Večeras
ću vam govoriti o Lutherovoj Misi i o Misi po novome obredu. Zašto ova
usporedba između nove Mise i Lutherove Mise? Stoga što to pokazuje povijest:
stvarnu povijest nisam ja stvorio. Jedna knjiga Léona Cristijanija, napisana
1911., koja se zove „Od luteranstva do protestantizma“, govori o Lutherovoj
liturgijskoj reformi.[1] Napisana je u vrijeme kada autor nije poznavao ni našu
trenutačnu krizu ni novi obred, stoga ju je napisao bez ikakvih primisli.
Ponajprije
bih želio napraviti sintezu temeljnih načela Mise kako bih prizvao u svijest
ljepotu, duboku duhovnu vrijednost naše Mise, mjesto naše Mise u našoj svetoj
Crkvi. Što je ljepše naš Gospodin Isus Krist mogao dati čovječanstvu, što
vrjednije, svetije, svojoj svetoj Crkvi, svojoj Zaručnici Crkvi na Kalvariji,
kada je umirao na križu? Svoju Žrtvu.
Svoju
Žrtvu: Njegova osoba koja nastavlja Njegovu Žrtvu, On ju je dao Crkvi u
trenutku kada je umirao na križu. Otada je ova Žrtva bila predodređena da se
obnavlja i da ostane tijekom stoljećā, na onaj način kako ju je on ustanovio
istodobno sa svećeništvom.
Kada
je u svetoj Crkvi Isus ustanovio svećeništvo, ustanovio ga je za Žrtvu, Žrtvu
na križu jer je ova Žrtva izvor svih zasluga, svih milosti, svih sakramenata:
ona je izvor svega bogatstva Crkve. Moramo se prisjetiti toga, nikada ne smijemo
zaboraviti ovu stvarnost: božansku stvarnost.
Dakle,
Žrtva na križu obnavlja se na našim oltarima, a svećeništvo je u odnosu, bitno
je povezano sa Žrtvom. Ne razumije se svećeništvo bez Žrtve jer je svećeništvo
stvoreno za Žrtvu. Mogli bismo reći da je to Utjelovljenje Isusa Krista kroz
stoljeća: Misna Žrtva prinosi se usque ad finem temporum.
Ako
je Isus Krist želio ovu Žrtvu, on je želio biti i njezin žrtveni prinos. Ako se
dakle nastavlja Žrtva na križu, želio je da žrtveni prinos uvijek bude isti, da
on sam bude žrtveni prinos. Da bi bio žrtveni prinos, On mora biti prisutan,
stvarno prisutan na našim oltarima. Ako On nije prisutan, ako nema stvarne
prisutnosti na našim oltarima, nema žrtvenog prinosa, nema svećeništva. Sve je
ujedinjeno: svećeništvo, žrtva, žrtveni prinos, stvarna Prisutnost; dakle,
transupstancijacija.
Ovo
je „srce“ blaga – najvećega, najbogatijega – koje je naš Gospodin dao svojoj
Zaručnici Crkvi i cijelome čovječanstvu. I tako možemo razumjeti kako je Luther, kada je želio preobraziti, izmijeniti ova načela, počeo s napadom na
svećeništvo kako to danas čine modernisti. Jer je Luther dobro znao da ako
nestane Žrtva, ne bi više bilo svećeništva, ne bi više bilo žrtvenog prinosa,
ne bi više bilo ničega u Crkvi, ne bi više bilo izvora milosti.
Luther
je tvrdio da ne bi trebalo više biti svećeništva. On je rekao: „Ne postoji
razlika između svećenika i laika. Svećeništvo je sveopće“. To su ideje koje je
on zastupao. Govorio je osim toga da postoje tri zida koji okružuju Crkvu kako
bi je obranili: prvi zid je ova razlika između svećenika i laika. Govorio je: „Tvrdnja
da papa, biskupi, svećenici, redovnici čine klerički stalež, dok kneževi,
gospoda, obrtnici, seljaci čine svjetovni stalež, čista je izmišljotina i laž“.
Ova razlika između svećenika i laika bila bi, dakle, po Lutheru izmišljotina i
laž. Čitam njegove riječi: „Uistinu svi kršćani pripadaju kleričkom staležu.
Nema razlike, postoji samo razlika funkcije, službe. Svi vjernici imaju
svećeništvo skupa s krsnim biljegom; svi kršćani su svećenici, a svećenici
nemaju poseban biljeg, ne postoji poseban sakrament za svećenike, nego njihov
svećenički biljeg dolazi od krsnoga biljega“. Tako se objašnjava ova laicizacija
svećenika: ne žele više imati posebnu odjeću, ne žele se više razlikovati od
vjernika jer su svi svećenici i jer vjernici moraju odabrati svoje svećenike,
birati svoje svećenike.
Ovo
su načela Luthera koji nastavlja: „Ako jedan Papa ili biskup pomazuje,
podjeljuje tonzure, zaređuje, posvećuje ili daje različito odijelo laicima i
svećenicima, stvara varalice“. Po krštenju su svi posvećeni svećenici (drži Luther), dakle progresivisti naših dana nisu novotari!
Postoji
nova knjiga o sakramentima koja je objavljena u Parizu u siječnju ove godine,
pod upravom nadbiskupa, kardinala Martyja. Autori su „otkrili“ da ima osam, a
ne više sedam sakramenata, a osmi sakrament je redovničko svečano zavjetovanje.
Jasno se kaže u ovoj knjizi da su svi vjernici svećenici i da njihov biljeg
dolazi od krsnoga biljega. Autori su čitali Luthera koji je za njih postao
crkvenim ocem.
Luther
je učinio još jedan korak naprijed nakon ukinuća svećeništva. Nije više
vjerovao ni u transupstancijaciju, ni u žrtvu. Jasno je tvrdio da Misa nije
žrtva, nego zajedništvo, večera, euharistija, sve samo ne žrtva. Sukladno tome,
za njega nema više žrtve, stvarne Prisutnosti, nego samo duhovna prisutnost,
prisjećanje i zborovanje. Zbog toga se Luther uvijek borio protiv privatnih
Misa; to je jedna od prvih poduzetih mjera jer po njemu privatna Misa nije
zborovanje, a nužno je da vjernici međusobno komuniciraju. Privatna Misa za
Luthera nije u skladu s istinom i treba dakle ukinuti sve privatne Mise.
Luther
je Euharistiju nazivao „sakramentom kruha“. „Euharistija – govorio je – postala
je žaljenja vrijedno iskrivljenje. Ovo iskrivljenje Mise uvjetovano je time da
je Misa pretvorena u Žrtvu“. Moramo ustvrditi da se danas ne govori više o
Žrtvi svete Mise u biskupijskim i župnim listićima, nego o Euharistiji, o
zborovanju, o večeri. Koje čudno približavanje Lutherovim tezama!
Sam
je Luther pravio osim toga razliku među svrhama Misne Žrtve. Rekao je da je
jedan od ciljeva Mise zahvala Bogu. Euharistija je „Sacrificium laudis“, a ne „Sacrificium
expiationis“, dakle nije pomirbena Žrtva nego hvalbena Žrtva, Euharistijska.
Poradi toga određeni protestanti govore još o Žrtvi, ali je ne razumijevaju u
smislu pomirbene Žrtve koja otpušta grijehe, a to je jedna od glavnih svrha
Misne Žrtve.
Zbog
toga moderni protestanti prihvaćaju novi obred Mise jer kažu da je sada s novim
obredom moguće moliti se s katolicima. Ovo je objavljeno u jednom časopisu biskupije
Strasbourg koji je prenosio izvješće o susretu s protestantima Augsburške
konfesije. „Uistinu, sa sadašnjim oblicima euharistijskog slavlja Katoličke
Crkve i s prisutnim međusobnim teološkim približavanjem, mnoge smetnje koje su
mogle spriječiti jednog protestanta da sudjeluje na euharistijskom slavlju, postupno nestaju i sada je moguće jednom protestantu priznati da u katoličkom
euharistijskom slavlju imamo Večeru koju je Gospodin ustanovio. Držimo
vrijednim poslužiti se novim euharistijskim molitvama koje imaju prednost što
oslabljuju teologiju Žrtve“.[2] Posve je jasno! Prije dva tjedna išao sam u
Englesku i saznao sam da je jedan anglikanski biskup prihvatio novi katolički
obred za svoju cijelu biskupiju. On je izjavio: „Ovaj novi obred posve je u
skladu s našim protestantskim uvjerenjima“. Dakle, jasno je da za protestante
ne postoje više poteškoće glede prihvaćanja novog obreda. Zašto ne prihvate
stari obred? To je upitao gospodin Salleron oce iz Taizéa: „Zašto kažete da
danas možete prihvatiti novi obred, a ne možete stari?“ Postoji dakle razlika
između novog i starog obreda i ova je razlika bitna; nije to akcidentalna
razlika i zbog toga ne prihvaćaju služiti stari obred, sa svim molitvama koje
su dragocjene i koje zbilja rasvijetljuju svrhe Žrtve: prošnja,
kajanje, zahvala i klanjanje. To je svrha Žrtve katoličke Mise koja
je jasna u starom obredu, a nije više u novom obredu jer više nema Ofertorija (Prikazanja).
I zbog toga Luther više nije želio Ofertorij u svom obredu.