Duh Sveti nam donosi u Svetom pismu
divnu sliku svih istina koje sam iznio s obzirom na Presvetu Djevicu i njezinu
djecu i sluge, u povijesti Jakova, koji je dobio blagoslov od svog oca Izaka
vještim nastojanjem svoje majke Rebeke. O tome možete pročitati u Postanku (25,19-34;
27,1-45). Prije nego protumačim ovu tako lijepu povijest, treba, napomenuti da
je Jakov, prema svim svetim Ocima i tumačima Svetog pisma, slika Isusa Krista i
predodređenika, a Ezav, naprotiv, osuđenika.
Dosta nam je promatrati djela i
ponašanje jednoga i drugoga, da stvorimo takav sud o njima. Ezav, stariji brat, bio je tjelesno
jak i snažan i veliki majstor u gađanju lukom i spretan uloviti mnogo divljači.
Nikada ga nije bilo kod kuće nego je, oslanjajući se na svoju snagu i vještinu,
radio samo vani. Nije se puno brinuo da ugodi svojoj majci Rebeki, niti je išta
nastojao oko toga. Toliko je bio proždrljiv i tako pohlepan za jelom, da je
prodao prvenstvo za zdjelu leće. Bio je, kao Kain, pun zavisti na svoga brata
Jakova i progonio ga je do istrebljenja. Eto tako se i odbačenici uvijek
ponašaju. Oni se uzdaju u svoju snagu i svoju vještinu u vremenitim poslovima.
Vrlo su jaki, vrlo sposobni i vrlo prosvijetljeni u zemaljskim stvarima, dok su
u nebeskim veliki slabići i neznalice. Zato ne stoje nimalo ili ostaju sasvim
malo u svojoj kući, tj. u svojoj unutarnjosti, jer je Bog svojim primjerom
odredio svakom čovjeku taj unutarnji i pravi stan: Bog, naime, stvarno, uvijek
stanuje u samome sebi. Odbačenicima nije nimalo draga samoća, ni duhovnost ni
unutarnja pobožnost, dapače smatraju malim glavama, bolećivim pobožnjacima i
divljacima one koji su unutarnji i povučeni od svijeta i koji rade više unutra
nego izvana.
Odbačenicima nije nimalo stalo do
pobožnosti prema Presvetoj Djevici, Majci predodređenika. Zbilja, ne mrze je
izravno; katkada se o njoj pohvalno izraze, kažu da je ljube; dapače obave i
gdjekoju pobožnost na njezinu čast; ali, inače, ne mogu podnositi da je tko
nježno ljubi, jer nemaju prema njoj Jakovljeve nježnosti. Zato vazda imaju
nešto prigovoriti pobožnim vježbama što ih dobra Marijina djeca i sužnjevi
vjerno obavljaju da zadobiju njezinu ljubav jer oni tu pobožnost ne smatraju
nužnom za svoje spasenje. Drže da im je dosta ako Presvetu Djevicu izravno ne
mrze ili ne preziru otvoreno pobožnosti prema njoj. Umišljaju da su zadobili
naklonost Presvete Djevice i da su njezini sluge ako izgovore i promrmljaju
gdjekoju molitvu na njezinu čast, bez ikakve nježnosti prema njoj i bez
nastojanja oko svog popravka.
Odbačenici prodaju svoje prvenstvo,
tj. nebeske slasti, za zdjelu leće – za zemaljske slasti. Smiju se, piju, jedu,
zabavljaju se, igraju, plešu, itd., a nimalo ih ne tare briga, kao ni Ezava, da
postanu dostojni blagoslova nebeskog Oca. Ukratko, ni na što ne misle nego na
zemlju, govore i rade samo o zemlji i njezinim nasladama, i to im je sav posao.
Dakle, za časak naslade, za tašti dim časti, za komad tvrde žute ili bijele
zemlje prodaju krsnu milost, svoje odijelo nevinosti i svoj nebeski dio.