Službeno priopćenje generalnog poglavara FSSPX-a (29. lipnja 2016.)

Na zaključku sastanka visokih poglavara Svećeničkog bratstva sv. Pija X. koji se održavao u Švicarskoj od 25. do 28. lipnja 2016., Generalni poglavar uputio je sljedeće službeno priopćenje:

Svrha Svećeničkog bratstva sv. Pija X. poglavito je formiranje svećenika, što je osnovni uvjet za obnovu Crkve i oporavak društva.

1. U velikoj i bolnoj zbunjenosti koja trenutno vlada u Crkvi, navještaj katoličkog nauka zahtijeva prokazivanje zabluda koje su u nju uvukle, a koje, nažalost, potiče veliki broj pastira, uključujući samog Papu.

2. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. u sadašnjem stanju ozbiljne nužde koje mu daje pravo i dužnost da pruža duhovnu pomoć dušama koje mu se obraćaju ne traži u prvom redu kanonsko priznanje, na koje kao katoličko djelo ima pravo. Ono ima samo jednu želju: vjerno donositi svjetlo dvijetisućljetne Tradicije koja pokazuje jedini put koji treba slijediti u ovo mračnom dobu u kojem kult čovjeka u društvu kao i u Crkvi zamjenjuje bogoštovlje.

3. „Obnoviti sve u Kristu“ kako je to naumio sv. Pio X. slijedeći sv. Pavla (Ef 1,10), ne može se dogoditi bez podrške jednog Pape koji konkretno potpomaže povratak svetoj Tradiciji. Iščekujući taj blaženi dan, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. namjerava udvostručiti svoje napore, sredstvima koje mu božanska Providnost daje, za uspostavu i širenje društvenog kraljevstva Gospodina našega Isusa Krista.

4. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. moli i čini pokoru za Papu da bi smogao snage naviještati katoličku vjeru i moral u njihovoj cjelovitosti. Na taj način će on ubrzati trijumf Bezgrješnog Srca Marijinog koji mi najozbiljnije priželjkujemo kako se približava stota obljetnica ukazanja u Fatimi.

Biskup Bernard Fellay, Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Ecône, 29. lipnja 2016., Blagdan sv. Petra i Pavla

Izvor: DICI.org

Vodič za mlade roditelje: kako podići veliku, svetu katoličku obitelj

Dok će priče o velikim obiteljima ohrabriti tek vjenčane parove, vjerojatno će biti i napeti oko skorašnjih odgovornosti i svjesni nedostatka svog znanja.

Uporište mog života kao oca velike obitelji bio je Penny-katekizam koji sam naučio kao dijete. Prva dva pitanja bila su: ,,Tko te je stvorio? – Bog me je stvorio; Zašto te je Bog stvorio? – Da bi Ga upoznao, ljubio i služio Mu u ovom životu i da bi zauvijek bio sretan s Njime u idućem životu.“ Zatim smo naučili da smo stvoreni na sliku i priliku Božju jer imamo besmrtnu dušu. Moramo se više brinuti za dušu nego za tijelo jer: „Što vrijedi čovjeku ako zadobije cijeli svijet, a izgubi svoju dušu?“

Svaku osobu Bog je stvorio za ljubav. Svako dijete je uzvišena molitva i dar Bogu koje će, vođeno tako da roditelji surađuju s milostima svog poziva, zauvijek voljeti i hvaliti Svemogućeg Boga.

Zato nije čudo da su obitelji poslušne Božjoj volji tako blagoslovljene. Postoje teška razdoblja, koja su iscrpljujuća i traže mnoga odricanja, ali opet, On je žrtvovao Svoj život da bismo mi mogli biti blagoslovljeni. Roditelji slijede Njegove stope da bi njihova djeca bila blagoslovljena.

Sjećam se kako sam razmišljao da je brak prva ozbiljna i možda najvažnija odluka koju ću ikada učiniti i kako nemam iskustva kako se nositi s takvim odgovornostima. Dvije stvari su pomogle mojoj supruzi i meni da budemo uvjereni u našu zajedničku odluku. Prije nego što smo se upoznali, oboje smo bili predani Gospi i molili joj se za dobrog, katoličkog supružnika, roditelja naše djece.

Upoznali smo se u skupini prijatelja. Dok još nismo razmišljali o braku, prepoznali smo jedan drugoga kao dobrog potencijalnog partnera i roditelja. Tako smo uputili i našu djecu, da mole i da prosuđuju potencijalne supružnike prije nego se zaljube. Jer jednom kad se zaljube, pamet zakaže.

Vjenčali smo se kada je Drugi vatikanski sabor završio. Radovali smo se velikoj obitelji sa šestero ili više djece, ali smo zaboravili brojati. Bog nas je blagoslovio s četiri dječaka i šest djevojčica. Još više nas je blagoslovio s dva svećenika u FSSPX-u i jednom klauzarnom sestrom karmelićankom i dvadeset i osmero unuka, zasada. Svi osim jednog u obitelji prakticiraju tradicionalnu vjeru. Crna ovca je podlegla privlačnostima svijeta, ali nije odbacila vjeru. Budući da sva braća i sestre mole za nju, siguran sam da će se jednog dana i ona vratiti.

Uskoro je moja žena započela svakodnevno s obiteljskom molitvom krunice. Ta sveta navika nastavlja se i u obiteljima naše djece.

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (VIII.)

Izjava u obranu stare Mise

Držim se stare Mise, one koju je kodificirao, a ne proizveo, sv. Pio V. u XVI. stoljeću u skladu s višestoljetnom tradicijom. Ne prihvaćam red Mise Pavla VI.

Zašto? Zato što, zapravo, taj red Mise ne postoji. Postoji samo sveopća i stalna liturgijska revolucija, koju je na svoju ruku uveo, ili koju traži sadašnji papa, i koja na sebe stavlja, na petnaest minuta, masku reda Mise od 3. travnja 1969. Svaki svećenik ima pravo odbiti nositi masku ove liturgijske revolucije. Smatram da je moja svećenička dužnost odbiti slaviti Misu dvoznačnog obreda.

Ako prihvatimo ovaj novi obred, koji promiče zbrku između katoličke Mise i protestantske večere - kako to slično kažu dva kardinala i kako pokazuju solidne teološke analize - onda ćemo odmah upasti u Misu koja je međusobno zamjenjiva (kao što to, uostalom, priznaje jedan protestantski pastor) u stvarno heretičnu i stoga ništavnu Misu. Pokrenuta od pape, a onda prepuštena nacionalnim crkvama, revolucionarna reforma Mise ide svojim putem u pakao. Kako prihvatiti da u tome postanemo sudionici?

Pitat ćete me: a sada, protiv sviju, Misa svih vremena, jeste li razmišljali o tome čemu se izlažete? Svakako. Izlažem se, da tako kažem, ustrajnosti u vjernosti svome svećeništvu, i time dajem Velikom Svećeniku, koji je naš vrhovni sudac, ponizno svjedočanstvo svoje svećeničke službe. Izlažem se tome da ohrabrim izbezumljene vjernike koji su u napasti da se predaju skepticizmu ili očaju. Doista svaki svećenik, koji se drži obreda Mise koju je kodificirao sv. Pio V., veliki dominikanski papa protureformacije, omogućuje vjernicima da sudjeluju u nedvosmislenoj Svetoj Žrtvi; u Pričesti, bez opasnosti da budu prevareni, u utjelovljenoj i žrtvovanoj Riječi Božjoj, stvarno prisutnoj pod svetim prilikama. Međutim, svećenik koji se prilagođava novom obredu, kojega je izmislio Pavao VI., surađuje u postupnoj uspostavi lažne Mise gdje Kristova prisutnost više nije stvarna, nego će se pretvoriti u prazni spomen; s time da se žrtva križa više neće prinositi Bogu stvarno i sakramentalno; konačno će pričest postati vjerski obrok u kojem ćemo pojesti malo kruha i popiti malo vina; ništa drugo; kao kod protestanata.

Ne pristati na suradnju u revolucionarnom uvođenju dvosmislene Mise, usmjerene na uništenje Mise, to znači podnijeti nekoliko vremenitih nevolja, kojih nevolja na ovom svijetu? To zna Gospodin čija milost je dovoljna. U stvarnosti milost Srca Isusova, koja je stigla do nas po svetoj žrtvi i sakramentima, uvijek dostaje. Zato nam Gospodin govori tako tiho. "Tko zbog mene izgubi svoj život na ovome svijetu, čuva ga za život vječni." (Mt 16,28).

Zlatne riječi svetog Župnika arškog (II.)

MOLITVA

Čovjek poznaje dva zova: jedan je anđeoski, a drugi je onaj životinjski. Anđeo zove na molitvu, životinja zove na grijeh. Dragi Bog nas ne treba. Ako od nas traži da molimo, onda je to zato jer želi našu sreću, a mi je možemo naći samo u molitvi. Kad nas - svoja malena stvorenja - vidi kako mu dolazimo, onda se prigne s nama, upravo kao što to čini otac koji hoće saslušati svoje dijete koje s njim želi razgovarati.

Što više molimo, to nas molitva više privlači. Tko ne moli, okreće se posve zemaljskim stvarima i sličan je krtici koja si kopa rupu da se u nju može bolje sakriti. Takav čovjek voli samo zemaljske i materijalne stvari. Tupoglav, bez osjećaja za božansko, razmišlja samo o zemaljskim stvarima.

Kad đavao nekog hoće upropastiti, započne tako da mu ulije veliku odbojnost prema molitvi.

Radije je htjela mrtva sina, nego da postane svećenik

Jedna grofica predstavi se don Boscu sa svoja četiri sinčića. Zamoli Svetog svećenika za blagoslov i potom reče: Što će biti s budućnosti ove moje četvero dječice?

Don Bosco nije želio govoriti, ali nakon upornog nagovaranja, odgovori smješkajući se:

- Gospođo Grofice, prvi će postati general, drugi dobar odvjetnik, a treći poznat liječnik.

- A za četvrtoga ne kažete ništa?

Don Bosco je stavio desnu ruku na glavu posljednjeg sina i gledao ga je s naklonošću. U tom trenutku je Gospodin pokazao svojem Sluzi da će dijete postati svećenik.

- Gospođo Grofice, zahvalite Bogu! Ovaj sinčić će jednog dana biti svećenik.

- Majka stisnu na srce dijete i uzviknu: Moj sin svećenik… Radije bih ga vidjela mrtva, nego kao svećenika!

- A tako će i biti! – doda Don Bosco.

Nakon nekoliko mjeseci dijete se razboljelo i liječnici ga nisu uspijevali izliječiti.

Kada je izgubljena nada, grofica je otišla baciti se do nogu Don Boscu da ga zamoli za ozdravljenje; a Svetac odgovori: Prekasno! Smrtna presuda nad djetetom izgovorili ste Vi, o Grofice!... S Bogom se ne šali!

Lutherova Misa

Večeras ću vam govoriti o Lutherovoj Misi i o Misi po novome obredu. Zašto ova usporedba između nove Mise i Lutherove Mise? Stoga što to pokazuje povijest: stvarnu povijest nisam ja stvorio. Jedna knjiga Léona Cristijanija, napisana 1911., koja se zove „Od luteranstva do protestantizma“, govori o Lutherovoj liturgijskoj reformi.[1] Napisana je u vrijeme kada autor nije poznavao ni našu trenutačnu krizu ni novi obred, stoga ju je napisao bez ikakvih primisli.

Ponajprije bih želio napraviti sintezu temeljnih načela Mise kako bih prizvao u svijest ljepotu, duboku duhovnu vrijednost naše Mise, mjesto naše Mise u našoj svetoj Crkvi. Što je ljepše naš Gospodin Isus Krist mogao dati čovječanstvu, što vrjednije, svetije, svojoj svetoj Crkvi, svojoj Zaručnici Crkvi na Kalvariji, kada je umirao na križu? Svoju Žrtvu.

Svoju Žrtvu: Njegova osoba koja nastavlja Njegovu Žrtvu, On ju je dao Crkvi u trenutku kada je umirao na križu. Otada je ova Žrtva bila predodređena da se obnavlja i da ostane tijekom stoljećā, na onaj način kako ju je on ustanovio istodobno sa svećeništvom.

Kada je u svetoj Crkvi Isus ustanovio svećeništvo, ustanovio ga je za Žrtvu, Žrtvu na križu jer je ova Žrtva izvor svih zasluga, svih milosti, svih sakramenata: ona je izvor svega bogatstva Crkve. Moramo se prisjetiti toga, nikada ne smijemo zaboraviti ovu stvarnost: božansku stvarnost.

Dakle, Žrtva na križu obnavlja se na našim oltarima, a svećeništvo je u odnosu, bitno je povezano sa Žrtvom. Ne razumije se svećeništvo bez Žrtve jer je svećeništvo stvoreno za Žrtvu. Mogli bismo reći da je to Utjelovljenje Isusa Krista kroz stoljeća: Misna Žrtva prinosi se usque ad finem temporum.

Ako je Isus Krist želio ovu Žrtvu, on je želio biti i njezin žrtveni prinos. Ako se dakle nastavlja Žrtva na križu, želio je da žrtveni prinos uvijek bude isti, da on sam bude žrtveni prinos. Da bi bio žrtveni prinos, On mora biti prisutan, stvarno prisutan na našim oltarima. Ako On nije prisutan, ako nema stvarne prisutnosti na našim oltarima, nema žrtvenog prinosa, nema svećeništva. Sve je ujedinjeno: svećeništvo, žrtva, žrtveni prinos, stvarna Prisutnost; dakle, transupstancijacija.

Ovo je „srce“ blaga – najvećega, najbogatijega – koje je naš Gospodin dao svojoj Zaručnici Crkvi i cijelome čovječanstvu. I tako možemo razumjeti kako je Luther, kada je želio preobraziti, izmijeniti ova načela, počeo s napadom na svećeništvo kako to danas čine modernisti. Jer je Luther dobro znao da ako nestane Žrtva, ne bi više bilo svećeništva, ne bi više bilo žrtvenog prinosa, ne bi više bilo ničega u Crkvi, ne bi više bilo izvora milosti.

Luther je tvrdio da ne bi trebalo više biti svećeništva. On je rekao: „Ne postoji razlika između svećenika i laika. Svećeništvo je sveopće“. To su ideje koje je on zastupao. Govorio je osim toga da postoje tri zida koji okružuju Crkvu kako bi je obranili: prvi zid je ova razlika između svećenika i laika. Govorio je: „Tvrdnja da papa, biskupi, svećenici, redovnici čine klerički stalež, dok kneževi, gospoda, obrtnici, seljaci čine svjetovni stalež, čista je izmišljotina i laž“. Ova razlika između svećenika i laika bila bi, dakle, po Lutheru izmišljotina i laž. Čitam njegove riječi: „Uistinu svi kršćani pripadaju kleričkom staležu. Nema razlike, postoji samo razlika funkcije, službe. Svi vjernici imaju svećeništvo skupa s krsnim biljegom; svi kršćani su svećenici, a svećenici nemaju poseban biljeg, ne postoji poseban sakrament za svećenike, nego njihov svećenički biljeg dolazi od krsnoga biljega“. Tako se objašnjava ova laicizacija svećenika: ne žele više imati posebnu odjeću, ne žele se više razlikovati od vjernika jer su svi svećenici i jer vjernici moraju odabrati svoje svećenike, birati svoje svećenike.

Ovo su načela Luthera koji nastavlja: „Ako jedan Papa ili biskup pomazuje, podjeljuje tonzure, zaređuje, posvećuje ili daje različito odijelo laicima i svećenicima, stvara varalice“. Po krštenju su svi posvećeni svećenici (drži Luther), dakle progresivisti naših dana nisu novotari!

Postoji nova knjiga o sakramentima koja je objavljena u Parizu u siječnju ove godine, pod upravom nadbiskupa, kardinala Martyja. Autori su „otkrili“ da ima osam, a ne više sedam sakramenata, a osmi sakrament je redovničko svečano zavjetovanje. Jasno se kaže u ovoj knjizi da su svi vjernici svećenici i da njihov biljeg dolazi od krsnoga biljega. Autori su čitali Luthera koji je za njih postao crkvenim ocem.

Luther je učinio još jedan korak naprijed nakon ukinuća svećeništva. Nije više vjerovao ni u transupstancijaciju, ni u žrtvu. Jasno je tvrdio da Misa nije žrtva, nego zajedništvo, večera, euharistija, sve samo ne žrtva. Sukladno tome, za njega nema više žrtve, stvarne Prisutnosti, nego samo duhovna prisutnost, prisjećanje i zborovanje. Zbog toga se Luther uvijek borio protiv privatnih Misa; to je jedna od prvih poduzetih mjera jer po njemu privatna Misa nije zborovanje, a nužno je da vjernici međusobno komuniciraju. Privatna Misa za Luthera nije u skladu s istinom i treba dakle ukinuti sve privatne Mise.

           

Luther je Euharistiju nazivao „sakramentom kruha“. „Euharistija – govorio je – postala je žaljenja vrijedno iskrivljenje. Ovo iskrivljenje Mise uvjetovano je time da je Misa pretvorena u Žrtvu“. Moramo ustvrditi da se danas ne govori više o Žrtvi svete Mise u biskupijskim i župnim listićima, nego o Euharistiji, o zborovanju, o večeri. Koje čudno približavanje Lutherovim tezama!

Sam je Luther pravio osim toga razliku među svrhama Misne Žrtve. Rekao je da je jedan od ciljeva Mise zahvala Bogu. Euharistija je „Sacrificium laudis“, a ne „Sacrificium expiationis“, dakle nije pomirbena Žrtva nego hvalbena Žrtva, Euharistijska. Poradi toga određeni protestanti govore još o Žrtvi, ali je ne razumijevaju u smislu pomirbene Žrtve koja otpušta grijehe, a to je jedna od glavnih svrha Misne Žrtve.

Zbog toga moderni protestanti prihvaćaju novi obred Mise jer kažu da je sada s novim obredom moguće moliti se s katolicima. Ovo je objavljeno u jednom časopisu biskupije Strasbourg koji je prenosio izvješće o susretu s protestantima Augsburške konfesije. „Uistinu, sa sadašnjim oblicima euharistijskog slavlja Katoličke Crkve i s prisutnim međusobnim teološkim približavanjem, mnoge smetnje koje su mogle spriječiti jednog protestanta da sudjeluje na euharistijskom slavlju, postupno nestaju i sada je moguće jednom protestantu priznati da u katoličkom euharistijskom slavlju imamo Večeru koju je Gospodin ustanovio. Držimo vrijednim poslužiti se novim euharistijskim molitvama koje imaju prednost što oslabljuju teologiju Žrtve“.[2] Posve je jasno! Prije dva tjedna išao sam u Englesku i saznao sam da je jedan anglikanski biskup prihvatio novi katolički obred za svoju cijelu biskupiju. On je izjavio: „Ovaj novi obred posve je u skladu s našim protestantskim uvjerenjima“. Dakle, jasno je da za protestante ne postoje više poteškoće glede prihvaćanja novog obreda. Zašto ne prihvate stari obred? To je upitao gospodin Salleron oce iz Taizéa: „Zašto kažete da danas možete prihvatiti novi obred, a ne možete stari?“ Postoji dakle razlika između novog i starog obreda i ova je razlika bitna; nije to akcidentalna razlika i zbog toga ne prihvaćaju služiti stari obred, sa svim molitvama koje su dragocjene i koje zbilja rasvijetljuju svrhe Žrtve: prošnja, kajanje, zahvala i klanjanje. To je svrha Žrtve katoličke Mise koja je jasna u starom obredu, a nije više u novom obredu jer više nema Ofertorija (Prikazanja). I zbog toga Luther više nije želio Ofertorij u svom obredu.

Svjedočanstvo jednog bogoslova - od pravoslavlja do katoličke Tradicije

Kao nastavak na film o Bogosloviji Bratstva u Zaitzkofenu: 'Svećenička formacija u trećem tisućljeću', donosimo zasebni dodatak u kojemu se nalazi svjedočanstvo jednog bogoslova o svom putu do Tradicije. Ruski bogoslov, abbé Victor Pasichnik, donosi nam svoje kratko svjedočanstvo kako je pronašao put od pravoslavlja do katoličke Tradicije u okrilju Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Molimo da mnogi koji su odijeljeni od Crkve pronađu put do katoličkog jedinstva kao i za nova katolička duhovna zvanja!

Srce Isusovo, milino sviju svetih!

Sam Božanski Spasitelj naziva svoje Presveto Srce nasladom Presvetog Trojstva. Kako da onda ne bude i ono što govori Crkva u litanijama: „Srce Isusovo, milino sviju svetih“ ili bolje prema latinskom izvorniku: „naslado sviju svetih“.

Srce Isusovo je ponajprije naslada samoga Presvetoga Trojstva. U njemu i po njemu, na Križu probodenom, vraćena je Trojedinom Bogu dužna čast, koju su mu ljudi uskratili svojim grijesima. Po ovom Presvetom Srcu naknađena je  Bogu uvrjeda, koju su mu nanijeli Adam i Eva svojim neposluhom; naknađena je Bogu uvrjeda koju mu je nanio Kajin svojim umorstvom; naknađena je Bogu uvrjeda koju mu je nanio ljudski rod prije potopa svojim bludnim opačinama; naknađena je uvrjeda koju su mu nanijeli stanovnici Sodome i Gomore svojim protuprirodnim bludnim izgredima; naknađena je uvrjeda koju su mu nanijeli Izraelci neposluhom i bunom u pustinji; naknađena je Bogu uvrjeda koju mu je nanio David svojim preljubom i umorstvom, izraelski kraljevi svojim idolopoklonstvom, jednom riječju, po Presvetom Srcu Isusovu pružena je Bogu Trojedinome zadovoljština za sve grijehe sviju ljudi od Adama do posljednjeg čovjeka na zemlji. Koje čudo da je to Presveto Srce milje i naslada Presvetog Trojstva, kao što je Otac nebeski dao razumjeti već prigodom krštenja Isusova u Jordanu: „Ovo je Sin moj ljubljeni, koji se dopada meni“ (Mt 3,17).

Kako da ne bude onda Presveto Srce Isusovo sve milje i naslada u nebu svojoj svetoj Majci Mariji! Zar nije to Srce ono isto koje je ona pod svojim djevičanskim srcem nosila, zar ne kola u njemu krv njezine krvi, zar nije ono bilo dio njezina biča? I ako ikome, a ono Bogorodici, svojoj Majci, može kazati Isus, taj otajstveni Zaručnik iz Pjesme nad pjesmama: „Kao pečat stavljam se tebi na srce, na ruku tvoju kao pečat“ (Pj 8,6). Tako uski vez je postojao i postojat će za sve vijeke vjekova među njima vez, koji svojom milinom i nasladom nadilazi svaki pojam.

Ovo je Presveto Srce nadalje milina nebeskih korova anđela, arkanđela, prijestolja i gospodstava, poglavarstva i vlasti, sila nebeskih, serafa i kerubina. Kad god pogledaju ovo Presveto srce, ne mogu se nadiviti poniznosti Boga koji se utjelovio, dok su se toliko njihovi nekoć drugari neba, makar beskrajno niži od Boga, pobunili protiv Stvoritelja svoga.

Dojmovi o posjetu Bogoslovije Zagrebu

Prenosimo izvještaj jednog od bogoslova koji su posjetili Zagreb 1. svibnja kada je Bratstvo služilo svečanu Misu. Tekst će biti objavljen i u službenom glasilu Austijskog distrikta.

Već je duga tradicija da svake godine cijela Bogoslovija Presvetog Srca Isusova na drugu nedjelju nakon Uskrsa – Nedjelju Dobrog Pastira, posjećuje priorate i kapele u njemačkom govornom području sa svrhom da vjernike bolje upoznamo s Bogoslovijom i povežemo se s njima, kao i u nadi da bi se probudila zvanja. U jednom manjem aranžmanu je jedna skupina bogoslova u listopadu prošle godine po prvi puta bili u posjetu našoj zajednici u Budimpešti. Na isti način je ove godine trebala jedna skupina posjetiti i Zagrebu.

Na to nas je potakla zamisao p. Marka Tilošanca, svećenika koji obavlja svoju formaciju u Zaitzkofenu. P. Tilošanec je teološki studij završio u Zagrebu te je bio zaređen za svećenika. Prije tri godine došao je u Zaitzkofen da bi nastavio svoj studij i pripremio se za pristupanje Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. U tom razdoblju počeo je u Hrvatskoj izgrađivati apostolat te je češće u Zagrebu i Splitu organizirao Mise i predavanja. Za jednu 'malu nedjelju Dobrog pastira' u Zagrebu nije mogao odabrati bolji datum od nedjelje 1. svibnja – blagdan sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske.