno određen obvezom
čuvanja vjere koja je Petrovim nasljednicima predana od Gospodina;
razlikuje božanski ustanovljenu službu i točan pojam njezinog
izvršavanja, od činjenice da je papa također Božji službenik
koji ima svoju ljudsku narav i da se u toj ljudskosti mogu dogoditi
izjave ili postupci koji odstupaju od zahtjeva njegove papinske
službe. Napose se osvrće na obvezu čuvanja tradicije, u kojoj
najvažniji dio predstavljaju liturgijski obredi. Kao svjedok
tradicije, koja stavlja izvan svakog pitanja radikalne promjene u liturgiji, ističe važnost njihovog čuvanja, utoliko da bi
papa koji ugrožava to načelo, mogao upasti u raskol. U prilog tome
poziva se na jednog od najvećih srednjevjekovnih papa, Inocenta
III.:
,,Papa se može
odvojiti od Krista bilo neposlušnošću Kristovom zakonu, ili
izdajući zapovijed koja je protiv božanskog ili naravnog prava.
Čineći to, papa se odvaja od tijela Crkve jer je tijelo samo
povezano s Kristom po poslušnosti. Na taj način papa bi, bez
sumnje, upao u raskol (šizmu)… Posebno to vrijedi u vezi božanske
liturgije, kao npr, kada osobno ne bi želio slijediti univerzalne
običaje i obrede Crkve… Stoga papa Inocent III. (u djelu De
consuetudine) tvrdi, da je potrebno pokoravati se papi u svim
stvarima sve dok sam ne ide protiv univerzalnih običaja Crkve, ali
ako postupa protiv univerzalnih običaja Crkve, 'neka ga se u tome ne
slijedi.’´ (Summa de
Ecclesia, II, 49)
Isti
nauk artikulira i Francisco
Suarez, najveći teolog
isusovačkog reda (koji će zbog svojeg sjasjnog nauka dobiti naslov
doctor eximius et pius), te izjavljuje da bi papa
postao raskolnik ,,ako bi htio promijeniti sve liturgijske
ceremonije koje počivaju na apostolskim tradicijama’’ (Tractatus
de caritate, disp. 12, sect. 1, br. 2)
Isto
tako, na drugom mjestu, izriče jasnu posljedicu koja proizlazi u
slučaju ugrožavanja vjere s strane Vrhovnog svećenika – da pred
nama stoji pravo i obveza u tom slučaju papi se oduprijeti:
,,Ako papa odredi
nešto protivno zdravom moralu, ne treba ga slušati. Ako poduzme
nešto što je očito protivno pravednosti ili općem dobru, zakonito
je oduprijeti mu se’’ (Tractatus de fide dogmatica, disp. 10,
sect. 6, br. 16)
Naposljetku,
navodimo novije teološke manuale – priručnike sastavljene od
uglednih i priznatih teologa, koji na jasan način izražavaju taj
toliko važan nauk za današnji crkveni trenutak – da autoritet
papa i koncila nije neograničen, i da u onim izjavama koje nisu
predložene na nezabludiv način, ako se na sigurnim i očitim
temeljim utvrdi da se radi o protivnosti tradicionalnom katoličkom
nauku, postoji pravo i obveza uskraćivanja pristanka na te izjave,
pa i njihovog javnog osporavanja, radi dobra Crkve i spasenja duša,
kako bi se otklonila pogibelj daljnjeg širenja zablude:
,,Ti
čini Učiteljstva rimskog prvosvećenika koji nemaju oznaku
nezabludivosti, ne obvezuju pojedinca na vjerski pristanak, i ne
nameću apsolutnu i definitivnu podložnost. Ali dužnost je za
pojedinca pristajati na svaku takvu odluku vjerskim i nutarnjim
pristankom, budući da oni potpadaju pod čine vrhovnog Učiteljstva
Crkve, te su utemeljeni na čvrstim naravnim i nadnaravnim razlozima.
Obveza o pristajanju na njih može prestati samo u slučaju, koji se
događa vrlo rijetko, ako osoba koja je sposobna prosuditi takvo
pitanje, nakon opetovanih i vrlo brižnih analiza svih argumenata,
dođe do uvjerenja da se u dotičnu odluku uvukla zabluda."
(Diekamp, Theologiae
Dogmaticae Manuale, sv. I, str. 72.)
,,Pojedinac mora
pristajati na dekrete rimskih kongregacija, sve dok ne postane
pozitivno siguran da se radi o pogrešci. Budući da kongregacije, po
sebi, ne daju apsolutno siguran argument u prilog određenog nauka,
pojedinac može ili je čak dužan istraživati razloga za taj nauk.
I stoga, ili će se dogoditi da će takav nauk biti postupno
prihvaćen u čitavoj Crkvi, postižući na taj način uvjet
nezabludivosti, ili će se dogoditi da će biti malo pomalo otkrivena
zabluda. Jer, budući da religiozni pristanak o kojem govorimo nije
utemeljen na metafizičkoj sigurnosti, već samo na moralnoj i
općenitoj, on ne isključuje svu sumnju o zabludi. Zbog tog razloga,
čim se pojave dostatni motivi za sumnju, pristanak valja razborito
obustaviti; ipak, dok god se takvi motivi za sumnju ne javljanju,
autoritet kongregacija je dovoljan da obvezuje pojedinca na
pristanak"
(Pesch,
Praelectiones Dogmaticae, sv. I, str. 314-315.)
,,Kada Crkva ne
naučava sa svojim nezabludivim autoritetom, nauk koji se izlaže
nije kao takav nepromjenjiv; iz tog razloga, ako se kojim slučajem,
u pretpostavci koja je ipak rijetka, nakon vrlo brižljivog
ispitivanja stvari, nekome učini da postoje vrlo teški razlozi
protiv izloženog nauka, bit će zakonito, bez da se upadne u
drskost, odbaciti unutarnji pristanak’’
(Merkelbach,
Summa Theologiae Moralis, sv. I, str. 601)
,,Ako teški i
čvrsti razlozi, iznad svega oni teološki, stoje na umu nekog od
vjernika, protiv (odluka autentičnog Učiteljstva, bilo biskupskog
ili papinskog), zakonito mu je da bude na oprezu protiv zablude, dade
svoj pristanak uvjetno, ili ga čak odbije’’
(Hurter, Theologiae
Dogmaticae Compendium, sv. I, str. 492.)
,,U
toj pretpostavci oko odluka koje nisu nezabludive, podložnik je
dužan iskazivati svoj nutarnji pristanak, osim u slučaju u kojem
ima dokaz da je stvar koju se nalaže, nezakonita (…) ako neka
učena i pomna osoba ima vrlo težak razlog da povuče svoj
pristanak, može to učiniti bez drskosti i bez grijeha."
(Cartechini,
Dall’Op. al Domma, str. 153-154.)
Na
temelju svega možemo izvući sigurne zaključke. Prvi od njih jest
da sve rečeno daje sigurno i čvrsto opravdanje reakciji
tradicionalnih katolika na trenutno stanje krize u Crkvi. Moguće je
s lakoćom i na izričitim temeljima utvrditi da se događa upravo
slučaj koji prethodni eminentni teološki autori navode – da se
kod pojedinih spornih izjava Drugog vatikanskog sabora, kod Nove
mise, te izjava i postupaka postkoncilskih papa i biskupa, radi o
stavljanju u sumnju, insinuiranju, ili pak suprotnosti tradicionalnom
katoličkom nauku. Za to svjedoče najeminentniji teolozi u Crkvi.
Zanemarimo li ovdje samog nadbiskupa Lefebvrea koji je dao najjasniju
i sveobuhvatnu analizu postkoncilskih reformi, tu su prije svega
kardinali Ottaviani i Bacci, prvi od njih pročelnik Svetog
oficija, koji dolaze do zaključaka da Nova misa predstavlja
zapanjujuće udaljavanje od katoličkog nauka o svetoj Misi i da je
nužno naše opredjeljenje za tradicionalnu Misu. Tu su svjedočanstva
nemalog broja koncilskih otaca za vrijeme samog koncila o
neprihvatljivosti pojedinih izjava i shema, uglednih teologa kao što
je Gherardini, pa i samih modernih teologa (uvaženih od
službene Crkve, dotle da su neki čak honorirani promocijom u
kardinale), od kojih se brojni – pored svoje nevjere u obvezatnost
tradicionalnog nauka, nisu libili priznati kako je novo usmjerenje
Crkve u oštroj suprotnosti s tradicijom. Tu su svakako i priznanja
samih postkoncilskih papa – pape Pavla VI. o ulaženju dima
Sotoninog u Crkvu, izravno ili neizravno priznanje Ivana Pavla II.
(primjerice, u motupropriju Ecclesia Dei), da nije jasno na koji
način uskladiti novi nauk i postupke s tradicionalnim naukom, a
napose pape Benedikta XVI. - u svojim izjavama prije izbora za papu,
pa i nakon toga (samim pozivom na tzv. 'hermeneutiku kontinuiteta',
koja svjedoči o postojanju vrlo ozbiljnog diskontinuiteta). Tako da
se s potpunom sigurnošću može utvrditi ono najmanje – da u 50
godina nakon Koncila, nitko nije uspio, pa ni ozbiljno pokušao,
objasniti na koji način spojiti primjerice novi ekumenizam s
tradicionalnim naukom o pogibeljnosti krivih religija i dogmom da
izvan Crkve nema spasenja, vjersku slobodu s naukom o Kristovom
društvenom kraljevanju, kolegijalnost s naukom o vrhovnoj vlasti
koja pripada samo papi. No još više, iskrena i objektivna analiza
tih pitanja jasno utvrđuje da je te stvari realno nemoguće
uskladiti s tradicionalnim naukom.
S druge strane,
dobivamo odgovor na stav koji promiču danas u Crkvi
neokonzervativci, koji drže da nikakva otvorena kritika Koncila i
postkoncilskih reformi nije dopuštena, iz zahtjeva poslušnosti koju
dugujemo prema papi i biskupima. Vidimo kako taj stav u ovoj
situaciji nije opravdan, s obzirom na to da su razlozi koji stoje u
pozadini vrlo ozbiljni, i još više, da neumoljivo inzistiranje na
slijepoj poslušnosti, po kojoj je potrebno automatski odobravati
svaki potez i izjave (jer bi to također navodno trebao biti zahtjev
koji proizlazi iz papinskog autoriteta), jest stav koji nema veze, i
koji je u suprotnosti s katoličkim naukom.
Napomenimo da se
radi o jedinom i glavnom argumentu neokonzervativaca iz
kojega dalje sve proizlazi, i da se jedini odgovor može sastojati
samo u opetovanju starih argumenata i sentimentalistički utemeljenim
reakcijama. Možemo reći, da se u susretu sa svjedočanstvom
katoličkog nauka o pravom pojmu autoriteta i poslušnosti, uvijek
dogodi jedan 'fatal error' - sustav nailazi na jednu nepoznanicu
kojoj ne može pronaći rješenje, i reakcija može biti samo
ignoriranje argumenata i nastavak slijepog propagiranja starih
argumenata na koje je već odgovoreno. I ne radi se ovdje samo o
neokonzervativcima. Prema onom poznatom pravilu 'extrema se tangunt',
pod istim pretpostavkama razvio se i drugi ekstremni sustav, naime
sedisvakantizam. Razlika je samo u tome, što neokonzervativci
tu 'nepoznanicu' u svoj sustav ne prihvaćaju i nastavljaju slijepo
promicati stara uvjerenja, dok je sedisvakantisti prihvaćaju, ali
budući da je jednadžba posve krivo postavljena, dolaze do potpuno
pogrešnih rezultata. Neokonzervativci dolaze do zaključaka da,
budući da papa u ničemu ne može pogriješiti i sve mora biti
savršeno, tako to u Crkvi zaista i jest bez ikakvog obaziranja na
problematična pitanja, a sedisvakantisti, pošto ubace u sustav
nepoznanicu – Koncil i postkoncilske reforme, uviđaju da one
odstupaju od tradicionalnog nauka, i kako papa mora biti de facto
nezabludiv i savršen u stvarima koje nisu zaštićene
nezabludivošću, zaključuju da to ne može biti papa.
Taj mentalitet je
zabluda koja nije bez povijesnog presedana. U povijesnom trenutku 19.
st., u jeku velike borbe koju je Crkva pod vodstvom pape Pija IX.
vodila protiv modernih zabluda (koje se tada još nisu uvukle u Crkvu
već su bile ograničene na područje izvan nje), neki su katolici
zaključili da je najefektivniji način obrane protiv tih zabluda
naprosto pojam nezabludivosti koji se papi pripisuje de facto za
svaki njegov čin i izjavu. Ta zabluda dobila je naziv
ultramontanizam. Međutim, kako je veliki teolog nakon
Tridentskog sabora Melchior Cano kazao: ,,Petru nisu potrebne naše laži ili laskanja. Upravo oni koji slijepo i bez razlike brane svaku odluku Vrhovnog Svećenika, jesu ti koji najviše potkopavaju autoritet Svete Stolice - oni uništavaju, umjesto da učvršćuju njegove temelje" (prema: T. Woods, C. Ferrara, The Great Facade); to nije pojam koji odgovara katoličkoj vjeri. Prvi vatikanski sabor
je potom definirao opseg papine nezabludivosti, a možemo reći da je
velika šteta što u njega nije ušla izjava kojom bi se
osudilo takvo protezanje nezabludivosti na stvari koje nisu njezin
predmet. Ipak, i ovako, teološki i razumski, možemo jasno spoznati
koji je katolički pojam autoriteta i poslušnosti – da on nije
apsolutan i neograničen, nego ovisan o višem autoritetu a to je
onaj božanski, i da u slučaju kada se jasno i objektivno utvrdi da
se radi o odstupanju ili opasnosti za katolički nauk u izjavama koje
nemaju oznaku nezabludivosti, pojedinac ima obvezu i pravo oduprijeti
se. To je stav koji svaki svjestan katolik treba slijediti u ovom
vremenu velike konfuzije i jedne od najvećih doktrinarnih kriza
Crkve u njezinoj povijesti.